Kao i uvijek do sada, i ovaj se put nisam naspavao! Kako nam je let u 09:15, iz stana izlazimo u 06:00 ujutro. Jakov i ja letimo za Sao Paolo iz Zagreba preko Istanbula, Mladen leti u isto vrijeme KLM-om iz Beograda, dok je Alen KLM-om iz Zagreba otišao nešto ranije.
DAN 1 – POLAZAK I LAYOVER U ISTANBULU – 15.01.2024
Dolaskom na aerodrom nema žive duše pa u potpunoj tišini i miru, bez gužve, obavljamo check in. Iako sve prolazi bez ikakvih problema, let nam kasni, a u Istanbulu imamo sat i pol do leta za Sao Paolo. Tko je takvo što iskusio, zna da je to jako malo vremena, pogotovo za osobu u kolicima koja još mora čekati da se cijeli avion isprazni.
U avion ulazimo jedan sat kasnije od predviđenog i nakon što osoblju ispadam sa stolca i zamalo padam na pod, smještaju me u sjedalo do prozora. Sva sreća, imamo mjesto do nas slobodno, jer ne znam kako bi još netko stao pored Jakova čija lijeva polovica ulazi dobrih 20 cm u moj dio. Sljedećih dva sata leta do Istanbula prošlo je stresno i u nadi da ćemo stići na let. Iako sam konstantno na ekranu provjeravao kasni li let za Sao Paolo, mi te sreće ovaj put nismo bili.
Istanbul
Sletjevši u Istanbul, osoblje nam odmah govori da nećemo stići. Po nas dolazi tip na motorčiću na baterije i sve naše stvari stavljamo na motorčić koji vozi tip dok Jakov gura mene. Inače, imamo jako puno stvari, a od toga su tu dva velika kofera, toaletni stolac od 23 kg i dva ruksaka, od kojih je jedan sa foto opremom težine kakvih petnaestak kila.
Tip nas dovodi do šaltera od Turkish Airlinesa gdje nas šalju stotinjak metara niže kako bi prvo uzeli novu kartu. Inače, nikada do sada nisam zakasnio na let pa mi je ovo cijeli iskustvo potpuno novo. Na spomenutom šalteru vlada sveopći kaos, svi viku i svi nervozno pokušavaju doći na red. Pretpostavljam da su to sve ljudi kojima su otkazani letovi. Konačno došavši na red, šalju nas na treći šalter gdje nas tip, iako nas vidi ne prima, nego pušta druge prije nas, iako smo došli prvi. Čekamo i čekamo pa konačno dobivamo kartu za koju nam lik govori da je let sutra u 10:25. Gledam u kartu na kojoj piše vrijeme leta 09:25, bez ikakvog boarding gatea i ništa mi nije jasno.
Ništa, vraćamo se do kaotičnog šaltera, dajemo teti kartu i govori nam da imamo besplatno noćenje u hotelu, večeru i da je check out u 06:00 ujutro. Super, sad se opet moram dizat usred noći! Na moje pitanje imamo li transfera do hotela prstom mi pokazuje mjesto gdje trebamo ići i čekati. Ni došavši u „čekaonu“ tip nas poziva i vodi van. Pokazujući rukom na autobus, ništa mi nije jasno. Dolazi drugi tip, valjda glavni. Gleda negdje, ali ne u mene. Svako mu oko ide u svoju stranu, kako kaže Jakov, gleda meso, a bode krumpir! Pita on mene „can you talk“? Gledam u njega i ništa mi nije jasno, odgovaram da mogu pričati. Na to mi rukom gestikulira da uđem u autobus. Aha, zabrijao si lik, ne mogu hodati! Smiju se svi, pa se smijemo i mi, no, daj stari, riješi neki prijevoz a da nije autobus.
Donosi mu kompić naše papire, ali naših imena gore nema. Nakon petnaestak minuta dolazi veliki kombi sa rampom. Vozač, stariji ali super ljubazan. Nažalost, nema traka za vezanje pa će me Jakov cijelim putem morati držati da ne padnem. Ništa, krećemo, a ovaj nam oko sokolovo maše, ili barem mislimo da maše nama. I dok se vozimo, vozač me podsjeća zašto volim Tursku. Lik se na semaforu diže i od papira radi tuljac te nam ga daje kao pepeljaru poželimo li pušiti.
