Spavali smo svega dva sata. Još svi dobro i izgledaju, svi osim mene. Ja sam naravno natekao kao buhtla! Krenuvši u tri ujutro, usred noći stižemo na aerodrom, obavljamo check in i bez ikakvih problema ukrcavamo se na avion.Srećom, Jakov ovaj put ne sjedi s nama…
Dan 20 – Buenos Aires – Ushuaia (03.02.2024)
Nakon par sati leta i doživljenog izlaska sunca, kroz prozor po prvi put uočavamo snijeg. To znači da smo blizu! Nepojmljivo mi je da sam prije svega par sati bio u kratkim rukavima i skoro riknuo od pregrijavanja, a da ću se sada smrzavati u jakni i gojzericama. Rekao sam sebi još davno da me ne zanimaju putovanja u hladne predjele, da me ne zanima smrzavanje i da samo želim gledati u palme, a evo me sad, stižem na mjesto gdje prevladava zima, snijeg, hladnoća i vjetar.
Sletjevši i izašavši iz aviona po prvi put na licu osjećam hladnoću. I nisam jedini, uz mene je i Alen. Nema on blage veze gdje sam ja to njega sada doveo. Sa tisuće upitnika iznad glave ponavlja mi to uporno! Aerodrom u potpunosti izgrađen od drveta ostavlja mi dojam kao da smo u nekom resortu na skijalištu, a ne ovdje gdje jesmo. Tu nam čovjek na šalteru govori „Dobrodošli u Ushuaiu, grad na kraju svijeta“! Govorim Alenu, „e tu sam te doveo“, na što mi samo odgovara „jebote hladno je“! I je, jer vani nas dočekuje svega pet stupnjeva. To je trideset stupnjeva razlike od prije svega par sati!
Osim hladnoće, tu nas dočekuje i naš vozač Juan, lokalac kojeg sam na preporuku pronašao putem interneta. Tu je naših godina, djeluje simpatično i malo spaljeno. Pitam se, možda je to samo od života na samome kraju svijeta?
Nemamo puno vremena, uskoro odlazimo na turu s brodom, pa odlučujemo na brzinu ostaviti stvari u smještaju, nakon čega nas Juan vozi u grad kako bi kupili kavu i promijenili novce. Vozeći se kroz grad dojma sam kao da smo stiglu u neku posve novu i drukčiju državu i kao da smo došli negdje na skijanje. Ushuaia je maleni grad, broji svega osamdeset tisuća stanovnika i najpoznatiji je kao najjužniji grad svijeta i mjesto od kuda polaze ture za Antartiku.
Grad leži na obali Beagleova kanala, okružen snježnim vrhovima Anda i gustim šumama, a službeno je osnovan 12. listopada 1884. godine. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, valovi europskih imigranata stigli su u Ushuaiu, među kojima su bili i Hrvati. Premda su hrvatske zajednice brojnije u drugim dijelovima Argentine i Čilea, tragovi Hrvata postoje i ovdje. Hrvati su, kao i drugi imigranti, sudjelovali u razvoju lokalne infrastrukture i graditeljstva. Zabilježeno je da je jedna od povijesnih kapela u Ushuaii izgrađena prema nacrtima hrvatskog imigranta, što svjedoči o njihovom trudu da ostave trag u novoj domovini. U gradu tako danas stoji spomen-ploča u čast hrvatskim doseljenicima i njihovoj pionirskoj ulozi.
Obavivši sve, Juan nas dovodi u luku. Svega sat vremena proveli smo s njim, a već mi djeluje više kao prijatelj nego vodič ili vozač. U luci kupujemo karte za turu po cijeni od 60 tisuća pesosa po osobi i govori nam da će nas čekati na istom mjestu gdje nas je i ostavio, za pet sati, koliko i traje sama tura.
Ukrcavamo se na brod i moje prvo pitanje mornaru je „gdje ću se najmanje smrznuti“? Logično, odgovara – unutra! Smještamo se, isplovljavamo i ostavljamo Ushuaiu iza nas. Plovimo Beagleovim kanalom. Kanal je to koji razdvaja Tierru del Fuego (ognjenu zemlju) od brojnih otoka na jugu. Poznat je po iznimno bogatom životinjskom svijetu, a naš razlog odlaska na ovu turu upravo je taj, u nadi da ćemo od toga nešto i vidjeti.
Ne vidjevši neko vrijeme ništa osim planinskih vrhova prekrivenih snijegom, raznih ptica i velikih brodova koji pristižu sa Antartike, nakon dva sata plovidbe stižemo do malenog otoka iliti stijene. Ovdje vladaju morski lavovi i crno-bijele ptice nalik pingvinima, carski kormorani. Jakovu zapravo toliko nalik da se u jednom trenutku okreće prema nama i govori „jebote, nisam imao pojma da pingvini mogu letjeti“.
Dolaskom do otoka Isla Martillo, poznatog i kao La Pingüinera, po prvi put ugledavamo pingvine. Kapetan brod doslovno „nasukava“ na plažu i sa svega par metara imamo priliku promatrati ova mala i pomalo smiješna bića. No, iako djeluju simpatično, mogu sa sigurnošću reći da su od svih životinja koje sam vidio, uz nilske konje najsmrdljiviji! Užasno koliko smrde!
Imamo priliku promatrati dvije vrste pingvina, magelanske pingvine i one nešto rjeđe, gentoo pingvine, karakteristične po narančastim kljunovima. Naravno, da smo imali sreće, ovdje bi zatekli i kraljevske pingvine, ali njih danas ovdje nema. Razlog dolaska svih ovih pingvina na plažu je isti, a to je parenje. Postoje ovdje i ture koje vas iskrcaju na plažu kako bi pingvinima došli još bliže, ali te su ture jako skupe i nije da će vam pingvini skakati u krilo.
