Za mene su moreplovci i ljudi koji bi se otisnuli u nepoznato, ne znajući gdje idu i hoće li se ikada vratiti, oduvijek bili ljudi kojima sam se najviše divio. Jednom prigodom, slušao sam predavanje našeg putopisca Nenada Vlahovića, čovjeka koji je devet godina proveo skupljajući financije i radeći jedrilicu kako bi oplovio svijet. O jedrenju nije znao ništa, privukla ga je ideja o istraživanju svijeta i u tom procesu od devet godina, ostao je bez gotovo svega. Dao je cijelog sebe u to i na kraju postao drugi hrvat nakon Jože Horvata koji je oplovio svijet! Izgubio je puno, ali rekao bih, dobio mnogo više, iskustvo za cijeli život, pronašao je sebe i dokazao sebi, a i drugima da može.
Na tom predavanju ispričao je kako je po prvi put plovio preko Atlantskog oceana i ušavši u oluju, rekao sam sebi; „Ne znam jesam li napravio dosta čvrst brod“. Tu rečenicu vjerojatno sam doživio potpuno drukčije od ostalih. Osjetio sam je! Znam koliko takva situacija, gdje si suočen s nemilosrdnošću majke prirode mora biti zastrašujuća! Meni je osobno Nenadovo predavanje jedno od najfascinantnijih koje sam imao priliku slušati, jer prvenstveno iz svojeg iskustva znam kakav je osjećaj zacrtati si neki cilj, imati sve protiv sebe i na kraju uspjeti!
Nakon predavanja Nenad je prodao samo dvije knjige! Pomislio sam, je li moguće da ljudima ovakvi ljudi, poduhvati, avanture i priče više nisu zanimljive? Jesmo li toliko otišli kvragu da smo preplavljeni nebitnim i nezanimljivim ljudima kojima dajemo previše pažnje, kojima je danas sve to pet puta lakše, koji nemaju dubinu i karizmu zaboravili na ovakve ljude? Zašto padamo na površnost i neko lažno savršenstvo koje nam se danas plasira na društvenim mrežama?
Ja ću uvjek težiti ljudima, putopiscima, avanturistima i pustolovima poput Nenada. U Hrvatskoj ih još nešto ima, ne dobivaju pozornosti koju bi trebali i izgubili su se u ovom ludom internetskom svijetu. E sad, zašto ja ovo sve sad uopće pišem? Iz tog razloga jer sam nedavno pronašao jednog takvoga, u Tajlandu! Zapravo, pronašao je on mene…
Luca Schueli
Luca me pronašao preko objave koju sam na Facebooku objavio u grupi vezanoj uz Tajland, gdje sam se predstavio, napisao svoj plan puta i tražio vozače, vodiče, lokalce koji bi mi pokazali okolo i općenito ljude slične mojem pogledu na život koje bih upoznao. Luca mi se javio i predložio mi da Laura i ja dođemo kod njega u Hat Ao Khoi, maleno mjesto 200 km sjeverno od Phuketa. Luca mi se na prvu činio simpatičan i jednostavan i bez obzira na to što zapravo i nisam znao gdje idemo, odlućio sam otići! Šest divnih dana proveli smo s Lucom, Aew i tri njihova psa, daleko od ljudi, daleko od turizma i u jednom malenom mjestu koje se istinski može nazvati rajem i pravim mirom za dušu i tijelo!
Večera kod Luce i Aew u Hat Ao Khoeiu
U tih šest dana o Luci sam saznao gotovo sve jer, čovjek je to koji voli život, koji istinski u njemu zna uživati i čiji je sedamdeset i sedam godina dug put isprepleten usponima, padovima, avanturama, pustolovinama, trenutcima i pričama. Čovjek je to o kojemu se treba pisati knjiga, a ja sam tu da vam o njemu napišem tek jedno malo i kratko poglavlje! No, kako o čovjeku koji je proživio toliko toga u životu napisati kratak tekst i svesti ga na jednu stranicu?
Ne staje niti sa 78 godina!
Iako ima 78 godina, Lucu je i dan danas teško pratiti! Bez obzira na godine i na to što teže hoda, Luca je aktivniji od velike većine ljudi. Nakon što smo ih posjetili u Tajlandu, nedavno sam ga posjetio u Istri, u Svetvinčentu, gdje se taman spremao na put u Italiju i Švicarsku.
Na druženju kod Luce u Istri
Pitate li Lucu, reći će vam da je Švicarac, iako je rođen u Milanu. Djed i baka su mu, u potrazi za boljim životom, napustili Švicarcu i otišli u Italiju gdje su rođeni i njegovi roditelji. U Milanu je do svoje 14. godine pohađao Švicarsku osnovnu školu da bi se nakon završetka škole preselio u Švicarsku gdje je s 19 godina završio srednju školu.
Kako to obično biva, Lucin otac, na čelu tvrtke koja se bavila kemikalijama i plastikom, sa 19 godina uvjerio ga je da otiđe u Francusku i upiše poslovnu školu. Luca nije dijelio isti svjetonazor kao i njegov otac pa je ubrzo odustao. Otac mu tu nije odustao pa ga je prisilio da nakon Francuske ode u Nizozemsku gdje je godinu dana proveo u jednom poduzeću na obuci.