Nakon pola sata vožnje stižemo u hotel, ulazimo u sobu i radimo mali odmor. Nismo niti krenuli na put, a već se svašta dogodilo. Alen i Mladen se još nisu javili, pitanje je u kojoj su oni fazi? Kako sam u Istanbulu bio dva puta i kako je vani bilo ledeno, nisam baš imao u planu u istraživanje, a onda je progovorio Jakov. „Daj ajde idemo, ja nisam nikada bio“! A buraz, gdje da ja njega sada vodim, ne da mi se niti disati! Večeramo, na recepciji mijenjamo nešto para u lire i naručuju nam taksi. Taksist neki mlađi tip. Odmah ga ispitujem za cijenu do Aja Sofije pa mi baca cifru od cca. četiristotinjak lira. Pitam ga hoće li upaliti taksimetar? Kaže može! Idemo! Nisam niti sjeo i lik mi je vidio novi Iphone i potpuno se napalio. Rekoh, diraj koliko želiš! Tip nas ostavlja malo ispod Aja Sofije i daje nam svoj broj odlučimo li po povratku zvati njega.
Točno ovdje gdje nas je tip ostavio, u restoranu preko puta jeo sam sa Vedranom i Mateom kada smo biciklirali do Istanbula. Ovdje se svakako moram vratiti i pitati za malog pijetla kada se budemo vraćali! Dolaskom pred Aja Sofiju i Plavu džamiju saznajemo da niti jedna niti druga nisu otvorene pa produžujemo i hodamo jednom od najpoznatijih ulica grada, Divan Yolu, nekadašnjom imperijalističkom cestom koja je nekoć povezivala Konstantinopol sa Rimom. Iako se ulicom prolazi par grobnica nekadašnjih Sultana, nama, a pogotovo Jakovu, najviše pažnje oduzimaju baklave pa se odlučujemo sjesti i omastiti „brke“.
Povratkom do Aja Sofije spuštamo se do restorana Akbıyık Fish House u kojemu sam prije par godina jeo i koji mi je ostao u sjećanju. Pored riba u izlogu stoji omanji tip koji mi na moje pitanje potvrđuje da je gazda restorana. Pitam ga imaju li Salep, napitak nalik kakau rađen od korijena orhideje. Govori mi da nema, na što mu govorim da sam ovdje bio prije par godina i kako smo dragali malog pijetla koji je zujao okolo po restoranu. Tip se odjednom oduševljava, govori mi da je pijetao na farmi i potpuno se angažira oko nas, odvodeći nas u kafić preko puta, predstavljajući nas konobarima kao svoje poznanike i napominjući im da se o nama pobrinu.
Na stol nam stiže ogromna čaša salepa, a konobari gotovo da nas nisu i po kosi podragali. Barem mene, jer Jakov je ćelav. Naravno, ništa u životu nije potpuno besplatno pa nas ova uslužnost košta dvjesto lira i jedan review na Trip Advisoru kojeg nikada nismo napisali. Osim toga, molimo ih da nam pozovu taksista, ovog koji nas je već vozio. Sve do hotela lik mi drobi o Islamu, kako bi trebali prijeći na njega i kako je to najbolja vjera. Priča mi o ženi, a onda vidjevši dvije ženske na ulici počinje o njima. Uglavnom, jako kontradiktorno i naporno pa jedva dočekujem povratak u hotel. Uhvativši signal, saznajemo da je Alen sletio i da već dva sata čeka Mladena u Sao Paolu. Zapravo, tu je informaciju saznao Jakov, ja sam potpuno obučen zaspao ko’ top!
DAN 2 – ISTANBUL – SAO PAOLO – 16.01.2024
Na moju sreću, zaspao sam potpuno obučen pa se za odjavu iz hotela u šest ujutro nisam trebao dizati dva sata prije. Ipak, dizanje u pet došlo mi je kao udarac nogom u glavu! Da stvar bude bolja, otvorivši oči saznao sam dvije loše vijesti. Prva je bila da mi je poruku poslao asistent Ivan napisavši mi „Hjoj tvoja kreditna kartica je ostala kod mene“. Prvo pomislih da je riječ o zajebanciji, a kad ono kartice u novčaniku stvarno nema! Pobogu, idem na drugi kraj svijeta bez valjda najbitnije stvari! Kako mi se to dogodilo? Moja jedina šansa da spasim stvar je Matija, dečko kojeg sam upoznao u Vijetnamu i koji danas leti za Rio! Uspijem li nekako njemu dostaviti karticu, mogao bih ju imati u Riu! Brže – bolje šaljem poruku njemu, a i Ivanu ako mu nekako može odnijeti karticu.
