50

S obzirom na to da nas čeka cjelodnevna tura s Jaque, današnji dan započinjemo ranije nego jučer. Iako je jučerašnji dan bio fantastičan i prepun zanimljivih lokacija te informacija, stvari koje ćemo danas vidjeti i čuti su ono radi čega smo i došli na ovaj otok. Kao i jučer, Alen i Matija prate nas na motorima dok smo nas četvero u autu.

Dan 47 – Uskršnji otok  (o1.03.2024)

Vinapu

Nakon svega par minuta vožnje stižemo do lokaliteta Vinapu, poznatog po najočuvanijem ahuu na otoku. Za nekoga tko je više vizualan tip osobe, a ne zanima ga povijest, na ovom će lokalitetu ostati razočaran. U ulaskom u lokalitet nema se puno za vidjeti osim ostataka nekadašnje platforme te nekolicine gotovo uništenih i prirodi prepuštenih dijelova moaia. Pomalo tužan prizor koji me navodi na pitanje zašto je to tako i zašto ovaj narod dopušta propadanje nečega što im je sveto i što im predstavlja glavni izvor zarade? Kao odgovor na to pitanje, Jaque mi navodi manjak sredstava (financija) za rekonstrukciju i popravak lokaliteta. Iako mi je u to teško vjerovati, činjenica jest da Čile u obnovu i rekonstrukciju ovih lokaliteta baš i ne ulaže. Razlog toga možda leži u tome što Uskršnji otok ima poseban neovisni status i što uživa u posebnim benefitima, prvenstveno što se plaćanja poreza tiče, pa niti ne čudi potpuna inertnost Čilea po tom pitanju.

Prišavši ahuu sa stražnje strane dočekuje nas jedan od najkvalitetnijih primjera kamene gradnje na Uskršnjem otoku. Izrađen bez žbuke, oblikovanjem tvrdih bazaltnih blokova teških do sedam tona, tako da se savršeno uklapaju jedan u drugi, ima površnu sličnost s nekim inkanskim kamenim zidovima izgrađenim u Južnoj Americi. Od tuda se vjerojatno i vuče poveznica sa prvim doseljenicima iz Južne Amerike.

Ahu platforme jedan su od najprepoznatljivijih i najtajanstvenijih elemenata kulturnog krajolika Uskršnjeg otoka. One predstavljaju monumentalne kamene strukture na kojima su nekoć stajali moai, a služile su kao sveti prostori, mjesta obreda i, u mnogim slučajevima, grobnice predaka. One su trajni dokaz njihove napredne organizacije, vještine obrade kamena i bogatog vjerovanja u moć svojih predaka.

Većina ahua smještena je duž obale, gusto i ravnomjerno raspoređena. Orijentirane su prema selima u unutrašnjosti, jer se vjerovalo da moai, postavljeni na njih, gledaju prema svom narodu i „štite” ga svojom duhovnom energijom ili „mana”.

Nastavljamo vozeći se duž obale i na jednom od mjesta s lijepim pogledom stajemo kako bi nešto pojeli. Tu igrom slučaja Jaque dajemo naše naočale sa polariziranim staklima na što ostaje potpuno zatečena I iznenađena. Nikada nešto takvo nije vidjela! Iako je činjenica da je cijela obitelj dobrostojeća, s obzirom na to da si tek tako mogu priuštiti polovan automobil, koji ih sa transportom do otoka izađe 130 tisuća dolara, očito tolika izoliranost otoka ima svoje mane, ili prednosti, kako tko preferira.

Hanga Te e Vai’Hu

Naš sljedeći lokalitet po redu jest Hanga Te Vai’Hu. I dok prvi dio naziva “Hanga Te” označava glavni dio lokaliteta I ahu, “Vai’Hu “ (mjesto vode) označava uvalu u kojoj se lokalitet nalazi, kao izvor pitke vode. Ovaj ahu, 74-86 metara dugačak i 12 metara širok, nekoć je sadržavao osam velikih moaja. Ti kipovi, nekoć srušeni i danas leže tako, licem prema dolje, dok su njihovi šeširi razbacani po lokalitetu. Taj prizor daje autentičan uvod u povijesno stanje i period rušenja kipova među klanovima koji se naziva Huri Moai.

