Home Azija Šri Lanka – Biser Indijskog Oceana 8. dio (Nine Arches Bridge / Little Adam’s Peak)

Šri Lanka – Biser Indijskog Oceana 8. dio (Nine Arches Bridge / Little Adam’s Peak)

by Slaven Škrobot
1014 pregleda

Ne bih se žalio da se do kraja života moram buditi uz pogled koji smo imali iz smještaja u Elli! Uz ugodnu temperaturu koja nije ni previsoka ni preniska ne bi mi smetalo ništa osim pedesetak stepenica koje vode do samoga smještaja. Žao mi je jedino što ih nismo pofotkali da vidite što smo morali prolaziti dva dana.

Prva stvar koju smo ujutro napravili je da smo se poredali na balkonu i uživali u pogledu za vrijeme doručka. Kako nam se niti nakon doručka nije dalo pomaknuti s pozicije, odlučili smo detaljnije razraditi naš plan i pokušati riješiti problem.

Kako do Little Adam’s Peaka samnom?

Naime, problem je bio taj da se s autom ne smije doći do „Little Adam’s Peak-a“ tako da smo smislili način kako doći gore. Ne kažem ja za džabe da je snalažljivost jedna od najvažnijih stvari kod putovanja u ovakvoj situaciji.

Blizu samoga vrha, gdje prestaje makadamska cesta, nalazi se zipline dok je nešto prije njega luksuzni i ogroman resort radi kojeg zapravo i postoji zabrana pristupa vozilima. Plan je bio pokušati se probiti kroz rampe na način da im kažemo kako ja idem na zipline. Nije loš plan, jelda?

Pokret

Žao mi je što sa svojih putovanja nemam više fotografija kako bih vam pokušao dočarati apsolutno sve ali, nažalost, teško je to sve obavljati i brinuti se o meni, i kao što sam već ranije napisao u jednom od putopisa, Matej je na putu izgubio mobitel tako da smo ostali bez jednog velikog dijela fotki.

Na putu prema vrhu prošli smo kroz maleni gradić, Ellu. Jedna ulica, ispunjena kafićima, restoranima i suvenirnicama jedno je od glavnih turističkih mjesta na otoku i pravi raj za backpackere, hipstere, hipije i sve one koji vole sve što vole mladi. Nazovimo ih tako! Mene je gradić najviše podsjetio na grad Byron Bay u Australiji gdje se svi trude biti super kul.

Nismo se zadržavali i nastavili smo naš put prema vrhu. Na prvoj rampi nas je čuvar čudno gledao kada smo mu objašnjavali, ali kada je vidio kolica, dojavio je očito nekom glavonji i naš put do zipline-a bio je oslobođen! Možda mislite da smo najgori dio prošli, ali ja sam stvarno trebao ući u prostor zipline-a i pretvarati se da sam zainteresiran.

Parkirali smo se odmah pored ziplinea i svega dvjestotinjak metara od samoga vrha. Mamio me taj vrh i htio sam ga, ali rekao sam si: „Gle glupane, popeo si se na Pidurangalu, išao si na vlak i otišao si na ovaj put i dosta ti je!“.

Ponavljao sam si tu rečenicu dok sam ulazio u prostoriju i sve dok mi jedan od zaposlenika nije ponudio pomoć. Ne volim baš lagati, ali ovo je bilo za veće dobro! Rekao sam mu kako sam zainteresiran za zipline, objasnio svoju situaciju i kako sam objašnjavao tako ih je sve više došlo! Rekao sam im da ne mogu sam, da trebam ići s Matejem i na sve su kimali glavom. Znao sam da moram izvući svog asa iz rukava kako bih ih sve obeshrabrio!

Nakon što u mi pokazali njihov prsluk, rekao sam im: „Ali, problem je u tome što ja ne mogu uopće kontrolirati tijelo i presavinut će mi kičmu!“ i svi su ostali „paf“. Jedan je samo rekao u stilu „Sorry, but then it’s not possible.“ i to je bilo to. Bacio sam tužno lice i pitao mogu li malo ostati tu i prozujati okolo na što su rekli da naravno da mogu. To je bilo to!

Proveli smo neko vrijeme tamo, Matej je digao dron, a mi ostali uživali smo u pogledu, povjetarcu i pržećem suncu.

Ella

Po povratku u Elle odlučili smo negdje sjesti i nešto pojesti te smisliti što ćemo dalje. Za promjenu smo naručili hamburgere, vrste pića se više ni ne sjećam, ali zato imamo fotke!

Pao je dogovor da poslije jela odmah odemo do Nine Arches mosta kako bi se sutra malo naspavali i imali slobodniji dan.

Nakon što smo svjedočili uličnoj tučnjavi nekih dvoje tipova nasred ceste krenuli smo prema mostu! Već prvi tuk-tuk vozač rekao nam je kako nema šanse da dođemo tamo niti autom, a pogotovo ne sa mnom. Nismo se obazirali i krenuli smo dalje jer, kako je Manoj rekao, naučio sam ga da nikome nikada ne vjeruje jer ljudi nemaju pojma što se može, a što se ne može!

Nakon pregršt malih i uskih uličica stigli smo na parking i pogodite što? I tamo su nam rekli da nemamo šanse i nudili nam tuk tukove i naravno, mi smo sve odbili i odlučili glavom kroz zid. Kasnije smo shvatili da možda i nismo trebali.

Nine Arches Bridge

Put koji je vodio do vrha bio je užasno strm i da nismo naletili na neke dečke lokalce koji su nam voljno pomogli, ne znam kako bi došli gore. Njih petero odguralo me do križanja staza i tu smo se našli u dilemi. Ići desno kroz tunel kraćim putem ili lijevo dužim i težim putem. Odlučili smo naravno ići desno jer, kako su nam rekli, vlak neće doći još najmanje jedan sat.

U tunelu smo prvu polovicu uspjeli proći sa strane pruge, a onda je postalo preusko i morali smo ići po sredini doslovno korak po korak. Nakon što smo se namučili kroz tunel stigli smo do mosta i tek što smo se smjestili da malo predahnemo, doslovno minutu i pol nakon tunela, oglasio se vlak sa svojom trubom.

Znači doslovno da smo bili minutu i pol prije u tunelu, sada vjerojatno ne bih pisao ovaj tekst. Oni koji su se na početku tunela naslikavali istrčali su van brzinom munje i došao je vlak. Nadali smo se plavom, ali dobili smo crveni. Nema veze, nisam mislio da ćemo ijednog vidjeti, a na kraju smo ih vidjeli četiri.

Nakon kratkog odmora otišli smo i na drugu stranu mosta, ali teren je poprilično nepristupačan pa sam bio ograničen te smo se ubrzo vratili nazad, na početak.

Tu nas je dočekala horda nekih lokalnih studenata i svi su se htjeli fotkati i imati selfi s jednim od nas. Doslovno kao da smo neki celebritiji.

Kako je sunce već zašlo, odlučili smo polako krenuti prema autu, ali ovaj put smo uzeli tuk tuk. Uopće ne znam kako su me s mojih 192 cm zgurali unutra, ali nekako smo uspjeli. Ja sam sjeo u sredinu, a pored mene su bili Goga i Manoj koji su me držali, dok je Matej s kolicima otišao pješke jer nije bilo dovoljno mjesta.

Bila je to moja prva tuk tuk vožnja i to kakva! Po mraku niz veliku nizbrdicu, preko rupetina došli smo nekako do auta i pravo je čudo kako se negdje nismo prevrnuli.

Po povratku u Ellu, kupili smo nešto za jesti i par pivica te smo ostatak večeri proveli na balkonu.

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više