Još od Šri Lanke i negativnog iskustva sa slonovima, tj. načinom na koji su ih tamo tretirali, pokušavao sam pronaći mjesto kojemu bih kao osoba u kolicima mogao lakše pristupiti i doživjeti iskustvo druženja s ovim životinjama. Naravno, sve to uz uvjet da se prema tim životinjama postupa na najbolji mogući način. Iako u Tajlandu postoji zbilja veliki izbor tzv. utočišta, mnoga od tih „utočišta“ slonove tretiraju vrlo loše. Još prije ovog putovanja moj izbor pao je na The Chai Lai Orchid! Mali, autentični i bungalovima ispunjeni resort u šumi i to uz konstantno društvo slonova. Zvuči predobro da bi bilo istinito, pogotovo s obzirom na dobre recenzije.
No, kako to obično biva, kad putuješ s ovolikom fizičkom ograničenošću često nailaziš na prepreke i na razočaranja. Nakon što sam kontaktirao resort, rekli su mi da je smještaj potpuno neprilagođen kolicima, a uz to, i teren. Razočaran, uporno sam nastojao pronaći drugo utočište, no bezuspješno. Uporan kakav jesam, ponovno sam se javio resortu i ponudili su mi opciju dolaska i druženja te hranjenja slona. Još mi je samo bilo preostalo pronaći vozača koji dobro priča engleski i koji će biti spreman pomoći prebaciti me kad bude trebalo te gurati kolica. Uspio sam pronaći baš takvu osobu. Bio je to lokalac po imenu Jeff.
Dan 46 – Chiang Mai – 07.03.2023
Jeff je nas stiže točno po dogovoru, u 8:30. Veću 10:00 stižemo u resort koji nam odmah „dodjeljuje“ slona s kojim provodimo sat vremena potpuno opuštenog i ugodnog druženja. Nas troje, trener, slon i neograničene količine banana!
Moram priznati da se na samome početku baš i nisam osjećao sigurno pored toga diva. Svemu sam pristupio s velikom dozom opreza jer mu je toliko malo potrebno da me „izbaci“ ili prevrne iz kolica. Ne znam jesam li se ikada u životu pred nekim živim bićem osjećao toliko maleno, krhko i nemoćno. Ipak, bez obzira na sve moje osjećaje, ovo biće mi je dokazalo upravo i ono u što sam sam vjerovao, a to je da su slonovi jedne velike, nježne, dobre i brižne duše! Bio je to susret koji sam dugo priželjkivao i koji je ispunio sva moja očekivanja bez obzira na prvotni strah koji sam osjećao.
Nakon što smo se oprostili od našeg novog prijatelja, vraćamo se na recepciju kako bismo platili turu, ali nam ljubazni radnici resorta govore da ne moramo ništa platiti te su nam se čak i zahvaljuju što smo im nahranili slona.
Long neck Karen tribe village
Nakon resorta i druženja sa slonom stižemo u Long neck Karen tribe village, selo koje je poznato po ženama s izduženim vratovima i za ulazak plaćamo oko 13 eura po osobi.
Narod Karen plemenska je skupina koja je nekoć živjela u brdima na mijanmarskoj strani tajlandske granice. Nazivaju se još i Padaung, a vjeruje se da izvorno potječu iz središnje Kine. Pleme Karen najveća je etnička manjinska skupina u Tajlandu, s procijenjenom populacijom od oko 1.000.000! U Tajland su pribjegli iz Mijanmara uslijed rata, političkog incidenta i progona protiv manjina i ovdje su zatražili status izbjeglica. Za takve narode su u Tajlandu formirani izbjeglički kampovi, a jedan dio kampova namijenjen je narodu „dugih vratova“. Iako je gotovo nemoguće da ovi ljudi dobiju tajlandsko državljanstvo, njihovi životi u ovakvim selima daleko su bolji od onih koje bi imali u svojim vlastitim državama.
S vremenom, ta su se sela razvila u turistička mjesta koja generiraju vlastiti prihod. Karen žene poznate su po svojoj obradi drveta i tkanju tekstila kako bi osigurale život za selo, dok se većina muškaraca bavi poljoprivredom. Kako bi preživjeli, oslanjaju se na prodaju svojih rukotvorina, a dodatan izvor prihoda dobivaju od ulaznica te pozirajući za fotografije znatiželjnim turistima.
