Kako ga zovu, gradom iz budućnosti, Singapurom, lutali smo posljednjih četiri dana! Umjesto da nam kao grad pokaže svu tu svoju raskoš, Singapur nam je iz dana u dan iz svojeg menija odlučio ponuditi jedino kišu!
Singapur (24.01.2023 – dan 4.)
Kiša, kiša i samo kiša! Toliko kiše da su nam lokalci rekli da kiša ovdje nikada ne pada tako konstantno i intenzivno. Baš smo ga pogodili! Iako nas je Singapur odlučio zajebati, zajebali smo mi njega i po ne znam koji put dokazali da ono jedino pravo i istinski na putovanjima jesu ljudi! U Singapuru smo ih upoznali mnogo i grad su nam prikazali na jedan posve drukčiji i autentičan način, koji za mene vrijedi puno više od nekakvih atrakcija!
Hana nam je užasno puno pomogla sa smještajem, Seth nas je učio o singapurskoj kuhinji, a Desiree, Liping i Andreas priuštili su nam nevjerojatno ispunjen dan u kojem su nas proveli kroz cijeli grad! Zadnji, kišni dan Singapura proveli smo u društvu Jeffa i Monike, bez striktnog plana i s mislima već u Maleziji u koju putujemo sutra!
S lijeva na desno; Laura, ja, Jeff i Monika
Kako nam kiša doslovno nije dopustila da istražujemo grad, jedino što nam je bilo preostalo jest posjeta muzeju, točnije, Art science muzeju! Kako je nažalost najpoznatija izložba bila rasprodana i nisu upalile niti naše “lijepe oči”, s Jeffom smo kupili karte za izložbu Patricie Piccinini: We are connected. Iskreno, ništa dojmljivo niti vrijedno spomena…Laura i ja uputili smo se prema hotelu nešto ranije kako bi se spakirali, kako bih obavio wc i tuširanje i kako bi legli ranije i naspavali se!
Singapur – Kuala Lumpur (25.01.2023 – dan 5.)
Iako mi je plan bio letjeti direktno iz Singapura za Tajland, aviokompanija Scoot javila mi se povratno s priopćenjem da u Krabiju ne postoji rampa za kolica i da kao OSI ne mogu letjeti tamo! Kako mi se u to vrijeme javio Danijel iz Kuala Lumpura i ponudio nam smještaj, odlučio sam letjeti za Kuala Lumpur, odraditi otok Sumatru u Indoneziji, vratiti se u Kuala Lumpur i onda od tamo s drugom aviokompanijom letjeti za Krabi. Pa što bude…bude…
Ujutro riskiramo i preko Graba naručujem kombi koji nije bio onaj skuplji (assist) i naravno da nam taksist počinje kenjati čim nas je vidio. Svjesno sam to napravio kako bih izbjegao platiti više novaca pa sam to njegovo prigovaranje jednostavno prihvatio i krenuli smo prema aerodromu. Čovjek se uvijek može praviti glupim…
Na aerodromu obavljamo check in i stavljaju nas sa strane gdje čekam assistance. Moram priznati da su me malo brinule aviokompanije u Aziji radi nedostatka informacija. Letjeli smo s AirAsia pa sam uzeo dodatnih 40 kg prtljage, no brinulo me hoće li mi na svim sljedećim letovima zaračunati toaletna kolica. Na sreću, sve je prošlo bez ikakvih problema, jako jednostavno i ostao sam poprilično iznenađen!
Nakon kratkog čekanja do nas stiže stariji čovjek…
On: Hello sir, my name is James and I am your assistant for today!
Ja: Like James Bond?
On: No, he’s too sexy, I’m ugly!
Spuštamo se do boarding gatea i viče ljudima; “Move, king is coming”!
Gdje je prtljaga!?
Na letu od 1h nisam ni čips stigao otvoriti i sletjeli smo u Kuala Lumpur! Nismo niti došli i evo ti problema! Prilazi mi maleni malejac, visok jedva 160 cm i govori da nema aisle chaira! Pita on mene mogu li ja njemu na leđa pa da me iznese sam? Brate, premali si, noge će mi se vući po podu, a i umrijet ćeš! Teži sam od tebe! Ništa, dva stjuarda iznose me iz aviona i stavljaju u kolica…
Nastavljamo dalje s malim malejcem, imena Aiming! Premiješan je, sav veseli i smije se cijelo vrijeme.
Uzimamo prtljagu…
nema princeze, tj. toaletnog stolca!
