Kuala Lumpur – Dan 7 – 27.01.2023
Tri godine čekanja…
Šest je ujutro!
Ustajem…
ali…uvijek taj neki ali…
“Slavene, jesi se naspavao”?
Jesam kurac!
Osjećam nevjerojatan umor iz kojeg me svako malo, poput adrenalinske injekcije budi pomisao na mjesto na koje idem!
Sumatra…čovječe, kako jebeno dobro i egzotično to zvuči!
Jesam li ja normalan što u ovakvoj situaciji uopće idem na ovakvo mjesto!?
Laura pakira preostale stvari u mali kofer koji su nam dali Ana i Danijel i krećemo! Ej, s nikad manje stvari nisam išao na aerodrom! Nas dvoje, dva ruksaka i kofer od 7 kg! Pa jebote, prelagano je ovako, osjećam se kao backpacker! Danijel je odlučan u tome da nam boravak kod njih i u Kuala Lumpuru ostane u najboljem mogućem sjećanju pa nas odlučuje odvesti do aerodroma. Ostavljamo Anu na poslu i vozi nas sat vremena sve do aerodroma, gdje se pozdravljamo! Vidimo se za tri dana!
Aerodrom
Ruksaci na leđima, kofer u mojem krilu…koja lakoća…koja sloboda…
Obavljamo valjda najlakši check in ikada i probijamo se do boarding gatea u svega desetak minuta. Pustili nas na avion s termosicama punim vode, dok ruksak s opremom nisu niti pogledali! Ispred aviona, na mostu, prilazi mi čovjek zadužen za asistenciju i čudi se što ne mogu hodati! Totalna blokada! Nema aisle chaira! Što sad!? Stjuarti preuzimaju stvari u svoje ruke i nose me sve do sjedala…četvrti let u svega par dana u Aziji…čovjek svašta doživi!
Indonezija – Sumatra – Medan
Let traje svega jedan sat! Sletjeli, a nisam stigao ni slušalice upaliti! U Indoneziji sam 😍
Od kad sam saznao za ovo mjesto, želio sam doći ovdje. Trebao sam 2020., a onda je došao Covid. Od tad sam u kontaktu s vodičem Lilixom i sad je bila savršena prilika da ostvarim svoju želju! S Lilixom sam ostvario najbrži dogovor za ovakvu neku pizdariju ikada! Rekao mi je da su to već radili, da za to imaju nosače i to je bilo to…
Po mene u avion dolazi lik smrknutog lica, obučen kao komandos i u stilu “nemam ja vremena za ova sranja” čupa me iz sjedala i baca me na aisle chair. Ok, hvala ti što mi nisi isčupao ruke? Nakon prebacivanja u kolica ostajemo prepušteni sami sebi. Tu za 35$ vadimo vize i po prvi put bivamo upitani da pokažemo Covid pass. Strogi ovi indonežani jebote! Kad sam pomislio da je gotovo evo ti na, još nešto moramo ispuniti! Dok Laura ispunjava neke gluposti na kompu, meni Lilix šalje kontakt vozača i piše mi da nas čeka. To me pomalo razočaralo jer sam stvarno očekivao da će Lilix doći po nas. Jako mi je bio simpa kad smo se dogovarali, jako jednostavan, očito iskusan, malo smiješan, u pozitivnom smislu i još je k tome dobro pričao engleski.
Završavamo ono govno na kompu, pokazujemo kod liku na pultu i izlazimo! Baš da ću napisati vozaču da izlazimo, a netko izdaleka, s osmijehom od uha do uha hoda prema nama, maše i viče “heeey Slaven”. Postoje ti neki ljudi s nevjerojatnom energijom, karizmom, pozitivom, humorom, toliko simpatični da zrače i jednostavno te tjeraju da se uz njih osjećaš dobro! Već nakon minutu druženja s ovim čovjekom nije mi bilo žao što nema Lilixa i znao sam da smo u odličnim rukama!
On; “Hey, I’m Romeo”!
Ja: “Hey, where’s Juliet”?
On: “In the kitchen, cooking”!
Umire tip od smijeha…
Možda visok 160 cm ali s toliko energije u sebi, ljubaznosti, smijeha i humora…
Izlazimo iz aerodroma, Romeo odlazi po kombi, a mi čekamo. Već na prvi dojam osjeća se totalno drukčiji svijet od Kuala Lumpura i Singapura! Nema tu reda, nema tu pravila, sve je opuštenije i malo kaotičnije. Shvatio sam već da mi se to očito sviđa…
Vozimo se svega pet minuta i osjećam da je to to! Ovo je mjesto i kraj svijeta u kojem želim bit! Vruće je, skidam majicu! Reda na cesti nema, svi voze kako im se vozi. Po dvoje, troje na motoru, štandovi s voćem uz cestu, palme, klinci mašu i smiju se, kamioni su natrpani do kraja…sve je…autentično! Sve je azijski! Govorim Romeu da nam treba sim kartica i mjenjačnica.Stajemo, mijenjam 500 dolara i dobivam punu kuvertu indonežanskih rupija! Točnije, osam milijuna! Za nešto manje od 10 dolara kupujem sim karticu s 20 gb interneta i nastavljamo…
Svira Bob Marley, Romeo malo pjeva, malo odgovara na moja pitanja. Stalno se smije i zajebava! Prolazimo kroz njegov grad Medan pa nam priča o gradu i svojem životu. Ima tri kćeri, vozi transfere, vodi ture, a između ostalog, Romeo je i surfer. Svake godine vodi ljude na otok sjeverno od Sumatre na surfanje.