S obzirom na to kako i u kojim uvjetima žive, mnogi ljudi protive se posjeti ovim selima, navodeći kako samom kupnjom ulaznica turisti potiču „izrabljivanje“ ovih ljudi, no stvari i nisu uvijek baš tako crne. Iako sam u selo ušao iz čiste znatiželje i bez predrasuda, činjenica jest da se neodlaskom u selo i ne plaćanjem ulaznice ovim ljudima osporava bilo kakva mogućnost prihoda i da im samim time može biti samo gore.
Ulaskom u selo, sve djeluje pomalo pusto, tiho i postapokaliptčno. Tu i tamo, na štandovima nas s osmijehom i potpuno nenametljivo pozdravlja pokoja žena ili djevojka, vjerojatno nastojeći navesti nas na kupnju jedne od rukotvorina. Već me ona prva osvaja svojim osmijehom i sramežljivošću pa Jeffu, našem vodiču govorim da joj prenese moje obećanje kako ću se vratiti nakon obilaska sela!
Boje tkanina i rukotvorina na štandovima poprilično su jake, šarene i živahne, što podiže pomalo sumornu atmosferu i dojam cijeloga sela. Pitam se je li to doista to? Je li to sve?
Vidljivo je da se ovdje živi u poprilično primitivnim uvjetima, kuće se izrađuju od tikovine ili bambusa i obično se grade na stupovima kako bi pružile prostor i sklonište za stoku, poput svinja ili kokoši. Ne znam imaju li struju, hranu očito kuhaju vani i na otvorenoj vatri, a odjeću peru na ruke na obližnjem izvoru vode. Muškaraca na vidiku nema pa je na ženama da preko dana „vode“ selo i „zabavljaju“ turiste. I dok su Karen muškarci uglavnom poljoprivrednici i preko dana su okupirani time, njihove žene su vješte u mnogobrojnim zanatima, od rezbarenja drveta do tkanja. Bez obzira na to što se ovdje živi grubim, zamornim i jednostavnim načinom života, plodovi njihova rada su itekako šareni i vrlo živahni.
Velika vrućina potpuno je osušila tlo pod našim nogama što konstantno podiže prašinu i otežava disanje i već na samome početku borim se s pregrijavanjem. Borim se i s užasno neravnim terenom koji otežava kretanje u kolicima pa se Jeff i ja probijamo u nadi da će situacija postati bolja. Dublje, u unutrašnjosti sela, sve češće susrećemo žene, djecu, djevojke i životinje i tu uočavam prvu ženu dugoga vrata opasanog teškim mjedenim prstenima! Prizor koji sam nekoć vidio na televiziji bez ikakve vjere u to da ću jednoga dana to gledati svojim očima!
Razlog zbog kojeg ove žene nose teške mjedene ogrlice oko vratova jest tradicija i vjerovanje da je prstenje za ženu oličenje ljepote! Osim toga, postoje i neki mitovi, poput onog da su žene oko vrata stavljale ogrlice kako bi se zaštitile od ugriza tigra ili kako ih nitko iz drugih plemena ne bi oteo. Iako radi ogrlice ženama vratovi izgledaju dugačko i istegnuto, to zapravo i nije tako. Prstenovi guraju njihova ramena i prsni koš prema dolje kako bi izgledalo kao da imaju dulje vratove.
Ogrlica nije sastavljena od pojedinačnih prstenova, već od spirale koja se stavlja oko ženskog vrata. Sirovina spirale je mjed (ranije su se koristile legure zlata, srebra i bakra za izradu spirala) i izgrađena je od jednog čvrstog komada metala što ih čini prilično teškima. Svaki put kad žena doda prsten na svoj vrat, dobije novi komad oko vrata koji se mota okolo i okolo. Težina prstenja doseže čak i do 10 kilograma, štoviše, mnoge žene nose dodatno prstenje na nogama i rukama pa sveukupna težina ovog nakita može iznositi i tridesetak kilograma!