Osim platforme i srušenih kipova, ovdje se nalaze i primjeri tradicionalnih kuća u kojima je narod Rapa Nui nekoć živio. Iako kamene kuće Oronga predstavljaju jedinstvenost u gradnji, Hare paenga, “kuće u obliku čamca”, rekonstruirana prije svega par godina, bile su glavne stambene građevine drevnog Rapa Nuija. Njihov je dizajn uključivao eliptične temelje izgrađene od pomno oblikovanih bazaltnih ploča, poznatih kao paenga kamenje, koje je nosilo krov od slame nalik na okrenutu brodsku koru. Ovaj aerodinamični oblik bio je posebno prilagođen snažnim vjetrovima otoka. Kuće su varirale u veličini, a neke su bile duge i do 45 metara, što upućuje na njihovu zajedničku uporabu od strane proširenih obitelji ili za važna okupljanja. Uz kuće, sastavni dio naselja Rapa Nuija bili su i hare moa, izduženi kameni ograđeni prostori namijenjeni držanju pilića. S obzirom na vrijednost peradi kao izvora hrane, a moguće i u ceremonijalne svrhe, ove su građevine bile strateški smještene unutar sela kako bi se olakšalo nadziranje i zaštita ptica.

Obišavši lokalitet, shvaćamo da Matija ne može pronaći ključ od svojeg motora i trošimo gotovo pola sata tražeći da bi ga Jaque pronašla u travi ispod samog motora, doslovno! Nastavivši dalje, vozimo kroz zelene predjele otoka prepune stoke i konja, od kojih neki blokiraju cestu.

Rano Raraku

Ono što nam slijedi, za mene je najimpozantnije mjesto na otoku i ono čemu sam se najviše veselio! Kroz prozor auta gledam u veliku planinu, vulkanski krater imena Rano Raraku. No, to nije samo krater, već se u podnožju njega nalazi tvornica i mjesto u kojemu su nekoć klesani i proizvedeni gotovo svi moai kipovi! Kipovi su klesani pred oko 800 godina, a danas ih se na otoku, onih evidentiranih, nalazi čak 887, od kojih se njih 394 nalazi upravo ovdje, u Rano Rarakuu.

Dolaskom na lokalitet glave su sada puno vidljivije nego sa ceste, i vidjevši ih po prvi put jasnije, moje uzbuđenje raste do te mjere kao u trenutku slijetanja na otok. Prošavši kućicu, Jaque nam pokazuje alate i materijal pomoću kojeg  su Rapa Niu izrađivali i klesali kipove. Kako su prvi doseljenici sa sobom donijeli kulturu kamenog doba, logično je da su za izradu svega koristili kamen, prvenstveno onaj vulkanski.

Onaj najpoznatiji svakako je pršinac, tzv. tuf, od kojeg je izgrađena velika većina kipova. Tuf iz Rano Rarakua, mnogo je lakša stijena za obradu od bazalta, a nastaje kada pepeo iz vulkana pada po tlu i polako se formira u kamen. Glavno oruđe pomoću kojeg su se kipovi klesali zvalo se toki, a bilo je izrađeno od bazalta, tamne magmatske stijene koja nastaje brzim hlađenjem lave na zemljinoj površini. Timu od cca. 12 ljudi trebalo je za izradu jednog kipa oko godinu dana. Opsidijan, vulkansko staklo oštrih rubova, koristilo se za izradu zjenica na očima kipova, za oruđa (koplja) imena mataa i za rezanje biljaka, preradu životinja ili rezbarenje drveta. Za šarenicu oka koristio se koralj, dok se za pukao koristio kamen crvene skore imena hani hani, iz kamenoloma Puna Pau.

Ulaskom na lokalitet uskom makadamskom stazicom dolazimo do kipova. Kakav prizor! To su upravo oni kipovi čijih sam se fotografija nagledao u časopisima! Puno ih je, svakakvih su oblika, položaja i stilova, potpuno razbacani posvuda. Ono što većina ljudi ne zna jest da unatoč tome što se nazivaju „glavama a Uskršnjeg otoka“, kipovi zapravo imaju torza, koja se većinom završavaju na vrhu bedara, dok su mali broj njih cjelovite figure koje kleče na savijenim koljenima s rukama položenima preko trbuha. Uslijed erozije tla, kipovi su kroz sve ove godine zatrpavani pa im danas uglavnom iz zemlje vire samo glave, koja čini tek 1/3 cijelog kipa.