Drugi problem bili su dečki. Naime, nakon što je Alen dočekao Mladena u tri ujutro, taksijem su došli do smještaja u koji na kraju nisu mogli uči. Čovjek ih na ulazu, iako smo smještaj rezervirali, nije mogao pronaći u sustavu. Zbog toga su noć morali provesti u hodniku i tek ujutro pokušati srediti stvar i ući u smještaj. Osim toga, Mladenu su izgubili kofer. Iako je to bila loša vijest, Jakov i ja im iz Turske nikako nismo mogli pomoći osim fokusirati se na to da ovaj put stignemo na let i da osiguram tu karticu!
Odjavom iz hotela nešto prije roka, isti vozač od jučer po nas dolazi u 06:10. Vrijeme je odvratno, puše, hladno je, pada kiša i tmurno je. Ono što nas još malo brine jest što još uvijek nemamo pojma kada nam je zapravo let. Srećom, dolazimo dosta ranije pa se nadam da opcija da zakasnimo ne postoji. Dobra stvar u cijeloj ovoj priči je da nemamo nikakve prtljage, osim ruksaka!
Dolaskom na aerodrom radimo check in i dolazimo do gatea gdje nema žive duše. Iako je još dosta rano, nekako sam sumnjičav. Nagovaram Jakova da pronađe nekoga i pita pa tako konačno saznajemo da smo na dobrom mjestu i da nam let za Sao Paolo polazi u 10:25 ipak. Iako smo došli doslovno prvi, nakon što je počeo ukrcaj i sve je počelo djelovati kaotično, po nas dolaze zadnji! Osoba koja je u kolicima obično u avion ulazi prva, a ovaj su put odlučili da idem zadnji i da prolazim cijeli red ljudi koji stoji u mostu. Da stvar bude bolja, govore nam da imamo ravno četiri minute da se ukrcamo u avion! Pa kao da smo vam mi krivi za lošu organizaciju i ovaj kaos! U avion ulazimo jedva i u zadnji tren! Mene smještaju do prozora, nekog Brazilca uz prolaz, a Jakova u sredinu. Jadni i taj Brazilac i ja! Čeka nas četrnaest sati leta ovako…
Cijelim letom pratile su nas turbulencije, spavao nisam ništa, a osjećaj u vratu mi je bio kao da sam ga ponovno strgao. Majke mi ako više ikada budem sjedio pored Jakova! Ako ništa drugo, Dinu sam pogledao sigurno pet puta! Ono što me malo brinulo jest što su mi noge već preko petnaest sati u gojzericama i što ih nisam uspio pregledati pa će to morati pričekati dolazak u smještaj, ako ga uopće imamo.
Sao Paolo
Dolaskom iznad Južne Amerike i Brazila, sve postaje tamno zeleno pa se i time samim da zaključiti da smo stigli! Odmah po slijetanju palim e-sim, valjda najbolju stvar koju su napravili ikada. Kupio sam „kredita“ za par dana Brazila još u Hrvatskoj, a dolaskom ovdje upalio i odmah imao Internet. Čekajući da svi izađu iz aviona šaljem poruke da smo stigli, prvenstveno dečkima koji javljaju da su nakon prospavane noći u hodniku ujutro ušli u sobu. Osim toga, uspio sam dogovoriti da se Ivan i Matija nađu radi preuzimanja kartice. Tu mi je pao kamen sa srca…Izlaskom iz aviona osjećam toplinu na licu, konačno! Meni savršeno, a Jakov već kuka kako je vruće! Po nas dolazi visoki i markantan Brazilac Bruno. I dok hodamo aerodromom prema prtljazi, preko mobitela saznajem da nam je prtljaga sretno stigla. Tip je imao biznis sa ribama, nešto kao uzgoj, ali je radi pandemije propao. Uz nas je cijelo vrijeme, pa i nakon uzimanja prtljage. Pomaže nam sve do izlaza gdje se nalaze taksiji gdje još sljedećih par minuta razmjenjujemo teme o nogometu i pivi.
Kako su taksiji stajali u redu, prvu smo krenuli u prvi da bi nam rekli da moramo skroz na kraj, u zadnji. Dok hodamo, dečki mi javljaju da su svoj taksi do smještaja platili 60 brazilskih reala. Dolaskom do taksija stavljamo stvari, ali shvaćamo da ne stane sve. Ništa, opet nas šalju na početak do taksista Nicolasa i njegovog Fiata dobla. Krenuvši, već na prvom semaforu Nicolas upozorava Jakova da zatvori prozor otvoren svega dvadesetak centimetara. Razlog? Pljačka! Odmah mi pada roleta na oči, mrzim ovakva mjesta, gdje doslovno konstantno moram paziti hoće li mi netko nešto loše napraviti.
