Nakon doručka i već standardnog omleta, krenuli smo prema Pinnawala utočištu za slonove. Kako smo popušili termin u Elephant Freedom Projectu gdje smo se trebali sami družiti s jednim slonom i imati malo intimnije iskustvo, Pinnawala utočište bila je jedina opcija koja nam je preostala.
Pinnawala Elephant Sanctuary
Na parkiralište utočišta stigli smo nakon sat vremena vožnje i odmah nas je dočekao lokalac koji nam je počeo nuditi privatnu turu s njegovim slonom. Njegova apsurdna ponuda bila je 10,000 LKR-a po osobi za kupanje, hranjenje i fotkanje sa slonom. Bilo je to apsolutno previše i rekao sam mu odmah da nije normalan te smo na kraju svega došli do 3,000 LKR-a samo da se svi fotkamo sa slonom jer smo u međuvremenu saznali da u Pinnawali nema bliskih susreta sa slonovima i da nema hranjenja, a i nekako smo htjeli dobiti sve.
Matej je kupio karte za Pinnawalu (3,000 LKR/osoba) te smo stali uz ogradu koja je bila na samoj cesti i tamo čekali slonove da budu propušteni od strane prometnog policajca do rijeke. Skupilo se već poprilično ljudi i kada je policajac dao znak, vrata utočišta su se otvorila i krenuli su slonovi!
Nisam očekivao da će biti baš toliko slonova, a još manje sam očekivao da će me malo to sve toga dana ostaviti šokiranog, razočaranog i tužnog. Tim slonovima se u očima doslovno mogla vidjeti tuga, toliko su mi blizu prolazili i imao sam osjećaj kao da je svaki od tih slonova plakao dok se ta vrata nisu otvorila. Kao šlag na tortu, na kraju su došli „treneri“ s kukama i slon u lancima kojeg je jedan od „trenera“ jahao.
Nakon što su slonovi prošli, krenula je hordetina ljudi za njima i uopće vam ne mogu opisati koliko je bilo vruće i sparno. Mislim da je to bio apsolutno najgori dan što se tiče vrućine i veliku vodu u spreju sam potrošio u pola sata doslovno. Ovaj put sam bar uključio mozak i uzeo je sa sobom. Dobra stvar svakako, ali isto tako i kratkog vijeka.
Valjda najveću rampu, ako se to uopće može nazvati rampom, nazvat ćemo je radije nizbrdicom, prešli smo jedva jedvice i ne bih ju baš preporučio za kolica jer je Manoj doslovno umro.
Dolje nas je dočekalo toliko puno ljudi da mi se smučilo i odlučio sam uopće ne silaziti skroz do rijeke dok se sve ne raščisti, tako da smo Manoj i ja sjeli na terasu dok su se Matej i Goga dolje otišli gužvati i fotkati.
U tom trenutku ništa mi nije pasalo više od hlada i hladne coca cole, a bome ni pogled nije bio loš. Zapravo, ovdje sam htio ići samo radi pogleda! Rijeka, palme i slonovi koji kao mala djeca uživaju u kupanju.
Nakon što su gotovo svi ljudi otišli, dogovorili smo se s čuvarom da mene puste ispred ograde za neku siću, a da Matej i Goga uđu u rijeku i „kupaju“ slona. Ajde, bar nešto!
Po povratku kroz uličicu do početne pozicije gdje smo stajali uz ogradu obišli smo par dućana radi suvenira, a na samome kraju čekao nas je tip koji je svirao frulicu kobri i istovremeno držao pitona u krilu. 500 LKR-a dali smo mu kako bi se Goga fotkala s pitonom i nešto sitno da malo odsvira kobri.
U jednom trenu kobra se našla vrlo blizu mene i nije mi bilo svejedno jer je užasno brza, ali očito nije imala zube jer je svog svirača par puta uspjela ugristi što je njemu djelovalo kao dobar dan.
Trebalo je to biti lijepo iskustvo…
Na samome izlazu dočekao nas je sin onog lika s parkinga i krenuli smo prema njihovoj kući gdje smo trebali imati intimnije vrijeme s njihovim slonom.
Na samome kraju male makadamske uličice otvorio se pogled prema platou gdje se nalazio njihov slon kojeg je u tom trenutku jahalo dvoje ljudi. Nije nam se to svidjelo i nesigurnog izraza lica prišli smo kućici gdje su se nalazili vlasnici koji su nas uvjeravali da je sve ok i da slobodno možemo do slona.
Slon se u tom trenutku počeo njihati i mahati glavom i bilo je očito da se ne osjeća dobro. Pored njega bio je „trener“ koji je držao slona za lance jednom rukom dok je u drugoj držao dugački štap s kukom na vrhu. Kako je slona počeo vući za lance, slon je postao nemirniji i nakon što se oglušio na zapovijed, lik ga je s tom kukom zakačio za trbuh. Meni je izgledalo bolno, a kamoli slonu koji se u tom trenu popišao po podu. Sve to učinilo je slona još nemirnijim i jednostavno takvo nešto nismo mogli podržati.
