Već pri samom buđenju dočekala me Philippova poruka kako su mu opet naplatili toaletni stolac i kolica uzeli već na samome check-inu! S obzirom na to i da još uvijek od aviokompanije nisam dobio povratni mail vezan uz assistance, znao sam da nam se danas ne piše dobro…
Dan 70 – Saigon – Bali – 31.03.2023
Kako nam je let u 11:55, plan je bio krenuti u 08:30 ali se Laura odlučila pakirati ujutro, što je moje spavanje još dodatno skratilo! Sinoć smo naravno, opet zaružili! Tea je sa mnom odlučila napraviti intervju nakon dolaska sa izleta delte Mekonga i razgovor je naravno otišao do sitnih sati u noći. No, navikao sam na nespavanje pa sam odmah ujutro odgovorio Philippu, javio se Johanu, našem vodiču za sljedeće dane i naručio taksi preko Graba.
Cure su nam odlučile pomoći odnijeti stvari i otpratiti nas do taksija i spuštajući se liftom i gledajući se u ogledalo, nismo znali tko izgleda gore i neispavanije, Laura, Tea, Zorana ili ja? Taksi dočekujmo za dvadesetak minuta, pozdravljamo se i slikamo za uspomenu iako svi izgledamo užasno i krećemo!
Aerodrom
Nakon 25 minuta stižemo na aerodrom i kako bi sve stvari nosili, Laura nabavlja dvoje kolica! Imamo dva ruksaka, tri velika kofera i hrpu vrećica, uključujući i dva Vijetnamska šešira koja nosim na glavi. Laura nekako gura dvoje kolica, a ja se s dva šešira, punim krilom stvari, najtežim ruksakom na leđima do sada, ispumpanim gumama, puknutim i prašinom prekrivenim obručima za guranje mučim više nego ikada! Srećom, naše muke prepoznaje zaposlenik aerodroma i pomaže nas te nas dovodi na pult Air Asie kako bi obavili check in.
Čekamo i čekamo, u podsvijesti mi se vrti cirkus koji bi mi potencijalno mogli prirediti s kolicima, kao i Philippu…I kad konačno dolazimo na red, ispred mene se ubacuje tip pod izgovorom „vjeruj mi, došao sam prije“! Pa jebem ti m…! I da jesi, što nisi, ja bih po pravilima ionako trebao imati prednost…No dobro, smirujem se i čekam dalje…
Dolazimo na red, lik me pita imam li dogovoren assistance? Imam kurac kad ne odgovarate na mailove, eto što imam!
Okreće se on, odlazi do kolege i priča i priča, vraća se i govori nam da moramo pričekat!
Dolazi s naše strane pulta, pomiče me deset metara sa strane i na moje pitanje koliko moramo čekati, pogledava kolegu, razmjenjuje par rečenica, pogledava mene, njega, pa mene i govori mi da ipak možemo nazad na check in! Dobro…traži nas putovnice, Covid potvrde i začudo, sve rješava vrlo brzo! Predajemo prtljagu bez ikakvih problema, toaletni stolac ne plaćam i šalju nas sa strane da čekamo assistance!
I tako, čekamo sa strane, dolazi tip s drugim kolicima i govori da svoja moram ostaviti ovdje. To je nešto što nisam želio ćuti jer ipak preferiram da su moja kolica sa mnom! Ovako postoji puno veća šansa da moja kolica ne ukrcaju na naš let i što onda? Ništa, pristajem, nema druge opcije! Na to me tip pokušava sam prebaciti u druga kolica što mu naravno ne uspijeva pa mu pomaže Laura.
I taman da krenemo…zove neka ženska Lauru da ona ne zna što će s kolicima? Ispituje u nevjerici mogu li se ta kolica nekako „smanjiti“? Laura rastavlja kolica, a žena gleda i ne vjeruje kako se to rastavlja!
Ne skidaj tenisice!
Prolazimo sve glatko, dolazimo na pregled prtljage i pada mi mrak na oči. Govori mi tip da trebam skinut tenisice! Znači nije moglo gore, uz sve što nosimo, sad još i to, a skidanje tenisica i stavljanje nazad nije kratak i jednostavan proces! Skinite ih vi, a onda i vratite, govorim mu! Skida lik tenisice…Govorim mu, samo polako i nemojte izravnavat noge jer će poludjeti! Naravno, kurca on ne razumije…
Povlači mi nogu i ide sve u pm! Noge se tresu…stvari padaju, a on ponavlja kao robot; „sori sir, sori sir“. Tresem se cijeli, „letim“ po kolicima i objašnjavam mu drhtavim glasom da savije noge da se ne tresu..