Mlade djevojčice počinju nositi prstenje oko vrata već oko pete godine života te ih postepeno nadodaju kako stare. Počinju s 5 prstenova oko vrata, a iz godine u godinu dodaju se 2 dodatna za istezanje vrata. Ne postoji fiksni najveći broj prstenova koje mogu nositi, ali, kako nam Jeff kaže, može ići do 25 komada! Oko 15. godine djevojčice mogu birati hoće li produžiti vrat nošenjem prstenja do kraja života ili će potpuno prestati. Prstenovi se s vremena na vrijeme skidaju i zamjenjuju novom, po mogućnosti većom spiralom. Ako žena skida prstenje, obično to nije na dug period.
Danas, za plemenske žene koje žive u Tajlandu, izbor nošenja prstenja uglavnom se temelji na potrebi da mogu zaraditi novac od zabavljanja turista. Dok postoje pojedine žene koje se moraju držati tradicije kako bi zaradile novac jer su izbjeglice, postoje neke žene koje to čine samo kako bi zadržale svoje nasljeđe. Danas mnoge mlade Karen žene prekidaju tradiciju i procjenjuje se da je za praksu produljivanja vrata ostalo još samo nekoliko generacija života. Samim time, ne čudi što veliki broj žena koji smo vidjeli u selu uopće nije nosilo prstenje!
Njihove žene tradicionalno nose tunike i saronge koje ručno tkaju žene iz obitelji. Također vole nositi turbane od omotane tkanine na glavi. Nošnje se neznatno razlikuje među podskupinama, ali jedna osobina koju svi dijele je razlika između odjeće neudane i udane žene. Nošnja neudane žene je duga i obična bijela haljina od tunike do gležnjeva, dok udana žena nosi sarong i košulju jarkih boja u Karen stilu s razrađenim uzorcima i ušivenim sjemenkama.
Postoje 4 glavne skupine Karen plemena: Sgaw (Bijeli Karen), Po (Crveni Karen), Pa-O i Kayah. Svaka podskupina ima svoj poseban jezik, običaje i nošnju. Jezici su međusobno vrlo različiti i nerazumljivi, a svaki ima svoj dijalekt.
Tradicionalno, Karen su animisti, s jakim vjerovanjem u svijet duhova. Najvažniji su duhovi “zemlje i vode” koji kontroliraju produktivnost zemlje i pozivaju rižu da raste. Tradicionalno, život brdskog plemena Karen diktiraju duhovi, a oni su vrlo praznovjerni ljudi. Seoski poglavica provodi rituale i iznimno je poštovan. S njim se svi moraju konzultirati kada se određuju datumi bilo koje ceremonije ili događaja u selu. Uostalom, za gotovo sve postoje povoljni i nepovoljni dani. Danas su čak 30% Karena u Tajlandu misionari tijekom godina preobratili na kršćanstvo. Za obraćene, animizam i dalje igra važnu ulogu u seoskom životu jer svi seljani sudjeluju u festivalima duhova. Karen ima rituale za skladan život s “Gospodarom zemlje i vode”, kao i s duhovima prirode u stijenama, drveću, vodi i planinama koje ih okružuju. Također imaju duhove čuvare i vjeruju u dušu. Koriste sustav rotacije na velikoj površini zemlje i ne posjeku sva velika stabla kada čiste parcelu. Oni su također jedina skupina koja je izgradila terase za uzgoj mokre riže.
Iako sam selo napustio izmučen od vrućine, ali i sretan što sam imao priliku vidjeti ove ljude, teško je na kraju razlučiti i znati je li moralno i etički posjetiti ovakvo jedno mjesto. Ja ne znam dublju pozadinu cijele ove priče niti sam ovdje da sudim, već da promatram, upijam, doživim i iznesem svoje subjektivno mišljenje te vam predstavim život ovih ljudi ovdje kako bi jednog dana, baš kao i ja, sami odlučili posjetiti ili ne posjetiti ovo mjesto.