Uz cestu kupujemo tofu…
Pa punu vreću očišćenog voća…
Pa kavu od “marihuane”…
Sve za gotovo ništa para!
Bukit Lawang
Iz civilizacije polako prelazimo u sve manja mjesta, sela i sve postaje puno zelenila. Redaju se zaredom plantaže palmi! Nažalost, ovaj dio svijeta ih je pun! Stajemo svako malo, na svakom mostu, kod krava, bivola, palmi…Romeo sve pokazuje pun entuzijazma i s osmijehom na licu! Ništa nije problem, vraća se nazad ako nešto ne vidimo, kao da se ne treba još vraćati tri i pol sata kad nas ostavi.
Nakon preko 4h vožnje prolazimo ispod table “Welcome to Bukit Lawang” i ulazimo u malo mjesto koje će nam biti baza sljedeća tri dana. Parkiramo pored grupe nekih tipova, svi pozdravljaju i ne znaš koji je nasmijaniji. Prilazi mi jedan, predstavlja se kao Lilixov brat, Sigar. Govori mi da je ekipa na okupu “moja” ekipa koja me vodi na trekking. Upoznajem se sa svima, nevjerojatno da su svi baš tako dragi i simpatični!? Tu su vodič Udin, kuhar i nosač Henry, njegov sin Pirja, Ari, Am i Iwan. Odmah me vade iz auta, kao i stvari i jako su pažljivi. Osjetim po mirisu da Udin puši jako neobične cigarete. Moram probati ovo! Odmah mi daje jednu…jako neobično i ne znam kako bih uopće opisao okus i miris!
Uzimamo sve stvari, pozdravljamo se s Romeom, prolazimo dvije strme rampe i dolazimo do visećeg mosta koji povezuje dvije strane rijeke. Sve okolo je doslovno džngla ali ne mogu gledati jer se sve ljulja i osjećam se jako čudno! Prolaziti viseći most pješke je jedno, a s kolicima totalno druga stvar! Odmah nakon mosta dolazimo do malenih kućica i Sigar nam daje da biramo koju želimo. Sve su omeđene vrtom, biljkama, drvećem i s lijepim pogledom na rijeku. Biramo onu najbližu restoranu, bez praga i s toplom vodom!
Pogled na vrt iz smještaja
U restoranu sjedamo za šank i zapravo tad saznajem da Lilix s nama ne ide na trekking već da nam je vodič ture Udin. Na sekundu sam osjetio isto ono kao i na aerodromu ali kao i Romeom, nakon pet minuta razgovora s Udinom, znao sam da je lik top ovdje najbolji! Kaže on meni da su pripremili iznenađenje za mene. Mislim si, kakvo jebeno iznenađenje? Odlaze njih četvero i vraćaju se s drvenim stolcem spojenim na dva velika bambusa!
Udin; “Dont worry, we have experience and will take care of you”
Testiranje stolca od bambusa
Indonezijska piva s pogledom
Hrana u restoranu
Vratilo me na trenutak na Šri Lanku, kad sam noć prije uspona imao sastanak s nosaćima i uvjerio se da znaju što rade. Tako me i sad ova ekipa uvjerila svojom samopouzdanošću i dala do znanja da im mogu vjerovat! Bez ikakvih problema prihvatili su moje savjete oko preinaka i dogovor je bio da ćemo sutra probati, a ako ne valja, idemo s kolicima! Kad su dečki odnijeli stolac, ostao sam za šankom razgovarati s Udinom. On ovo radi već preko 25 godina i kako sam kaže, jedan je od najboljih! Rekao mi je kako se nemam potrebe bojati malarije i denge jer se voda u džungli ne zadržava pa takvih komaraca niti nema. Sve smo dogovorili za sutra i Udin je otišao doma, ostavljajući me sa smiješkom na licu i punim samopouzdanjem! Ostakak večeri Laura i ja proveli smo u restoranu ispijajući indonezijsku pivu bintang. S desne strane rijeka i šum brzaca, a s lijeva džungla i zvukovi životinja. Osim nas i osoblja restorana nema nikoga!
U životu nisam bio u većoj divljini…
A što nas tek čeka sutra…
Sumatra – Dan 8 – 28.01.2023
Hoće li sutra sve proći dobro?
Hoću li preživjeti džunglu?
Hoću li po prvi put u životu, u potpunoj divljini vidjeti orangutana ili kako ga ovdje zovu, čovjeka iz šume?