Možeš misliti…Dolazi Laura i smiruje noge, a on se baca na stvari…
Skida mi šešire s glave i kako mi je trakica ostala ispod brade povlači mi cijelu glavu i eto ga opet; „sori sir, sorry sir!“
Dolazimo na boarding i žena mi daje šest papirića, kao za šest čekiranih stvari? Ništa mi nije jasno…
Govorim joj da mi nemamo šest komada prtljage koje idu na avion i da su nešto zajebali!?
Nakon kratke rasprave govor ona meni da imamo tri kofera, što potvrđujem!
Pitam koja su preostala tri? Kaže ona meni kolica?
Pitam, a preostala dva? Odgovara; „Dva kotača od kolica!?“ Svašta…daj me samo pustite na avion više…
Kamiončićem nas prebacuju do aviona i unatoč gotovo praznom avionu ne pristaju me staviti na prvo sjedalo kako bi svima bilo lakše jer, zašto bi?
Dobrodošli na Bali
Nakon četiri i pol sata leta slijećemo na Bali, u Dempasar! Ljudi izlaze van, mi ostajemo sami i na to iz kokpita izlazi ogroman albino-ćelavi pilot Danac! Pita me od kud sam, da li je sve ok i treba li mi što? Govorim da je sve u redu osim glazbe u avionu! Smijese, mijenja glazbu i slaže se sa mnom…
Eto ti dolaze po mene, njih pet malih simpatičnih Indonežana!
Dvojica „uzimaju“ mene, a ostali sve stvari, prolazimo sve preko reda, vizu plaćam s karticom i dolazimo do prtljage gdje dok čekamo ispunjavamo u aplikaciji sve za QR kod i javljam Johanu da uskoro izlazimo! Vani valjda čeka preko 150 ljudi, taksista s raznim natpisima! Nakon kratkog zujanja uočava me Johan sa svojim prijateljem Ronyem! Njih dvojica bit će naši „vodiči“ sljedećih dva tjedna!
Nakon aerodroma stižemo u hotel gdje mi govore da rezervacija nije uspjela, ali na sreću rješavam sve s karticom! Odlučili smo odsjesti u Sanuru, praktički uz luku, kako bi sutra što prije stigli na brod za Nusa Penidu! Inače ne bih dolazio na Bali, ali kako su karte iz Saigona bile najjeftinije za ovdje, odlučio sam ovdje ostati četiri dana i iskoristiti ih najbolje što mogu!
Ostavljamo stvari i dečki nas odvode u grad na večeru jer nismo jeli ništa posljednjih ne znam koliko sati. Iako kiša lije ko’ iz kabla, simpatičan lik sa Timora svira sve hitove klasičnog roka dok uživamo u morskoj hrani! Kako smo već bili poprilično iscrpljeni, ja se nisam baš osjećao najbolje i trebali smo se ustati rano, otišli smo nakon večere u hotel na spavanje!
Dan 71 – Saigon – Bali – 01.04.2023
Sljedećih dvadeset dana putovanja Indonezijom bilo je nešto što sam isplanirao još 2020. godine, a onda je stigla pandemija i sve je propalo. Sve je bilo dogovoreno i isplanirano, a one najteže i najluđe stvari dogovorio sam s Kerstin iz Acessible Indonesia, agencije koja organizira putovanja za osobe s invaliditetom. Sve ove godine bio sam u kontaktu s Kerstin, a i s Johanom, čovjekom koji me tad trebao voditi na vrh aktivnog vulkana Ijen! Sad kad sam konačno putovao u ovaj kraj svijeta odlučio sam sve spojiti i „odraditi“ ovaj dio koji sam zamislio prije četiri godine! Javivši se Kerstin, u početku je sve teklo po planu, dok Kerstin nije poslala mail da agencija više jednostavno nakon pandemije nije „stala na noge“ i da više nemaju kapacitet izvesti ovakvo zahtjevno putovanje. Kako nisam htio odustati od svojeg plana, javio sam se Johanu, ispričao mu o svojoj ideji i na kraju mu postavio jedno pitanje; „Misliš li da to sve možemo izvesti“? Bilo je dovoljno da kaže „da“ i da krenem u planiranje i organiziranje svega. Za ovaj cijeli preostali dio putovanja uz Lauru i mene bili su Johan i njegov prijatelj Rony…
Četiri dana Balija odlučio sam iskoristiti u potpunosti pa smo se već drugi dan boravka na ovom otoku odlučili na cjelodnevni izlet na susjedni otok, Nusu Penidu! Nakon doručka po nas je ispred hotela došao Watu, ogroman, preko 192 cm visoki, 125 kila težak, tetovirani Indonežanin. Odmah mi je priopćio da je on „King Kong“ Balija i iako se činio kao odlučno društvo, razočarao sam kada mi je rekao da on nije naš današnji vodiča, već samo vozač do broda!