Činjenica jest da ovi ljudi žive u lošim uvjetima i da ih tajlandska vlada uvelike ograničava i na neki način zlouporabljuje, stavljajući njihova prava samo na papir. Ovi ih ljudi kao izbjeglice gotovo i nemaju, osim što funkcioniraju kao turistička atrakcija. Ograničava im se kretanje, obrazovanje, bolji uvjeti za život, dodatne mogućnosti zarade, a povratak u vlastitu zemlju im nije moguć dok ne prestanu borbe i prisiljeni su na ovaj život u nadi da je sve ovo privremeno. Može se reći da ih Tajland lažno prikazuje kao vrlo primitivne ljude koji ne žele nikakva poboljšanja u svojim selima, nikakve sanitarne mjere, čistoću ili bilo što moderno, što vrlo vjerojatno nije točno i prisiljava da se drže strogih pravila, kojima se očito krše njihova osnovna ljudska prava.
Dakle, kako odlučiti je li posjet plemenskom selu u Tajlandu etički? Ti bi ljudi mogli biti maltretirani, ali bi mogli još više patiti ako im se jedini izvor prihoda posve prekine.
Happy Hippie
Još prije puta u JI Aziju, u sve moguće grupe vezano uz Tajland objavio sam tekst o svojem putovanju. Na taj način pokušao sam pronaći lokalce, vodiče, vozače i ljude koji bi mi bili voljni pomoći i pokazati mjesto u koje dolazim. Još tada, potaknut mojom objavom i kako kaže, borbenim duhom, javio mi se Jk, vlasnik restorana u Chiang Maiju imena Chai n Thai. Ponudio mi je pomoć i hranu u svojem indijskom restoranu, rekavši kako bi mu bila čast ugostiti nas.
Jeff, naš vozač koji je s nama bio cijeli dan
Prije samog dolaska u Chiang Mai, javio sam mu se, ali s obzirom na naš plan i njegove obaveze, nikako se nismo mogli pogoditi da je on u restoranu kada smo mi slobodni. I već kada sam pomislio da ništa od našeg dogovora, po povratku iz Karen sela, Laura i ja oprostili smo se od Jeffa i sjeli u Happy Hippie, obližnji reggae kafić.
Tada mi se javio Jk, rekavši kako mu je nešto iskrsnulo i da bi volio doći do nas, pozdraviti nas! I došao je, u društvu kolegice Sohiye i još su nam uz to donijeli hranu! No, najmanje je tu bitna hrana, već dobri ljudi i kontakti / prijateljstva koja ostvariš na ovakvim putovanjima!
S Jkom i Sohiyom u Happy hippieu
Jku i Sohiyi puno hvala na ugodnom društvu, savjetima, preporukama, pomoći i dobroj volji, a vi, nađete li se u Chiang Majiu, svratite do njihovog restorana, imaju sve 😊
Dan 47 – Chiang Rai – 08.03.2023
Naše je putovanje JI Azijom zapravo trebalo trajati šest mjeseci no, s obzirom na neke promjene u Laurinom i mojem životu, dogovorili smo se da ćemo se vratiti nakon tri mjeseca. Tako je plan da nakon Chiang Raia odemo u Laos propao no, u zraku je ostalo visjeti pitanje kako se sada s ovog sjevera Tajlanda najjeftinije prebaciti u Kambodžu? Put do Vientianea trajao bi par dana, a osim toga, bio bi užasno skup! Od tamo bi nas let za Phnom Penh koštao preko 250 eura po osobi, a onda bi još trebao pronaći vozača koji bi nas preko pet sati vozio „nazad“ do Siem Reapa, samo da bi se za par dana vratili nazad u glavni grad Kambodže. Osim toga, nisam želio ulaziti u Laos samo kako bih rekao da sam tamo bio i stavio „kvačicu“.
Razbijajući glavu što napraviti, javio mi se Wek, naš vozač s kojim smo prešli pola zemlje i nakon par rečenica, postigli smo zajednički jezik. Dogovor je pao da nas iz Chiang Maija odveze u Chiang Rai i od tamo vrati u Bangkok od kuda ću smisliti način da odemo u Kambodžu, makar to značilo da ćemo granicu preći kopnenim putem, što bi za mene, osobu u kolicima moglo značiti samo jedno, katastrofu!