Rekli smo im kako to ne podržavamo i kako želimo nazad novce, čemu su se isprva suprotstavili, no kada se umiješao Manoj i povisio glas, pristali su vratiti novce. Ne samo to, već su i pomogli mene odnijeti preko nekog kamenja kako bi prečicom došli do glavne ceste. Rekao sam tipu da to stvarno nije u redu i da se o takvim stvarima na netu piše, na što mi je odgovorio kako je svjestan toga i pokušao me uvjeriti da je to sve ok i da drugog načina nema. Možeš misliti!
Iako neki ljudi pišu o nekim lijepim iskustvima sa slonovima na Šri Lanki, nemojte podržavati ovakvo zlostavljanje i iskorištavanje životinja. Ako vam se neki i učini boljom opcijom, kao npr. Elephant Freedom Project, vjerujte mi, kada se vrata zatvore, svi su oni isti. Ove veličanstvene životinje zaslužuju puno bolje i da se prema njima odnosi s poštovanjem! Sve nas je to nekako pogodilo i razočaralo i nismo imali druge nego sjest u auto i krenuti nazad prema Kandyu.
Kandy
Po povratku u Kandy, prva destinacija bila nam je market. Po samome ulasku na tržnicu sve su oči bile uprte u nas. Kaotično kako smo i očekivali, bilo je tu svega! Prvi dio, gdje se nalazilo voće i povrće, bilo je ispunjeno kontrastima boja svakakvih plodova.
Na jednome štandu smo se zaustavili i za nešto malo novaca čovjek nam je dao da probamo apsolutno sve! Ne sjećam se da sam igdje toliko raznolikog voća probao.
Ljudi su me zaustavljali, pozdravljali me, ispitivali od kuda sam i što mi se dogodilo. Svi tako simpatični i susretljivi, a jedan mi je čak kao šalu ispisao prometnu kaznu na mome dlanu radi vožnje kolica.
Dio s mesom i ribom bio je nešto sasvim drugo. Prvi val mirisa koji nas je pogodio prije samoga ulaska je nešto neopisivo, a iako sam ja već navikao na svašta, Matej nije i ne znam uopće kako je izdržao.
Meso visi na sve strane, krv, kopita od stoke, ovaj tamo čupa nešto, onaj pali, psi lutaju okolo, mačke leže, a vrane lete. Taj spoj smrada, kaosa i crvenila mesa dao mi je jedan mali uvid kako bi mogla izgledati Indija. Ne kažu bezveze da te na Indiju najbolje pripremi Šri Lanka! I vjerujem im!
Zadnji dio, onaj sa začinima bio je kao i svaki dio sa začinima na mojim putovanjima zasad. Jedino što sam primijetio je to da imaju jako puno sušene ribe i to svakakvih vrsta!
Klopa
Vrijeme je bilo za hranu i odlučili smo vratiti se u onaj isti restoran gdje smo bili dan ranije! Naravno, jeo sam isto!
Već prije samoga ulaska u restoran počeo sam se osjećati poprilično čudno, tj. loše. Nekako sam bio kao zakuhao, teško mi je bilo disati, a o stopalima da i ne pričam. Dignuo sam noge na stolac, ali doslovno sam se borio cijelo vrijeme i očito sam bio apsolutno izmrcvaren i premoren od svega, a najviše od vrućine.
U autu sam svima rekao kako mi nije dobro i kako iskreno razmišljam da odem u smještaj leći i spavati. Na to su svi rekli da ako ja odem, idu i oni, i to je nešto što stvarno nisam htio. Nisam htio da ljudi radi mene ispaštaju i propuštaju nešto, a trebali smo još ići vidjeti bijeli Budin kip i prošetati centrom do jezera.
Desetak minuta od restorana, rekao sam kako ću ipak probati nastaviti bez obzira kako se osjećao te smo desetak minuta nakon moje odluke stigli na vrh brda, do bijelog Budinog kipa, tj. hrama.
White Buddha Temple
Manoj je s lokalcima uspio dogovoriti da nas radi mene puste s autom do samoga hrama sa stražnje strane! Kada su me izvadili van počeo sam se dobivati. Hlad te svjež i hladan povjetarac učinili su svoje i za deset minuta bio sam skoro kao nov!
Hram i kip su fora iako se tu nema što previše za vidjeti osim vidikovca s kojeg se pruža pogled na cijeli grad!
Centar
Za kraj dana prošetali smo gradom i Manoj nam je pokazao gotovo sve jer ipak je ovo njegov grad. Na svakome uglu se prodaje svakakva roba i apsolutno svaki kutak asfalta je nekako iskorišten.
Promet je naravno, kako smo i očekivali, kaotičan te cestu baš i nije lako prijeći kada prema vama ide pet traka svega i svačega i svatko vozi kao da im se radi o vlastitom životu.
Na kraju smo konačno došli do jezera i tu nas je čekao „Temple of the Tooth Relic“, najsvetije mjesto na cijelome otoku gdje se nalazi Budin zub.
Unutra nismo htjeli ulaziti jer nas nije previše zanimalo i bilo je previše ljudi te smo tu odlučili stati i vratiti se u auto. Na putu smo naišli na hrpu štandova s cvijećem koje se pripremalo za nekakav obred, a tu smo sreli i Manojevog simpatičnog prijatelja koji ima svoj štand s robom i koji mi je za kraj dana odlučio pokloniti majicu!