I dalje se osjećam poprilično loše, putovanje je očito uzelo svoj danak jer, osjećam se čudno u glavi, tijelo mi je umorno, kao i oči, a moram priznat i da sam počeo imati taloga u mokraći što znači da se moram „spašavati“ ili ću u suprotnome dobiti upalu mjehura! Sve to, da se ne osramotim, jako pripisujem fejlu koji sam doživio na parkingu ispred mjesta gdje se kupuju karte za brod! Bio sam siguran da su mi rekli da će cijena za turu za sve nas iznositi 800 tisuća rupija, a Watu me fino „ošamario“ rekavši mi da je tura 800 tisuća rupija po osobi, cca. 45 eura! To je značilo da umjesto 45 eura sada moram platiti 180 eura! U glavi mi se vrti hoćemo-nećemo i iako Johan govori da Rony može ostati u luci, na što on kima glavom i mrtvo-hladno govori da će piti kavu (cijeli dan) znam da nije fer da itko ostane i čeka cijeli dan….jebiga…idemo svi!
Nusa Penida
S Johanom i Ronyem kliknuli smo na prvu, odlično se slažemo i zajebancija je krenula od samog početka! Tako smo zapravo Ronya i nakon kupnje karte uvjerili da ostaje u luci i praktički sve do ulaska u zgradu gdje se karte pregledavaju nije znao da ide s nama! U zgradi naravno krcato ljudima i to je nešto što sam na ovom otoku itekako očekivao, ipak je jedno od najpoznatijih i najkomercijalnijih mjesta na svijetu. Sa svojim plavim kartama (ostale agencije/brodovi imaju druge boje) stižemo do našeg broda i kao zadnjim putnicima stavljaju nas na krmu broda, meni za kolica osobno najdraže mjesto!
Nakon nešto više od sad vremena plovidbe stižem na Nusa Penidu i pri samom iskrcaju osjećam jaču glavobolju i potrebu za pišanjem! Znam da to moram odmah obaviti pa to radim nasred mola dok nam dečki čuvaju stražu!
Tu nas dočekuje Made, simpatičan ali poprilično povučeni lokalac koji će biti naš današnji vodič! Engleski mu je poprilično katastrofalan, kao i auto ali nema veze, sve je to dio puta i uostalom imamo Johana koji nam sve može prevest! Nekako ulazimo u auto, nas petero i kolica i krećemo prema Diamond hillu vozeći se kroz gusto zeleno raslinje malenim, krivudavim, uskim i rupama prepunim cestama! U autu roka Indonežanski rap, a Made svakako vozi brže nego je to predviđeno za ovakvu cestu i s obzirom na stanje auta i da se u njemu taj doživljaj još pojačava, Johan i Rony uzdišu na svakom zavoju! Naravno da ih Laura i ja zajebavamo, a naš vodič Madi sve ispraća sa smiješkom…
Diamond hill & Diamon beach
To je meni osobno možda bio i najveći doživljaj ovog otoka, to putovanje jer, Diamond hill i pogled na Diamond beach nisam primio s nekim oduševljenjem! Osim vrućine i toga da pola plaže radi litice nisam mogao vidjeti, konačno sam se uspio „igrati“ s dronom! Dočekali smo kraj baterije, na obližnjem štandu na parkingu kupili vodu, lubenicu i dinju te krenuli dalje!
Dolaskom do restorana Madi nam govori da je vrijeme za ručak, a ja radi vrućine radije ostajem u autu čija je klima više grije nego hladi! Dočekavši kraj ručka krećemo na dužu i goru vožnju od one prve i sudarivši se skoro dva puta stižemo do najpoznatijeg mjesta na otoku, a to je Kelingking beach!
Kelingking beach
Dan je ne znam kojim čudom proletio pa nam je Madi priopćio da imamo samo pola sata vremena kako bi napravili ono što smo naumili! Naravno, ono što sam naumio nisam uspio napraviti pa mi je dron opet omogućio da mjesto doživim iz neke potpuno drukčije perspektive! Taj dron kupio sam prije početka projekta u sklopu kojeg sam biciklirao do Istanbula i nevjerojatno je koliko mi je dao slobode i neke nove perspektive putovanja usprkos mojih fizičkim ograničenjima.