White temple
Krenuvši iz Chiang Maija, na Jeffovu preporuku, rezervirao sam smještaj u Chiang Raiu (Kanlaya Place) za 20 eura (790 bahta) po noćenju. Moram priznati da mi je drago što nam se Wek vratio, malo sam se zasitio svakodnevnog objašnjavanja novim ljudima što i kako oko mene, a i zaželio sam se Weka, koliko god blesav bio!
Nakon četiri sata vožnje, stižemo do jednog od najpoznatijih, najposjećenijih i najljepših hramova u Tajlandu, Wat Rong Khun! Za ulazak u ovaj tzv. Bijeli hram plaćamo 100 bahta po osobi i prolazimo vrata, nakon kojih se otvara pogled na cijeli kompleks. Cijeli hram nalazi se u malom, lijepo uređenom parku s jezerom u sredini, a sve odiše bjelinom i čistoćom. Iako se na prvi čini da je ovaj hram ovdje tek tako, kako bi privlačio turiste, svaki objekt ovog kompleksa ima svoje dublje značenje, kao i sam hram!
Izgradio i dizajnirao ga je Chalermchai Kositpipat (1997.), poznati tajlandski vizualni umjetnik, preuzevši izvorni hram u poprilično lošem stanju. Kako je vlast odbila financirati obnovu hrama, umjetnik je financiranje hrama preuzeo na sebe, s jasnom vizijom da hram po završetku sačinjava devet zgrada; ubosot, dvoranu za čuvanje budističkih relikvija, dvoranu za meditaciju, stambene prostorije redovnika i umjetničku galeriju. Nažalost, hram do današnjeg dana još uvijek nije u potpunost završen!
Wat Rong Khun aktivni je budistički hram i škola budizma, a njegov sadašnji oblik rezultat je osobne motivacije umjetnika za postizanjem besmrtnog života i širenjem učenja budizma. Kositpipat smatra da je hram ponuda Gospodinu Budi i vjeruje da će mu projekt dati besmrtni život.
Sve unutar kompleksa bijele je boje, a jedina građevina koja se ističe od svega ostalog jest zgrada toaleta, zlatne boje! Ova zgrada predstavlja tijelo, dok bijeli hram (ubosot) predstavlja um. Zlato simbolizira kako se ljudi usredotočuju na svjetovne želje i novac, dok bijela zgrada predstavlja ideju stvaranja zasluga i fokusiranja na um, umjesto na materijalne stvari i posjed.
Do glavne zgrade bijelog hrama, ubosota, dolazimo prelaskom mosta preko malog jezera. Ispred mosta, na tlu, nalaze se stotine ispruženih ruku, simbolizirajući neobuzdanu želju. Most tako „objavljuje“ da je put do sreće odricanje od iskušenja, pohlepe i želje. Nakon prelaska mosta, stižemo do „vrata raja“, koja čuvaju dva „stvorenja“ predstavljajući Smrt i Rahua, koji odlučuje o sudbini mrtvih.
Dolaskom do glavne zgrade, obosota, detalji na hramu dolaze do izražaja i što se toga tiče, jedino mu Srebrni hram u Chiang Maiju može parirati! Iako potpuno bijele boje izvana, s ulomcima zrcalnog stakla ugrađenih u vanjštinu zgrade, dekor se unutar zgrade brzo kreće od netaknute bijele do vatrene i zbunjujuće. Murali prikazuju uskovitlane narančaste plamenove i demonska lica, ispresijecana zapadnim idolima kao što su Michael Jackson, Neo iz Matrixa, Freddy Krueger i Terminator iz serije T-800. Slike nuklearnog ratovanja, terorističkih napada, kao što je napad na Svjetski trgovački centar i naftnih pumpi naglašavaju destruktivan utjecaj koji su ljudi imali na Zemlju. Prisutnost Harryja Pottera, Supermana i Hello Kitty donekle zbunjuje, ali općenito moral je jasan: ljudi su zli.
Svaki detalj hrama i strukture, kao mosta “ciklusa ponovnog rođenja” i “Vrata raja” nosi značenje i potiče posjetitelja na razmišljanje o budističkim učenjima koja pokazuju put za bijeg od svjetovnih iskušenja, želja i pohlepe, i da se umjesto toga usredotočimo na um.
