Povratkom sa tromjesečnog puta Jugoistočnom Azijom, u moj inbox stigao je prijedlog od jedne djevojke, za putovanje u trajanju od dva mjeseca. Njezin prijedlog bio je da me na putovanju prati i o meni brine, a ja zauzvrat podmirujem trošak putovanja. Iako to nekome zvuči pomalo suludo, takva je nažalost moja realnost želim li putovati na ovakav način i ovako dugo. Nakon par razgovora i nešto boljeg upoznavanja, na „papir“ smo stavili naše želje, Indiju, Filipine i Južnu Ameriku. Iskreno, najviše sam navijao za Indiju, jer me Južna Amerika nije previše zanimala, dok su Filipini bili slični mojem zadnjem putovanju i u njima mi je falilo dinamike.
Kako je došlo do puta u Južnu Ameriku?
Sad, sigurno se pitate kako je moguće da me Južna Amerika nije zanimala? Odgovor baš i nemam, kao niti neku činjenicu ili stavku koju bih bacio na „stol“ i pobio sve vezano uz taj kontinent. Jednostavno, nikada me nešto posebno nije privlačila. Onu neku posebnu vibru osjetio sam u Africi i Australiji, a najugodnije sam se osjećao u Jugoistočnoj Aziji i uvijek sam taj put zamišljao kao „onaj“ sanjarski. S obzirom na moju lošu termoregulaciju i stalnu hladnoću, taj dio zemlje djelovao mi je kao najpogodniji za bijeg od zime u budućnosti, a i nekako najugodniji za život.
Ipak, par dana nakon odabira destinacija, jedna misao prošla mi je glavom. Što ako griješim? Što ako postoji nešto bolje od Jugoistočne Azije i što ako je to baš Južna Amerika? Kakav sam ja to putnik i „istraživač“ ako sudim nečemu bez vlastitog iskustva? Na svaki spomen mojeg potencijalnog putovanja Južnom Amerikom slušao bih o ljepotama tog kontinenta. Slušao bih o nestvarnim i sirovim ljepotama krajolika, nasmijanim i susretljivim ljudima, ali i opasnostima. Gotovo svi su mi govorili da je putovati Južnom Amerikom opasno i da postoji velika šansa da budem opljačkan. Osim toga, kao i uvijek, govorili su mi da će Južna Amerika, s obzirom na infrastrukturu i bez obzira na sve što sam do sada prošao, za mene biti preteška. To je bila točka na „i“ i ono što me dodatno potaknulo otići tamo i dokazati sebi, a i drugima suprotno.
Istraživanje
O Južnoj Americi na samome početku nisam znao puno. Možda i najmanje, zanimale su me Argentina i Čile, dvije zemlje u koje nikada nisam niti pomislio ići. Argentina me već na prvu iznenadila svojom dinamikom i raznolikošću, od prašuma, močvarnih predjela, planina, životinja i pustinja, dok mi je sama pomisao na Čile bio Uskršnji otok. To mjesto i one čuvene kipove gledao sam od djetinjstva u časopisima i na televiziji, niti ne pomišljajući da bih jednog dana mogao otići tamo, pogotovo ne od kada sam u kolicima. Sad sam imao priliku i san, otići na Uskršnji otok, ako sam već u „blizini“. No, odlazak na Uskršnji otok nikako nije jeftin i nije da me financije za ovaj put nisu brinule. Bez obzira na to, očeve riječi „jednom se živi i odi tamo ako imaš priliku“ bile su dovoljne da čvrsto odlučim postaviti Uskršnji otok za jedan od prioriteta ovog putovanja.
Iako to nisam očekivao, odlučio sam i napravio plan puta krenuvši sa Argentinom iz koje smo trebali ući u Čile te nastaviti kroz Boliviju, Peru, Kostariku, Panamu i završiti sa Gvatemalom, tj. usponom na jedan od najaktivnijih vulkana na svijetu, Acatenango. Iako je to sve još uvijek bila samo ideja u mojoj glavi i nisam znao kako sve to uopće ostvariti, imao sam neku strukturu i ideju o putovanju.