Moje misli, kao i šum obližnjih riječnih brzaca, u potpunosti je utišao noćni monsun. Kako naša kućica nema stakla na prozorima, od potpunog izlaganja vjetru i kiši dijele nas samo drvene škure. Od brige od smrzavanja spasio me umor koji me bez obzira na glasne zvukove odveo u san…Mislio sam da će vani sljedećeg jutra sve biti pod vodom no, ujutro, kiša kao da nije niti padala! Sve je upila džungla i nezasitne te žedne biljke, od kojih neke bogatim bojama ukrašavaju i naš vrt. Osim biljaka i prevladavajuće tamno zelene boje, vrt nam “ukrašavaju” i nevjerojatno simpatično osoblje koje čine Indonežani iz sela. Da bi od sobe stigli do restorana probijamo se kroz njihove iskrene osmijehe! I kad pomisliš da je gotovo, druga te runda dočeka u restoranu! Pa kako mogu biti ovako simpatični!? Svaki razgovor s nekim od njih djeluje mi kao da se naizmjenično škakljamo!
Pola sata je do polaska, doručkujemo tik uz rijeku i tu nas uskoro pronalazi Uddin! Prilazeći stolu, izdaleka izgleda kao neki mali, opasni komandos. Krem košulja sa svakakvim prišivcima vezanim uz park ističe ga od ostalih i naglašava da je on ovdje gazda! Oko struka stoje mu dvije oštrice, s jedne strane nalazi se poveći nož, a s druge mačeta! Crne cargo hlače nešto ispod koljena “gutaju” visoke čarape koje završavaju s naizgled pomalo smiješnim, čudnim i na prvu neobičnim cipelama. Neizostavan modni detalj mu je naravno cigareta, bila ona u ruci ili ustima! Već smo se šalili da Uddin iz razloga što toliko puši hoda prvi i tjera komarce!
“You are on holidays” govori nam aludirajući na to da ne žurimo no, ipak završavamo kako nas ne bi čekali. Kod recepcije već se okupila naša ekipa, njih petero, Henry, Am, Iwan, Ari i Pirja. Stigao je i Sigar, a konačno sam upoznao i Lilixa, čovjeka s kojim je sve ovo započelo. Svi su se okupili kako bi se pobrinuli da sve bude u redu i kako bih se osjećao udobno.
Doručak u restoranu
Lilix
“Slaven, are you ready”, upitao me Lilix?
“Ofcourse”, odgovaram!
I dok dečki odlaze po stolac od bambusa koji su napravili posebno za mene, razmišljam o svojoj odluci da ipak u džunglu idem sa svojim kolicima! Tako sigurno manje riskiram, a i osjećat ću se ugodnije!
Dečki donose “kraljevski” stolac i odmah uočavam preinake koje sam predložio i sve dodatne stvari koje sam “naručio”, poput dva bambusa za ruke kako bih se držao, karimata za leđa kako ih ne bih nažuljao i marama s kojima ću se vezati! Ok, sviđa mi se! Ovi dečki su ozbiljni i moju odluku odmah dovode u pitanje! Ništa, ajmo probat, prebacit se i vidjet kako ću se osjećati. Svi se dižu, svi žele pomoći, sudjelovati i svi su jako pažljivi. Uddin me prima odzada, Laura za noge i dok me drže, Sigar vadi moj jastuk s kolica i stavlja ga na stolac.
Čovječe, kao u fotelji!
Ok, ostajem!
Pizde, osmjehuju se svi! Kao da su znali što ću odlučiti!
Osmjehuje se i Laurina Vansica na što joj govorim da se od njih nakon džungle vjerojatno može oprostiti. Kako sam spustio pogled, tako uočavam da baš svi nose te smiješne cipelice kao i Uddin!
Žulja me, moram pitat Uddina!
Na moje pitanje imaju li neku posebnu obuću za prašumu, Uddin diže nogu i pokazuje mi đon nalik đonu kopačke! Ostavlja me bez teksta…
Pa gdje kupujete to pitam? Prstom pokazuje na vitrinu desno od mene!
Pa koliko para pitam? 1 dolar, odgovara!
Ma zajebavate me!
Lauraaaaaa! Kupuj!
Papučice za džunglu
Iwan i Henry vežu dodatne bambuse radi sigurnosti, Ari i Am vežu mi noge s rozom maramom, a Uddin mi steže trup s crvenom!
Spremni? Krećemo!
Dižu me visoko, na svoja ramena! Nakon dva metra shvaćam da noge ovako neće biti mirne pa stajemo i dobivam još dvije marame od kojih je jedna s leopard uzorkom! Pitam se jesu li to uzeli ženama od doma?
Opet me dižu i sad stvarno krećemo! Svi snimaju, mašu i smiju se! Kao da su svi sretni i ponosni na ovu malenu ekspediciju i grupu ljudi.
Nakon samo tridesetak metara ulazimo u džunglu…
Chicken trek
Nije to još ona prava džungla jer putem srećemo ljude, objekte, a put je jasno vidljiv i prohodan. Još je to ona tipična turistička brija…
Bez obzira na to, ja se već nalazim u najvećoj divljini u svome životu. Iako umoran, osmijehujem se, upijam, osluškujem, promatram svako stablo i krošnju te nastojim uočiti svaki mogući oblik života. Dečkima se u potpunosti prepuštam i posve im vjerujem. Očito je da imaju iskustva i da znaju što rade, možda i najviše od svih ljudi s kojima sam imao priliku raditi do sad.
