Egipat je oduvijek bio u mojoj glavi. Nije bio na samome vrhu liste prioriteta ali uvijek prisutan, nekako dublje, u nekoj podsvijesti. Naravno da sam oduvijek želio otići tamo jer vjerujem da sam kao i mnogi ovdje gledao puno crtića i filmova te maštao o Faraonima, egipatskim Bogovima, Egipćanima, piramidama i svim tim hramovima i pitao se kako su oni to pobogu sve napravili? Kako je to sve tada izgledalo? Fascinirala me njihova kultura, arhitektura, odjevni predmeti, šminka i pismo. Možda i najviše želio sam vidjeti jedan od hramova po noći. Maštao sam o tome kako to sve izgleda po mraku s onim prigušenim svjetlima koja dodaju još veću misteriju na i ovako već veličanstveni hram i kipove.
No, kako sam ja uopće završio u Egiptu? E pa, mnogo je krivaca! Prvi je definitivno Zahia, djevojka iz Luxora koja me prati i koja mi je iz čista mira napisala da dođem u Egipat. S bubom u uhu počeo sam razmišljati o Egiptu i nakon neuspjelih dogovora s Gogom, Irmom i Dankom odustao na neko vrijeme, pogotovo s obzirom na situaciju oko Covida-19 koji je tad harao i uvelike ugrožavao putovanja.
Svega par tjedana kasnije u razgovoru s tadašnjom asistenticom Patricijom pao je dogovor oko odlaska u Egipat. Iako je odlazak u takvu zemlju s jednom osobom u žaru pandemije zvučao pomalo strašno, odlučio sam se cijepiti kako bih smanjio rizik i ne završio i umro u tamo nekoj bolnici. Dogovor je pao na točno mjesec dana, a na prvih deset dana priključili su nam se moja sestra Martina i moj prijatelj Grega. Iako je sve to još bilo u fazi planiranja, osoba koja je najzaslužnija za pomak s mrtve točke bio je Martin iz putničke agencije gotravel.hr koji mi se javio još dok se skupljalo za bicikl i koji mi je odlučio pokloniti dvije povratne karte za Egipat! Bez njega i takvog moralnog poguranca ovaj put se vjerojatno ne bi dogodio tako da Martine, ako ovo ikada pročitaš, hvala Ti još jednom najviše!
Organizacija puta u Egipat bila je kao i sama zemlja, jebena! Puno toga radi pandemije nije radilo, a najviše mi je otežavala činjenica da su neke ceste bile posve zatvorene od strane vojske. Sve bi to bilo uredu da sam ja samo htio boraviti u Kairu i gledati piramide, ali naravno, ja sam htio sve!
Na kraju, bolje vrijeme za posjetu Egiptu nisam mogao odabrati. Za većinu turista bilo je već prevruće dok su se ostali još uvijek bojali radi pandemije, otkazivanja leta, testiranja a tu su i neke ostale opasnosti. Gotovo sve atrakcije obišli smo sami i u potpunoj tišini. Ne trebam vam ni govoriti koliko to sve magično izgleda bez turista. Mislim da se ovakva prilika možda više nikada neće ukazati i mislim da nitko od nas još uvijek nije još svjestan kolike smo bili sreće.
Dan 1 – Zagreb – Ljubljana – Hurgada – 15.05.2021
Nisam niti legao, a već sam se probudio. Točno u 02:15! Uzbuđenje, stres, pakiranje u zadnji tren…ma klasika! Opet na put krećem sjeban! Dok se oblačim majka copra i diže mi živac! Daj samo da odem što prije…
Zvuk rampe u pola četiri ujutro sigurno nije dočekan s oduševljenjem od strane susjeda ali ajde, neće me biti mjesec dana. Mala žrtva za veliku nagradu! Izlazimo van, auto stoji pod sva četiri na sred ceste i prilikom prebacivanja na sjedalo majci zapinje bademantil za kolica. Kako kolica nisu bila zakočena, odlaze na drugi kraj ceste, a ja vičem „ide auto“ dok majka trči po cesti loveći ih. Vidim ja, dobo je počelo, bit će ovaj Egipat prava avantura!
Vozimo se prema Ljubljani od kuda letimo za Hurgadu gdje će nas dočekati sestra Martina i Grega koji su iz Kaira stigli dan ranije. U Ljubljani nas dočekuje prijatelj Luka koji nas vozi do aerodroma i zapljenjuje mi auto koji će maziti i paziti dok se ne vratim, nadam se! Stižemo na aerodrom Jože Pučnik i opraštamo se od Luke. Tete na aerodromu lijepo su se pobrinule za nas, a dvije mrcine prebacile su me u avion. Iako sam mislio da će me u avionu dočekati janezi, cijela posada aviona i većina putnika, Hrvati! Stjuard iz Velike Gorice poznaje sve moje odbojkaše i objašnjava mi da se radi o tvrtki koja drži četiri čarter aviona i voze svugdje.
Hurgada
Iako nas je mali klinac ispred nas, dva puta pošpricao s vodom i Patriciji zalio noge, let od tri sata prošao je kao ništa. Boja tirkiznog mora kroz prozor nagovijestila je da smo stigli, a otvaranjem vrata i dolaskom topline na moje lice nisam moga odoljeti, a da ne skinem majicu. Nakon što su svi izašli iz aviona, osoblje aerodroma mi govori da nemaju asisstance. Pa dobro (prepirem se s njima na engleskom), šta da ja sad radim? Govore mi da nemam izbora nego da me sa sjedala fizički odnesu izvan aviona gdje će me dočekati moja kolica. Ah, ta Afrika!