Vidjevši pingvine, krećemo prema Ushuaii i u jednom trenutku sa strane uočavamo kitove! Nadao sam se orkama, koje se ovdje mogu vidjeti često, ali nisam bio te sreće.
U Ushuaiu se vraćamo točno na zalazak sunca i tu nas dočekuje Juan koji nas vraća u smještaj. S obzirom na to da mi se čini kao kul lik, dogovaramo turu s njim za sutra kako bi nam pokazao što sve ima za vidjeti u i oko Ushuaie.
U smještaju shvaćam da su praktički 22.00 sata, a da je vani još uvijek potpuni dan! Sunce ovdje zalazi tek iza 23:00. Po prvi put u smještaju imamo i podno grijanje, i dok dečki umiru od vrućine, ja sam na svome!
S druge strane, naši susjedi, oni ispod nas, odlučili su imati tulum. Do te mjere da je muzika navijena na najjače, a prozori potpuno otvoreni. Iako meni nije smetalo, dečki nisu mogli zaspati pa se Jakov odlučio lupati im po prozoru sa metlom, ali bezuspješno. Ove baš nije bilo briga za ništa…
Dan 21 – Ushuaia – Terra del Fuego (04.02.2024)
Začudo, od tuluma koji se cijelu noć odvijao kat ispod nas, ja sam jedini koji je nešto spavao kroz noć. Ajde da sam i ja jedan dan u ovom životu odmoran! Bez obzira na to, dok se dečki spremaju, gledajući kroz prozor vrijeme, vjetar, a i temperaturu, sve skupa mi ne ulijeva optimizam niti volju da danas provedem više od pola sata van auta.
Juan po nas, u potpunom rasulu od auta, dolazi odmah po doručku. Gdje idemo? Govori, odmah u glavu, u Nacionalni park Terra del Fuego, što u prijevodu znači Ognjena zemlja. Ulazak u park poprilično je blizu pa dolaskom do ulaza ulaz po osobi plaćamo deset tisuća pesosa. Vjerujem da smo, s obzirom na stanje u Argentinu i inflaciju, državu posjetili u odličnom periodu, jer cijena ulaska u park danas (2025.) iznosi trideset tisuća pesosa po osobi!
Vozeći se kroz park dojma sam da je sva ova priroda ista kao i kod nas, ali nije. Drukčije je, drukčija je atmosfera i to se nekako neopisivo osjeti. Osjećaj je pomalo jeziv i misteriozan, pogotovo s obzirom na vrijeme. Putem nas prati kišica pomiješana sa snijegom, magla dolazi i odlazi i kako mi govori Juan, vrijeme je ovdje potpuno nepredvidljivo. Šuma, rekao bih, djeluje pomalo napušteno i ukleto. Te misli potvrđuje mi i Juan, kada nam dolaskom do prve šetnice, Cañadon del toro, govori da se na kraju staze nalazi slap na kojem su viđeni goblini. Po tome je i dobio ime „Goblin waterfall“, a nalazi se na rijeci Pipo.
Dečki odlaze prošetat, a ja ostajem u autu u društvu Juana. Ne radi goblina, već radi kiše, vjetra i temperature. Naravno, vrijeme koristim za razgovor s Juanom i ubrzo saznajem da je dobar lik, ali i da je u totalnom rasulu, kao i taj njegov auto. Valjda su u simbiozi. Naravno, frule se puše jedna za drugom, ali problem leži u nekim drugim stvarima i radi svega toga sam mu iskreno poželio sreću i da si uspije posložiti život. Osim o životu, priča mi o životu u Ushuaiji i naravno, parku. Terra del Fuego se prostire na 86,000 hektara, a ono što običan čovjek poput nas može vidjeti svodi se na svega 16,000 hektara. U parku obitava više od 20 vrsta sisavaca i 90 vrsta ptica, poput magelanskog djetlića i andskog kondora, kao i arheološkim nalazištima autohtonog naroda Yámana.
Povratkom dečkiju nastavljamo dalje, a Juan mi objašnjava kako u parku prevladavaju tri vrste drveća. Lenga, listopadno stablo iz porodice južnih bukvi koje je ovdje najrasprostranjenije. Nire, koje također pripada rodu južnih bukvi i koje u jesen dobiva predivne crvene i narančaste nijanse. Karakteriziraju je zakrivljene i nepravilne grane zbog jakih vjetrova. I zadnje, Guindo, ili Magellanski coihue, zimzeleno stablo koje raste u vlažnim i obalnim područjima, a ima tamnozelene, kožaste listove i tvori guste šume. Osim toga, zbog visoke vlažnosti tla i klime, park je bogat mahovinama, lišajevima, papratima i raznim grmovima. Ove šuma je dio tzv. subantarktičkih šuma, koje su srodne s valdivijanskom prašumom, iako se nalaze dalje na jugu.
I tako, pitam ja Juana na to;
„Dobro, što se onda na tih preostalih 86,000 hektara parka još može vidjeti“,
Ispaljuje, pa „goblini“ i umire od smijeha…
Pitam ga „jesi li ikada vidio jednog“
Odgovara mi „so many“ i opet umire od smijeha…
„A jesi li vidio ženskog goblina ikada“ nadovezujem se…
„In my dreams yes“ odgovara…
Znači ekipa se naroka pitaj Boga čime, vjerojatno gljivama, zabriju u šumu i onda gledaju gobline…
Nije niti čudo što je ovako lud i blesav…
Prije nego nastavimo dalje, pauzu za kavu, lagani obrok i zaklon od sve jačeg vjetra radimo u centru za posjetitelje i restoranu Alakush. Tu je i peć pa koristim svaki trenutak kako bih se što više ugrijao.