Dolaskom u garažu od smještaja zapravo ne znamo jesmo li na dobroj lokaciji ili ne, a Mladen i Alen nikako da se pojave. Osim toga, nemamo reale kako bi platili. Sva sreća, Nicolas je bio kul lik koji je imao razumijevanja i koji je dečke dočekao. Ulaskom u smještaj prvo što sam morao napraviti jest leći na krevet, skinuti se i provjeriti noge. Nažalost, moj je strah bio sasvim opravdan, jer gojzerice i kompresijske čarape koje moram nositi na dužem letu napravile su mi dva reza na gornjem dijelu stopala. Čovječe, niti dva dana puta i toliko problema već…što je sljedeće!?
Kako je nakon kraćeg odmora vani pao mrak, odlučili smo se prošetati i sjesti negdje nešto pojesti. Alen je navodno pronašao neki kul restoran pa slijedimo njega. Izlaskom iz smještaja imamo što vidjeti. Naš kvart sada mi se čini kao neki geto, prepun sumnjivih likova i žena, od koje su neke, sigurni smo, prostitutke. U deset minuta hoda do restorana dobili smo valjda deset upozorenja da se pazimo i da naše mobitele ne vadimo van. Zamisli da nas već prvi dan opljačkaju!
Sjedamo u restoran uz samu cestu, jer to je jedini stol koji možemo dobiti. Restoran se činio u redu sve do trenutka dok nismo dobili hranu. Naručivši pive (Pilsner) došao je red na hranu. Na meniju prevladava svinjetina, a izbora baš i nije bilo previše. Osim toga, poprilično je skupo! Alene gdje si nas to doveo!? Najgladniji je svakako bio naša velika beba, Jakov. I dok se Mladen odlučio na sushi, Alen na sendvič, ja sam uzeo svinjski trbuh tj. carsko meso. Jakovu smo na preporuku konobara uzeli ono najveće, svinjsku glavu! Dolaskom hrane ostajemo u šoku na veličine porcija! Jedini koji je donekle prošao dobro jest Alen, dok je Jakov dobio najmanju porciju od koje se niti ja ne bih zasitio!
Krenuvši prema smještaju gladni kupujemo pizze za u smještaj. Naravno da su nas još par puta upozorili da će nas opljačkati, ali na kraju u smještaj stižemo sigurno. Njega smo za tri noći i nas četvero platili oko 120 dolara, a smještaj je, iako u ovom čudnom kvartu, poprilično dobar i uredan. Od onog trenutka od kada smo u smještaj ušli, slušajući zvukove kroz prozor, na našoj ulici kao da se odvijao rat. Totalno ludilo od kvarta…
Nažalost, niti pred samo spavanje ne saznajemo ništa za Mladenov kofer, KLM tvrdi da ne znaju gdje je i da nije do njih. Iako moramo riješiti to pitanje i biti tu, iz Sao Paola mi se već ide dalje…
DAN 3 – SAO PAOLO – 17.01.2024
Prva stvar koju smo dogovorili po buđenju bila je da u ovom šugavom gradu ostajemo još jedan dan i da idemo za Rio, bez obzira na Mladenov kofer. Za njega i dalje ništa nismo znali i nije imalo smisla gubiti vrijeme ovdje, oni ga ionako mogu poslati bilo gdje, ako ga uopće pronađu. Mladena smo tako opskrbili sa robom, od glave do pete! Svatko mu je dao ponešto, od gaća i čarapa, do hlača i majica.
Dok su dečki pravili doručak i pokušavali produžiti smještaj za još jednu noć, ja sam se javio Rafaeli, poznanici koja ovdje živi i koja nam je obećala pokazati grad. Nažalost, Rafaela je taj dan završila u bolnici, a na sva moja pitanja oko nekakvih atrakcija, naišao sam na poprilično odbojne odgovore. Naime, što god me zanimalo, kao npr. katedrala, Rafaela mi je rekla da je poprilično opasno i da ne nosimo mobitele sa sobom. S obzirom na to da tako nisam želio putovati, od većine atrakcija smo odustali, kao i od nošenja foto opreme sa nama. Prvo sam htio „osjetiti“ Južnu Ameriku i znati sa čime imam posla, a ne prvi dan ostati bez svega.
