Iako sam mislio da ću se naspavati kao nikada, to se naravno nije dogodilo. Naš pomalo čudan i kriperski domaćin u 08:00 obavijestio nas je da je doručak poslužen. Za doručak? Naravno, omlet! Mateju je počeo već na uši izlaziti, Goga ionako ne doručkuje a ja se nisam žalio. Ipak, jaja plus banana za doručak daju podosta energije a to je ono što trebam kada su dani naporni i sparni.
Majmunska posla
Nakon doručka, Matej i ja otišli smo sjesti van u vrt za stol kada smo uočili da se oko nas mota majmun. Kako smo imali desetak malih banana došao sam na ideju da mu damo koju.
To se baš i nije pokazalo kao najbolja ideja jer čim je Matej prvome bacio bananu od niotkud stvorilo se njih desetak i doslovno su nas napali. Jedan je skočio na stol i doslovno počeo pizditi prema nama i pokazivati zube. Nije nam bilo baš svejedno ali u međuvremenu je došao Manoj koji je kasnio pola sata ali on „nikada“ ne kasni te rastjerao majmune. Ubrzo je izašla i Goga koja je završila svoju ljubavnu seansu preko video poziva i mogli smo krenuti!
Naša prva destinacija u Kandyu bili su Royal Botanical Gardens. Nisam inače impresioniran botaničkim vrtovima jer sam ih se u životu već nagledao ali ovdje sam vidio jedno posebno drvo koje me poprilično zaintrigiralo.
Na putu do vrtova Manoj nam je rekao kako smo navečer pozvani kod njega na večeru i bila nam je to čast i vrlo rado smo pristali. Kako i on sam kaže, do sada nikada nikoga nije od turista pozvao doma i vidjeli smo to kao neku spontanu situaciju izvan naše rute i nešto što se baš i ne dešava često na putu.
Royal Botnical Gardens
Uspjeli smo se sparkati ispred samoga ulaza u vrtove i čim su me izvadili van bilo je već toliko jako sunce i znao sam da se ozbiljno moram paziti jer sam po nosu dan prije pokupio opekline. Sunce je stvarno puno jače i opasnije nego kod nas i bez obzira na to što sam se dobro namazao i stavio kapu, morao sam se paziti. Tako ti je to kad imaš veliki nos!
Do pulta za karte vodi rampa koju nam je otvorio zaštitar i ovoga puta moje okice nisu uspjele napraviti baš ništa jer smo apsolutno svi morali platiti kartu koja iznosi 1500 LKR-a po osobi, što je kakvih 7.5 eura.
Čim smo ušli shvatili smo da je vrt prevelik a vrućina prejaka i nismo se ovdje htjeli previše zadržavati. Osim toga, za sljedeći dan se još nismo odlučili u koje sirotište slonova idemo i to sam trebao srediti te poslati par mailova.
Vrludali smo tako parkom, iskorištavajući svaku moguću sjenu koje je drveće nudilo a dok ga nije bilo trudio sam se gledati u pod kako bi mi šilt radio sjenu nad nosom i štitio ga od sunca.
Moje drvo nismo pronašli ali smo pronašli uličicu s palmama koja je isto bila jedna od „top“ lokacija koju sm htjeli naći. Tu se svi fotkaju i imaju svoje fotosešne i tek kada sam došao doma shvatio sam da postoje dvije a mi smo panjevi naravno pronašli onu lošiju, no, nema veze.
Putem je bilo svakakvog bilja i neobičnog drveća, pitali smo ljude ako tko zna gdje se nalazi moje drvo ali sreće nije bilo, nitko nije imao pojma.
Tako smo došli i do jednog visećeg mosta koji vodi preko rijeke i naravno da nisam imao mira i morao sam preko njega. Bio je totalno čudan osjećaj prelaziti preko njega jer je Manoj hodajući iza mene proizvodio vibracije a ja sam imao osjećaj kao da se guram po valovima.
Ubrzo smo našli klupicu u hladu gdje sam odlučio finiširati stvar sa sirotištem slonova. Sirotište slonova u koje smo prvo mislili ići i dužiti se s jednim slonom javilo mi je da su puni i da nažalost ne možemo doći tamo što je značilo da nam ostaje Pinnawala sirotište gdje ima puno slonova i turista i da nećemo imati neko intimnije iskustvo.
Nakon klupice, na putu prema autu naišli smo konačno na zaštitara koji nas je usmjerio prema mojem drvetu. Drvo naravno nije bilo ono koje sam ja pronašao na internetu prije puta i bilo je manje ali i slično, svakako fascinantno.
New Ranweli Spice Garden
Naše drugo odredište u Kandyu bio je jedan od spice gardena. Manoj je odabrao mali i nepoznati, privatni vrt gdje smo imali privatnu i intimniju turneju.
Naš vodič, bio je simpatičan tip ali djelovao je poprilično nadimljeno i odmah sam ga pitao da li uzgajaju travu na što mi se nasmijao i odgovorio mi: „ne više“.
Ovdje smo vidjeli i probali svašta pa smo tako vidjeli i plod kakaa, probali svježi biber, mazali se s aloe verom, vidjeli kako raste Jack Fruit i mnogo ostalh korisnih stvari.
Tura je trajala kakvih 40 min a nakon ture odvedeni smo u njihov dućan gdje smo pokupovali sve i svašta, od aloe vera kreme do svakakvih začina za hranu, mirisnih štapića i cimeta.