Na vrhu “brda” stajemo na plantaži brazilskog kaučukovca, drva od kojeg se dobiva guma. U ovom ih je dijelu svijeta sve puno, kao i beskonačnih polja palmi od kojih se dobiva ulje. Dečki rade pauzu, a ja ne posustajem sa svojim pitanjima koja su uglavnom upučena Uddinu. Na svako odgovara pažljivo, s puno strpljenja i entuzijazma. Ne osjeća se taj odnos, mi tupavi turisti, a on lokalac. Sve je jako ugodno i imam osjećaj kao da imamo svo vrijeme ovoga svijeta…
Uddin, osim što radi kao vodič, radi na jednoj ovakvoj plantaži pa mi objašnjava cijeli postupak, od guljenja kore drveta, ekstraktiranja gusto bijele tekućine pa sve do prerade i konačnog proizvoda.
Dečki puše kao turčini i nakon što svatko popuši dvije cigarete nastavljamo dalje. Uddin je naravno na čelu, s mačetom u jednoj ruci, a cigaretom u drugoj. Šalimo se da nam tjera komarce, što zapravo i nije toliko daleko od istine! Njih ovdje ima, pikaju ko’ blesavi ali ako je vjerovati Uddinu, malarije i denge nema, iz tog razloga jer se voda u džungli ne zadržava!
Još uvijek nailazimo na pokoji objekt, od kojih su većina resorti i smještaji za turiste. Tu uočavamo i prve majmune, jednu od četiri vrste koja obitava na ovom području. Uddin mi priča kakve sve ture ovdje postoje i naglašava mi da se još uvijek ne nalazimo u pravoj đžungli. Postoje ture koje traju i po dva tjedna u sklopu kojih se odlazi u potragu za tigrom. Sve se može dogovoriti, kao i noćni treking tijekom kojeg se odlazi u potragu za kraljevskom kobrom. Ako mislite da nisam pitao da li mogu ići, varate se! Put na kojem se mi nalazimo naziva se “chicken trekk”, a jasno je da se radi o najobičnijoj i laganoj stazi koju koristi najveća većina turista i čiji obilazak traje cca. 3 sata, nakon kojeg se turisti u tubama spuštaju nizvodno niz rijeku do sela.
Welcome to the jungle
Tabla “Welcome to Gunung Leuser national park” označava naš službeni ulazak u džunglu i naravno, stvari ovdje postaju ozbiljnije. Ovdje prestaju svi objekti, ljudi je sve manje i naš put počinje krojiti Uddinova mačeta. Ovdje prestaje civilizacija, a počinje divljina! Pokušavam nešto snimati ali moram misliti i na sebe pa se dobro držim kako ne bi ispao s obzirom na to da teren postaje sve teži i teži. Penjemo se uzbrdo, probijamo kroz granje, a dečki nastoje pronaći čvrsti oslonac na blatnjavom tlu. Cijeloj atmosferi pridonosi Uddinovo dozivanje orangutana i sve djeluje posve divlje i primitivno, kao da smo u filmu!
Zvukovi džungle su nevjerojatni i poprilično intenzivni. Najglasniji su definitivno cvrčci čij je zvuk nalik nekakvom piskutanju neke puknute cijevi. Majmune susrećemo sve češće, a ako ih ne vidimo, onda ih čujemo. Do sad smo vidjeli thomas majmune i longtail macaque majmune, dvije vrste od ukupno njih pet, računajući orangutane. Ovo sve sad počinje ličiti na pravu divljinu i ne mogu niti zamisliti kako to tek izgleda dublje, nakon kojeg dana hodanja.
U krošnji drveta Uddin mi pokazuje gnijezdo orangutana. Kako su u konstantnom pokretu, dnevno ih naprave nekoliko, a da naprave gnijezdo treba im svega pet minuta! Mužjak orangutana tako dnevno napravi i preko 15 km! 70% njihove prehrane čini voće, od kojeg najviše jedu durian kojeg se ovdje smatra i naziva kraljem voća. Ostalu prehranu čine im npr. kora od kaučukovca i lišće, dok za proteine jedu termite.
Što dublje ulazimo u džunglu, teren postaje izazovniji, a svako moje podizanje glave znači cijela paučina u moje lice. Niti sam ne znam koliko sam ih pokupio, kao i grana…
Wati
Nakon par stajanja i probijanja kroz džunglu stižemo na vrh na kojem se nalazi maleno zbetonirano “odmaralište”. Tu su se okupili neki ljudi koji su došli odmoriti nakon ture i nešto pojesti. Stariji par iz njemačke govori nam da su nešto ranije vidjeli ženku orangutana s bebom. Na moje pitanje gdje, žena nam govori da je to bilo na pet minuta hoda odavde. Polažem svoje nade u Uddina, i baš kad sam krenuo podignuti glavu i pitati ga, shvaćam da ga nema. Gdje je? Kažu dečki da je otišao pronaći orangutana. Ok, kužim…a što kad ga pronađe!?