Nakon pauze posjećujemo još dvije šetnice, Senda cascada rio pipo i Senda paseo de la isla. Cijelo ovo područje prepuno je rijeka, staza, zelenila i potočića, dok u šumi između šetnica imamo priliku za kratko druženje s divljim konjima! Od jezera posjećujemo Crno i Zeleno jezero, a Lago Acigami, jezero koje dijeli Argentinu i Čile pamtimo po užasno jakom vjetru i velikim valovima.
Dolaskom na južnu obalu otoka Isla Grande de Tierra del Fuego i u slikoviti zaljev Bahía Ensenada, izbijamo na obalu Beagleova kanala. Svoje ime dobio je po brodu HMS Beagle na kojem je Charles Darwin posjetio ovo područje 1833. godine. Ovdje, s pogledom na fjordove i planine, dočekuje nas, kako ju zovu, pošta na kraju svijeta, Correo del Fin del Mundo.
Ova mala baraka, izgrađena od valovitog metala i drvenih stupova, nekoć je služila kao posljednja prilika mornarima i moreplovcima da svojim bližnjima pošalju pismo prije nego bi li se otisnuli na daljnja putovanja. Danas je pošta isključivo turistička atrakcija, no bez obzira na to, i dalje potpuno funkcionalna, jer razglednice i pisma šalju se i dalje diljem svijeta, iako zbog udaljenosti i logistike ponekad putuju tjednima, pa čak i mjesecima do odredišta. Ovdje se danas mogu kupiti i poslati razglednice sa posebnim žigom „Fin del Mundo“, što u prijevodu znači „kraj svijeta“, što je između ostalog i jedan od razloga našeg dolaska ovdje.
Pošta izvana djeluje pomalo poprilično skromno, prazno, „hladno“, ali i šareno, jer potpuno je oblijepljena naljepnicama putnika iz cijelog svijeta i njihovim porukama. Ulaskom u poštu tako na ulaznim vratima primjećujem znak na kojem piše „(Embajada del País de Isla Redonda“, što u prijevodu znači „Veleposlanstvo zemlje otoka Isla Redonda”. U tom trenutku u poštu ulazim potpuno nesvjestan da se iza ove male pošte krije puno dublja priča…
U pošti vrijeme kao da je stalo. Za razliku od vani, unutra je poprilično toplo, logično, jer tu se nalazi peć na drva, neizostavan dio kućanstva ovih prostora. Unutrašnjost je drvena, a atmosfera ugodna i topla. Zidovi su prekriveni razglednicama, suvenirima za prodaju i plakatima. Sa stropa vise morski artefakti, poput krila kormorana iznad pulta, a tu je i cijela kolekcija novčanica, između koje pronalazimo našu Kunu. Tu je i izložba različitih poštanskih žigova, raznorazne karte, slike Evite, Che Guevare i Salvadora Allendea.
Izabravši i napisavši svoje razglednice, na pultu nas dočekuje ozbiljan i namrgođeni stariji gospodin sijede kose i velikih sijedih brkova. Nije baš raspoložen, nešto mrmlja dok nam lupa te žigove i pitam se hoće li moja razglednica ikada uopće stići u nama sada daleku Hrvatsku? Pitaj Boga koliko dugo ovaj čovjek već radi ovdje, daleko od svega i svakoga. Uopće me ne bi čudilo ako je i ovaj, poput Juana, malo skrenuo…
Ipak, ovaj čovjek, 69-godišnji Carlos de Lorenza, nije baš sasvim običan poštar, a niti sasvim običan čovjek. On je ovdje, reklo bi se, prava živuća lokalna legenda! On je samoproglašeni „premijer“ mikronacije Redonda, otočića u blizini, što dodatno doprinosi osebujnosti ovog mjesta. Stoga, niti ne čudi onaj natpis na ulaznim vratima spomenut gore u tekstu. No, kako je do toga došlo i koja je njegova priča?
Carlos se u Ushuaiu doselio prije više od trideset godina, nakon završetka svoje učiteljske karijere u Buenos Airesu. Zapravo, doselio se na 2 km udaljen otočić Isla Redonda, veličine svega 50 hektara. U vrijeme kada turizam ovdje još nije bio razvijen, Carlos se proglasio premijerom i vođom otoka te krenuo u promociju turizma i Ushuaie kao „Kraja svijeta“, pa se govori kako je za taj slogan zaslužan upravo on. Na otoku je postavio poštanski ured koji je djelovao sve do 1997. godine, a služio je kao „zadnja“ točka mornarima i avanturistima kako bi se mogli javiti bližnjima. Kako su se s vremenom globalne komunikacije poboljšale, poštanski ured na Redondi više nije imao praktičnu svrha pa je premješten na sadašnju lokaciju gdje ima novu, turističku svrhu.
Carlos, koji odbija sve titule i inzistira da ga se oslovljava imenom ili s “ti”, protivi se autoritetima, izjašnjava se kao libertarijanac ili anarhist i tvrdi da u njegovoj zemlji nema uplitanja vlasti u živote građana, doduše, osim njega, jedini građani otoka su njegova dva sina. Njegovo “odcjepljenje” od Argentine, na koje se vlast ne čini posebno zabrinuta, njegov je pokušaj da izrazi svoju slobodu pred autoritetima. Ipak, malo je smiješno što još uvijek radi za argentinsku poštu i što se iznad pošte vijore argentinske zastave..