Ispucavši sve baterije i vidjevši plažu sa brda krećemo prema luci gdje se opraštamo od Madija i ukrcavamo na brod. Madi nam sa smiješkom maše sve dok ga ne gubimo iz vidika i koncentriravši se na njega, ne primjećujemo što se dešava ispred nas…
More se poprilično diglo, a more ovdje nije mala beba! Govorimo o više metarskim valovima i konstantnim zapljuskivanjem, pogotovo nas, na krmi broda…
Dovoljno je bilo gledati izraz lica Indijca pored mene koji mislim da je pretrpio svakakve traume…
Iako smo bili najsporiji brod, u luku stižemo sretno! Tu nas je osim Watua dočekala jedino kiša pa nam nije preostalo ništa drugo nego otići nešto pojesti i meni nakon toga obaviti wc i kupanje! Možda i bolje za kišu jer, barem ću se, nadam se, naspavati…
Dan 72 – Bali – 02.04.2023
Iako sam znao da je Bali uvijek prepun turista, ono što nisam očekivao jest totalni kaos u prometu po izlasku iz hotela! Krenuvši oko devet ujutro, nakon doručka, uputili smo se prema Tegallalang Rice Terraceu, no već na samome startu upadamo u gužvu i tu gubimo gotovo sat vremena! Izvukavši se konačno iz gužve, tražimo benzinsku ali baš nitko ne toči dizel (dexlite). Radi toga i krivo skrećemo i nakon lutanja po selima konačno pronalazimo rižina polja.
Tegallalang Rice Terrace
Cijena ulaska na terasu s koje se pruža pogled na rižina polja je da sjednemo popiti cugu pa pristajmo kako bi Laura prošetala i fotkala, a ja u miru letio s dronom! Ova rižina polja su nekoć pretpostavljam bila posve autentična, a danas j njihova svrha isključivo turistička! Ako se pitate gdje su na Baliju snimljene sve one „savršene“ fotografije sa ljuljačkama i raznim „okvirima“ za fotkanje, ovo je jedno od tih mjesta!
Banjar mancingan Rice trekking
Za drugo odredište odabrali smo puno autentičnija rižina polja, Banjar mancingan Rice trekking. Uvjerili smo se u to već pri samome dolasku jer ovdje osim par lokalaca koji prenose stvari na glavi i pokojeg koji „proleti“ na skuteru nema nikoga! Par njih okupilo se oko mene u trenutku dizanja drona, a najveći utisak na mene ostavio je jako dobro raspoloženi i simpatični čovjek sa svojim unukom. Nikako na naše „Croatia“ nije mogao shvatiti od kuda smo jer, kako kaže, oduvijek živi u malenoj kućici nasred rižinih polja bez televizora i struje!
Nakon simpatičnog razgovora, na prvu kap kiše krećemo prema autu i na svega dvadeset centimetara od kotača uočavam zmiju! S obzirom na to da znam da je Johan lud za zmijama (ipak je odrastao uz njih) govorim si „samo šuti…samo šuti“ dok bez uznemiravanja prolazimo pored nje!
Dva metra kasnije govorim Johanu; „Upravo smo prošlo pored zmije!“
Na to on govori; „Gdje gdje, sigurno je kobra, ajmo je uloviti“ i zaokreće kolica i usmjerava me nazad prema zmiji!
Vičem…guram svoju ruku među žbice kako bi zaustavio kolica i ne vjerujem da me lik gura prema kobri!
Nije mi svejedno, imam između ostalog kratke hlače, ne mogu reagirati niti se izmaknuti i totalno bespomoćan gledam u nevjerici što će se dogoditi…
Johan staje, dolazi do razuma i daje mi štap kako bih se „obranio“ i kreće za zmijom…
Na cijelu „frku“ dolazi onaj simpatičan čovjek i razuvjerava nas govoreći kako ovdje nema kobri i da je to nekakva zmija tipa bjelouška koja samo brije po rižinim poljima…
Na to dolazi Rony i Johan na njega baca štap vičući „snake“ na što ovaj skoro umire jer lik ima traume od zmija…
Iako smo na cijeloj šetnjici koja vodi kroz red palmi naišli na još jednu zmiju, sigurno smo došli do auta i nastavili dalje do restorana gdje smo nešto pojeli. Kako još uvijek nismo uspjeli natočiti gorivo i dan je već lagano bio na izmaku, potegnulo se pitanje gdje sljedeće? Do Handara gate-a imamo cca. 2 sata vožnje i time bi „sredili“ najudaljeniju točku zacrtanu na mapi, ali hoćemo li stići? Svakako prvo moramo tankati…
Handara Gate
Odlučujemo se kockati i riskirati odlaskom do Handara gatea, na nekih dva sata vožnje prema sjeveru otoka. Stajemo redom na svim benzinskim postajama koje putem uočavamo, ali sa svake odlazimo razočarani i zabrinuti! Sad, uz pitanje hoćemo li stići na vrijeme na odredište stoji i pitanje hoćemo li uopće stići? Debelo smo već na rezervi i nevjerojatno je da nigdje ne nalazimo benzinsku koja točki dizel koji je nama potreban!