Iako mi je Uddin rekao da ovom području obitava dvanaestak orangutana, svjestan sam da postoji šansa da se iz džungle vratimo praznih ruku. Dok mi ta informacija prolazi mislima netko govori da prema nama dolazi orangutan. Kako se iza ruba puteljak spušta prema dole, ne vidim ništa! Ma je li moguće da dolazi? Gdje je Uddin?
Par sekundi kasnije uočavam Uddinovu glavu, a svega par metara iza prizor koji se ne zaboravlja, majka orangutana s bebom. Idu ravno prema nama! Pa ne vjerujem, kako ju je dozvao?
Većina ljudi odlazi i sad se nalazimo sami na svega tri metra od posve divljeg orangutana! Vješajući se po granama djeluje pomalo sporo ali nekako profinjeno. Gleda nas s nekim posve drukčijim pogledom od ijedne druge životinje do sad. Njezin mudar i promišljen pogled daje ti do znanja da se radi o inteligentnom biću, u ovom slučaju, biću koja traži način kako ti maznuti hranu!
Kako se pomiče, dečki me okreću prema njoj, bez da sam išta rekao! Jako su pažljivi! Uddin koristi priliku i stavlja komad banane ravno na moj stolac!
Kreće prema meni!
Ne znam kako da se ponašam!
Što da radim!?
Ta njezina sporost samo je paravan jer kad treba, prebacuje u drugu brzinu i uzima bananu velikom brzinom!
Uddine, znaš li kako se zove ovaj orangutan, upitam ga?
Odgovara: “Wati”!
Wati ima 32 godine, a njezin muški bebač koji nema ime ima oko dvije i pol. Za vrijeme svojeg života, ženka orangutana ima dvije do tri bebe, a od majke se odvajaju s 5-7 godina starosti, nakon čega majku opet posjete na par dana te odu, s obzirom na to da orangutani žive samotnjačkim životom. Orangutani u prosjeku žive četrdesetak godina! I dok mi sve to govori, Uddin mi u ruku stavlja komad banane. Ne snalazim se! Prebrza je za moje nespretne ruke! Nakon što mi stavlja više komada dobivam priliku biti u potpunoj blizini orangutana!
Mogu li je podragati, pitam ga?
Možeš ako na sebi nemaš sprej protiv komaraca!
Nemam!
Dodirujem joj ruku i doslovno se rukujemo! Koliko samo ljudskih karakteristika ima! Dragam je po leđima i češkam je po glavi! Uopće se ne obazire! Dok joj mališan iza izvodi vratolomije u krošnjama, Wati ima samo jedan cilj, dobiti što više hrane od nas!
Nakon jednog sata druženja s Wati, Uddin ju odvodi dublje u đunglu kako bi joj odvratio pozornost od nas i dao nam priliku da nešto pojedemo. Dečki vade hranu, miks riže, povrća, mesa i čips od jastoga. Uz to, tu je i puno voća, lubenica, banane i marakuja.
Desetak minuta kasnije odjednom se u daljini začuje pucanje grana!
Wati dolazi, osjetila je hranu!
Sklanjajte hranu, viče Uddin!
Nikakvo odvračanje pažnje više ne pali! Dolazi brzinom munje, a dečki se dižu i pripremaju obranu.
Sklanjaju hranu i grabe velike grane s kojima mašu i nastoje otjerati Wati. Ona se uopće ne boji, zapravo, dečki se boje nje! Neustrašiva je i uzima nešto našeg voća! Koja mudrica…
Brže bolje, dečki su pospremili hranu te je naše druženje s Wati trajalo sljedećih sat vremena. Samo mi i ona!
Nakon dva nevjerojatna sata s Wati i njezinim mališanom, došlo je vrijeme za povratak. Dok smo se polako vraćali prema selu, jedino o čemu sam mislio bilo je to da sutra opet idemo u džunglu! Na moje pitanje, Uddin je s oduševljenjem pristao i rekao da sutra idemo dublje i dalje te da ćemo pokušati pronaći mužjaka, ako je u blizini. No, mužjak nije viđen već preko dva tjedna…
U selo, do restorana spustili smo se oko 16:00, s dovoljno vremena da posjetimo obližnje selo. Ostavili smo dio stvari, pozdravili se s dečkima i s Uddinom zaputili prema selu u kojem živi…
Lokalno selo
Uvijek na svojim putovanjima nastojim pronaći poneko turizmom ne još “uništeno” mjesto, družiti se i razgovarati s lokalcima i pronaći poneki autentičan kutak. Znao sam da nedaleko od nas postoji maleno selo, ali nisam znao što očekivati niti kako doći do njega. Laura i ja smo posve sami i po ovakvim državama, mjestima i terenima nam se nije lako samima kretati. Sve još otežava oprema i činjenica da naše dojmove treba i zabilježiti u svim mogućim formatima.