Konačno hrana!
Manoj nas je odveo u neki skroz simpatičan restoran na vrhu brda gdje smo se poprilično najeli i gdje sam se malo uspio odmoriti i ohladiti te staviti užasno otečene noge na stolac kako bih potaknuo cirkulaciju.
Za Manoja i Mateja više ne znam što su jeli ali Goga i ja smo po pola naručili kozice u nekom polu ljutom umaku i oduševio sam se!Baš onakva hrana kakvu najviše volim!
Kandy Golden Temple
Ovaj hram pronašli smo sasvim slučajno i možda bolje da na kraju ni nismo. Pošteno smo se namučili da dođemo do njega i prođemo ogromnu i jako kosu rampu na kojoj sam se svim silama tudio prekriti nos da mi ne izgori.
Kako smo se konačno popeli gore, shvatili smo da je hram još uvijek u procesu gradnje. Sve je bilo razrovano i prepuno prepreka i nisam vidio smisao da se forsiramo radi tri kipa.
Prilikom spuštanja dole prišao mi je lokalac s pričom kako je njegov brat isto nastradao i završio u kolicima te kako zahvaljujući njihovoj medicini sada hoda. Bio je to sad već treći tip koji mi je takvo nešto rekao na ovome putu i počelo me to malo zanimati.
Kod auta sam shvatio da su mi noge nenormalno natečene i da nešto trebam poduzeti. Stopala i gležnjevi su mi bili veličine teniskih loptica i iako sam se već susretao na ranijim putovanjima s ovim problemom, ovo je bio nivo iznad!
Manoj me u kolicima nagnuo a Goga i Matej primili su svaki jednu nogu i malo mi masirali i razgibavali stopala. Za to vrijeme oko nas se skupilo oko dvadesetak znatiželjnih lokalaca i osjećao sam se kao izložbeni primjerak.
Stopala mi nisu splasnula ali smo bar malo potaknuli cirkulaciju te sam odlučio da možemo dalje iako iz podsvijesti stopala nisam izbacio do kraja našeg putovanja.
Rajanima Craft
Naša zadnja destinacija koju smo posjetili prije nego smo otišli u Manojev dom bila je drvena radionica gdje nam je čovjek prezentirao kako se prirodnim putem farba drvo, koje vrste drveta postoje i kako rezbare svakakve drvenarije.
Nakon prezentacije otišli smo u njihov dućan, naravno. Ja sam pametnjaković otišao unutra bos jer sam mislio da se neću dugo zadržati a kada sam ušao unutra jednostavno sam se izgubio. Proveo sam unutra oko dva sata i da sam imao 20 tisuća eura, potrošio bih sve. Unutra jednostavno ima čudesa!
U Šri Lankanskoj obitelji!
Nakon što je pao mrak Manoj nas je dovezao do svoje kuće negdje na brdu. Ono što mi je prvo zapelo za oko bile su dvije velike, duge i lijepe palme koje su se njihale na vjetru ispred njegove kuće. Pomislio sam si, kakva god kuća bila, ovdje bi bilo baš lijepo živjeti.
Pri dolasku su nas dočekali Manojevi presimpatični i dragi roditelji i imali smo osjećaj kao da smo ovdje valjda pedeseti put, odmah su nas primili kao svoje.
Uvjeti u kojima žive su jako skromni i daleko ispod našeg standarda ali to ih ne sprječava da budu sretni i nasmijani.
Ja sam jedva čekao leći tako da smo se družili u Manojevoj sobi a mene su prebacili na krevet. Već sam se tri dana borio s jako natečenim nogama i od vrućine i jakog tempa stopala se nisu uspijevala oporaviti.Ono što mi je najviše zapelo za oko bili su mali gušteri Gekoni koji su konstantno jurili po zidu.
Manoj inače ima još dva brata i on je jedini koji je ostao živjeti s roditeljima i vidi se da su jako ponosni na svoje sinove, pogotovo na najmlađeg, Manoja. Njegov otac koji je preko 25 godina bio u vojsci i sudjelovao u ratu protiv tamilskih tigrova, govorio je s ponosom o svojim sinovima.
Za večeru ne znam točno što smo jeli i sjećam se samo riže i piletine dok smo za desert jeli „Mii Kiri Samaga Pani“ što bi bilo nešto kao jogurt s medom s time da je jogurt napravljen od bivolovog mlijeka.
Nakon večere i ugodnog druženja stigla je konačno i Manojeva zaručnica te njezina majka te smo priliku iskoristili za grupnu fotku.
Pri odlasku i oproštaju Manojeva majka me pogladila po kosi te posegnula u njihov mali privatni hram i odlučila mi pokloniti malu figuricu Bude. Iako ništa posebno, ova figurica mi znači puno više od bilo koje kupljene i lijepe jer osim što ima svoju priču, poklonjena je od srca.
Kada smo se lijepo oprostili od svih, otišli smo u naš smještaj gdje je Goga primijetila da sam na stopalu zaradio žulj, očito od toga što sam bosonog lutao po onome dućanu.
Neopisivo nam je bilo drago što smo dan završili na ovakav način, s posjetom Manojevoj obitelji. Jer, to je bilo nešto neplanirano i bilo je to jedno nezaboravno iskustvo.