Stigavši u Chiang Rai, prebacujemo stvari u sobu i krećemo u potragu za hranom i masažom! Odlučio sam, ovo je mjesto gdje ćemo si svi troje konačno priuštiti masažu! Samo gdje? Trebamo pomno odabrati između onih pravih i normalnih masaža i onih koje sve tete u susjednoj ulici nude pod „masažu stopala“. Grad je znatno manji od Chiang Maija, tiši i mirniji. U našoj ulici, prevladava svega par barova i sve djeluje nekako pusto, što mi se na neki način sviđa i volio bih ovdje provesti duže vremena. Sjedamo u neki restoran, naručujemo pad thai, prebcujemo masažu za sutra i radimo plan!
Dan 48- Chiang Rai – 09.03.2023
Chiang Rai, kao i Chiang Mai obiluje hramovima, a kako vremena nije bilo, odlučili smo se za ona tri koja su nam se tog dana činila najzanimljivijima! Iako prvo mjesto u koje stižemo još nosi naziv Crni hram, ono zapravo nije hram, već muzej. Baan Dam Museum, poznat i kao Crna kuća, intrigantna je i jedinstvena umjetnička instalacija, a kreirao ga je poznati tajlandski umjetnik Thawan Duchanee.
Baan Dam Museum
Za razliku od tradicionalnih muzeja, Baan Dam Museum nije samo jedna zgrada, već zbirka od oko 40 građevina raspoređenih po velikom imanju koje ukrašavaju brojni vrtovi i jezerca. Cijelim imanjem dozvoljeno je slobodno lutanje kako bi promatrač u potpunosti doživio fascinantan i intrigantan uvid u umjetnički um samog umjetnika. Ime muzeja, prikladno opisuje cjelokupni izgled i temu muzeja jer, svaka je struktura izgrađena korištenjem tamne palete boja, prikazujući niz crnih i tamnih tonova drva, a izgrađene su u posebnom arhitektonskom stilu, prikazujući kombinaciju tradicionalne arhitekture sa suvremenim utjecajima. To stvara oštar kontrast okolnom bujnom zelenilu, dodajući osjećaj mističnosti i intrige. Unutar zgrada nalazi se niz intrigantnih i nekonvencionalnih umjetničkih djela, skulptura i instalacija koje uglavnom istražuju teme smrtnosti, duhovnosti i ljudske prirode. Izložbe muzeja uključuju životinjske ostatke, rogove, kože i druge nekonvencionalne materijale koji možda neće biti prikladni za svakoga.
Blue temple
Nakon muzeja stižemo u meni vjerojatno najdraži hram Tajlanda, Wat Ron Suea (Hram plešućeg tigra) ili kako ga još nazivaju, Plavi hram. Kao kontrast velikoj većini tajlandskih hramova koje karakterizira zlatna boja, ovim hramom prevladava tamno plava, što predstavlja smirenost i duhovnu tišinu. Prošavši dvije naga zmije koje čuvaju ulazak u hram i vidjevši prekrasno oslikanu unutrašnju stranu hrama, upravo sam se tako i osjećao! Uz nevjerojatno ugodnu i smirujuću glazbu koja odjekuje unutar hrama i gledajući te fantastične slike po zidovima, imao sam osjećaj kao da ovaj hram na neki način pripada vilenjacima iz neke šume. Samo sam neko vrijeme želio sjediti i boraviti na sredini hrama i upijati taj spokoj. Nažalost, fotografije koje vam predstavljam ni na koji način ne mogu dočarati ono što iznad pišem…
Wat Huay Pla Kang
Jedva se odvojivši od Plavog hrama, nastavljamo svoj put i stižemo Wat Huay Pla Kang: Goddess of Mercy, kompleksa hramova od kojih se najviše ističe 22 metarska impozantna statua Božice milosrđa. Iako je mjesto lijepo, djelovalo je previše turistički pa se, zasićen količinom hramova viđenih u zadnjih par dana nisam trudio vidjeti i doživjeti sve.