Kad mi je Uddin rekao da živi u selu i da ide pješke u tom smijeru, nisam oklijevao te sam ga upitao da li bi mu bio problem da nas do tamo otprati. Naravno da je drage volje pristao! Da bi izašli iz našeg sela potrebno je prvo doživjeti jednu mini avanturu. Prvi izazov pred nama je viseći most koji spaja dvije suprotne strane rijeke, džunglastu i “betonsku”. Dok hodamo mostom i iz džungle prelazimo u “civilizaciju”, cijeli most njiše se s jedne strane na drugu, a kako se on njiše, gravitacija moje tijelo vuče u suprotnu stranu. Sve to dodatno pogoršavaju vibracije drugih ljudi koji hodaju mostom i zločesti majmuni koji te prate u stopu. Prolazeći most u kolicima, vrtoglavica je gotovo zagarantirana!
Nakon mosta slijede nam dvije veoma kose drvene rampe i makadamski put od kakvih 500 m. Tu ulazimo u selo koje na dva dijela dijeli malena riječica koja za ovo mjesto znači život. Sve je nekako miroljubivo, mirno, slatko, ispunjeno zelenilom, osmijesima i zvukovima djece koja se igraju. Svi nas pozdravljaju, svi se osmijehuju, svi se žele fotografirati, a od jedne žene čak dobivam kompliment da sam zgodan! Uddin nam govori da turisti ovdje gotovo nikada ne dolaze i da rijetko prelaze most. Nije niti čudo da smo ovdje prava atrakcija!
Iako nas je Uddin trebao otpratiti do prvog mostića, nastavlja dalje s nama. Djeluje mi da mu naše društvo uistinu paše. Putem srećemo Am-a i Arija, dečke koji su me nosili. Svi oni ovdje žive, znaju se, susjedi su i međusobno si pomažu. Prava mala zajednica.
Udin
Ulazimo u Uddinovu ulicu, pokazuje nam svoju skromnu kuću i sjedamo na terasu kako bi ga pričekali da se presvuĉe. Očito nastavlja s nama…
Upoznajemo jednu od njegovih kćeri i njegovu suprugu koja van odmah iznosi preukusne kolače i kavu. Gotovo je, ostajemo ovdje! Zaboravljam na ostatak sela i prepuštam se upijanju Uddinovih riječi o svojem životu. Imao je iznimno teško djetinjstvo, ostao je bez oba roditelja sa svega 11 godina! O njemu i njegovoj braći i sestrama brinuo se najstariji brat i težak život prisilio ga je na ulicu i na prodavanje marihuane. Zbog toga je završio i u zatvoru ali bez obzira na to, Uddin je jedna predivna i čista duša! Pričao mi je o djeci, o braku, kako kod prosidbe muškarac ocu djevojke mora platiti određenu svotu novca za blagoslov, selu i odrastanju. Slušajući ga, shvatio sam da uživam upijati priče od drugih ljudi o njihovom životu. Sve više mislim da sam možda trebao biti novinar….
Vrijeme je toliko brzo prošlo slušajući ovog čovjeka da je pao mrak. Znatiželjna djeca pratila su nas kroz cijelo selo, čak i kad sam u uskoj sporednoj ulici stao iz razloga jer sam morao mokriti. Znatiželjno su stajali tik uz mene, promatrajući što to Laura radi. Nemaju oni pojma što se događa!
Uddin nas je na kraju otpratio sve do smještaja govoreći da nema šanse da nas pusti same i da je tu da pomogne. Ponudio sam mu da s nama sjedne i nešto pojede no, odbio je iz razloga što se dogovorio sa suprugom da večeraju zajedno! Pri oproštaju nisam mogao odoljeti i pitati ga, Uddine, možeš li srediti nešto za sutra za u džungli! Odgovara da nema problema! Vidimo se sutra u 09:00!
Večeramo u restoranu, prebacujem materijale i slušamo nevjerojatno i bučno zavijanje koje dolazi s druge strane rijeke! Indonežani su ludi za karaokama!
Sumatra – Dan 9 – 29.01.2023
Cijelonoćno zavijanje indonežana na karaokama značilo je i manje sna od predviđenog. Neraspoložen i čangrizav, utjehu sam potražio u prvim zrakama sunca i svim tim osmjesima koji su nas opet dočekali na putu do restorana. Dečki su se i ovaj put okupili kod recepcije i nakon doručka krenuli smo put džungle. Kako je danas subota, puno je više ljudi u džungli jer naravno lokalci dolaze iz svih krajeva.
Nije dugo trebalo i već nakon dvadesetak minuta hodanja nailazimo na orangutana, točnije, majku i bebača. Ova ženka imena Ratnar nešto je starija od one od jučer i na prvu mi se čini nešto mirnija. Loša strana druženja s Ratnar bila je velika količina ljudi koji su konstantno pristizali i prolazili. I to kakvi ljudi…bacaju smeće po podu, idu u džunglu u japankama, a vrhunac je ekipa sa slušalicama! Neki u neznanju vade hranu u blizini orangutana pa naravno ostaju bez toga bježeći i bacajući sve kako bi se “spasili”.
I dok se Ratnar trudila izvući što više hrane od prolazećih turista, njezin mali hahar konstantno je u krošnjama izvodio pizdarije, kidao grane i bacao ih dole među nas.