Izrael, mali put prije velikog
Znajući destinacije, a i trajanje puta, javio sam se Turkish Airlinesu i predstavio im svoju ideju i plan puta. Dobivši odobrenje za suradnju, preostalo je još samo odrediti datume, sa čime sam ipak odlučio malo pričekati dok ne istražim sve malo temeljitije i dok svoju suputnicu ne upoznam uživo. Dočekavši dan upoznavanja, moja je suputnica došla na ideju da prije Južne Amerike „odradimo“ jedan manji put kako bi se bolje upoznali i kako bi vidjeli da li funkcioniramo skupa.
Iako to nije bila moja želja jer nisam htio trošiti novce namijenjene za Južnu Ameriku i time potencijalno ugroziti odlazak na Uskršnji otok, pristao sam radi nje. Kako se radilo o samom početku zime, nisam htio ići nigdje gdje bih se potencijalno smrzavao, pa je odluka pala na Lanzarote, za koji na kraju nisam uspio na vrijeme kupiti karte. Razmišljajući gdje otići sljedeće, dvoumio sam se između Tunisa, Libanona i Izraela. Javivši se ponovno Turkishu sa još jednom idejom, s obzirom na situaciju u Libanonu i manjak letova za Tunis, odabran je Izrael.
Moja mapa izraela sa svim pinanim lokacijama
Šok
Izrael sam istražio uzduž i poprijeko, odredio datum i isplanirao cijeli put. Karte su bile u „džepu“ i sve je bilo spremno, a onda je svega osam dana prije leta u Izraelu izbio rat. Izgubivši gotovo mjesec dana vremena na istraživanje i planiranje, može se reći da sam sve manje vidio „mali put prije Južne Amerike“ i za njega pronalazio energiju i volju. Vrijeme puta u Južnu Ameriku se bližilo, a ja sam imao potpuno nerazrađen put i sve manje vremena.
Ipak, bez obzira na sve, konačno pronašavši zajednički jezik sa suputnicom, dogovorili smo kratko putovanje autom do Rima. Sada sam po drugi put isplanirao putovanje koje nisam „osjećao“ i na koje baš i iskreno nisam htio. Nakon što sam sve istražio i isplanirao, preostalo je samo bilo krenuti. Spreman i spakiran, na dan polaska čekao sam svoju suputnicu i nikada je dočekao. Jednostavno, nije se pojavila, uz opravdanje tri dana kasnije da joj se pokvario auto. Taj trenutak bila je kap koja je prelila čašu i sa nekime toliko neodgovornim jednostavno nisam mogao riskirati odlaskom na drugi kraj svijeta.
Otkazati sve ili nastaviti?
Pomalo šokiran, ali i zahvalan što ništa nisam rezervirao i izgubio (financijski) te što ipak ne idem na forsirani put, pitao sam se što sada? Imao sam pred sobom jasno zacrtani cilj i viziju puta u Južnu Ameriku, a kada imam tako nešto, obično nikada ne odustajem. Pomislio sam kako je sve ovo zapravo neki pokazatelj da je sve protiv mene i da mi možda nešto govori da ne idem na put?
U međuvremenu sam upoznao Miu, koja je rekla priključiti se na nekom dijelu puta, a bili su tu i moja sestra Martina i prijatelj Grega koji su mi rekli da u najgorem slučaju idu sa mnom na dva tjedna u Peru. Dakle, imao sam nešto, ali ne i ono što sam htio, dva mjeseca Južne Amerike. Odlučio sam tvrdoglavo i uporno nastaviti sa svojim planom i okušati svoju sreću pokušavši pronaći nove suputnike putem društvenih mreža!
U potrazi za suputnicima
Nakon što sam na svojim društvenim mrežama objavio da tražim suputnika za Južnu Ameriku, na moj se oglas javilo gotovo 120 kandidata! Tri tjedna danonoćno sam proveo dopisujući se, razmišljajući i nalazeći se sa potencijalnim suputnicima. Bilo je tu uistinu svega i svačega, ali već u samome startu odlučio sam da će moj suputnik ovaj put biti muško. Jednostavno, iz razloga da putovanje fizički bude nešto lakše. Ta tri tjedna to je bilo jedino što sam radio i mogu reći da je bilo poprilično iscrpljujuće.
