Naše zadnje odredište na obali Šri Lanke bio je maleni gradić imena „Dalawella“. Nakon malo težeg buđenja radi sinoćnjeg izlaska prošetali smo Mirissom u potrazi za suvenirima te se uputili prema Dalawelli.
Prije Dalawelle smo naravno morali stati na par lokacija. Prva od, bila je Weligama beach u blizini same Mirisse i lijepi, zeleni otočić na sredini same plaže. Iako otočić izgleda fora, plaža je poprilično bez veze i djeluje nekako „prljavo“. Nismo se zadržavali te smo se uputili prema našem sljedećem odredištu, „Koggala beach“ plaži, gdje smo trebali uloviti staromodne ribare koji pecaju na štapovima u samome plićaku.
Koggala Beach
Kako nam google maps i nije nešto pomogao u pronalasku ove plaže, pronašli smo ju na staromodan način zahvaljujući njezinim prepoznatljivim palmama i naravno, „kolcima“ u vodi koji služe ribarima za ribolov. Sva sreća da je sve bilo vidljivo s ceste.
Pri samome dolasku na plažu uočeni smo od strane ribara te smo instantno „upecani“. Naime, ovom se tehnikom ribolova danas bavi rijetko tko. Danas su ti ribari zapravo čisti predatori koji vrebaju nas glupe turiste koji smo se došli naslikavati.
Kakvih 900 Rupija bilo je potrebno da se ribari postroje te popnu na štapove i krenu pozirati kao najveći modeli. Iako sam mislio da je sve samo „predstava“, donekle sam se prevario jer su ribari ubrzo počeli van vući ribice. Tehnika je očito djelotvorna ali isto tako očito donosi i puno manje prihoda od nas, turista.
Habaraduwa sea turtle hatchery
Odmah nakon Koggala plaže stigli smo u utočište za kornjače. Na lijepe oči uspjeli smo svi ući unutra za cijenu od dvije karte jer su nas „pustili“ radi kolica.
Iako su kornjače jako fora i ima ih jako puno, ostao sam dojma da je utočište čista praonica para i da se ni pola ne ulaže u nju koliko se od nje zarađuje.
Osim što je unutra bilo brutalno vruće, našeg vodiča kojeg smo dobili nismo ništa ni čuli ni shvatili jer čovjek očito jede travu za doručak i dvije rečenice koje je stalno ponavljao je vjerojatno naučio na googleu.
U utočištu postoji i dio gdje se male kornjače izliježu i ako imate sreće i pogodite dan, možda će vam dopustiti da vi odete na plažu i imate tu čast pustiti koju kornjaču u ocean na slobodu. Mi nismo bili te sreće i nema veze, ja ionako ne znam kako bih to izveo a i čitao sam svašta loše o tome već.
Dalawella
Već pri samome ulasku u ovaj maleni i slatki gradić ostali smo oduševljeni. Iako je gradić doslovno jedna ulica, vrvi od života više od ijednog drugoga grada koji smo posjetili. Sve je nekako stisnuto, prepuno kafića, ljudi, turista, suvenirnica i mirisa dok su sve kuće posebno uređene i prepune bilja. Nešto slično kao stari dio Baške samo puno više zgusnutije.
Nakon što smo stvari ostavili u novome smještaju, uputili smo se na Dalawella plažu. Problem kod plaža ovdje je taj što su prvi red do mora okupirali resorti, restorani i hoteli tako da se baš i ne može prići plaži gdje god hoćeš.
Ulazi na plaže su svakih recimo kilometar, dva, i ako fulamo ulaz, treba dugo hodati po pijesku što za mene koji sam u kolicima baš i nije najbolja opcija.
Kako nas google maps i nije baš najbolje vodio, morali smo ići od ulaza do ulaza te bi netko istrčao iz auta i izvidio situaciju.
Smjestili smo se u nekom restoranu na obali koji je imao lijepi pogled na jednu od najpoznatijih mjesta ovdje, neobičnu stijenu iznad koje raste palma.
Ovdje smo se odlučili opustiti te nešto pojesti i dočekati zalazak sunca. Matej se odlučio na kupanje i bio je te sreće da je vidio kornjače u prirodnome okruženju. Šteta je što nismo išli na duži put ovdje kako bi imali što više ovakvih, opuštajućih dana na plaži, bez brige i pameti.
Kaj je s glavom?