Tajlandska masaža
Tako smo „požurili“ nazad u Chiang Rai, presvukli se i krenuli u potragu za masažom! Wek je za ovu prigodu bio posebno nabrijan, pa se naoružao velikim smiješkom i opasnom košuljom! Na putu do onih ozbiljnijih i profesionalnih salona za masažu stoji nam ulica prepuna teta koje nude masaže „stopala“ koje završavaju sa sretnim završetkom. Tu nam prilazi jedna, pomalo oskudno obučena i velikih grudi (ne previše velikih) koje silno žele van! Pita ona mene treba li mi masaža, na što ju Laura ispituje može li mi izmasirati leđa? Govori ona, naravno, ali moram doći gore, na drugi kat! Tamo se naravno ne masiraju leđa, a bogami niti stopala pa ju uz smiješak pozdravljamo i probijamo se do željenog salona kroz masu žena koje redom nude isto. Pitam se, kako u ovako malom gradu, gdje ima toliko malo ljudi na ulici sve one prežive?
Odabravši željeni salon, dogovaramo cijenu i ulazimo unutra gdje za dobrodošlicu dobivamo fini čaj od cvijeta leptira graška. Svatko odlazi u svoje „odaje“, Wek negdje skroz u pozadinu prostorije, a Laura i ja dobivamo istu, ali nas dijeli zastor. Lauri po zvukovima dobiva maserku, a ja tipa koji mi je malo djelovao kao da bi masaža mogla otići u krivom smjeru! Kud baš meni koji ne osjetim jebote!? Valjda ću skužiti i osjetiti pođe li nešto po krivu…
Sad, i da je, vjerojatno to ovdje ne bih napisao i izvlačio bih se onime „što se dogodi u Tajlandu, ostaje u Tajlandu“. No, tip je bio skroz kul, opušten, profesionalan i stručan i potpuno se posvetio mojem tijelu i osjetio sam, a i vidio da shvaća što su spazmi. Onaj „strah“ s početka potpuno je nestao i sad me jedino brinulo ono što me uvijek bine, a to je da u ovakvoj situaciji ne prdnem!
Sva sreća, niti to se nije dogodilo i lik me pošteno izmasirao, istegnuo i razgibao z gotovo ništa novaca! Najsretniji od svih na kraju je van izašao Wek pa sam ga zajebavao je li na kraju dobio sretan završetak no, do dolaska u sobu od njega sam jedino dobivao smiješak. Lik je znao sve i zato je obukao posebnu košulju, ma sto posto…
Dan 49- Chiang Rai – 10.03.2023
Iako nam ostaje još ovaj zadnji dan u Chiang Raiju i na sjeveru Tajlanda općenito, misli, a i planovi usmjereni su mi prema Kambodži. Za ovu zemlju napravio sam isto što i za Tajland, a to je da sam napisao objavu u svim Facebook grupama veznim za Kambodžu pa sam si natrpao poprilično veliki posao filtriranja svih tih ljudi koji su mi se javili. Osim toga, dogovorio sam s Wekom da će nas on sa sjevera vratiti u Bangkok, a od tamo ćemo dalje sami, u nadi da ću pronaći prijevoz koji će nas kopnenim putem prebaciti preko „ničije zemlje“ između Tajlanda i Kambodže!
Golden triangle
I tako, za početak dana, bez da sam skinuo pogled s mobitela stižemo do Zlatnog trokuta, prirodne granice triju država koju dijele rijeke Mekong i Ruak. Nekoć glavno središte za trgovinu proizvodnju opijuma, ovaj trokut između Mijanmara, Laosa i Tajlanda danas je popularna atrakcija s čijeg se vidikovca mogu vidjeti sve tri države!
Kako plana za dalje nije bilo, a mi se nalazimo na samoj granici s Mijanmarom, Wek nas totalno random dovodi na market na samoj granici kojim lutamo ostatkom dana. Vrativši se u Chiang Rai, nakon šetnje gradom večeramo u obližnjem restoranu i ostatak večeri provodimo u reggae baru dvije ulice niže od našeg smještaja.