Sunce polako zalazi iza planina u čijem se smjeru penjemo, temperatura se naglo spušta, a nad nama se nadvija gusta magla! Iako se cijelim putem pitam ima li ovo smisla, nekako još uvijek vjerujem da ćemo stići!
Ulaskom u Bendugul konačno pronalazimo benzinsku i utažujemo žeđ našem autu! Jedna briga manje…
Sad smo već visoko u planinama, razlika u temperaturi je ogromna, cijelim predjelom prevladava gusta magla i vlaga! Na svega smo 30 minuta vožnje od odredišta, danjeg svijetla još uvijek ima i da taman konačno pomislimo to je to, evo ti ga na, kiša!
Dolaskom do Gapura Bali Handara Kosaido, našeg odredišta, ta kiša prerasta u pravi prolom oblaka! Sjedimo u autu, gledamo u vrata u nevjerici, pogledavamo se međusobno i pitam sve; „I, što ćemo sad, hoćemo biti mokri ili ne?“ Na moje pitanje svi složno odgovaraju; „Bit ćemo mokri“! I dok dogovaramo kako ćemo ovu budalaštinu izvesti, do nas na skuteru i sa kišobranom dolazi čuvar! Govori nam da se za fotografiranje vrata kupuje ulaznica po cijeni od 50 tisuća rupija i da se karte uzimaju na susjednom parkingu, no, da ne brinemo jer će nam on posuditi kišobran!
Ja se želim fotkati pa ću ja biti ta budala koja će po ovoj kiši ići do vrata, a Johan će biti druga budala koja će me do njih odgurati! Nemamo se s čime obrisati pa ćemo skinuti majice da nas po povratku u auto ipak nešto može „osušiti“. Kišobran ćemo iskoristiti tako da će ga Rony držati iznad Laure dok fotka kako oprema ne bi pokisnula! Sve smo dogovorili i plan je uistinu zvučao kao da će sve ići „po špagi“, a uostalom, nije me bilo previše briga na kišu jer sam znao da kad se vratim u auto možemo upaliti grijanje i da ću se vrlo brzo ugrijati…
Spremni, pitam ih sve!?
Jesmo, odgovaraju!
Johan i Laura izlaze van iz auta sastaviti kolica na jednu stranu, a Rony izlazi na drugu s planom da im drži kišobran da što manje pokisnu! Dolazi do mojih vrata, posklizuje se i lupa glavom o rub auta! Hvala Bogu, ništa ozbiljno, ali svakako smiješno! Umiremo od smijeha dok me Johan i Laura kao glistu pokušavaju izvući van iz auta i samo to, bilo je dovoljno da smo posve mokri!
Johan i ja trčimo prema vratima, mokri smo već „do kože“ i od te kiše pokušavamo nekako ćuti Lauru što nam govori gdje da idemo. Ova vrata, iako jedno od najpopularnijih mjesta na otoku za turiste, za lokalce imaju veliki vjerski značaj! Bez obzira na to što vrata zapravo, nama, običnim turistima predstavljaju ulazak u Handara golf resort, ona na otoku predstavljaju tradicionalna hinduistička vrata i ulazak vanjskog svijeta u hram!
Dolazimo do vrata, Laura daje smjernice i nakon tridesetak sekundi viče da se možemo vratiti!
Vraćamo se, dolazimo do auta, a Laura nas opet šalje nazad, govoreći kako ipak nije u redu…
Johan me ovaj put ostavlja par metara ispred vrata i odlazi. Na Laurino „ajde malo naprijed“ puštam kočnice i radi lagane nizbrdice i skliskih obruča ne uspijevam zaustaviti kolica i na sve sreću, od padanja me spašava Johan koji je vidio što se događa…
Laura konačno viče „to je to“, trčimo prema autu, a ja sa smiješkom izražavam zadovoljstvo što smo uspjeli i što me sad u auto čeka fino grijanje!
Ulazimo u auto, kompletno smo mokri, brišem se sa majicom, ono što mogu i slijedi šok…
Govorim Johanu; „Dajte sad grijanje na max!“
Dečki se pogledaju, pogledaju mene i govore mi kako vozila ovdje nemaju grijanje!
Iako mi i nije bio neki problem što ću se smrznuti, nekako sam se pomirio s time, ali ono što me je brinulo jest sjediti mokar dva sata sa mjehurom već pred upalu! Na sreću, sve je prošlo dobro, dolaskom u hotel sam se ugrijao, napio vode i spasio se od potencijalne upale!