Nakon obuke, u dobi od 20 godina napustio je Nizozemsku i preselio se u London gdje se zaposlio u jednom restoranu kao perač posuđa. Kako kaže, bilo je teško, nije mu se svidjelo i s obzirom na to da priča četiri jezika (Talijanski, Njemački, Francuski i Engleski) prijavio se za posao turističkog vodiča!
Motorom od Milana do Sudana
Na svojim turama vodio je Britance po Italiji i Hrvatskoj i tako tri godine dok nije postao vodič za veći dio Europe. Svidjelo mu se, kako kaže, ponajviše radi novaca i dobre provizije kod preprodaje Švicarskih noževa. No, ture su bile ljeti, a čovjeku kojem pustolovine od malih nogu teku venama teško je biti na jednom mjestu. Lucu je tako privukla ideja da s motorom krene iz Milana i dođe sve do Sudana. San mu je bio voziti duž cijelog Nila…
U međuvremenu dogodila mu se ljubav, ali od svojeg sna nije htio odustati. Plan je bio odraditi sezonu i na zimu krenuti prema Sudanu. Pripreme za put su krenule i svega jedan dan prije puta doživio je nesreću na motoru. Vozio je veliki kofer iz Lugana za Milan i dok je pretjecao kamion, jak vjetar ga je bacio s ceste. Kaže, klizio sam po cesti kakvih pedeset metara, a od struganja mi je pukao remen od hlača pa, kada sam se ustao, hodao sam do motora praktički bez njih.
Iako je prošao bez većih posljedica, svoj put je otkazao i otišao k djevojci u Pariz. Svašta radimo iz ljubavi pa je tako i Luca radi svoje djevojke, koja je bila nezadovoljna njegovim vremenom provedenim doma, odlučio ostaviti se posla u Londonu, preseliti nazad u Milan te zaposliti kod oca u firmi. Poznajući nemirnu narav svojeg sina, otac mu je postavio uvjet, a to je da u firmi mora ostati barem tri godine! Vrativši se u Milan, zaprosio je svoju djevojku koja ga je, kako kaže, radi nespremnosti na zajednički život odbila.
Kod oca je izdržao dvije i pol godine i upoznavši sestrinog dečka, tada jednog od najboljih talijanskih skipera, koji je sudjelovao u prvim regatama oko svijeta, počelo ga je interesirati jedrenje. Lucina sestra i njezin dečko napravili su brod i jedreći par puta s njima, Luca je otkrio posve novu ljubav!
Džipom do Indije
Nedugo zatim, upisao je školu jedrenja u Italiji i završio je u rekordnom vremenu! Ideja da kupi jedrilicu pala je u vodu radi financija. U potrazi za avanturom, otišao je na jedrenje do Grčke sa svojom sestrom gdje je upoznao svoju novu ljubav!
Za razliku od prijašnje djevojke, ova je s Lucom dijelila istu strast prema avanturama pa su tako zajedno, u nemogućnosti da si priušte brod, kupili Land rovera i upustili se na jednogodišnju avanturu sve do Indije! Vrativši se iz Indije u Italiju, vjenčali su se čovjek bi rekao, živjeli sretno ostatak života.
Put džipom do Indije Lucu nije zasitio već povećao njegove apetite! Njegove misli konstantno su bile usmjerene prema brodu, dovoljno velikome da može ploviti plićim morima i zaljevima. Na pamet mu je pao katamaran, vrsta broda koja je u to vrijeme bila posve nova i ismijavana od većine. Ismijali su tako i Lucinu ideju, ali Luca je imao jasan cilj i nije namjeravao odustati!
Kako bi zaradio novce, vratio se raditi kod oca, dok je njegova supruga radila u modi. Četiri godine skupljali su novce kako bi kupili brod, legendarni crveni katamaran koji danas „stoji“ čeka svoju obnovu na plaži u Hat Ao Khoi-u! Luca još uvijek radi na njegovoj obnovi i dan danas, nadajući se da će jednog dana isploviti i svoj život okončati uz zalazak sunca negdje na pučini.
Lucin brod Namaste
Kupivši brod, supruga je nastavila raditi u Milanu, a Luca je kao skiper broda, uz svojeg prijatelja turiste odveo na jedrenje Grčkom i Turskom. Ostavivši turiste, iz Grčke su prošli kroz Sueski kanal i ušli u Crveno more gdje im se pridružila Lucina supruga.
Jedrilicom do Tajlanda koji ga je očarao
Ploveći duž Egipta, Sudana, Eritreje i Džibuti-a, Lucin se san da vidi Nil konačno ostvario! No, za razliku od puta motorom od Milana do Sudana, Lucina ideja ovog puta bila je puno veća! Zamislio je iz Džibutija otploviti ravno za Indiju ali je radi straha svoje supruge da toliku udaljenost prijeđu bez doticaja s kopnom morao odustati od svojeg plana. Razmišljajući gdje bi na putu za Indiju mogao pristati, u Džibutiju je otišao u ambasadu Somalije gdje su mu rekli da će, učini li to, tamo vjerojatno biti opljačkan i otet.