Ok, ne živciram se, mogli su mi izgubiti i kofer s kateterima! U uredu AirAsie govore nam da je prtljaga ostala u Singapuru! Danijel nas vani čeka već preko sat vremena i nakon ispunjenih papira konačno izlazimo van i upoznajemo ga! Nije niti svjestan koliko mi je drago da mi se javio i ponudio mi pomoć i smještaj.
Kuala Lumpur!
Vozimo prema gradu, krepan sam, ali moja znatiželja ne poznaje umor. Ubijam ga s pitanjima i priča mi o životu u Maleziji, kako su se ovdje preselili iz Hrvatske, svojoj obitelji i o malejcima.
Ulazimo u grad i njihov kvart. Totalno sam iznenađen jer ovako nešto nisam očekivao! Na ulazu u kvart stoji porta s rampom i čuvarima. Unutra sve lijepo, uredno i zeleno! Sve djeluje jako uređeno i friendly! Ispred nebodera upoznajemo Danijelovu ženu Anu i njihovo dvoje djece, Dana i Deu. Klinci na prvu fenomenalni, nemaju srama sa mnom i totalno su opušteni, kao da smo prijatelji godinama! To još nisam doživio, obično se klinci smrznu i nemaju pojma kaj bi rekli…
Ulazimo u stan i opet ostajem iznenađen! Lijepo uređeni veliki stan od gotovo 140 m2 na prvu me podsjetio na stan Alfa i Nataše kod kojih sam bio smješten u Queenslandu. Sve je lijepo, ali 11/10 dobiva terasa! Pogled je teško dočarati, a i atmosferu! Sve izgleda kao da smo dio prašume! Ovdje bih volio provesti dane samo sjedeći i odmarajući!
Pada mrak, sjedimo na terasi, Danijel redom donosi Tiger pive, a malejci nas konstantno zapanjuju količinom vatrometa koji ispaljuju u zrak! Danijel i Ana nam govore da je tako to ovdje za vrijeme kineske nove godine i da to traje 15 dana! Ovi su po tom pitanju luđi od nas!
Iako mi je plan bio objavljivati sve u realnom vremenu, sjedeći na balkonu s laptopom u krilu, u nadi da ću obrađivati fotografije, vrlo brzo sam tijekom razgovora s Danijelmom i Anom shvatio da to tako ipak neće funkcionirati. Zatvorio sam latop i odlučio da to na putovanju ipak neću raditi i da se želim prepustiti što je više moguće! Tako smo na balkonu ostali razgovarati dugo u noć, osjeećaja kao da se znamo neko vrijeme i kao da smo ovdje i više nego dobrodošli…
Nešto iza 01:00 ujutro Danijelu zvoni mobitel i javljaju mu da je moj toaletni stolac stigao te provjeravaju da li je netko na adredi da ga dostave! Bome…ovo je bilo brzo!
Kuala Lumpur – Batu caves (26.01.2023 – Dan 6)
Zašto mi to ljudi rade!? I kad odlučim bit pristojan i ne izvoditi pizdarije, nekome padne ideja na pamet i uvuće me ovako povodljivog i nedužnog samo tako! Pomirio sam se s činjenicom da na vrh Batu cavesa neću doći…iako me žuljalo! Ali ne! Nije dugo trebalo da nakon upoznavanja Danijel ispali; “Kaj, idemo do vrha”? Tom rečenicom srušio je sve te zidove koje sam ovih dana teškom mukom izgradio! 272 stepenice do vrha, pročitao je Danijel i uslijedio je kratki muk. U redu, u najgorem ćemo slučaju pokušati, optimistično se nadovezao. Ja sam i dalje bio pesimističan, ne vjerujući da ćemo do gore.
Prespavali smo noć, prubudili se, a Danijelov entuzijazam i dalje nije splasnuo. Ok, idemo! Djeca su radi kineske Nove godine na praznicima pa idu s nama. Iako mladi, toliko su zreli pa nam prije polaska Dan sprema doručak! Na našu sreću, Danijel fulava samo jedno skretanje i stižemo ispred Batu cavesa! Vrijeme nije moglo biti bolje, sunca nema ali je vrlo toplo. Iznad velikog platoa na kojem se isprepliću ljudi, golubovi i bande lukavih majmuna uzdižu se stepenice u duginim bojama i ogroman zlatni hinduistički kip božanstva Lorda Murugana, visok 42 m.