Dan 73 – Bali – 03.04.2023
Bali je otok koji je između svega ostalog itekako poznat i po svojim vodopadima! Nažalost, gotovo svi vodopadi poprilično su nepristupačni za kolica, osim jednog! Watu mi je, dok smo se prekjučer vozili prema luci rekao da na 20 minuta vožnje sjeverno od Ubuda postoji vodopad do kojeg vozi lift!
Tegenungan Waterfallu
Tako smo se danas, nešto kasnije, oko 11:00 uputili sjeverno prema Tegenungan Waterfallu, samo da bi vrlo brzo posve razočarani otišli dalje! Na našu sreću i na sreću mojeg invaliditeta, pustili su nas na gornji parking koji smo nakon ulaznica po cijeni od 25000 rupija platili još dodatnih 20000 rupija. Tu nas je dočekala velika strma rampa preko koje smo ušli u lift i izašli na „prvom“ kat, ravno u restoran s kojeg se pruža pogled na slap.
Konobarica nam je odmah priopćila da se sad zapravo nalazimo na trećem katu, da do slapa dalje ne vodi lift već hrpa stepenica i da ne smijemo uživati u pogledu ukoliko ne sjednemo i ne naručimo nešto! Nemamo izbora jer još niti ne znamo da li možemo do slapa pa sjedamo i naručujemo sok od lubenice što plaćamo dodatnih 50000 rupija, a Johan odlazi u „izvidnicu“ kako bi snimio i ispitao teren.
Vrativši se, zaključio sam da je bilo bolje da nismo niti dolazili! Naime, kako bi se za početak uopće spustili do nulte razine trebali bi preći preko pedesetak stepenica! Zatim, da bi došli do slapa bilo bi potrebo preći jedan mali i uski improvizirani mostić od bambusa koji ide preko vode. No, i da to uspijemo, što mi se sa terase činio kao suviše riskantan potez, kako bi došli iznad slapa, trebali bi riješiti još pedesetak stepenica i platiti dodatnih cca. 20000 rupija po osobi kako bi „uživali s vrha“. Kako mi niti sam slap nije bio „spektakularan“, a cijeli omjer uloženo-dobiveno vukao je previše na stranu uloženog, rekao sam da nema smisla riskirati i da možemo nastaviti dalje…
Patung Garuda Wisnu Kencana
Kako smo danas odlučili obilaziti južni dio otoka, stižemo u Patung Garuda Wisnu Kencana, nedavno otvoreni muzej na otvorenome, poznati po velikom, 121 metara visokom kipu Boga Vishne i njegovog ljubimca, ptice Garuda. Nisam imao pojma što od ovog mjesta očekivati pa bez obzira što im na stranici piše da karta košta 75000 rupija, pristajem na cijenu od 125000 rupija koju nam govore na ulazu! Kartu plaćam za Lauru, Ronya i sebe, a Johan kao naš „vodič“, iako nema pojma gdje smo, ulazi besplatno!
Na ovom Baliju će ti očito baš sve naplatiti pa odbijamo vožnju vozilom za golf od 30000 rupija po osobi i sami odlučujemo prošetati tih pet minuta do autobusne stanice koji je ovaj put, začudo „besplatan“, tj. ulazi u cijenu karte. Na moje iznenađenje, bus ima i rampu, ali ona očito nije korištena godinama jer kao prvo, vozač za nju nije niti znao i, kao drugo, izvadivši ju van, iz nje ispada kila prašine i zemlje!
Ulaskom na veliku otvorenu površinu uočavamo par velikih skulptura i onu najveću, skulpturu Boga Vishne, za koju, poželite li ju vidjeti izbliza, opet treba izdvojiti 300000 rupija! Cijeli park ili tzv. muzej djeluje poluprazno, ne što se tiče ljudi, već sadržaja, ali ajmo to pripisati pandemiji i novo otvorenosti!
Ovaj dan prerasta u žešći fail pa ga idemo ujebati do kraja! Uočivši hram na samome jugu otoka, odmah iz more, a uz to i neku kul liticu s lijepim pogledom, predložio sam da ostatak dana provedemo tamo, nešto pojedemo i ispratimo sunce na „spavanje“. Naravno, prvo smo se izgubili, pa izlaskom na lijepu cestu uz ocean ponadali, a onda, konačno pronašavši hram, razočarali viđenim! Mjesto je valjda duplo gore od svega što smo vidjeli danas…pa…ajmo do te litice!?
Gubimo se i gubimo…nikako da pronađemo liticu, sunce je zašlo iza oblaka pa ništa ni od toga…
I dok se gubimo, gledam kartu, istražujem i kombiniram…
„Mislim da ako odmah krenemo možemo stići do Uluwatu hrama“!