Predavši pisma u nadi da će nekada stići, napuštamo ovog državnog službenika koji je (s)krenuo svojim putem i nesvjesni da smo na kratko bili u „društvu“ premijera stižemo u zimski centar Haruwen, poznatom po destileriji i muzeju motocikala. No, naš razlog dolaska ovdje nije muzej, već janjetina! Za svega 24 tisuće pesosa po osobi dobivamo „all you can eat“ i po prvi put na ovom putovanju jedemo pravu argentinsku janjetinu!
Za kraj današnje ture vozimo kroz sva godišnja doba pa iskušavamo sunce, kišu, snijeg te na kraju gustu maglu koja nas je koštala pogleda na čuveni Garibaldi prolaz. Ako ništa drugo, barem samo na jednoj od planina napunili naše boce pitkom vodom s izvora…
Dolaskom u smještaj radi kasnog zalaska sunca, koje zalazi tek oko 23:00, niti ne shvaćamo koliko je sati i ubrzo odlazimo na spavanje. Dečki sinoć gotovo da i nisu spavali, a sutra nas čeka nova tura, a i avantura s Juanom!
Dan 22 – Ushuaia – Puerto Almanza (05.02.2024)
Iako je do sada u organizacijskom smislu više-manje sve išlo po planu i bez većih problema, s današnjim su se danom stvari počele komplicirati. Svi dosadašnji izleti bili su poprilično laki za dogovoriti pa na organizaciju puta nisam gubio previše energije. Sada je došao red na prave stvari i da sam sebi dokažem da sam sposoban organizirati sve ono što sam zacrtao.
Za početak, trebao sam uskladiti godišnja doba kako bi pogodili najbolja vremena za posjetiti određene lokacije i to ukomponirati sa dolascima naših suputnika, koji će nam se na dijelovima puta pridružiti. Mia je odabrala doći u Santiago i sa nama proći sjever Čilea, Boliviju i skoro cijeli Peru, dok su Martina i Grega odabrali putovati s nama kroz Peru. Problem je taj što nisam znao točan datum dolaska u Santiago, kao niti datum ulaska u Peru, pa ljudima nisam niti mogao reći kada točno da kupe karte. Osim toga, u Boliviju smo trebali ući dok još ima kiše, a u Peru na samome kraju kišne sezone. Ono što mi je bila prva prepreka i što sam prvo trebao riješiti kako bih počeo slagati „kockice“ bio je Uskršnji otok. To je bila moja velika želja i jedan od prioriteta ovog putovanja, i dok nisam znao idemo li tamo i kada, nisam mogao ništa planirati.
No, da bih uopće počeo planirati nešto meni u ovom trenutku tako daleko, prvo sam morao riješiti neke bliže i važnije stvari. Probudivši se rano, satima prije dečkiju, bacio sam se na posao! Za početak, javio sam se Victoru, čovjeku koji radi u Nacionalnom parku Torres del Paine, u nadi da će on biti tip koji će mi pomoći organizirati uspon na Mirador Torres del Paine. Vrlo brzo imao sam ideju i okviran dogovor s Victorom. Predložio mi je četiri nosača (portera) po cijeni od 450 tisuća čileanskih pesosa, uz to da im do parka moram organizirati prijevoz.
Moja ideja uspona na Mirador bila je odraditi to u posebnim kolicima imena Jolette. Javivši se Wheel the worldu, putničkoj agenciji za osobe s invaliditetom, koja ima sjedište u Južnoj Americi, odgovore sam dobivao na kapaljku. Saznao sam tek da jedan Jolette postoji negdje u Torres del Paineu, ali da točno ne znaju gdje. S tom se informacijom i tako sporim odgovorima nisam mogao zadovoljiti…
U utrci s vremenom, javio sam se vlasniku agencije. Alvaro, oduševljen mojom idejom da se popnem na Mirador, odlučio mi je besplatno ustupiti kolica, ali uz jednu molbu, da kolica nakon uspona prevezem nazad u Argentinu. Kako mi je namjera ionako nakon Čilea bila vratiti se u Argentinu, i to u Patagoniju, te odraditi i neki uspon tamo, to mi nije zvučalo kao neki problem. Kako sam Jolette trebao predati ženi imena Zoe, Alvaro mi je dao njezin kontakt da joj se javim, ne znajući da nemam pojma tko je ona.
Kako su se dečki počinjali buditi, tako sam ih obavijestio da danas nakon izleta dolazimo u smještaj, „sjedamo za stol“ i da neke stvari moramo organizirati i isplanirati. S obzirom na to da imamo posla, dolaskom Juana odlučujemo imati laganiji dan i tempo te dovoljno vremena po povratku za gore navedeno.
Dan nam za razliku od prethodnih dana započinje sunčano te kratkom vožnjom stižemo do vidikovca sa kojeg se pruža pogled na okolne planine. Sve što sam Juanu s „popisa“ atrakcija naveo, poput zatvora ili najjužnijeg vlaka na svijetu, odbio je uz riječi „to su sranja za turiste i to vam neće biti kul“. Na moje pitanje što nam onda preostaje, krenuo mi je nabrajati, a moju pažnju zadobio je riječima „king crab“. Godinama gledajući Deadliest Catch, emisiju o lovu rakova na Beringovom moru, dugogodišnja želja bila mi je upravo vidjeti, a i jesti takvog raka. Nisam imao pojma da ih ovdje ima, i na moje pitanje gdje se mogu jesti i njegov odgovor, odluka je pala da se zaputimo u Perto Almanzu!
Vozeći se, priroda obasjana suncem sada ne djeluje toliko tmurno kao jučer. Sve je puno cvijeća, zelenila, planina, rijeka i potočića! Danas nema goblina! Ulaskom u Perto Alamanzu nema se puno za vidjeti, tek jedna makadamska cesta s redom kućica s jedne strane. Ovo maleno i skromno ribarsko selo najjužnije je naselje u Argentini, a poznato je po nekolicini obiteljskih ribljih restorana. Naziv Puerto Almanza potječe od pilane koja je djelovala na tom području 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća.