Iako još nismo imali pojma kako ćemo do Ria, odlučili smo organizaciju, a i odluku oko toga ostaviti za navečer te smo pješke krenuli u istraživanje grada. Kako su Alen i Mladen još jučer vidjeli nešto grada ,a Sao Paolo baš i nije grad sa pregršt atrakcija, nije bilo previše izbora osim uputiti se prema Avenida Paulisti, glavnoj ulici grada.
Šetajući, dojam o gradu mi se ne poboljšava. Naprotiv, hodajući getom, kako smo ga nazvali, redom nailazimo na beskućnike, potpuno sumnjive likove i pseći drek na gotovo svakom koraku. Osim što je vani 37 stupnjeva, konstantno se penjemo uzbrdo pa stajemo kako bi u dućanu kupili vode i banane, male, najfinije banane!
Pola sata nakon ulazimo u Avenidu Paulistu, ogromnu, široku, dugačku i modernu ulicu. Poprilično je prometna okružena je visokim neboderima i kao takva djeluje kao da ne pripada ovome gradu i svemu što smo do sada vidjeli. Ipak, obrati li se malo bolja pozornost, uz ulicu se može vidjeti popriličan broj beskućnika koji spavaju po šatorima i dosta smeća.
Nakon što se od kratkog pljuska sklanjamo ispod jednog od krovova, u jednom od šoping centara pronalazimo „all you can eat“ za pet dolara! Naravno, tu jedemo i nakon ručka se ne pomičemo daleko, tek do prvog net cafea, gdje dečki sjedaju i ispijaju kavu. Kako ja ne pijem kave i općenito ne volim sjediti po kafićima, ovo su trenuci u kojima samo čekam da krenemo dalje.
Kako je Mladen dobio upute gdje kupiti fizičku karticu, u pohodu da pronađemo natpis „Claro“ na jednoj od zgrada, prelazimo puno više od onih 900 metara za koje nam je tip u kafiću rekao. Ono što primjećujem je jako puno policije duž cijele ulice i ako sam se igdje u ovom gradu osjećao sigurno, to je ovdje. No, to je varljivo, jer ono čemu smo svjedočili sljedeće u potpunosti demantira ovo mjesto kao sigurno.
Pljačka usred dana
Pronašavši konačno natpis „Claro“ na jednom od šoping centara, Mladen ulazi unutra, a mi sjedamo na zidić uz cestu i čekamo. Pola sata nakon prilaze nam neki tipovi, kao zainteresirani od kuda smo. Iako Jakov odgovara sa dozom entuzijazma, meni cijela situacija smrdi i osjećam se nervozno. Da stvar bude bolja, ravno ispred nas, svega na dvadeset metara svjedočimo pljački čovjeka usred bijela dana na prepunoj ulici! Čovjek je stao pred centrom s autom, izašao van da otvori suprotna vrata i tu staje crni džip i lik kroz prozor uzima torbicu, na svega stotinjak metara od policije. Nikome ništa!
Oke, sad shvaćam zašto nas svi upozoravaju! Alen odlazi u potragu za Mladenom i nakon dodatnih dvadeset minuta odlazimo Jakov i ja, u „bijegu“ od dosadnih likova. Konačno pronašavši Mladena, a i Alena, izlazimo van na teški pljusak i naručujemo taksi do smještaja za 34 reala.
U smještaju odlazim ravno u krevet, a dečki u dućan. Vrativši se iz dućana, sjeo sam u kolica i bacio se na posao mozganja o tome kako doći u Rio. Dečki su donijeli svakakvog voća, koje je ovdje daleko bolje i neusporedivo sa ičime što jedemo u Hrvatskoj. Specijalitet večeri svakako je bilo lazanje od sira koje je kupio Mladen i koje je Alen pekao valjda tri sata i koje na kraju nije uspjelo. Ipak, pojeli smo ga, Alen i ja naravno.
Nakon cijele te divne večeri napravili smo si mali tulum u smještaju i bacili se na teško brainstormanje iz kojeg je proizišlo da u Rio idemo rent-a-carom! Auto, nekakav Chevrolet sa sedam sjedala, platili smo 191 dolar plus 40 dolara osiguranje plus 350 dolara depozit.