Uluwatu temple
Žurimo, prolazimo kroz Uluwatu grad, prepun turista, backpeckera, surfera i gužvi te stižemo do samog hrama za čiji ulazak plaćamo 50000 rupija po osobi!
Ulazimo pred sam sumrak i saznajem da u sklopu hrama upravo počinje tradicionalni ples Kecak (monkey chant), ples koji sam nekoć gledao na dokumentarcu Baraka i za koji nisam imao pojma da je izvorno baš sa ovog otoka! No, sve ulaznice su bile rasprodane i koliko god sam se trudio ući na predstavu, najbolje što sam uspio jest gledati sve kroz okvir ulaznih vrata! Toliko sam bio fokusiran, okupiran i oduševljen činjenicom da mi se ovo odvija „ispred nosa“ da hram nisam niti doživio…
Dolaskom u hotel, malo smo se podružili na našoj „terasi“, naručili za jest i brže-bolje otišli spavati kako bi što prije zaboravili ovaj dan i naspavali se za sutra, naš zadnji dan na otoku i odlazak na Javu gdje nas čekaju puno veće stvari…
Dan 74 – Bali – Java – 04.04.2023
Danas je naš zadnji dan na Baliju pa ga započinjemo polaskom u pet ujutro! Naš plan je prvo otići do hrama Pura Penataran Agung Lempuyang, tj. hrama gdje se radi „savršena“ fotografija s Balija, posjetiti neki drugi hram i preko cijele sjeverne strane otoka stići do luke i preći na Javu. Inače, hram Lempuyang poznat je po čuvenim vratima na vrhu planine i pogledom na vulkan Agung, gdje turisti rade možda i najpoznatiju fotku s ovog otoka, onu s refleksijom gdje se sve čini kao zrcalo! Sad, ja jako dobro znam cijelu priču i pozadinu ove fotke, da ona nije stvarna i ono najgore, velike gužve koje se stvaraju radi ove fotografije! Ipak, odlučujem otići tamo iz tri razloga, jer idemo u tom smjeru, želim tu fotku kad sam već ovdje i radi činjenice da bi nas radi moje situacije mogli pustiti s autom skroz do vrha, što bi uvelike olakšalo i ubrzalo cijeli proces.
U podnožje planine stižemo sa prvim zrakama sunca i na naše iznenađenje nailazimo na ogroman parking prepun autobusa koji voze do vrha! Ovo je nešto što nisam očekivao i kako saznajemo, napravljeno je nedavno i u vrlo kratkom vremenu za vrijeme pandemije! Vidjevši cijelo ovo „postrojenje“ tek sad shvaćam punu proporciju, veličinu i komercijalnu viziju ovoga mjesta…Pitam se, što nas tek čeka gore!?
Pura Penataran Agung Lempuyang temple
Od vrha nas, prema mojim saznanjima dijeli oko 1600 stepenica što nam niti ne pada na pamet, ali kako nismo očekivali ove autobuse, ne znamo hoće li uopće biti mogućnosti odlaska do vrha s autom? Johan i Laura odlaze do ulaza kako bi ispitali situaciju, no, vraćaju se s lošim vijestima! Naime, prolaz za aute je od ove godine zabranjen i jedina opcija mi je ići na autobus koji baš i nije prilagođen. Nakon kratkog brainstorminga, primijetivši našu neodlučnost, do nas dolazi redar. Govorimo mu da ne mogu hodati, pokazujemo kolica i objašnjavamo da ne mogu na autobus (što baš i nije u potpunosti istina jer bi mogli da smo uistinu htjeli ali zašto ne pokušati na jednostavniji način) na što zove nadređenog i dobivamo propusnicu doći autom do sela Tista, svega dvjesto metara od samoga hrama na brdu Bisbis.