Upravo jedan takav primjer Jaque nam pokazuje na moaiu pored kojeg stojimo. Moai Piro Piro jedna je od najpoznatijih kipova, dok je njegova fotografija jedna od  najraširenijih fotografija otoka. Njegovo ime znači „loš miris“, ali ne zato što kip loše miriše, nego zato što se čini da njegov izraženi nos pravi grimasu gađenja zbog jakog mirisa. Također je poseban po tome što je njegova golema glava visoka 4 metra nagnuta prema naprijed ispred ramena, pokazujući „loše držanje“, kao da je pomalo pogrbljen. No osim tih osebujnih pojedinosti, Piro Piro se ističe među ostalim kipovima zbog svojih ogromnih dimenzija. Istraživač Thor Heyerdahl iskopao je podnožje moaia i otkrio da je zakopani dio tijela gotovo dvostruko veći od vidljivog dijela glave. Kada se oba dijela zbroje, ukupna duljina doseže 11 metara, čime je Piro Piro postao najveći uspravni moai ikada izvađen iz kamenoloma. Time je to otkriće gurnulo je na drugo mjesto moaia Paro s ahu Te Pito Kure, koji sa svojih gotovo 10 metara visine i dalje drži rekord najvišeg moaia koji je ikada postavljen na ceremonijalnu platformu ahu. Danas je kip ponovno zakopan, a na naše pitanje zašto, Jaque nam govori da je to zasad najbolji način da se kipovi očuvaju.

Kao što sam već i napisao, kipova je svakakvih i izrađivani su  u različitim dimenzijama. Najmanji završeni i uspravljeni kip bio je visok tri i po metra, a najveći jedanaest, dok zajedno s pukaom ta  visina doseže impresivnih četrnaest metara. U prosjeku, kipovi su imali visinu od oko četiri metra, dok je prosječna težina iznosila oko 12.5 tona.

Iako je većina kipova porazbacana po lokalitetu, postoje i oni koji su zauvijek ostali nedovršeni i djelomično isklesani u stijeni. Jedan takav uočavamo zahvaljujući Jaque. Imena Te Tokanga, što u prijevodu znači „div“, visok je oko 20 metara s ukupnom težinom od oko 100 tona. Da je ikada „izvađen“, bio bi to najveći moai od svih.

Transport

Samo četvrtina ukupnog broja kipova postavljena je na ahu platforme, dok je gotovo polovica ostala u kamenolomu Rano Raraku. Ostatak kipova pronađen je na drugim mjestima, pretpostavlja se, na putu prema predviđenim lokacijama. Kipovi su iz Ranu Rarakua transportirani po cijelom otoku, a do finalnog odredišta stigla bi ih tek 1/5. Zanimljivo, svi su moai u Rano Rarakuu leđima okrenuti prema vulkanu i nagnuti su prema naprijed, dok oni koji su uspjeli stići do odredišta nisu, što ukazuje na bolje raspoređivanje gravitacije uslijed transporta.

Iako Rano Raraku predstavlja vrhunac razvoja jedne drevne kulture i daje odgovor na pitanje o izradi moaia, ono što predstavlja gotovo nerješivu enigmu otoka jest odgovor na pitanje kako su se kipovi transportirali do ostalih dijelova otoka?

O tome postoje dvije najpopularnije teorije. Prva jest ta da su kipovi premiještani i vučeni pomoću valjaka, poluga i kliznih konstrukcija napravljenih od drveća palmi. Za takvo što bilo  bi potrebno oko 180 – 250 ljudi po kipu, a cijelu teoriju pobijaju dvije činjenice. Prva jest ta da je palma koja je u to vrijeme obitavala na otoku, Rapa Nui palm (sličnost sa Chilean wine palm) u sredini sadržavala jako mekani dio koji bi pod takvim teretom vrlo lako pucao. Druga činjenica jest da je otok, iako u početku bogat florom i faunom, vrlo brzo nestao bez svog drveća i visokog raslinja. Kako je do toga došlo, objasnit ću kasnije.

