Svi izlasci sunca su nam do sada propali pa smo tako ovaj današnji odlučili preskočiti. Možda i bolje jer jedino što smo na nebu vidjeli kada smo otvorili oči jesu nakupina sivih oblaka. Razumljivo, stiže kišna sezona ali daj mi jebemu jedan jedini pošteni izlazak sunca u dva tjedna!
Jambiani
Što ćemo danas? Bilo je prvo pitanje koje sam postavio svojim suputnicima kada sam ih ugledao. S obzirom na to da smo jučer imali slobodan dan, logično mi je da su svi puni energije i spremni za akciju. Danas je na redu krajnji sjever otoka, najturističkije mjesto na otoku pod nazivom Nungwi. „Mi bi ostali ovdje i imali slobodan dan“ došlo je iz smjera mojih suputnika. Ostao sam šokiran ali sam ih i razumio u jednu ruku. E sad, a što ću ja? Nitko nije za akciju a ja nemam mira!
U Nungwi sam ne mogu, predaleko je. Mozgam! Mogao bih nagovoriti Thomasa da me odveze negdje pogledati zalazak sunca, ali gdje? Oduvijek sam uživo htio vidjeti i imati fotografiju akacije i velikog, Afričkog i narančastog sunca u pozadini. Druga želja je praktički ista samo s palmom! S obzirom na to da smo svaki put iz parka na safariju trebali izaći do 18:00, od akacije sam se odavno oprostio. Kako smo na Zanzibaru bili smješteni na istočnoj obali, bilo je pitanje gdje točno ispuniti svoju želju?
Tražim po karti i vidim da smo udaljeni svega dvadesetak minuta od mjesta (sela) na samome jugu otoka pod imenom Kizimkazi. Tamo bi se trebao moći lijepo vidjeti zalazak i samo se nadam da ima i palmi! Ideja da Thomas i ja odemo sami nije živjela dugo jer su nam se ubrzo priključili svi osim Tine i Nineka koji su odlučili ostati u resortu.
Savera Beach Houses
Nakon što je dogovor pao i nakon što smo s menija odabrali ručak, dan je bez obzira na to što je slobodan, krenuo vrlo aktivno. Cure su prošetale selom, posjetile njihovu školu i dućan sa suvenirima a mi smo vrijeme iskoristili za boravak na plaži.
Nakon ručka na plaži prepustili smo se Africi, promatrali prolaznike i sve što se našlo oko nas. Prolazila su tu djeca nakon škole, ribari su donosili ulov a ubrzo mi se i priključila i već dobro poznata banda klinaca od neki dan. Nevjerojatno je koliko ovi klinci imaju malo toga materijalnoga, kako se snalaze, kako se igraju i koliko su sretni i nasmijani. Često si postavljamo uloge nekakvih pomagača i spasitelja a ustvari je obrnuto, oni su ti koji bi nama trebali pomoći i od kojih bi mi trebali učiti. Družim se s malcima do zadnjeg trena prije polaska u Kizimkazi.
Kizimkazi
Po dolasku u Kizimkazi primjećujem da je totalno drugačiji od svega na istočnoj obali. Plaže su drugačije, obala je drugačija, nema tu tolikih razlika u plimi i oseki i ulaz u more je jednostavan kao i na Jadranskoj obali, nema hodanja po 300 metara da bi se okupao kao čovjek. Dečki na plaži vježbaju, neki se zagrijavaju za nogometnu tekmu i jedan od njih je u Hrvatskom dresu! Vidim i palme i to sa suncem u pozadini! To je to!To je to mjesto!
Smještamo se u neki resort tj. restoran na samoj obali i prepuštamo se upijajući zrake sunca i mirise oceana.
Gabi odlazi fotkati palme sa suncem a ja ostajem čekati baš onaj trenutak da sunce bude narančasto i onda ću joj se pridružiti. Naravno, žešće sam se zajebao. Baš u onom trenutku kada sam trebao krenuti sunce se tik iznad mora sakrilo iza oblaka. Zajebava me majkemi! Ništa, što ću, idem probati, ionako nemam što za izgubiti. Napravili smo nešto ali nije to to. Nemam sreće, drugi put!
Vraćamo se u smještaj i ostatak večeri, naše zadnje večeri, provodimo na plaži pod palmama i zvjezdanim nebom.
Odlazak
Koristimo zadnje jutro i dižemo se na izlazak sunca. Vidi čuda, konačno jako lijep prizor! Ajde barem nešto…
A sad najgori dio – pakiranje! Ne meni ajde, ja sam vani ležim na ležaljci i uživam a oni se pakiraju. Tko će se sada iz ovoga vratiti u ledeni Zagreb pobogu?
Pozdravljamo se sa Savijem i osobljem i krećemo prema aerodromu.
Aerodrom
Dolazimo na maleni aerodrom, stajemo u red i odjednom govore: „Fire“!
Znači je li moguće da je na aerodromu izbio požar i to baš kad smo mi došli? Stojimo u redu, direkt na suncu i umiremo! Ograda je toliko uska i ne možemo ni lijevo ni desno dok radi ljudi ne možemo naprijed u hlad. Jedina je opcija otići nazad. Govori mi Grega da misli da nas neće pustiti. Ma kaj neće?
Dolazimo do zaposlenika aerodroma i pitam ga
Ja: Fire?
On: Yes yes
Ja: Okay, can we go out for a smoke?
On: Sure sure brother, go smoke one, two, three, four or five hehe!
Jebeš ti aerodrom frende, neka gori sve! To vam je tj njihov „pole pole“. Sve polako, za sve ima vremena!
Let
Nakon što je vatra ugašena konačno smo se ukrcali na aerodrom i krenuli. Šest i pol sati do Dohe! Gledam mapu, letimo iznad Somalije. Mislim si sad kad nam skinu avion s raketom!
Slijećemo u Dohu, kasno je, imamo više sati do drugog leta a meni je potreban mali odmor. Za spavanje nema baš izbora pa se snalazimo. Stavljaju me na pod u silent room i tu odlučujem malo ubiti oko. Iako je bilo ledeno radi nenormalno navijene klime, uspio sam se odmoriti i odmoran dočekati let za Zagreb!
Izgledam kao beskućnik
Mašem Dohi i glavom sam već u hladnom Zagrebu, dobro da se još ne tresem.
Doha