Izbor sam suzio na pet kandidata, među kojima su bili Jakov iz Splita i Mladen iz Beograda. Iako se vidjevši sa svima uživo, nekako sam najbolje osjetio njih dvojicu. Oboje su imali nekog putničkog iskustva, oboje su baratali fotoaparatom i oboje su djelovali fizički dovoljno sposobno. Osim toga, u njihovim sam tekstovima osjetio ono nešto. Jakov je više puta navratio do Zagreba kako bi se što bolje upoznali, dok je Mladen do mene došao na jedan vikend. Svevši izbor na spomenuti dvojac, nisam se mogao odlučiti koga izabrati, jer oboje su mi djelovali idealno. Taj vikend kada me posjetio Mladen, ležao sam u krevetu i jedna misao prošla mi je glavom. Što ako na put povedem obojicu? To bi za mene bilo idealno, ali kako to financijski riješiti? Kako uopće znati koliko mi je novaca potrebno za sve to skupa i nas trojicu?
Nakon par dana javio sam se obojici i iskreno iznio svoja razmišljanja. Rekao sam im kako bih obojicu volio imati uz sebe i predložio da mi nekako pomognu financijski, sudjelujući sa određenim iznosom novaca koji bi išao za put. Osim toga, jasno sam im dao do znanja da je moguće da na pola puta ostanemo bez financija i da ćemo jednim dijelom ovisiti o donacijama, ako one uopće budu stizale. Kao, idemo, avanturistički, pa što bude – bude! Bez obzira na to što je sve bilo na klimavim nogama i djelovalo nesigurno, dečki su mi vjerovali i uskoro smo postigli dogovor i krenuli u realizaciju putovanja.
Svega par dana kasnije, netko me označio na objavi u jednoj putničkoj grupi. Bila je to Alenova objava, gdje je tražio suputnika za neko duže putovanje. Vrlo brzo smo se čuli telefonski, sve sam mu objasnio, a meni je bilo važno da ako ide sa nama, da ima nekog iskustva, da je normalan i da shvaća na kakav put ide i sa kime. Alen koji je iz Zadra, tako je vrlo brzo postao moj treći suputnik i to je sada djelovalo kao da imam ekipu sa kojom mogu osvojiti cijeli kontinent. To je za mene sada postala prilika putovati na jedan drukčiji način i iskoristiti to nabolje što mogu, jer tko zna da li ću ikada više uz sebe na putu imati tri fizički sposobna suputnika.
Jakov, Mladen, Alen i ja na kraju svijeta
Plan puta – Broj jedan!
Sada, kada sam konačno imao ekipu, došlo je vrijeme da posložim ovu „kobasicu“ od puta. Već u samom startu naišao sam na ogroman problem. Moj prvotni plan bio je iz Buenos Airesa letjeti u Ushuaiu, na sam jug Argentine, iz koje sam namjeravao autom prijeći u Čile te preko Patagonije stići u Santiago. Tu sam saznao da od Ushuaie do Čileanske Patagonije cesta uopće ne postoji!
Da bi se ušlo u Čile, potrebno je iz Ushuaie ići sjeverno Argentinom te nakon par stotina kilometara ući u Čile i vratiti se južno u Patagoniju. Najam vozila bio je užasno skup, pogotovo ako se vozilo vraća u drugi grad. Uz to, svaki prelazak granice sa unajmljenim vozilom naplaćuje se oko 300 dolara. S obzirom na to i na to što nam jedan običan auto ne bi bio dovoljno velik, shvatio sam da budžet za takvo što nemamo. Istraživao sam, razbijao glavu, razmatrao brodove, avione i sva moguća rješenja, da bih po prvi put ikada odlučio putovati autobusom, prijevoznim sredstvom kojem mi je radi mojeg stanja, težine i kompleksnosti do sada bilo nezamislivo putovati. Sada sam uz sebe imao tri fizički sposobna tipa, i ako to ne bi bilo moguće sada, ne bi nikada!