Druga teorija, koju zagovara arheolog Carl Lipo sa Sveučilišta Binghamton, jest da su moaii transportirani uspravno te da su ‘hodali’ do svojih odredišta uz pomoć konopa i koordinacije ljudi. Usmena predaja stanovnika Rapa Nuija oduvijek je govorila o kipovima tj. Bogovima koji su ‘hodali’ od kamenoloma do svojih platformi. Iako su raniji terenski eksperimenti pokazali da bi takav transport mogao biti moguć, znanstvena zajednica bila je skeptična sve dok Lipo i njegov tim nisu ponudili nove eksperimentalne dokaze temeljene na 3D modeliranju i stvarnim pokusima na terenu.

U eksperimentu iz 2012. godine, on i kolega Terry Hunt pokazali su da je moai visok tri metra i težak pet tona moguće ‘prošetati’ nekoliko stotina metara uz pomoć samo 18 ljudi i tri konopa. Lagano su ga njihali s jedne strane na drugu, čime je svaki pomak predstavljao jedan korak naprijed. Na takav način, kipovi bi u svega jedan sat „prehodali“ 100 metara, što bi značilo da bi u danu mogli preći i kilometar udaljenosti.

Ta teorija podupire sljedeće dokaze; Kipovi pronađeni duž transportnih ruta imaju šire baze od kipova postavljenih na ahu, što je moglo omogućavati stabilniji transport. Isto tako, pukotine duž baza kipova tijekom transporta mogle su nastati njihajući kip naprijed-natrag i pritiskom na rubove. Kipovi postavljeni na ahu tako nemaju široke baze, a kamenčići pronađeni na mjestima postavljanja sugeriraju da su dodatno obrađivani nakon postavljanja. Osim toga, napušteni i srušeni kipovi uz stare ceste nalaze se (češće nego što bi slučajno bilo) licem prema dolje na uzbrdicama i na leđima kad se kreću uzbrdo, što je u skladu s hipotezom o uspravnom transportu.

Ahu Tongariki

Iako sam mislio da će Rano Raraku biti vrhunac onoga što ću vidjeti i doživjeti na Uskršnjem otoku, moje mišljenje pada u vodu dolaskom na Ahu Tongariki. Ulaskom na lokalitet dočekuje me gotovo sto metara dugačak ahu sa petnaest velikih moaia, najviše nego bilo gdje na otoku! Iako sam lokalitet vidio iz Rano Rarakua, sa velike udaljenosti i visine, tek dolaskom ovdje, pred kipove, doživljavam impozantnost i veličinu ovog mjesta. Svi kipovi okrenuti su leđima prema moru, kako bi projicirali svoju duhovnu zaštitu na ljude klana i sela. Visina kipova je od 5 i pol do 8 i pol metara, no tu još moramo dodati visinu postolja od 4 metra i visinu pukaoa od 2 metra, pa je najviši visok čak 14m i teži 86 tona. Tek kad ovako dođeš pred njih shvatiš koliko su zapravo veliki i impresivni!

 Lokalitet je u potpunosti uništen 1960.  godine kada je vrlo snažan potres pogodio Čile. Pokrenut je tada  ogroman val koji je za nekoliko sati stigao do Uskršnjeg otoka i direktno pogodio mjesto Ahu Tongariki, razbacavši kipove i do 100m prema unutrašnjosti otoka. Restauracija je krenula tek 30 godina kasnije.

Ahu Tongariki najviše je poznat jer se ovdje dolazi na izlazak sunca, ali na Jaqueinu prepreku, ovdje dolazimo usred dana i cijelo vrijeme bivamo potpuno sami! Mir, tišina i šum valova cjelokupni dojam samo pojačavaju pa mislim da su donijeli ispravnu odluku!

Ahu Te Pito Kura

Naš zadnji lokalitet na ovoj turi, a i općenito, jest Ahu te pito kura, što u prijevodu znači „pupak svijeta“. Taj naziv predstavlja jedan sasvim neobičan i zanimljiv kamen za koje vjerovanje kaže da skuplja magnetsku i natprirodnu energiju, manu. Kako se kompas ovdje navodno čudno ponaša, mnogi turisti vjeruju u energiju ovog kamena pa polažu ruke kako bi upili dio te energije. Za kamen se kaže da potječe iz Polinezije i da ga je kralj Hotu Matu donio sa sobom kada je dolazio na otok.