Ratnar nas je za to vrijeme počastila malom predstavom pa se tako odlučila istovariti ravno na bambusovu dršku mojeg stolca i to na poziciji gdje nosi Iwan. Kažu dečki, čija pozicija, taj čisti 😅
Kralj džungle
Ostavljamo Ratnar i mališu na miru i stižemo do kućice gdje smo se jučer družili s Wati. Tu radimo pauzu, dečki režu lubenicu, a Uddin vadi zelenjavu koju je jučer rekao ponijeti. Trava je to koja raste u džungli, a oni motaju tako da rastvore cigaretu i onda u rizlu smotaju sve s filterom od cigarete. Onako je, lagano i opuštajuće…
Odmoru je došao kraj i prije nego nastavimo dalje dečki mi od granja rade krunu i “okrunjuju” me kraljem džungle na jedan dan!
Ono što smo u sljedećih sat vremena prošli može se nazvati prava pravcata džungla! Znao sam da ćemo drugim putem, da ćemo izbjegavat turiste s chicken trekka, ali nisam imao pojma da ćemo ići baš po ovakvom terenu. Ovo je doslovno bilo probijanje kroz džunglu s par riskantnijih situacija. Ipak, koliko god to ovako izgledalo opasno, dečkima sam u potpunosti vjerovao! Stvarno znaju što rade…
Sat vremena nakon ove avanture stižemo na malu čistinu gdje odlučujemo ručati. Za ručak – riža, rezanci, tofu i čips od škampiju. Sve naravno spicy! Za desert – ananas preliven s marakujom!
Piknik u džungli
I dok sjedim i jedem uočavam svježe krvavu fleku na hlačama kod lista lijeve noge. Ma kako!? Od čega? Dižemo nogavicu i Uddin mi govori da sam pobrao pijavicu…od svih nas ja 🙈 Odmah su mi na ranu stavili duhan da zaustave krvarenje i osuše ranu. Svašta, ajde i to sam doživio!
Istim smo se putem vratili nazad do staze te ju pratili sve do sela. Dečkima sam prije svega čestitao i zahvalio na predivnom iskustvu i što su me nazad vratili u komadu! Pao je dogovor da sljedeći put noćimo u džungli!
Yan, najluđi lik u Bukit Lawangu
Grmljavina je najavljivala kišu pa smo brže bolje svi skupa krenuli prema simpatičnom kafiću u kojem smo jučer vidjeli hrvatsku zastavu, grafit Boba Marleya i obećali dvojici napušenih lokalaca svratiti. Kako smo sjeli, tako je počela kiša. Nitko nece pit pivu! Pa neću sam pit! Kaže Uddin da će sa mnom, iako ne pije. Ni ne puši više ali frula mu već stoji smotana na stolu! Pokvarili smo ga! On je smotao s filterom, a Laura bez i odlučio je uzeti ovu bez. Kaže da mu se više sviđa! I tako ubrzo Uddin koji ne pije i ne puši u jednoj ruci drži pivu, a u drugoj frulu! Mislim da se skroz opustio, da je uživao i bilo mi ga je baš drago vidjeti takvog!
Dečki su ubrzo odlučili otići pa smo se pozdravili s njima i rekli su mi da ih podsjećam na Mr. Beana i da im je bilo jako zabavno i smiješno biti dva dana u džungli sa mnom! Stvarno su divni i teško je kad znaš koliko ljudi ovdje zarađuju i kako žive. Oni za ovakvu turu dobiju pišljivih 12 € što im je dovoljno da kupe rižu za svega tri dana! Kako smo se pozdravili s dečkima, s nama je ostao Uddin, a pridružio nam se vlasnik kafića Yan! E to je tek lik…
Na spomen Hrvatske rekao nam je kako je imao curu slovenku. Kad sam ga pitao kako se zove, rekao je da se ne sjeća! S obzirom na ambijent kafića i na Yana, čovjek bi rekao da on puši travu ali kako kaže, prestao je. Razlog tome je što su njih šestero jednom u džungli u jednom danu popušili 100g i zašorale su ga neke paranoje pa je prestao. Kafić je sagradio bespravno, a u maloj sobici iznad živi sam, a ponekad mu dođu djeca. Pitam ga kako mu se zovu djeca i lik se ne može sjetiti! Kaže, zovem ih “sine” i “kćeri”. Koji lik 🤣 koji pogodak što smo došli ovdje…
Nakon tri pive pozdravili smo Yana i Uddin nas je otpratio do restorana gdje smo se teškog srca oprostili od čovjeka kojeg ću teško ikada zaboraviti i nadam se, vidjeti opet što prije! U restoranu na večeri nam se ubrzo pridružio Lilix i bilo mi je drago da sam se i njim uspio malo podružiti. Lilix je sada neki tip gradonačelnika ovdje i zato više nema vremena voditi ture i ići u džunglu!
Bit će tek teško sutra se oprostiti od ovog mjesta!
Povratak u Kuala Lumpir – Dan 10 – 30.01.2023
Posljednji osmjesi ispraćaju nas na rano jutarnji doručak. Gledajući sve te ljude, prirodu i upijajući posljednje zvukove džungle, shvaćam da će mi se od ovog mjesta biti teško oprostiti. Ipak, kao svijetlu točku vidim sve te trenutke i uspomene koje zauvijek odnosim sa sobom i to da ćemo zadnji dan na Sumatri provesti s Romeom koji javlja da radi prometa kasni. Nema veze, kasnimo i mi s doručkom i baš na kraju, evo ti njega, s osmijehom od uha do uha i vječito dobrog raspoloženja.