Dan 50 – Chiang Rai – Bangkok – 11.03.2023
Cijeli dan u potpunosti provodimo u autu, vozeći se dvanaest sati između Chiang Raija i Bangkoka, gdje sam rezervirao isti smještaj u kojem smo već bili, Modena by Fraser Bangkok. Dvanaest sati u autu proveo sam radeći dvije tri, pokušavajući zaspati, dopisujući se s raznim ljudima nastojeći dogovoriti prijevoz do Siem Reapa i natežući se s Wekom oko klime! Ne znam što je s Tajlanđanima i klimom, ali Wek mi je konstantno dizao tlak stavljajući klimu valjda 25 stupnjeva ispod vanjske temperature. Prije nego bih zaspao, s obzirom na to da mi je bilo hladno, zamolio bih ga da ju smanji, što bi i učinio, ali kad bi se probudio, vidio bih da je sve po starom! To mi je doslovno radio dvanaest sati i bez obzira na to što mi je na kraju svega ipak prirastao srcu, poželio sam ga par puta baciti van iz auta…
Dan 51 – Bangkok – 12.03.2023
Glavni zadatak za danas bio mi je pronaći prijevoz od Bangkoka do Siem Reapa! Iako sam prije samoga puta čitao o ovom graničnom prijelazu, što nas sve potencijalno tamo može čekati i koliko bi on mogao biti izazovan za nekoga u kolicima, upravo sam radi izazova odlučio prijeći ga kopnenim putem. Kao što sam i pisao prije, najveća briga bila mi je kako s Laurom i sa svom našom prtljagom prijeći oko kilometar ničije zemlje kojom vladaju razni preprodavači, taksisti i tko zna čega tu sve nema. Tako sam nakon intenzivnog traženja uspio pronaći nekakvu “agenciju“ za prijevoz imena „Taxi for you Cambodia“ kojima sam poslao poruku objasnivši kako tražim nekoga tko nas isključivo preko tog dijela može prevesti vozilom, bez ikakvih promjena dogovora, presjedanja i sl. Dogovor je pao i dogovorili smo cijenu od 140 dolara za privatni kombi. Konačnim dogovorom pao mi je kamen sa srca i sada sam se mogao opustiti, posvetiti drugim stvarima i dogovoriti naći se s ljudima s kojima smo se ovdje družili. Osim toga, do mojeg paketa s kateterima , poslanog još iz Zagreba prije puta, i dalje nisam mogao doći pa sam se jednostavno morao pomiriti da u Kambodžu ulazim bez novih zaliha! One su me, na svu sreću čekale kod Bojane u Phnom Penhu, glavnom gradu Kambodže…
Zadnja noć u Taljandu
S Adamom i Jimom smo se pozdravili, a umjesto njih društvo su nam došli praviti Filip, moj prijatelj iz Zagreba te njegov prijatelj i kolega Dominik. Dominik je ovdje stigao poslovno iz Kine gdje radi kao Dj, a večeras će glazbu puštati upravo u Filipovom klubu, Space plus! Iako bih na Filipov poziv inače pristao bez razmišljanja, osjećao sam nekakve negativne promijene u mjehuru i s obzirom na to i da sutra ujutro krećemo za Kambodžu, znao sam da si izlazak ne mogu priuštiti bez nekih posljedica!
No, Filip ne bi bio Filip, a da na moje obrazloženje zašto ne možemo ići ne kaže; „Pa kaj, sutra možete direkt iz izlaska u Kambodžu“! I da, nije trebao dvaput reći i nakon pive pristajem! U klub stižemo oko 22:00, dva sata prije Dominikovog nastupa pa nas Filip vodi ravno u backstage, gdje nam donosi cugu i gdje se ponovno srećemo s Mateom iz Tajvana, večerašnjim Dominikovim MC-om!
Dominika smo ispratili do samog kraja njegovog seta i koliko god sam znao da ću sutra „žaliti“, bilo mi je neopisivo drago provesti posljednju noć u Bangkoku i Tajlandu općenito, ovako spontano i u društvu ljudi koji su nam ovdje pravili društvo i bili od velike pomoći! Nažalost, u ovakvim se situacijama volim opustiti i prepustiti pa vam od ovoga dana ostavljam jednu jedinu fotku u društvu Adama i Jima!
Nakon 51 dana putovanja po Jugoistočnoj Aziji, ulazimo u posve novu državu kojoj se užasno veselim i naše putovanje od ovog dana postaje za stepenicu uzbudljivije!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