Kako kaže, tad je na karti ugledao Oman, za kojeg tad nije niti znao da postoji i kao jedino logično rješenje, otplovio u tom smjeru. U Oman su kaže, stigli kao prvi turisti s brodom i momentalno postali poznati! Kako je u to vrijeme u Omanu boravilo puno britanske vojske, bili su pozivani na sve moguće proslave i evente. Iako se u Omanu nisu namjeravali zadržati, ostali su mjesec dana prije nego su otplovili prema Indiji…
Iz Omana su doplovili u Bombay (danas Mumbai) gdje su ostali godinu dana. Supruga se u međuvremenu vratila u Italiju, a Luca je vodio čarter ture između Mumbai-a i Goe. Vrativši se s kratkog puta iz Italije, svoj brod odlučio je premjestiti i otplovio je do Šri Lanke gdje je otvorio tvrtku koja se bavila čarterima s nekim lokalcem. U međuvremenu, supruga je zatrudnjela i kako bi joj omogućili što bolji porod, otišli su u Švicarsku!
U ovom periodu Lucinog života izdešavalo se mnogo toga. Toliko da sam se u razgovoru s njim izgubio par puta! Luca i supruga dobili su sina, a Luca je konstantno putovao između dva svijeta i života, onog u Italiji i onog na Šri Lanki gdje bi, kada bi došao vodio čarter ture na relaciji Šri Lanka – Maldivi. Za vrijeme svog boravka u Europi vrijeme nije gubio pa je uspio pronaći sponzore i dizajnirao je svoj drugi brod!
Ono što ga je za vrijeme zadnje posjete Šri Lanki zadesilo, nije mogao predvidjeti. Pobuna Tamilskih tigrova primorala ga je na odlazak sa Šri Lanke na Maldive. Nakon tri godine boravka na tom divnom otoku, morao se i pomiriti s viješću da supruga više ne želi jedriti.
Na Maldivima je radi malo posla ostao samo jednu sezonu i u potrazi za poslom i avanturom, znao je da mora dalje! Zasićen konstantnog putovanja između Europe i Azije, otplovio je s prijateljem s Maldiva i stigao u Tajland, točnije, u Phuket! Kako kaže, Phuket tad i sad, dva su različita svijeta, a tad u Phuketu nije bilo niti asfalta! Nije ima namjeru ostati, ali svidjelo mu se, bio je to tada jedan posve drukčiji svijet!
Preseljenje u Tajland
Posla gotovo da i nije bilo i s obzirom na to da mu je prvotni plan bio ploviti sve do Balija, iz Phuketa su stigli u Maleziju koja ga radi komplicirane birokracije nije oduševila. Vrativši se u Phuket, došao je na poslovnu ideju sa tri partnera osnovao je tvrku koja se bavila proizvodnjom čvrstih gumenjaka RIBs. Jedan je otpao već na samom početku, a preostala dvojica prevarila su ga 1991., nakon čega se dugi niz godina povlačio po sudu.
Luca je preselivši se u Tajland i dalje nastavio putovati na relaciji Italija – Phuket te je 1992., dok je na Phi Phi otočju organizirao King’s cup regatu, uz Alexa, dobio i drugog sina, Mik-a. Stariji sin mu, kako kaže, ima fotografiju s Phi Phi otoka dok tamo nije bilo apsolutno ničega!
Lucina kuća u Tajlandu
1997. Mijanmar je otvorio svoje granice i, vidjevši svoju priliku, Luca je tamo pokrenuo istraživanje biosfere sa mjanmarskim i europskim znanstvenicima. U međuvremenu, Luca i supruga su se razišli i Luca se trajno preselio u Tajland. Danas Luca sretno živi u Tajlandu, uz svoju Aew i tri psa, daleko od turista, u kući udaljenoj svega 50m od Andamanskog mora gdje je, nadam se, pronašao istinski mir i sebe!
Luca u svojem elementu i bazenu
Kao i što sam gore napisao, kod Luce smo proveli šest prekrasnih i ispunjenih dana i može se reći, iskusili davno izgubljenu draž Tajlanda. Odlučio sam napisati tekst o Luci, o njegovom zanimljivom, osebujnom i ispunjenom životu i barem vas malo odvojiti od današnjih površnih priča i pokazati vam da i dalje postoje istinski pustolovi, avanturisti i zanimljivi ljudi kao što je Luca! Lucin život puno je više od ovih par stranica teksta i ja sam samo prikazao jedan mali djelić njegovog života i nadam se da će te ga vi svojim komentarima dodatno potaknuti da napiše knjigu!
Ja ovim putem još jednom neizmjerno zahvaljujem Luci i Aew na pozivu i iskustvu te se nadam da ćemo se uskoro imati priliku opet družiti, pogotovo u Tajlandu! S Lucom zatvaram jedno poglavlje Tajlanda i nastavljamo sjeverno, prema Khao Sok Nacionalnom parku…