No, iako kamen jest zanimljiv, on nije jedina „atrakcija“ ovog lokaliteta. U neposrednoj blizini nalazi se Paro, najveći moai ikada postavljen na ahu. Danas Paro leži srušen licem prema zemlji, prepolovljen na dva dijela i sa pukaom prepuštenim prirodi na svega koji metar od njega. Ovaj moai imao je impresivnu visinu od 9,89 metara, a težio je 82 tone! Srušen je u razdoblju plemenskih sukoba na otoku, kao i većina drugih moai kipova.

Vozeći se do novog lokaliteta, razmišljam o svim informacijama koje smo do sada saznali i o povijesti ovog otoka te Rapa Nui naroda. Iako sam informacijama pretrpan, neke mi stvari nisu jasne i pomalo me zbunjuju. To me dovodi do pitanja zašto su si klanovi otoka međusobno rušili kipove, kako je došlo do potpunog gubitka drveća i naglog pada u broju stanovnika na toku?

Kad se prepričava povijest Rapa Nui, ona doista može zvučati kao upozorenje za današnje Zemljane. Naime, doseljenjem prvih stanovnika, otok je u potpunosti bio prekriven visokim raslinjem i palmama. Velika palma, Rapa nui palm, bila je jedno od dominantnih drveća na otoku, zajedno s toromiro drvetom (Sophora toromiro). Vrlo brzo dolazi do razdoblja procvata i velikog porasta stanovništva koje se procjenjuje na brojke od 10.000 – 15.000 ljudi.  Stanovništvo se ubrzo dijeli na klanove i u ovom periodu počinje izgradnja moaia i postavljanje istih na ahue.

U razdoblju od sljedećih dvjesto godina dolazi do pretjerane siječe drveća i palmi koje se koriste kako bi se proširile obradive površine, za izradu kanua, potpalu vatre, izradu kuća i ono što nije dokazano, za transport kipova. Sve to, kao i štakori koji su dovedeni iz Polinezije i koji su se hranili sjemenkama palmi i jajima ptica koje su oplođivale tlo, dovodi do potpunog nestanka drveća i palmi. Time dolazi do sve veće erozije, nestašice drva za izradu kanua, a uskoro i potpunog odlasku ptica s otoka. Dolazi do pada prehrambene sigurnosti, nestašice, sukoba među klanovima i kraha društva, a spominje se i kanibalizam. Klanovi međusobno ruše kipove kako bi ljudima i suprotnim klanovima uništili manu. Shvativši kako kipovi ne štite ljude niti sela, razvija se nova religija, ona kulta Čovjeka – ptice (Tangata manu) te se u tom periodu stanovništvo otoka svodi na tek par tisuća.

Donekle se oporavivši, stanovništvo 1722. godine doživljava pravi šok prvom posjetom Europljana koji otok otkrivaju na Uskrs, kao i populaciju od svega 2000 – 3000 stanovnika koja ih dočekuje. Istraživši otok i shvativši kako nema nikakve strateške niti ekonomske važnosti, Nizozemci napuštaju otok i do daljnjega ostavljaju zaštićenog u svojoj osami. Pedeset godina kasnije, 1770. godine, otok ponovno otkriva moreplovac Filip Gonzales. O tome svjedoči ugovor o pripajanju španjolskom kraljevstvu koji je potpisao tadašnji vladar otoka. Nakon njegova povratka u Španjolsku, saznaje se za postojanje tajanstvenog “Pupka svijeta”. Samo četiri godine kasnije, 1774. godine, kapetan James Cook u svojoj znanstvenoj ekspediciji već svjedoči o oborenim kipovima i tragovima rata. Cookova ekspedicija nije mogla objasniti kako je na tako zabačenom i kamenitom otoku bez drveća mogla nastati neka kultura. “Ovdje nema sigurnog sidrišta, nema gorivog drva, nema svježe vode i čini se da je zemlja neplodna.” Nadalje, Cook bilježi kako tadašnji stanovnici nisu kipovima pridavali osobitu pažnju, a njegova je ekspedicija bila posljednja koja govori o uspravnim kipovima na otoku.