Istraživši Argentinu, Čile i Boliviju, počelo je razmišljanje o mjestu u koje sam još manje vjerovao da ću ga vidjeti uživo od Uskršnjeg otoka, Amazoni! No, znamo svi što je Amazona i pitanje je bilo mogu li ja u ovakvom stanju uopće otići tamo i vratiti se živ? Osim toga, pričalo se i o Galapagosu, ali to je ponajviše ovisilo o financijama i stanju u Ekvadoru, s obzirom na to da je tamo tada bilo proglašeno opsadno stanje. Sve u svemu, imao sam pred sobom najveći putnički izazov ikada. Dodatnu komplikaciju imao sam sa Mijom, sestra Martinom i Gregom. Mia je odlučila pridružiti nam se u Santiagu i ostati s nama kroz Boliviju i Peru. Martina i Grega svoj su fokus stavili na Peru, sa velikom željom da posjete Amazonu.
Ja sam bio taj koji je to sve trebao posložiti, jer trebali smo uloviti Patagoniju za vrijeme ljeta, jeftine karte za Uskršnji otok i povratak sa njega kada Mia dolazi u Santiago. U Boliviju smo trebali ući za vrijeme kišne sezone, ali ostati toliko dugo da u Peru uđemo točno kada dolaze Martina i Grega te kada počinje suha sezona. Moram priznat da je moj folder „Južna Amerika“, u trenutku slaganja ovog puta, na laptopu izgledao poprilično kaotično i da mi je tada sve djelovalo kao nerješiva enigma. Zapravo, ako ću biti iskren, malo me bilo strah svega i sve je djelovalo kao preveliki zastrašujući zalogaj. No, kockice su se polako slagale…
Novi problemi
Sastavivši novi „kostur“ putovanja, konačno sam se javio Turkishu sa finalnim planom i datumima. Moja ideja bila je sletjeti u Argentinu i doma ići iz Paname, a onda je stigao hladan tuš iz Turkisha. Naime, kako sam dugo čekao, Turkish mi je sada jedino za ponuditi imao dolazni let u Sao Paolo (Brazil), a odlazni iz Meksika! To su sada bile dvije ogromne države u koje nisam imao namjeru uopće ulaziti i to je sada od mene zahtijevalo da u potpunosti promijenim cijeli plan puta, ponovno! Kako sada u sve ovo ugurati još Brazil i Meksiko?
Nisam baš imao luksuza odbiti ponuđeno i kao jedino rješenje vidio sam da naše putovanje od dva mjeseca, produžimo na tri! Dečkima sam javio i dogovor je bio postignut, samo što je sada naš rizik od ostajanja bez financija bio još veći. Ponovno krenuvši u planiranje puta, u startu sam izbacio Panamu, Kostariku, a Meksiko sveo na samo najosnovnije, u svega pet dana. Brazil je pak bio priča za sebe!
Brazil
Brazil je bio ono što me u Južnoj Americi itekako zanimalo, ali ne u sklopu ovog putovanja jer je jednostavno bio prevelik. Tek kad počneš istraživati Brazil i provjeravati udaljenosti, shvatiš koliko je ova zemlja ogromna! Moja ideja, želja i san za Brazil, a i općenito za Južnu Ameriku, bila je vidjeti Jaguara u prirodnom okruženju. Istražujući, otkrio sam Pantanal, močvarno područje Brazila i mjesto sa najvećom šansom za vidjeti ovu životinju. Nažalost, cijene avionskih karata, smještaji, a i ture bile su užasno skupe. Bez obzira na to što sam u to bio spreman „uložiti“, saznavši da je tamo kišna sezona i da je šansa za vidjeti jaguara još manja, odbilo me od daljnjeg planiranja. U tim periodima jaguari navodno još i manje dolaze uz rijeku, na otvoreno, s obzirom na to da u unutrašnjosti imaju vode, pa je time i šansa za vidjeti ga minimalna, zapravo, gotovo nikakva.