Izlazimo iz restorana, prolazimo recepciju i uočavam Uddina. Što on radi ovako rano ovdje!? Znam da je slobodan do utorka i da nema ture!
Ja: “Uddine, pa što radiš ovdje”!?
Uddin: “Rekao sam ženi da me probudi da vam dođem pomoći i pozdraviti vas”.
Dok mi to govori stiže i Sigar! Čovječe, koja toplina oko srca! O tome vam ja govorim, ovi ljudi ovdje…drukčiji su!
Uzimaju nam stvari, prelaskom mosta opraštamo se od džungle i prije ulaska u auto zadnje trenutke koristimo za smijeh. Ulazimo u auto, pada fotka i oproštaj uz obećanje da se vidimo opet!
I dok i ovako već mali Uddin i Sigar u retrovizoru postaju sve manji, Romeo nas iznenađuje sjetivši se da smo prvog dana izrazili želju vidjeti vulkan i jesti rambutan. Svaki izlazak na cestu u ovom kraju svijeta doživljaj je za sebe pa smo putem tako osim standardno prenakrcanih motora i kamiona vidjeli dva friško prevrnuta kamiona i čovjeka na motoru koji s nogom gura pokvareni motor drugog čovjeka.
Medan
Vulkan radi oblaka nažalost nismo vidjeli, a rambutan nas je dočekao svega tri sata kasnije na ulasku u Medan. Prepunog mrava ali jako ukusnog, kupili smo ga od simpatične bakice za svega 15000 rupija. Ulaskom u Medan i izlaskom sunca doživljavamo onaj pravi azijski prometni kaos i vrućinu na koju su me upozoravali. Ništa što već nisam iskusio! Zanimljivo, koliko god ovaj promet ovdje djelovao kaotično i neorganizirano, on svakako bolje funkcionira nego kod nas!
Kretanje puževim korakom na vrućini Romeo krati pjevajući nam već jako poznatu indonežansku kopiju “zvončića” iz Bukit Lawanga;
Jungle trek
Jungle trek
In Bukit Lawang
See the world
See the bird
See orangutan
Hey hey
Jungle trek
Jungle trek
In Bukit Lawang
See the world
See the bird
See orangutan
Walking together
Drinking together
Rafting together
In Bukit Lawang
Drinking together
Smoking together
Sleeping together
In Bukit Lawang
Hey hey
Nakon posjete sultanovoj palači i džamiji, Romeo nas odvodi u svoj najdraži restoran u vlasništvu nizozemaca. Vrijeme je proletjelo pa nakon ručka radi užasnih kolnika pješke stižemo do kineskog muzeja gdje shvaćamo da vremena više nema i da se moramo vratiti do auta i krenuti prema aerodromu.
Na benzinskoj na putu do aerodroma Romeo ne može pronaći karticu! Nema je i nema! 16:00 je, avion nam je u 17:40, a do aerodroma imamo još dobrih sat vremena! Nije da se ne brinem…Na kraju svega saznajemo da je Romeu kćer maznula karticu i stižemo na aerodrom u 17:06! Pozdravljamo se s Romeom i “letimo” do check-ina!
Kuala Lumpur
Jedan sat leta i eto nas u Kuala Lumpuru. Opet nemaju aisle chair i opet me nose. Sad već sumnjam u to da ga uopće imaju! Narućujem taksi preko Grab-a i čovjek dolazi na drugi peron, a mi ne možemo do njega. Moram ga otkazati! Zovem drugog koji mi nakon 15 min šalje fotku gužve i otkazuje vožnju. Ok, zovem trećeg i odmah mu pišem da imamo kolica, da ne bi bilo. Nakon sveukupnih sat vremena čekanja dolazi po nas visoki indijac, prebacuju me unutra i intuicija mi govori da provjerim adresu. Dobro da jesam! Adresa koju sam ja ukucao odvela bi nas na drugi kraj grada i srećom taksist živi blizu pa zna. Dogovaramo da mu za to nadoplatim 20 ringita! Ma samo nas vozi kod Danijela, imam noćne more od aerodroma!
Aerodrom u Kuala Lumpuru poprilično je udaljen od grada pa u sat vremena vožnje pričam s taksistom o svemu. Nažalost, već dvije godine moraju nositi maske u vozilu bez prestanka. Kaže da se već toliko navikao da niti ne osjeti da je nosi!
Kineska Nova godina još traje pa ulaskom u Danijelov kvart sve postaje okićeno, puno lampica i crvenih kineskih lampiona. Jako lijepo izgleda kvart, pogotovo po noći i sudeći po Danijelovim riječima, sve je uvijek okićeno, ovisno o kojem je blagdanu, prazniku ili događaju riječ! Danijel nas je dočekao ispred nebodera i sa spremnim pivama na našem najdražem balkonu! Kako smo kasnili, svi su već debelo spavali pa smo naše doživljaje džungle prepričali samo Danijelu!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