DAN 4 – SAO PAOLO – RIO DE JANEIRO – 18.01.2024
Misleći kako ću se konačno naspavati, to se naravno nije dogodilo. Prvo i glupo, pokrio sam se dekom, nisam upalio klimu i skuhao sam se. Usred noći morao sam zvati Mladena da me pokrije i narihta drukčije, da promijenim poziciju i pokušam zaspati. Promijenivši poziciju, počelo mi se pišati, pa smo sve napravili ispočetka! Upalio mi je klimu i pored mene ostavio daljinski poželim li ju ugasiti, što jesam, ali očito bezuspješno. Smrznuvši se, u pokušaju gašenje klime, očito sam samo promijenio neku opciju te je klima nastavila puhati. U nadi da se pokrijem, zubima sam nastojao povući plahtu prema sebi, ali isto tako bezuspješno, jer zajebao me Alen koji ju je zataknuo u krevet. Pomalo očajan, poslao sam dečkima poruku u grupi u nadi da će ju netko vidjeti prilikom odlaska na pišanje. Pokrit me na kraju došao Jakov, oko osam ujutro.
S obzirom na sve gore napisano, nisam bio previše oduševljen što su me probudili oko devet ujutro. Iako sam ja mentalno od buđenja bio van funkcije, dečki su napravili plan. Alen i Jakov otišli su po auto, dok je Mladen trebao spakirati nas i srediti mene.
Iako to nismo očekivali, sat vremena kasnije tjeraju nas van iz smještaja. Mladen spušta sve stvari dole i dečki na našu sreću taman dolaze. S obzirom da je Mladen saznao da mu je kofer u Amsterdamu i da ga u planu imaju sutra poslati za Sao Paolo, prvo odlazimo do aerodroma kako bi Mladen kofer pokušao preusmjeriti za Rio. Ostavljamo ga na terminalu 2 i sljedećih tri sata provodimo čekajući u autu. Par pojedenih pizza kasnije i sa pronađenim smještajem za Rio, krećemo na mali roadtrip sa dobrom viješću, Mladen je kofer uspio preusmjeriti za Rio! Sada nam još samo preostaje nadati se da će doći na vrijeme, prije našeg odlaska iz Brazila.
Vozeći se autocesti koja je vizualno u rangu naše, konstantno smo okruženi zelenilom. Svako malo stajemo kako bi na naplatnim kućica platili 0.94 dolara, i tako ne znam koliko puta. Ono što nam radi problem na svakoj od njih jest naša debitna kartica, pa ubrzo shvaćamo da bez problema prolazimo ako na njihov upit radi li se o kreditnoj ili debitnoj kartici samo kažemo da je riječ o kreditnoj.
Nakon kraće pauze na nekom sumnjivom stajalištu prepunom kamiondžija po prvi puta nakon par sati vožnje stajemo na benzinskoj. Tankamo za cca. 23 dolara, a cijeli nas rezervoar od 60 l ispada nešto iznad 30 dolara! Sad, sigurno se pitate kako tako jeftino? Razlog tome je što se u Brazilu pretežito vozi na alkohol, tj. etanol! On se dobiva preradom šećerne trake, a kako je Brazil jedan od najvećih proizvođača iste, stvar je potpuno jasna.
Brazil je desetljećima ulagao u razvoj tehnologije pa je tako 2006. zahvaljujući upravo etanolu zemlja postala energetski neovisna. S obzirom na to, Brazil godišnje proizvede oko 26.7 milijardi litara etanola, što je predstavljalo 26.1 posto svjetske potrošnje u 2017. godini.
Rio i smještaj iz snova
Nakon tankanja, jedinu uzbudljivost na putu doživjeli smo stajanjem u Mc’donalds i kada je Alen razbio kameru na mobitelu. Dočekavši mrak, na cesti nas je sve do Ria pratio ogroman broj kamiona, a konačnim dolaskom pred nakon cjelodnevne vožnje i prijeđenih gotovo 500 km, osjeća se jedna potpuno drukčija energija nego ona u Sao Paolu. Ej, pa ja sam u Rio de Janeiru! Tko bi rekao…
Rio de Janeiro, čije ime u prijevodu znači „Siječanjska rijeka“, ime je zapravo dobio zabunom portugalskih istraživača koji su 1502. godine zaljev Guanabara zamijenili za ušće rijeke. Već na prvu gledajući ga izdaleka obasjanog tisućama svjetala, kao da pulsira životom omeđen bujnim planinama i oceanom. Velik je to grad, sa preko šest milijuna stanovnika, dok šire metropolitansko područje broji gotovo 13,9 milijuna ljudi, što Rio čini drugim najvećim gradom Brazila i četvrtim u Južnoj Americi. Svakako, Rio je mjesto gdje se priroda i kultura isprepliću na svakom koraku.