Odmah preko puta Beagleova kanala, u daljini, vidi se Čile i njegov Puerto Williams, smješten na otoku Navarino. Ovaj grad, s oko 2.500 stanovnika, smatra se najjužnijim gradom na svijetu, iako se o toj tituli povremeno raspravlja s argentinskom Ushuaijom. Argentinci naravno natežu za Ushuaiu, dok Čileanci natežu za Puerto Williams. Ako se igdje osjeti napetost između ove dvije zemlje, onda je to svakako ovdje, a potvrđuje to i nekolicina zahrđalih topova u Puerto Almanzi uperenih prema Puerto Williamsu. Čileance ovdje čini mi se baš i ne vole, a to nam govori i Juan koji ih očito ne voli niti sam…
Vani je ledeno, iako je sunce, a hladnoću naravno stvara čuveni patagonijski ledeni vjetar. Pomalo promrzli, Juan nas dovodi u maleni i slatki restoran imena La Sirena y El Captain. Ispred restorana vijori meni nepoznata zastava i na moje pitanje, Juan mi odgovara da je riječ o službenoj zastavi Tierre del Fuego. Inače, ime Tierra del Fuego, što znači „Ognjena zemlja“, nastalo je kada su europski istraživači na obalama ovog područja vidjeli dim i vatru, a palili su ih pripadnici domorodačkih naroda za grijanje i signalizaciju.
Što se zastave tiče, narančasta boja simbolizira „Zemlju ognja” i odražava oblik argentinskog dijela otoka Isla Grande de Tierra del Fuego. Plava boja predstavlja more i nebo koji okružuju otok, ali i vezu sa zastavom Argentine. Bijeli albatros je karakteristična ptica ovih krajeva, poznata po svojoj eleganciji i slobodi; na zastavi on simbolizira slobodu, prostranstvo i autohtonu faunu Patagonije. I za kraj, sazviježđe Južni križ (pet zvijezda) označava geografski položaj na južnoj hemisferi te podsjeća na sve otoke, teritorijalne dijelove, ali i pomorce i istraživače koji su prema njemu pronalazili put prema krajevima svijeta. Zastava je službeno usvojena 9. studenog 1999. godine.
Ušavši u restoran, moje lice obasjava toplina! Naravno, imaju peć, a za mene od toga nema bolje! Jedino sam još u Turskoj ovako uživao, ulazeći u zatvorene prostore zimi, znajući da je jako toplo. Smjestivši se za stol s pogledom na Beagleov kanal, konobar nam odmah donosi dvije velike i tek očišćene ribe, robalo (brancin) i lososa. Friškiji ne mogu biti, ali mi smo ovdje radi raka! Inače, king crabovi (ovdje ih zovu centolla iliti spider crab) spadaju među najveće rakove na Zemlji. Mogu narasti do 28 cm širine oklopa, imati raspon nogu i do 1,8 m, te težiti čak 10–12 kg. Mogu živjeti 20–30 godina i obitavaju na velikim dubinama hladnih mora. Zanimljivo, krv im je plave boje!
Iako su me, vidjevši meni, zanimale i ostale stvari, naručujemo raka (centolla) i repove kozica u umaku za sve nas. Juan naručuje janjeće raviole, Jakov lososa, Alen brancina, naš „vegan“ Mladen odlučuje sačuvati sve i dati priliku raku, a ja uzimam riblju juhu.
Konobar nam je sve lijepo donio i objasnio, a na nama je preostalo samo uživati. Iako sam po prvi put u životu jeo ovakvog raka, ne mogu reći da me oduševio. Nije bio loš, ali u usporedbi s našim škampima recimo, škampi su neusporedivo bolji! Osim toga, uživao sam u juhi i repovima kozica, a po prvi put jeo sam i kelpu, smeđu algu koja u ovim morima stvara podvodne prašume. Ipak drago mi je da sam probao nešto što sam dugo godina htio i da smo se nakon 22 dana puta malo i počastili, a cijeli ručak za nas petero ispao nas je 150 dolara, od kojih je sam rak koštao 75 dolara.
Nakon Puerto Almanze svoj put makadamom nastavljamo prema zapadu. Auto nam je u tolikom rasulu da imamo osjećaj da će se raspasti, ali nastojimo uživati u krajoliku. Prolazimo niz jezera, a cijelim nas putem prati šuma. Izbivši na obalu, ovdje po prvi put susrećemo drveće imena Nire, koje pripada rodu južnih bukvi i koje u jesen dobiva predivne crvene i narančaste nijanse. Karakteriziraju je zakrivljene i nepravilne grane zbog jakih vjetrova, a ovdje ih nazivaju i „drveće zastava“. Mogu misliti kako ovdje puše kada uistinu puše, ako za ovaj vjetar koji mi se čini jak Juan govori da je gotovo ništa…
Za kraj naše ture dolazimo do Estancie Harberton, legendarne i najstarije rančerske farme na argentinskom dijelu Ognjene zemlje. Ovo je mjesto izuzetne povijesne, kulturne i prirodne vrijednosti te je 1999. proglašeno nacionalnim povijesnim spomenikom.
Osnovao ju je 1886. pionir i anglikanski misionar Thomas Bridges, prvi bijelac koji je trajno živio u Ognjenoj zemlji. Bridges je prethodno bio upravitelj misije u Ushuaiji te poznat po izradi rječnika jezika domorodaca Yámana (Yaghan). Nakon što je dobio argentinsko državljanstvo i koncesiju za velik dio zemlje kao znak zahvalnosti za svoj rad, odlučio je život posvetiti uzgoju ovaca i obrađivanju zemlje, čime je Estancia Harberton postala prva proizvodna farma na ovom području. Ranč je nazvao prema rodnom mjestu svoje supruge Mary Ann Varder u Devonu, Engleskoj.