Već na prvu uočavam da su dva od četiri reda stepenica prazna! Optimizam mi pomalo raste! Razlog praznih stepenica je održavanje i farbanje stepenica. To naravno, očito za neku siću rade indijci. Dolaskom do stepenica prebrojavamo “blokove” stepenica, ima ih točno 16 do malog platoa koji bi nam služio za odmor. Stepenice su uske i strme i shvaćamo da to neće ići kako smo zamislili. Danijel se pomalo povlaći ali meni vrag ne da mira! Gotovo, uvukao si me stari i sad nema nazad! Ajde, barem ćemo do prve platforme ako ništa drugo, pustit će nas u red gdje se farba…
Bolje išta nego ništa…
Ajmo mi pitati te Indijce, kažem ja! Dolazimo do njih i ja odmah u glavu! Dobra vijest, nisu nas na prvu poslali u pm! Razmišljaju! Kaže tip ok! Iako ja nisam mislio da ćemo do vrha, kaže indijac da može, 100 ringitta po nosaću! Gledam Danijela, gleda on mene, gledam indijca, on Danijela…razmišljamo…kombiniramo…
Hoću li ikada više imati ovakvu priliku?
Jebem ti…gledam ja Danijela, on mene…treba mi vremena da razmislim i napravim plan! Govorim indijcu da ćemo se vratiti i odlazimo prošetati i napraviti plan. Ok, Laura će ostati dolje fotkati, Dan će snimati s Goproom, Dea će snimati s mobitelom, a Danijel će bit koordinator projekta i veza s Laurom 😄 A ništa…jednom se živi! Idemo!
Indijci su spremni, puštaju nas u slobodan red i krećemo! Gotovo da ne znaju engleski, ne razumiju što im govorim pa moram paziti i bit koncentriran. Jedan krivi korak i aj bok!
Na sredini radimo pauzu po dogovoru, kako za odmor, tako za fotku. Indijci su presmiješni, ne razumiju da trebam ostati “sam” na stepenicama i na svaku našu riječ oni dolaze sve bliže! Nema veze, ionako je hrpa drugih ljudi na stepenicama…
Tu mi je prišao neki hinduistički svećenik koji me na dobrom engleskom pitao zašto sam u kolicima i kako sam došao ovdje s obzirom na veliko čuđenje kineza pored.
Sreo sam ga opet, dvadesetak minuta kasnije dolaskom do vrha i ulaskom u špilju i hinduistički hram. Mislio sam da ćemo se u špilju zadržati svega pet minuta kako bi se dečki odmorili no, jedan me odvezao u hram i nekako objasnio da u miru pogledam molitvu i ceremoniju koju je održavao svećenik kojeg sam ranije sreo. Nakon obreda, pozvao me k sebi, namazao me s nečime po čelu, stavio mi nekakav šal oko vrata govoreći da je za zaštitu te vijenac od cvijeća zahvaljujući mi što sam posjetio hram. Naravno, sve ima svoju cijenu pa me tako zamolio da mu ubacim ponešto ringitta u “đep”.
Inače, Batu caves, kompleks vapnenačkih špilja jedna su od najvećih atrakcija Malezije i mjesto su hodočašća tamilskih hindusa. Svake godine, početkom veljače špilje privuku preko 1.5 milijuna ljudi tijekom Thaipusama, razrađenog festivala odavanja počasti Lordu Muruganu. Danijel je za vrijeme trajanja festivala bio u špilji pa nam je ispričao kako se ljudi u podnožju stepenica “kažnjavaju” probijajući si kožu raznim iglama na što stavljaju utege i onda se u nekakvom “transu” tako penju do vrha! Festival je očito bio razlog ponovnog farbanja i uređivanja stepenica.
Nakon preko sat vremena boravka na vrhu krenuli smo prema dole. Tu sam skoro i pao kad su dvojica digla kolica, a druga dvojica ne. Sva sreća pa nisam ali to govori da je dovoljna sekunda nepažnje kako bi se dogodilo nešto loše!
U svega petnaestak minuta stigli smo do podnožja stepenica, živ i bez ogrebotina! Zahvalio sam se dečkima, Segaru, Maniju, Ganeshu i Parakashu, pozdravili smo se i otišli. Bio je to valjda najspontaniji i najednostavniji “podvig do sad”. Iako je to sve trajalo neko vrijeme i bilo je vruće, moram pohvaliti Deu (10) i Dana (12) koji se niti jednom nisu požalili i koji su cijelo vrijeme aktivno sudjelovali u akciji i snimali te pomagali!
Po dolasku u smještaj obavljam wc, tuširanje i pakiramo se jer sutra letimo za Sumatru! Nikada do sad nisam letio s manje stvari 😍
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