U prosincu 1862. stižu lovci na robove. Nasilne otmice trajale su nekoliko mjeseci i završile zarobljavanjem oko 1 500 otočana, uglavnom muškaraca (među njima i vladara, plemića i svećenika). U Peruu su ih koristili za tegljenje i kopanje guana,  a nakon samo godinu dana, na životu ih je ostala tek nekolicina i to zaraženih boginjama. Kada su otimači bili prisiljeni vratiti preostale zarobljene ljude na otok, nositelji boginja iskrcali su se na otok što je izazvalo razornu epidemiju.

1864. na otok stiže prvi kršćanski misionar, Eugene Eyeaud. Na otoku provodi gotovo godinu dana i izvještava o postojanju tzv. rongorongo ploča, zapisa na tisućama drvenih ploča, kao i umijeće čitanja istih od strane preživjelih svećenika. Iako Eyeaud promovira kršćanstvo, masovno obraćanje Rapa Nuia započinje njegovim povratkom na otok dvije godine kasnije. Dolaskom kapetana Jean-Baptiste Dutrou-Borniera, Eyeaud oboljeva od tuberkuloze koju na otok 1867. donose kitolovci i koja sa sobom odnosi gotovo četvrtinu stanovništva otoka. Eyeaud umire godinu dana kasnije, a na otoku ostaje svega 930 stanovnika od kojih je velika večina do tada pristupila rimokatoličanstvu. Daljnje kidanje dragocjenih karika povijesti i uništavanje svjedočanstava jedinstvene kulture prestaje 1888. godine nakon pripajanja Republici Čile. Taj trenutak doživljava samo dvjestotinjak otočana, koji su se s vremenom potpuno izmiješali s doseljenicima s Tahitija i iz Čilea.

Anakena Beach

Za kraj dana stižemo na sam sjever otoka, gdje se nalazi jedna od dvije i najpoznatija plaža na otoku, Anakena. Ova plaža predstavlja posebno mjesto na otoku i nazivaju je mjestom rođenja Rapa Nui naroda. To je iz razloga jer se smatra da su se prvi doseljenici na otok, kao i kralj Hotu Matu iskrcali upravo ovdje.

Plaža je cijela pješčana, a okružena je lijepim i brojim palmama. Sad sigurno postavljate pitanje kako su onda ove palme ovdje ako je otok ostao bez svog visokog raslinja i palmi? Pa, uvezene su sa Tahitija! Iako se pored plaže nalazi lokalitet Ahu Nau Nau sa sedam moaia, odlučujemo ga ostaviti za neki drugi dan, kada ćemo plažu posjetiti u samostalnom aranžmanu.

Gravity hill

Na putu prema smještaju nad nama se nadvija gusti i taman oblak pa me baš zanima izjava od Jaque da ako je na jednoj strani otoka kiša, na drugoj je uvijek sunce. Na svega pola kilometara od plaže, na putu za Hanga Rou, Jaque automobil zaustavlja nasred ceste i ostavlja nas pomalo zatečene.

Iako je ispred nas nizbrdica, a iza nas lagana uzbrdica, auto u leru ide lagano unazad i čini se kao da se penje uzbrdo. Ostavivši nas potpuno iznenađene, Jaque nam objašnjava kako se radi o jakom magnetskom polju. No, iako je Jaqueina priča kul, ona nije točno. Zapravo se radi o optičkoj iluziji gdje se krajolik koji ide nizbrdo promatraču čini kao da ide uzbrdo.

Smještaj

Dolaskom u smještaj dočekuje nas sunce! Dečki se bacaju na posao pripremanja roštilja, a ja odlazim na laptop kako bih sve materijale prebacio i kako bih posložio neke stvari za nastavak putovanja. S dolaskom mraka – repriza od jučer! Patricija kao gost, frula, roštilj, smijeh i naša četiri peseka ispred naših vrata koji nas čuvaju.

 

---

Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?

Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod  🤗🙏

Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇

https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/

---

Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:

Ime: SLAVEN ŠKROBOT

Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.

IBAN: HR3723600003118713052

Swift / Bic – ZABAHR2X

Opis plaćanja – DONACIJA