Nažalost, ranč nas već na prvu nije impresionirao, a ono što nas je definitivno odbilo bile su visoke cijene karata. Odustavši od posjete ranču, netko nas je tamo gore očito odlučio kazniti onog trenutka kada nam je pukla guma! Iako je cijelo vrijeme skidao sve po spisku, Juan je za ovakve situacije ipak bio spreman pa nakon stavljanja rezervne gume nastavljamo prema Ushuaiji.
U smještaju vrijeme ne gubimo i svatko dobiva svoj zadatak kako bi što prije organizirali sve. Kako su cijene u Torres del Paineu užasno visoke, došao sam na ideju da noćimo u Puerto Natalesu, do kojeg ćemo autobusom doći iz El Calafatea. To se činila kao najbolja i najjeftinija opcija. S obzirom na to, Mladen kreće u potragu za autobusom do Puerto Natalsa i Nazad, Alen traži smještaj u El Calafateu i Puerto Natalesu, a Jakov traži rent a car u Puerto Natalesu. Treba nam dovoljno veliki kako bi stalo nas osmero sa stvarima i kolicima.
Ja sam se s druge strane čuo s Alvarom, koji mi je rekao kako će me Jolette čekati u hotelu Torres del Paine, na samome početku staze i uspona. Victor mi je dao link gdje možemo kupiti karte za ulazak u Torres del Paine, ali standardno ne uspijevamo. Ne uspijevamo pronaći niti rent a car dovoljno veliki za sve nas.
Kupujemo avionske karte za El Calafate za prekosutra, rezerviramo smještaj u El Calafateu za jednu noć, kupujemo karte za autobus za Puerto Natales i rezerviramo smještaj u Puerto Natalesu za četiri noći. No, sve to pada u drugi plan onog trenutka kada pronalazim jeftine karte za Uskršnji otok! Nema sad razmišljanja, uzimam duboki dah, čekam prolazak kartice i uspijevam kupiti karte za Uskršnji otok! Obuzima me užasno velika euforija saznanjem da ću otići na mjesto za koje sam mislio da ću ga jedino doživjeti preko televizora. Nikad nisam mislio da ću one glave koje vir e iz zemlje vidjeti za svojeg života, kamoli nakon što sam nastradao…
Kupnjom avionskih karata za Uskršnji otok Mladen kreće u potragu za smještajem, a ja konačno počinjem slagati kockice puta. Javljam Mii datum dolaska u Santiago i okrećem se planiranju drugih stvari…
Sutra nam je zadnji dan u Uashuaiji i naravno da ćemo ga provesti u društvu Juana!
Dan 23 – Ushuaia – Jezera (06.02.2024)
Bez obzira na to što sam neke važne stvari uspio povezati i organizirati, ispred mene je bio još jako dugi put kako bih napravio i ispunio zacrtano. Dvije osobe sa kojima sam kroz cijelo putovanje bio u kontaktu i koji su mi svojim iskustvom i savjetima pomogli, bili su Arsen, tip iz Srbije koji već sedam godina putuje Južnom Amerikom i koji mi je, ako se ne varam, nabavio broj od Victora, te Robert Biloš, fotograf i čovjek kojem je Patagonija drugi dom.
Kako bi na turu krenuli na vrijeme, opet se dižem rano kako bih prije polaska što više toga uspio srediti. Srećom, priključuje mi se Mladen, dok na „vezi“ imam Arsena. Sad već tradicionalno i po ne znam koji put, ne možemo kupiti karte, one za Nacionalni park Torres del Paine! Nevjerojatno koliko su stranice za kupnju ičega u Južnoj Americi užasne, nepouzdane i nefunkcionalne.
Osim toga, ne mogu pronaći niti jedan jedini kombi u Puerto Natalesu dovoljno veliki za nas osmero. Dopisujem se u istom trenutku sa valjda desetero ljudi, organiziram ono što nam dolazi u sljedećih par dana, organiziram ono što ćemo prolaziti s Mijom i pokušavam posložiti sve i odrediti datum dolaska Tine i Grege. Kako bi mi se dan, a i putovanje dodatno zakompliciralo, pobrinuo se Victor. Javlja mi da mu je nešto jako važno iskrsnulo i da nažalost neće moći sudjelovati u usponu na Mirador. Srećom, pobrinuo se za zamjenu pa mi daje kontakt od Nice, a usput i kontakt Javiera, vozača s kombijem te kontat nekog vodiča za pume.
Odmah se javljam Nicu i vrlo brzo shvaćam da je upućen u sve, da je kul i da će biti dobra zamjena za Victora. U kratkom dopisivanju govorim mu termin dolaska u Puerto Natales, dogovaramo početak polaska u 04:00 ujutro i zajedno se slažemo za dodatnog nosača, kako bi moja kolica išla s nama do vrha i kako bih se mogao odmoriti.
Iako meni dan već traje nekoliko sati, dolaskom Juana, našu turu započinjemo prolazom Garibaldi, planinskim prijevojem koji preko Anda rutom Nacional 3 povezuje Ushaiju i Buenos Aires. S vidikovca pogled puca na jezera Escondido i Fagnano, a ono zanimljivo što saznajemo jest da se na ovoj geološkoj točki gotovo dotiču dvije tektonske ploče, Južnoamerička i Scotia ploča.