Bijelci navodno čine oko 45% stanovništva, mješoviti (pardo) oko 39%, a crnci oko 16%. Grad je poznat po velikom broju potomaka Portugalaca, ali i po snažnom afričkom nasljeđu, što se ogleda u kulturi, glazbi i gastronomiji. Iako je Rio tradicionalno bio poznat kao katolički grad, vjerska slika se posljednjih desetljeća značajno promijenila. Danas manje od polovice stanovnika (oko 46%) pripada Katoličkoj crkvi, dok Protestantske, osobito evangelističke zajednice, brzo rastu i imaju snažan društveni i politički utjecaj. U gradu su naravno prisutne i druge vjerske zajednice – od spiritista, židova, muslimana, do sljedbenika afro-brazilskih religija poput Candomblé i Umbanda. Rio je tako grad poznat po toleranciji i vjerskoj raznolikosti, što se vidi i u brojnim hramovima, crkvama, džamijama i sinagogama diljem grada.
Vozeći se kroz grad, sve nekako djeluje opuštenije nego u Sao Paolu. Ljudi hodaju u kupaćima posvuda, kako i ne bih kada je svugdje oko grada more. Konačno pronašavši smještaj koji smo rezervirali, Copacabana prime studio, nailazimo na prvo razočarenje. Smještaj nije niti približno nalik onome sa fotografija, a platili smo ga 250 dolara za četiri noći. Prvo, nema dovoljno kreveta, drugo, sve je prljavo i treće, kuhinje praktički nema, već je tu doslovno neka peć na drva.
Odmah javljamo ženi da odustajemo i da ćemo prespavati ovdje samo noćas, oko čega nam ne radi probleme i sa Alenove kartice skida 60 dolara. U međuvremenu Alen i Jakov odlaze u potragu za hranom, dok Mladen i ja tražimo novi smještaj u koji mislimo otići sutra s obzirom da je sad već kasno. Osim toga, javljam se Matiji koji je u Rio sretno stigao jučer i to sa mojom karticom! Navodno je Ivan u zadnji trenutak zaustavio autobus koji je već krenuo kako bi mu je dao…
Da stvar bude malo još zanimljivija, stiže mi obavijest da mi je Revolut zamrznut, a razlog tome je Alenov pokušaj plaćanja hrane mojom karticom u nekakvoj baraci. Kako god, nešto čudno smo pojeli, tek toliko, i krenuli na spavanje. Ja sam na velikom krevetu, Mladen na podu, na karimatu pored mene, Jakov na kauču sa kojeg su mi virile noge za dobrih tridesetak centimetara i Alen na podu ispod štoka.
DAN 5 – RIO DE JANEIRO – 19.01.2024
Iako sam od zadnjih par dana noćas najbolje spavao, ne budim se sa dobrim vijestima. Osjećam da me malo boli grlo, a jedna od rana na nogama mi se počela gnojiti. Osim toga, dobio sam i nekakav čudan osip po licu. Pitam se što nam još može krenuti po zlu, a tek smo krenuli? Ono što me svakako veseli je što je vani preko trideset stupnjeva i što je Matija sa mojom karticom na svega par kilometara od nas! Kako auto moramo vratiti do 13:40, a u novi smještaj ne možemo do 14:00 nema smisla tegliti sve stvari s nama pa se dogovaram s Matijom da se nađemo u nekom kafiću.
Vozimo se paralelno uz Copacabanu, valjda najpoznatiju plažu na svijetu, ali ovako preko dana, po polu oblačnom vremenu i bez ljudi ne djeluje onako spektakularno kako bi je netko zamišljao. Svega desetak minuta nakon stižemo do kafića i uz pomoć nekog spaljenog lokalca, izblahjane kose i okićenog zlatnim lancem debljim od prsta, jedva pronalazimo parking. Naravno, bilo je predobro da bi bilo istinito, to je jedino mjesto jer je „njegovo“, on ga „čuva“ i naplaćuje, pedeset jebenih reala, što je oko osam eura!
U kafiću konačno srećemo Matiju i njegovog suputnika Valentina, a ja dobivam svoju karticu! Ispijamo pivu, obećavamo si opet se sresti i od silnih kombinacija kako ćemo vratiti auto, odlučujemo se pozdraviti od dvojca i svi otići do aerodroma.