U Tisti nam daju Saronge kako bi prekrili gole noge i kratkom šetnjom uzbrdo stižemo do hrama i čuvenih vrata! Iako rano jutro, ljudi je ovdje već popriličan broj, možda njih dvjestotinjak! Svi oni čekaju sa svojim brojevima u rukama svoj red za fotkanje! To fotkanje obavlja jedan jedini čovjek, a princip je jednostavan, kupiš kartu, dobiješ broj i kada dođeš na red tipu daješ svoj mobitel, on ispod kamere stavlja malo zrcalo kako bi se dobila refleksija i to je to! Sve traje vrlo brzo, ali kada dođeš na red jer, cijeli proces dolaska do hrama i čekanja u redu može trajati satima! Na moju sreću, već po ulasku u hram primjećuje me Krisna, jedan od zaposlenika i govori mi da radi moje situacije mogu odmah na početak reda! To i radimo i u svega pet minuta od ulaska u hram obavljamo ono po što smo i došli! Najsmješnije je to da nakon pet minuta od fotke počinje padati kiša pa nam Krisna sređuje da Johan autom dođe skroz do hrama, prebacuju me u auto i odlazimo…
Od dolaska na parking u podnožju planine pa do odlaska iz hrama trebalo nam je kakvih 40 minuta i mislim da bolje nismo mogli proći…
Tirta Gangga temple
Nakon i više nego uspješne misije i rekordnog vremena u kojem smo uspjeli posjetiti hram Lempuyang, napraviti poznatu fotku, izbjeći kišu i dočekati prestanak iste, stižemo do drugog hrama, Tirta Gangga! Tirta Gangga bivša je kraljevska palača na istočnom Baliju, a sam hram nazvan po svetoj rijeci Ganges u Indiji i poznat je po kraljevskoj vodenoj palači Karangasem, bazenima za kupanje i hramu Patirthan.
Očito je da se na Baliju ni van sezone ni jedan hram ne može doživjeti u intimnijoj atmosferi pa je tako i ulaskom u ovaj, isti prepun ljudi! Fora su bazeni, stupovi u njima i hrpetina riba koja podivlja kad im ljudi koji stoje na stupićima bace nešto hrane (koja se kupuje na ulazu) radi „savršene“ fotke. Ljudi za to stoje u redu na samim stupićima i kako netko obavi fotkanje, miče se i red se pomiče! Pravo je čudo što nitko ne završi u vodi, pogotovo kad se nekome više ne da čekati i odluči se vratiti nazad…
Nakon što smo prošetali hramom izlazimo van, pozdravljamo leteće lisice koje nam vlasnica ne da slikati osim ako ne platimo i dok na štandu kupujemo rambutan i mangostin (kojeg još nisam jeo) pored nas prolazi kolona svečano obučenih ljudi noseći svakakve rekvizite povodom nekakvog obreda!
Sekumpul watefall
Dolaskom na sami sjever otoka vozimo se cestom uz more, prepunoj palmi i prolazeći kroz manja autentična sela bez naznaka ikakvih turista. Tražimo vodopad Sekumpul, jedini za koji sam procijenio da je dovoljno blizu parkinga kako bih ga snimio s dronom! Naravno, lako je reći jer, osim što je kiša opet počela, gubimo se i gubimo…
Tek nakon pomoći kojeg lokalca shvaćamo da imam posve krivu lokaciju i kroz mnoštvo malih, „divljih“ i obraslih cestica stižemo do parkinga. Lokalci se na zvuk drona naravno okupljaju oko mene pa mi i jedan govori da je slap na kakvih 1.1 km zračne udaljenosti od nas! Očito je da s obzirom na to da sjedim i u to u autu, signal baš i nije najbolji pa vezu s dronom gubim više puta, ali ga nekako ipak uspijevam dovesti do slapa i snimiti ga!
Banyuwangy
U Glimanuk, luku na samom zapadu otoka stižemo po debelom mraku i kartu za trajekt za auto i nas četvero plaćam 207 tisuća rupija! Prolazimo kroz tri poštenja osiguranja gdje nam lampom svijetle po stvarima i točno dvije minute prije polaska ulazimo na trajekt!
S obzirom na to da je vani mrkli mrak, a trajekt plovi samo jedan sat, Laura, Johan i ja ostajemo u autu, dok Rony odlazi prošetati! I dok iz kamiona s prekrivenim teretom dolazi smrad kao da unutra drži mrtve, u autu padaju teške diskusije! Osim toga, učimo proste riječi od Johana i po prvi put jedemo mangostin! Ako je durian kralj voća, onda je mangostin kraljica! Bijeli plod koji se vadi iz voća okruglog oblika, specifićnog je i finog okusa, nešto najbliže…mandarini!
Nakon sat vremena plovidbe pristajemo na otok Javu, točnije, u Banyuwangi, rodni grad Johana! Preko Agode sam pronašao neki random smještaj koji mi se činio da ima nešto užu wc školjku od ostalih. U Indoneziji je većina wc školjki preširoka za moj toaletni stolac pa dolaskom do smještaja Laura odlazi provjeriti situaciju!
Sve je ok pa uzimam sobu za nas dvoje za dvije noći s doručkom po cijeni od 20 eura / noć, a osim toga, bazen nam je na samom izlasku iz sobe!
Dečki odlaze svojim kućama, a mi polako na spavanje…sutra ćemo provesti dan u Banyuwangiju, a prekosutra idemo dalje…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