Današnji je plan voziti dugo, stajati kratko i puno te posjetiti mnoga jezera. S obzirom na to, vrijeme koristim kako bih se javio Javieru od kojeg saznajem da ima veliki kombi za devetero ljudi i da uz to ima dovoljno mjesta za ruksake i kolica! Kako nam je plan bio dan nakon uspona rentati auto i sami brijati po parku, Javier mi daje kontakt svojeg prijatelja Chala koji vodi rent-a-car. Javivši se odmah nakon Chalu, saznajem da na raspolaganju ima Daciu Duster Mt po cijeni od 70 tisuća pesosa po danu i uz polog od 700 tisuća pesosa.
Vjerujući kako sam dosta toga obavio za danas i ne želeći više vremena provoditi na mobitelu, obraćam pažnju na potpuno osušenu i razrušenu šumu koja nas prati kilometrima. Juan nam objašnjava kako asu uzrok tome, niti manje niti više, dabrovi! Kako bi brusili svoje zube oglođu stablo koje se nakon u potpunosti osuši. Iako znam da dabrovi to prakticiraju, teško mi je vjerovati da doslovno uništavaju čitave šume…
Posjetivši vidikovac i dvije lagune, Margaritu i Bombillu, dolazimo do lagune Palacios. Ovdje nas zaustavlja znak za privatni posjed, ja ostajem u autu, a dečki odlaze u potragu za dabrovima. Nažalost, dabrove nisu vidjeli, tek pokoju rupu u zemlji koju su napravili i njihov prolaz do vode. Nemamo druge nego napustiti lagunu „praznih ruku“, a krenuvši skoro napuštamo i daljinski od drona koji Jakovu u trenutku polaska auta ostaje na krovu!
Vozeći se glavnom državnom cestom, kratku pauzu radimo na obali velikog jezera lago Fagnano te stižemo u Rio Valdez. Ovaj rezervat važno je stanište za povratak lisice culpeo (zorro colorado), a mi smo, za razliku kod jezera, ovdje takve sreće da nam jedna takva dolazi na svega par metara od nas. Mala, preslatka, ali vidno gladna i jako oprezna, strpljivo je čekala da pronađemo nešto za jest i damo joj. Zauzvrat, nagrađuje nas kratkim poziranjem i odlazi duboko u šumu…
Vidjevši i pastrve kako iskaču iz vode u borbi da preskoče mali slap i otplivaju uzvodno, stižemo u obližnji gradić Tolhuin gdje nas Juan dovodi u popularnu pekarnu, Panadería La Unión, kultno mjesto za kavu i peciva.
Posjetivši Tolhuin, naš današnji dan završava povratkom u smještaj u kojem, s obzirom da sutra letimo za El Calafate, kreće lagano pakiranje. Dok dečki pakiraju, ja vrijeme koristim boraveći na laptopu i mobitelu. Uz pomoć i savjete Roberta Biloša izrađujem „kartu“ Patagonije i uz točne koordinate obilježavam najljepša mjesta, vidikovce i šetnice na njegovu preporuku. Osim toga, javljam se Zoe, ženi čiji mi je kontakt dao Alvaro iz Wheel the World agencije. Iako je razlog mojeg javljanja bio dogovor oko „krijumčarenja“ posebnih kolica Jolette iz Čilea u Argentinu, vrlo brzo saznajem da je Zoe vlasnica turističke agencije Walk Patagonia. Upravo njima javio sam se s upitom za trekking po stazama Argentinske Patagonije, no odgovor nisam dobio. Zoe mi govori da joj napišem plan puta, svoje ideje i svrhu istih te da bi rado sa mnom, uz podršku svoje agencije, nešto napravila.
Dan 24 – Ushuaia – El Calafate (07.02.2024)
Kako nam je let tek u 18:20, imamo dovoljno vremena za iskoristiti dan i vidjeti još nešto od Ushuaije. S obzirom na to da iz smještaja moramo izaći već u podne, dogovor s Juanom je da stvari ostavimo kod njega, obiđemo neke vidikovce, grad i da nas odveze do aerodroma.
Vremena do Juanovog dolaska ima dovoljno da obavim neke stvari pa me Mladen stavlja u „poziciju“ za pisanje, dok dečki slažu doručak i pakiraju stvari. Neusporedivo je lakše ovako, kada nas je više, nego kada sav „teret“ pada na jednu osobu. Ovako sve rasporedimo, brže je i efikasnije, a ja vrijeme ne gubim gledajući u strop.
Za početak, javljam Javieru koji mi za kombi daje cijenu od 190.000 čileanskih pesosa. Kako cijena za takav kombi s vozačem nije visoka, odmah uzimam i govorim mu datume i vrijeme našeg dolaska u Puerto Natales te da sljedeće jutro moramo krenuti u 04:00.
Nakon Javiera, javljam se Nici i šaljem mu snimku svojih kolica kako bi osmislio i vezao ih za jednog od nosača. Cijeli trošak za svih pet nosača ispast će me 600.000 čileanskih pesosa, što, uzmemo li u obzir, nije toliko strašno jer do vrha imamo 12.5 km poprilično zahtjevne staze.
Dolaskom Juana dečki prebacuju stvari u auto i odvoze ih do njegovog stana, dok ja dodatno vrijeme iskorištavam kako bi Zoe poslao detaljniji plan puta i sve objasnio. Naravno, ništa nije sigurno, jer sve ovisi o našem usponu na Mirador Torres del Paine. Ono što me mučilo jest kako po povratku u El Calafate posjetiti glečer Perito Moreno bez naše prtljage i stići u El Chalten s prtljagom. Doslovno nisam pronalazio niti jedan rent a car…
Povratkom dečkiju krećemo i započinjemo našu današnju mini turu. U centru grada stajemo kako bi malo pogledali suvenire i magnetiće, a Juan kupuje nešto što se zove mate i meni najfascinantnije, dobiva litru tople vode besplatno! Na moje pitanje što mu je ono drugo, odgovara mi da ću ubrzo saznati.
