Jedan od glavnih razloga odlaska na Šri Lanku bila je, kako je mnogi zovu, najljepša vožnja vlakom na svijetu! Ta, po mnogima, najljepša vožnja vlakom na svijetu i nešto prekrasno meni je na kraju ispala totalno bezveze, ali mi ipak nije žao što sam je uspio doživjeti, iako smo sumnjali da ću moći, radi kolica.
Karte nismo uspjeli rezervirati na vrijeme kako su nas ljudi savjetovali da napravimo i iskreno nismo imali pojma hoćemo li uopće uspjeti doći na vlak. Dan prije, lutajući Kandyem, pokušali smo kontaktirati neke od agencija, ali nam se nitko nije javio.
Kako nam je plan bio da vlakom ne idemo iz Kandya do Elle, nego iz Nuwara Eliye do Elle, jer nam se nije dalo tlačiti sedam sati u vlaku, nismo imali druge opcije nego rano ujutro krenuti za Nuwara Eliyu, biti spontani te ispitati našu sreću. Za polazak iz Nuwara Eliye odlučili smo se jer od tamo treba kakvih tri sata do Elle i to nam se činilo kao najbolja opcija.
Rano ujutro krenuli smo iz Kandya jer je plan bio posjetiti tvornicu čaja, jedno od čajevih polja te stići dovoljno rano na stanicu i probati nešto iskemijati.
Već na samome izlazu iz Kandya naišli smo na ono ogromno drvo koje sam kao budala slijepo tražio po botaničkom vrtu. Ovo drvo veće je i impresivnije od onoga valjda duplo, ali je problem bio taj da se drvo nalazi pored fakulteta i mi smo naravno došli za vrijeme pauze. Značilo je to da je sve bilo puno studenata koji su visili po drvetu i uopće nije imalo smisla izlaziti van.
Nastavili smo se tako voziti prema Nuwara Eliji, a cijelim putem pratio nas je lijep krajolik ispunjen zelenilom, planinama i beskrajnim poljima čaja. Šri Lanka je inače veliki izvoznik čaja i ovdje ga se može pronaći na bacanje. Zapravo uopće nisam imao ideju kako čaj, tj. biljka čaja zapravo izgleda i da se radi o malom grmu, nešto nalik na živicu. Znao sam da želim uletiti u jedno od tip polja, ali sva su se činila toliko strmima da sam iskreno sumnjao u to.
Nažalost, tako je to, kada putuješ u ovakvoj situaciji kao ja, na ovakav način i u ovako egzotične i neprilagođene zemlje, moraš se u startu pomiriti s time da neke stvari jednostavno nije moguće vidjeti ili doživjeti, nažalost. To je i jedan od razloga zašto toliko puno istražujem prije puta, da već unaprije istražim i vidim što mogu, a što ne.
Oakray Tea Bush
Nakon kakvih sat i pol vožnje stigli smo do naše tvornice čaja pod imenom „Oakray Tea Bush“. Osoblje nas je srdačno dočekalo te smo Manoj i ja otišli na vidikovac dok su Goga i Matej otišli u tvornicu gledati proces obrade čaja. Put do tvornice je bio sve samo ne prilagođen tako da nije imalo smisla da ja idem, a i iskreno, mislim da nisam puno propustio.
Na gornjem katu nalazio se ogroman prostor u kojem su žene u zelenim haljinama prodavale čaj. Jedna takva, simpatična, prišla nam je i upitala nas želimo li probati čaj i nismo vidjeli razlog zašto ne bismo. Vrijeme dok se Goga i Matej nisu vratili, proveli smo na velikoj terasi s pogledom na šumu, planine i neko jezero. Već ovdje se osjetio znatan pad temperature s obzirom na prijašnja mjesta što je bilo i logično jer smo išli u unutrašnjost otoka, u planine.
Kada su se Matej i Goga vratili, žena u zelenom donijela nam je devet šalica u kojima su bili različiti ukusi čajeva te nam je sve objasnila. Više se ni ne sjećam koji je bio koji, ali znam da mi se sviđao samo jedan, koji sam odlučio i kupiti. Naravno, taj je bio i najskuplji!
Blue Fields
Svega pola sata vožnje od tvornice, Manoj nas je doveo do „Blue Fields“ polja čaja koji je ujedno bio jedan od najravnijih koje smo imali prilike vidjeti.
Odmah po izlasku iz auta napali su nas lokalci koji ovdje čekaju i „pecaju“ turiste za fotku. Znali smo još i prije da ćemo to iskoristiti tako da se nismo bunili.