Kako se sunce počelo spuštati krenuli smo prema stijeni. Iako mi je prvotni plan, prije puta, bio da se popnem na stijenu, saznao sam da to nije moguće jer je stijena preuska.
Do stijene s kolicima nije bilo prejednostavno doći a na naše iznenađenje, sunce nam je opet odlučilo pokazati srednji prst i otići iza oblaka. Nevjerojatno!
Odlučio sam iskoristit ponuđeno što sam imao i napraviti fotku bez obzira na to što ništa nije bilo kako je trebalo. Kakvu sam grešku napravio u Australiji ,tako sam sada opet napravio i ovdje te završio s kolicima u moru. Manoj me ostavio preblizu moru i naravno da sam završio unutra. Najbolje od svega je bila žena koja mi je uletjela u kadar bez obzira na to što je vidjela da me Matej fotka i bez obzira na to što sam cijeli bio u moru. Što je ljudima u glavi?
Izlazak
Po povratku u smještaj, Manoj je otišao prenoćiti u Galle jer je trebao nešto srediti tako da smo nas troje ostali sami. Kako se Goga opet odlučila na ostanak sobi, Matej i ja smo se odlučili na odlazak u grad, prvenstveno kako bi nešto pojeli i sjeli negdje na pivu.
Iako je vani već debelo pao mrak, gradić je dalje zračio svojim šarmom, bez obzira na to što je većina toga bila zatvorena. Lokalci su nas na svakome koraku pozdravljali svojim bijelim osmijesima koji su dolazili iz mrkloga mraka dok je njihov naglasak podsjećao na sve osim na to da se nalazimo na ovome otoku. Lokalci svi briju na hippije i surfanje i dobrim sam se djelom osjećao kao da sam na Jamaici.
Jedan takav nas je i uputio prema jednom od klubova koji rade a gdje ujedno ima i za jest. Na putu do tog „resorta“ hodali smo uličicom kada je odjednom moj ruksak pogodio maleni kokos. Pogledom prema gore ustanovili smo da je kokos pao ravno s palme koja se nalazila iznad nas i da je udario par cm u nekome drugome smjeru,stvari bi bile drukčije. Pad kokosa s palmi zna ubiti čovjeka i tada smo tek shvatili da stvarno nije zajebancija te počeli obraćati pozornost na to. Samo mi fali da me još kokos ubije, to bih mi bio vrhunac života!
Klub u koji smo došli, zapravo je bio veliki resort. Bilo je tu svega a party se održavao u velikom kompleksu koji je bio sačinjen od unutarnjeg te vanjskog dijela. Tu smo se usidrili te uz hranu i pive promatrali ljude na plesnome podiju.
Dalawella 2. Dan
Drugi dan u Dalawelli odlučili smo provesti najjednostavnije moguće te provesti veći dio dana na plaži i konačno uhvatiti zalazak sunca! Nevjerojatno je da dvanaest dana nismo bili te sreće!
Kada sam istraživao Šri Lanku i prvi puta u tražilicu upisao nešto vezano uz ovaj otok, prva slika koju sam ugledao bila je lokacija koju sam odredio za današnji zalazak.
Fascinantno je to da je to jedino mjesto od svih koje nisam uspio pronaći i sve do popodneva u Dalawelli nisam saznao gdje se lokacija nalazi.
Veći dio dana proveli smo u istom kafiću kao i dan ranije, odmah iznad plaže. Tu smo malo napunili baterije, jeli i uživali. Htio sam da krenemo malo ranije i da na zalazak stignemo prije vremena kako bi sve stigli. S tim izlascima i zalascima je uvijek kaos i nikada dosta vremena. Uvijek je strka i zbrka kada krene.
Kako smo imali isti problem s pronalaskom te plaže s palmama, bilo je potrebno da svako malo netko izađe iz auta i provjeri da li smo na dobrome mjestu kako bi što manje imali posla sa mnom i s kolicima.
Nakon par poprilično konfuznih situacija te par zbunjenih lokalaca koji nisu imali pojma gdje se naša lokacija nalazi, shvatili smo da se na našoj lokaciji gardi ni manje ni više nego ogroman hotel! Procijenili smo da se ipak i dalje isplati otići tako da smo na samu plažu stigli nešto prije zalaska. Bilo je potrebno još samo da nam se za kraj sunce konačno smiluje.
Epski zalazak sunca
Često sam čitajući razno razne blogove čitao o zalascima sunca na ovome otoku no, ja kakav sam, ne vjerujem dok ne vidim svojim očima.