Nakon vožnje od pola sata drugom stranom od koje smo ovih dana išli, stižemo do vidikovca s kojeg se pruža lijepi pogled na cijelu Ushuaiju. Naravno, vani puše suludo pa niti ne izlazim iz auta, na što Juan vadi svoju bocu tople vode i vrećicu sa nekakvim sušenim biljkama te kreće u „pripremu“. U malu šalicu gotovo do vrha stavlja bilje te sve zalijeva s vrućom vodom. Daje mi da probam, ali nisam oduševljen. Naprotiv, odvratnog je gorkog okusa, kao da jedem zemlju! No, iako je meni odvratno, ne znači da će tako biti i ostalima, jer mate se pije u gotovo cijeloj Južnoj Americi i ovdje su svi ludi za time…
Na moje pitanje što je mate saznajem da je to zapravo čaj od sušenih listova biljke yerba mate (Ilex paraguariensis), koja raste u zemljama poput Argentine, Paragvaja, Urugvaja i južnog Brazila. Pije se tako da se listovi stave u posebnu posudu (koja se također zove mate), obično od tikve, drva ili metala te potom preliju vrućom vodom. Pije se kroz bombillu, malu metalnu slamku s filterom na dnu. Mate naravno sadrži kofein (tzv. matein) pa djeluje stimulativno, ali s blažim “udarom” od kave.
Zanimljivo, mate ovdje nije samo piće, nego i društveni ritual. U Južnoj Americi često se isti mate šalje od osobe do osobe u krugu prijatelja ili obitelji, uz nepisana pravila posluživanja, dok ga ovdje toliko vole da ga nose i na posao, ili hodaju ulicom s termosicom pod rukom.
Povratkom u Ushuaiju i na samu „rivu“, dočekuje nas prizor koji nismo očekivali, maleni trg s Hrvatskom zastavom i grbom. Trg, Plaza Republica de Croacia, posvećen je isticanju doprinosa hrvatskih imigranata i njihovih potomaka razvoju Ushuaije i pokrajine Ognjena zemlja. Kako bi stvar bila još bolja, trg je za nas fotografirao i snimio Mladen, Srbin.
Došavši na aerodrom, opraštamo se od Juana. Ovih zadnjih par dana s njim uistinu nam je bilo vrhunski i osjećali smo se više kao da nas je vodio prijatelj nego neki vodič. Jednog dana ću mu se, kada budem išao na Antarktiku, svakako vratiti!
Od ovog trenutka više ne putujemo južnije, već samo sjevernije i nešto zapadnije. Misleći kako malo mogu predahnuti, na check inu dobivam jedan povratak u realnost. Naime, maksimalnu težinu kofera koju primaju iznosi 23.5 kg, dok moj kofer to prekoračuje za dobre tri kile. Nemamo izbora, vadimo stvari iz mojeg kofera i raspoređujemo ih po ostalim torbama.
Ispunivši sve uvjete za kofere, isti odlaze, a na red dolaze ruksaci. Evo ti nove „pljuske“, maksimalna težima ruksaka iznosi 8 kg, a ruksak od Jakova, u kojemu se nalazi sva foto oprema, laptop i dron teži 17 kg! Opet sve vadimo van i kačimo stvari po našim ruksacima i nama samima…
Misleći kako gore ne može i ispunjavajući nekakvu ogromnu ceduljicu s podacima o kolicima, čovjek mi govori da moram platiti princezu. Ista nam se stvar dogodila na letu Iguazu – Buenos Aires gdje smo nakon desetominutne prepirke uspjeli doći do nadređenog i izbjegli plaćanje princeze, koja bi uvijek morala ići besplatno.
Ovaj put ne popuštaju i šalju nas na šalter Argentina airlinesa, gdje nam jako susretljiva objašnjava kako joj nadređeni „naredio“ da princezu moramo platiti. Ona je strogo protiv toga, slaže se da princeza treba ići besplatno, ali ne može ništa napraviti. Plaćamo 8000 pesosa i odlazimo na ukrcaj.
U avionu vidim i osjetim vjetar koji je pojačao i iskreno, nikada nisam uzlijetao po ovoliko jakom i silovitom vjetru. Iako je moja zabrinutost prisutna, razloga za nju ipak nije bilo, jer sve prolazi dobro i svega sat vremena nakon slijećemo u potpuno pustinjski krajolik.
Vrlo brzo po izlasku iz aerodroma pronalazimo i uzimamo dva taksija po cijeni od 18.000 pesosa za svaki. Do smještaja nas dijeli 20 km i ja odlazim s Mladenom, dok Jakov i Alen odlaze s drugim vozačem. Krajolik je surov, pust i divlji, baš onakav kakvim sam ga i zamišljao u Južnoj Americi.
Dolaskom do smještaja saznajemo da nam je adresa promijenjena i da moramo na drugu lokaciju, srećom, blizu. Grad ne djeluje primamljivo za život., barem ne ovaj dio koji više liči kao na neku opasnu četvrt iz američkih filmova. Osim toga, uvijek je hladno! Srećom, smještaj je potpuno druga priča i konačno stigavši, dečki odlaze u potragu za hranom dok ja ostajem u smještaju dogovoriti i organizirati preostalo.
Osim što se konstantno dopisujem s Tinom, Miom, Gregom, Arsenom i Robertom, javlja mi se i Zoe. Piše mi kako nam može organizirati izlet do Perito Morena i da našu prtljagu možemo ostaviti kod njih u uredu. Odlično!
Sutra ujutro busom ulazimo u Čile i putujemo za Puerto Natales…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