Čovjek nakon mosta nam provjerava PCR testove i šalje nas na imigraciju umjesto po vizu. Drugi nas šalje po vizu ali nešto ne štima, kako sad viza 30 dolara kad znam da je 25 dolara? Eto ti čuda, na šalteru iza ugla, par metara dalje, viza je 25 dolara! Mamicu vam! Prolazimo imigraciju i kod prtljage nas pozdravlja Adam, dečko zadužen za brigu o putnicima. Pomaže nam sa stvarima i vodi nas direkt do Vodafona da kupim sim karticu i Internet gdje me na Hrvatskom pita , „koliko hoćeš“? Uzimam 24 gige za 24 dolara!
Na izlasku iz aerodroma dočekuje nas Moh s vozačem Hassanom! Moh je čovjek s kojim sam dogovorio i organizirao turu za sljedećih deset dana. Zajebavam ga da sam ga prepoznao po mišićima i da je bio najnabildaniji na aerodromu, a zapravo, bio je samo najcrniji! Dajem Adamu tip koji me s Mohom prebacuje u kombi i krećemo po Martinu i Gregu!
Puno je ljudi pisalo da se u Hurgadi nema što za vidjeti, nešto slično kao i što je slučaj bio s Ammanom u Jordanu. Na prvi dojam, sviđa mi se, ali to sam ja. Ja volim taj kaos i te arapske zemlje. Hurgada je grad smješten na obali Crvenog mora i sastoji od starog dijela – Dahar, centra – Sakale i novog dijela Memše. Hurgada Marina je pravi turistički dio, prepun lokala i restorana. Restorani i lanci brze hrane kao što su McDonald’s ili KFC nalaze se na Memši i Sakali.
Ispred Marina square hostela gdje ćemo noćiti sastajemo se s Martinom i Gregom, odlazimo u sobu, presvlačimo se i spuštamo dole jer je po nas već došao Hassan! Iako postoje okolni otoci poput Giftuna i izleti na iste, mi nismo imali vremena pa smo se odlučili na ronjenje po koraljnom grebenu jer je to nešto što nitko osim mene nije iskusio. Patricija i ja ćemo se na kraju puta vratiti Hurgadu pa ćemo još toga vidjeti.
Moha kupimo ispred neke napuštene zgrade pa ga pitam je li zapravo beskućnik? Sviđa mi se lik, savršeno barata engleskim, zna sve vezano uz ture i turizam i kuži zajebanciju. Dobro smo se slagali još prije puta pa niti ne čudi.
Crveno more
Izlazmo iz Hurgade i nakon 15 min stižemo do broda na koji me pomoću drvene daske ne znam ni sam kako prebacuju. Hvala Bogu da imam Gregu, a tu je i Moh koji je jak i naš kapetan Awad. Imamo kakvih 1h plovidbe do grebena i do ulaska u brod razmišljao sam da li da idem roniti ili ne, a onda mi je Awad pokazao stakleno dno kroz koje sam sve vidio i sve je palo u vodu i vratio sam se u svoju zonu komfora uživajući na suncu, bez ijedne brige.
Nastavio sam u tom tonu po dolasku na greben. Svi su otišli na ronjenje a Awad i ja nabacili teški chill. Kažu, vidjeli su svašta ali sudeći po fotografijama sve je to već devastirano od strane ljudske ruke, kao i u Australiji, a i u Jordanu. Ne bi ja bio ja da ne dođem na neku ideju za kraj izleta posjećujemo maleni atol nasred mora.
Po povratku na kopno, Moha ostavljamo doma da se presvuče, a nas je Hassan odvozi na zalazak sunca s pogledom na Red sea mountains! Hassan je simpa tip, ali jako miran i sramežljiv pa rijetko kad priča. Inače živi u Luxoru, ima 32 godine, a za Moha radi godinu dana i vozi gdje treba. Ima troje djece, curicu od 9 godina i dva dečka. Kaže sjebala mu djeca mobitel na touch pa sad ima ovaj na tipke. Pitam ga, a koliko žena imaš? Kaže jednu na što ga pitam je li može imati više? Kaže mogu četiri! Pitam ga pa zašto nemaš više na što se hvata za glavu i govori „glavobolja“. Svi arapi odgovaraju isto! Žene…
Starfish
Za kraj dana, našli smo se s Mohom u centru grada i sjeli u Starfish, restoran s poprilično dobrim preporukama i ocjenama. Već na samome ulazu stoji ogroman štand s hrpetinom svježe ribe, a duž cijelog restorana prostire se ogroman akvarij pored kojeg sjedneš i jedeš ribe dok druge ribe plivaju oko tebe. Je li to uopće u redu?
Za svega 100 eura imali smo gozbu za nas petero! Naručili smo kilu kozica, porciju lignji, dvije ribe (red snapper), pet različitih vrsta umaka i cugu. Kako sutra rano krećemo za Luxor s Mohom smo prije polaska uspjeli dogovoriti jutarnju vožnju s quadovima. Još ne znam što me čeka, a čeka me teško sranje o kojem ćete čitati sutra!
Nakon večere krenuli smo pješke prema hostelu i stopili se s kaosom na ulici. Svi nas zovu u dućane, dovikuju nešto i u jednom nam trenutku netko sa zgrade baca petardu ravno pored nas. Jebem ti, noge su mi se odsjekle!
Kupili šišu za 5 dolara i stigli pred hostel gdje sam ostao chillati na ulici razgovarajući s nekim lokalcem koji drži parfumeriju i upijati kaos. Sad kad gledam fotografije, ne čudi me da me netko možda zamijenio s prosjakom.
Dolaskom u sobu, Grega sređuje šišu i tu nam se pridružuje vlasnik hostela Ahmed, kojeg mi je preporučila Ivona i koju je naravno, puno pozdravio! Dogovorili smo doručak rano ujutro i otišli spavati.
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