Što sam više istraživao Brazil shvaćao sam da za stvari koje me zanimaju idem tamo u potpuno krivom periodu. Nažalost, kako sam stvari otkrivao, tako sam ih i križao. Iako sam kao glavni cilj puta postavio Uskršnji otok, sve veća opsesija u mojoj glavi bila je Amazona! U nju sam mogao ući u Brazilu, Boliviji, Peruu i Ekvadoru. Kako smo već planirali u Amazonu ući u Peruu, pitanje je bilo ima li smisla dva puta ulaziti u istu? U mojoj glavi svakako ima! Amazona u Ekvadoru činila si me najmanje zanimljivom od ovih opcija. Ona u Boliviji svakako mi je djelovala najzanimljivijom, ali i najtežom i najopasnijom. Možda čak za mene i nemogućom. Otpisavši navedene, preostao je Manaus u Brazilu. Iako je moja želja bila velika, na kraju sam odlučio biti realan i odustati. Naime, radi kišne sezone, visokog vodostaja, visokog rizika od malarije i skupih karata odlazak u Manaus sve je manje imao smisla.
Treće mjesto koje sam želio posjetiti u Brazilu bio je Nacionalni park Lençóis Maranhenses, poznat po bijelim dinama koje su u određenom periodu godine ispunjene vodom. Kako sam istražujući saznao da vode gotovo nema, a od vodiča nisam dobivao iskrene odgovore jer me nagovarao da dođem, radi cijene karata nisam vidio smisao odlaska niti tamo. Tako je odluka pala da Brazil svedemo samo na Sao Paolo i Rio te svega dva tjedna prije karnevala odletimo za Urugvaj. Iako mi je bilo žao ne vidjeti karneval, u utrci sa vremenom morali smo dalje kako bi ulovili sve ono gore navedeno i za početak, pobjegli prije nego li zima stigne u Patagoniju.
Plan puta – Broj 2
Svevši Meksiko i Brazil na minimum, sada sam konačno imao neki finalni i okvirni plan. Sletjevši u Sao Paolo plan je bio nakon par dana otići za Rio iz kojeg bi letjeli za Urugvaj na svega par dana. Nakon Urugvaja plan je bila Argentina iz koje smo namjeravali u Čile i na Uskršnji otok. Povratkom s otoka, u Santiagu bi nas trebala dočekati Mia s kojom smo trebali proći ostatak Čilea, Boliviju i ući u Peru gdje bi nas trebali čekati Martina i Grega. Nakon Perua plan je bio oprostiti se od Mije, Martine i Grege te nastaviti kroz Ekvador, Gvatemalu i iz Meksika letjeti doma.
Iako je plan bio tu, točne datume unutarnjih letova i nalaženja sa ostalim suputnicima još uvijek nisam znao, jer sve je ovisilo o kupnji karata i datumu odlaska na Uskršnji otok. Kako god, datum polaska na put bio je 15. Siječnja i karte su bile sređene! Iako sam mnogo toga posložio, mnogo toga je ostalo ne isplanirano, ali dio toga sam odlučio raditi na putu, u hodu.
Pripreme, strahovi i pakiranje
S novim suputnicima i jasnim datumom polaska došlo je vrijeme za osobne pripreme za ovo putovanje. Svi smo imali neke jasne zadatke, poput toga da Jakov vježba fotografirati na mojoj opremi, a da Mladen, kao građanin Srbije, sredi vize za Boliviju, Gvatemalu i Meksiko. Vize je na sreću po nas trebao samo Mladen, jer Hrvatima za niti jednu od zemalja sa liste viza ne treba.