Matej ih je prvo sve pofotkao, a onda je mene Manoj odveo usred polja gdje sam konačno imao priliku pomirisati svježe ubran čaj i mogu reći da baš fino i osvježavajuće miriše. Zapravo, uopće ne znam zašto sam i pomislio da ne miriše fino. Budala, pa to je čaj! I dok nije svjež i dok je u vrećici fino miriše!
Nuwara Eliya
U Nuwara Eliyu stigli smo kakvih sat vremena prije polaska vlaka. Prije nego što smo stigli, uspjeli smo dobiti dvije agencje i u jednoj su sve karte bile rasprodane, dok je druga imala tri karte za drugi razred, ali u Kandyu!
Tražili smo karte isključivo za drugi razred jer se u prvom razredu prozori ne daju spustiti dok su u trećemu lokalci tako da nismo htjeli niti da nam netko hoda po glavama. Nije bilo druge nego otići do šaltera i provjeriti ima li slobodnih karata.
Matejev osmijeh i bijeli papir u ruci rekli su mi da imamo karte! I to ne samo karte, dobili smo tri karte za drugi razred i to na desnoj strani gdje je i bolji pogled! S obzirom da vremena baš i nije bilo, u autu sam ispraznio mjehur jer mi se baš i nije pišalo nekome pod nosom.
Od same stanice dijelila su nas dva reda stepenica i nakon što smo to savladali, stigli smo na stanicu kakvih desetak minuta prije nego što je trebao stići vlak.
Ljudi baš i nije bilo i bilo je poprilično mirno, ali nisam znao koliko će nas ljudi u samome vlaku dočekati i koliko će kaotičan ulazak sa mnom uopće biti.
S obzirom da je počelo poprilično jako puhati i da su ovdje temperature bile puno niže, a ja sam bio u kratkim rukavima, počeo sam se postepeno hladiti, a vlaka još nije bilo! Naravno da kasni! Pola sata…sat…i na kraju je došao sat i pol kasnije! Kako je već bilo kasno poslijepodne, znali smo da ćemo se zadnji dio ture voziti po mraku. Nismo tu mogli ništa i jednostavno smo to prihvatili.
“Najljepša vožnja vlakom na svijetu”
Ulazak u vlak prošao je bez ikakvih problema! Problem je nastao kada smo ušli u vlak. Naime, nismo mogli naći naša sjedala, ja nisam baš mogao prolaziti s kolicima kroz vagon i naravno, bila je velika žurba. Odabrali smo neko mjesto jer je vagon ionako bio poluprazan i Manoj i Matej su me na silu s kolicima progurali između sjedala koja su bila iste širine kao i moja kolica. Značilo je to da sam si oba obruča koja služe za guranje kolica totalno uništio!
Ali neka, bio sam u vlaku! Bio sam spreman vidjeti oko čega je toliki hype oko ove vožnje. Može se reći da sam bio uzbuđen čim je vlak krenuo, ali to uzbuđenje prošlo je vrlo brzo.
Čim smo napustili stanicu shvatio sam da ljudi u ovome vlaku uopće nisu radi krajolika i najljepše vožnje već se samo radi o tome da se svi žele fotkati na izlazu i biti super kul imajući fotku kao i svaka druga moguća osoba koja je posjetila ovaj otok.
Priznajem, krajolik je lijep, ali nije nešto radi čega bi doživljavao orgazme i prepričavao to svojim unucima. Iako sam sva tri sata vožnje proveo gledajući kroz prozor, pokušavajući sve to shvatiti, nisam mogao ne primijetiti kako se apsolutno sve vrti oko slikanja i cirkuliranja ljudi po vagonu i smjena na vratima.
Osim svega toga, što mi baš i nije pasalo, smrznuo sam se ko’ pica i zadnjih sat vremena vožnje nismo vidjeli ništa osim guste magletine i mraka na kraju.
Ipak, iskusio sam to i nije mi ni malo žao. Drago mi je da sam s kolicima dospio u vlak unatoč tome što su mi neki ljudi rekli da zaboravim to. Omoguće ti takve stvari da se osjećaš kao „normalan“ čovjek.
Ella
Po dolasku u Ellu sjeli smo u prvi kafić i mislim iskreno da je bio i najbolji. Sve u nekakvom orijentalnom stilu, dobra muzika, chill, pivica i kao šlag na tortu, jako sladak pesonja koji se ugnijezdio pored mene i prepustio draganju.
Smještaj koji smo uzeli u Elli bio je jedan od dva najskuplja s kojima smo se počastili. Razloga su bila dva! Pristupačnost, iako smo i tu morali proći 50 stepenica, i pogled!
Nakon dolaska u smještaj, ostatak večeri proveli smo ispijajući pivu na terasi i smišljajući strategiju za sljedeći dan i dolazak sa mnom do malog Adamovog vrha!