Nadao sam se da ćemo barem jednom dobiti koliko toliko zadovoljavajući zalazak sunca i osjetiti tu čarobnost o kojoj sam čitao i o kojoj su mi pričali. Sve sam više počeo uspoređivati ovdašnji zalazak s pronalaskom misterioznog leoparda.
Ono što je uslijedilo bio je jedan od najljepših zalazaka sunca koje sam vidio. Boje su postajale sve nestvarnije i nebo je prelazilo iz žutog u goruće narančasto da bi na kraju prešlo u ljubičasto i rozo. Jedini trn u oku bio je taj hotel i to baš na tim palmama koje sam ja odabrao!
Na kraju ipak moram biti zadovoljan, dobio sam zalazak sunca te vrhunsku fotografiju zahvaljujući Mateju.
Po povratku u smještaj Matej, Manoj i ja, prošetali smo gradićem te se sjeli u neki kafić popiti koju pivu. Bila je to naša zadnja večer na ovome otoku.
Galle
Ujutro smo se uputili prema aerodromu koji se nalazi kakvih tri sata vožnje od Dalawelle. Kako nam je let bio tek u 20:00, imali smo sasvim dovoljno vremena stati u Galle, maleni gradić izgrađen od strane Britanaca na zapadnoj strani otoka.
Gradić smo obišli poprilično brzo te nakon što smo obišli i najpoznatije mjesto u ovom e gradu, Galle fort, sjeli smo se u restoran pojesti nešto i predahnuti od nesnosne vrućine. Vrijeme je prolazilo poprilično brzo i ubrzo je bilo vrijeme za pokret prema aerodromu.
U to vrijeme se kako u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj odvijala prava histerija oko korona virusa i iskreno nismo znali što naš čeka ni na aerodromu a ni doma.
Aerodrom
Po dolasku na aerodrom, teškog srca oprostili smo se od Manoja. Moram priznat da sam baš zavolio čovjeka i da mi je u svega dva tjedna postao prijatelj.
Na aerodromu je sada vladala apsolutno drukčija situacija od one kada smo tek došli. Sada su svi nosili maske, kontrole su bile puno striktnije i detaljnije te se osjetila ta „napetost“ u zraku.
Pregledali su nas kao nigdje i ovaj put su mi čak i kolica profurali kroz rentgen. Mene su naravno prebacili na stolac pored. Nisam to još doživio nigdje te sam kroz šalu policajce upitao ako mogu fore radi, uslikati kolica na rentgenu. Jedino što sam dobio bio je mrski pogled nazad. Jebiga, probao jesam!
Sve je prošlo u najboljem mogućem redu i ubrzo smo se ukrcali na avion!
Doha
Nakon kakvih četiri sata vožnje sletjeli smo u Dohu nešto iza 22:00. Iako je pad temperature bio osjetan naspram na Šri Lanci, žalio se nisam jer je sve bilo još poprilično podnošljivo.
U Dohi smo imali layover od osam sati i nadobudno sam odlučio da ćemo prošetati cijelom rivom te doći do centra grada.
Po izlasku iz aerodroma uzeli smo taksi koji nas je odveo do samih nebodera. Grad je već u 23:00 bio sablasno prazan. Opet sam popušio! Nikako da doživim tu Dohu. Gladni i začuđeni, sjeli smo pojesti nešto u jedino mjesto koje je bilo otvoreno, Mcdonald’s.
Bez obzira na sve, odlučili smo ipak prošetati rivom. Stvar je postala poprilično usrana kada je počeo puhati hladan vjetar. Hodali smo tako preko dva sata, čovjeka a ni psa nismo vidjeli i još sam se uspio i smrznuti. Rekao sam sebi da više nikada u Dohi navečer neću izaći van! Uz sve, podsjetilo me i koliko je infrastruktura ovoga građa užasno osmišljena za kolica.
Po povratku na aerodrom šokirali smo se koliko je sve bilo prazno. Tek tu i tamo koji čovjek i netko od zaposlenika. Drugi šok uslijedio je kada mi je uređej za mjerenje temperature pokazao temperaturu. Bez obzira na to što sam znao da ju nemam, nikome nije bilo svejedno.
Ostatak vremena preostalog do leta iskoristio sam za prileći u silent roomu na podu!
Zagreb
Povratak u Zagreb prošao je bez problema i nitko nas ništa nije pitao osim od kuda smo došli, što je poprilično glupo jer smo se na aerodromu mogli zaraziti sto puta!