S obzirom na to da sam znao da će mi ovo biti vjerojatno najteže putovanje do sada i da ćemo dobar dio puta provesti u Andama i na velikim visinama, moja najveća zabrinutost, osim malarije i nekakvih boleština, svakako je bila kako će moje tijelo na te visine reagirati. Nigdje nisam pronašao nikoga tko je u mojoj situaciji iskusio slično, a na moju poruku u grupi gdje se nalaze osobe sa invaliditetom nikakav odgovor nisam dobio. Pokušavajući pronaći neku informaciju, saznao sam za tablete Diamox, za visinsku razliku. Kako za njih treba recept, uputio sam se po isti u Andriju Štampara. Osim Diamoxa, nabavio sam i recept za Antimalarone, s obzirom da je isto tako postojala i opasnost od malarije, pogotovo u Amazoni. Misleći kako sam riješio dvije muhe jednim udarcem, par dana nakon javio mi se doktor kako Diamox ipak radi svojeg stanja ne bih smio piti. Ipak, iako pod strahom, odlučio sam riskirati, ne imajući izbora…
Osim gore navedenog, noćne mi je more za ovaj put stvaralo pakiranje. Bio je ovo put gdje ću po prvi puta konstantno prelaziti iz ekstremnih vrućina, u za mene, ekstremnih hladnoća. Trebao sam po prvi puta kupiti gojzerice, trebao sam nositi zimsku jaknu, skafander, višestruke slojeve, ljetnu robu, tehnologiju i sve moguće medicinske potrepštine, počevši od 450 katetera! Jedina opcija bila je svakome od suputnika „ugurati“ nešto svoje i računati na Miju, Martinu i Gregu da me svojim dolaskom opskrbe novim kateterima i potrebnim.
Sponzorstva, financije puta i oprema
Iako sam za ovaj put skupljao dugo, bez obzira na sve i na to što Jakov i Mladen financijski pridonose putu, znao sam da nemam dovoljno kako bih cijeli ovaj put i zacrtano financirao za trojicu. Bez obzira na to što su roditelji obećali pomoć ako zatrebam, želio sam sve nekako napraviti „sam“. Tako sam i za ovaj put odlučio pokrenuti crowdfunding kampanju kojoj je cilj, ukoliko se ljudi za to odluče, bio skupljati donacije koje bi nam na tom putu pomogle.
Kao i za prošlo putovanje Jugoistočnom Azijom, tako sam i za putovanje Južnom Amerikom suradnju ostvario sa Turkish Airlinesom. Oni su nam osigurali dolazak i odlazak iz Južne Amerike i tako mi donekle olakšali ovaj put. Hvala im na tome!
Za prošlo putovanje uložio sam mnogo u profesionalnu foto opremu. U tome mi je pomogla Anigota i bez njih na ovom putovanju Južnom Amerikom ne bih imao ovo što imam danas. Hvala im na tome!
Za ovaj sam put tako imao vrhunsku foto opremu, a kako bih još više podigao ljestvicu, odlučio sam nabaviti bolji i profesionalniji dron. U tome mi je pomogao Aviteh koji mi je pomogao u nabavci profi drona Dji Mavic 3 pro! Hvala im na tome!
Zaključak
Iako sam se raspisao, ovaj cijeli tekst iznad samo je segment onoga što sam sve prošao kako bih krenuo na ovaj put i cilj mu je pokazati da nije sve divno i krasno te koliko je truda bilo potrebno samo za krenuti. Gdje su sve još mnogobrojne poruke sa lokalcima, vodičima, druga istraživanja, čitanja i noći provedene uz ekran.
Vrativši se doma nakon četiri mjeseca putovanja, prijeđenih devet zemalja, gotovo devedeset tisuća kilometara, 23 leta, 15 transfera autobusom i svim drugim mogućim sredstvima, iz Južne Amerike sam se vratio živ i zdrav, prepun dojmova ali i fizički te psihički iscrpljen.
Sada sam konačno odlučio napisati putopis i donijeti vam priče iz moje Južne Amerike, onako kako sam ju ja gledao i vidio svojim očima. Nadam se da će te kroz moje pisanje i fotografije osjetiti barem mali dio onoga što sam ja doživio i da će vas Južna Amerika oduševiti kao i mene!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
Osim toga, sve linkove na moje društvene mreže možete pronaći ovdje 👇