Mladena ostavljamo na aerodromu kako bi otišao provjeriti situaciju sa koferom, a mi pratimo Localizin (tvrtka gdje smo rentrali auto) shuttle kombi koji nas na dvije minute od aerodroma dovodi u veliki ograđeni prostor prepun vozila. Iako znamo da ovdje ostavljamo auto, nemamo pojma kome, gdje ili kako. Tu nam uletava neki crnac i objašnjava što moramo napraviti. Ne znam iz kojeg razloga, ali bio je jako oduševljen što me vidio i inzistirao je da se fotkamo skupa.
U međuvremenu, nakon što smo sve obavili, vratio se Mladen i mogli smo prema novom smještaju, ali kako? Sa svim tim stvarima, trebali smo dva taksija, a cijene na Uberu su nas poprilično šokirale. 40 dolara po autu do smještaja! Na to se vraća gore spomenuti tip i govori nam kako će nam on naručiti dva obična taksija koja će nas ispasti jeftinije. Pola sata kasnije stižu dva taksija i uzimaju nam 63 dolara za transfer.
Alen odlazi solo sa stvarima, a nas trojica zajedno. Iako nas tip vozi kao krumpire, sve oko nas djeluje zanimljivo pa vožnju previše i ne doživljavam. Tu po prvi put uočavam kip Isusa na stijeni i koliko mi god nije jasno zašto je kip svjetsko čudo, moram priznati da ovako izdaleka, na toj okomitoj i visokoj stijeni izgleda impresivno.
Pred naš smještaj, Pineapples, stižemo nakon pola sata vožnje. Nalazi se na svega pet minuta pješke od Copacabane i poprilično lijepoj, mirnoj i zelenilom punoj ulici. Ono što nam odmah privlači pažnju jest debela ograda koju svaka zgrada i ulaz imaju ispred, očito protiv provalnika. Naš simpatični portir odmah nas uočava i pušta unutra te liftom dolazimo do smještaja koji je naspram onog jučer za tri razine iznad! Platili smo ga 255 dolara za tri noći…
Kako sam se sve lošije počeo osjećati, dečki su bez mene otišli do dućana u nabavku, a ja sam vrijeme iskoristio kako bih se javio Lejli čiji mi je kontakt dao Marko Stefanović. Inače iz Srbije, Lejla ovdje živi već neko vrijeme i ima svoju putničku agenciju. Javio sam joj se da vidim što imaju u svojoj ponudi i postoji li nekakva tura na koju bi išli sa njima.
Vrativši se iz dućana, Alen i Jakov su odlučili ići prošetati do Copacabane, a Mladen i ja ostajemo u smještaju i obavljamo tuširanje i wc. Tu sam se već počeo poprilično loše osjećati, grlo mi je bilo sve gore i rekao sam Mladenu kako mislim da me nešto hvata…
Alen i Jakov nisu ostali dugo i vrativši se saznali smo još jednu lošu vijest, a ta je da je Alen negdje izgubio svoju Revolut karticu! Navodno mu je ispala kroz rupu u hlačama…pa ti kupuj hlače sa rupama!
DAN 6 – RIO DE JANEIRO – 20.01.2024
Budim se bez ali poprilično slab, iscrpljen i sa jakom grloboljom. Naravno da sam cijelu noć proveo u temperaturi, baš kako sam i predvidio. Očito za vrijeme puta u meni postoji neki puno veći nivo mazohizma pa niti ne pomišljam na to da ostanem u smještaju. Jedino pozitivno u cijeloj priči jest da moje rane na nogama izgledaju malo bolje i da se na njima polako rade kraste.
Još uvijek se nismo uigrali, probudili smo se kasno i umjesto da se na brzinu spremimo, treba nam užasno puno vremena da se pokrenemo pa me niti ne čudi Alenova nervoza. Nakon što smo pojeli doručak koji nam je sa velikom ljubavlju napravio Jakov, izlazimo van i naručujemo taksi koji nas dovodi u podnožje planine na vrhu koje se nalazi čuveni kip Isusa Spasitelja. Izlaskom iz taksija ulazimo u kaos i hordu ljudi. Svi nešto trče, viču i prodaju. Odmah nas tu za rukav „navlači“ tip koji nam nudi odlazak do kipa sa kombijem, upozoravajući nas da sljedeći vlak ide tek za pitaj Boga koliko vremena. Naravno, laže, a pri tome nas želi i oderati, naplativši sve to poprilično. Srećom, znamo da vlak ide gore svakih petnaest minuta.
Mičemo se sa strane i pronalazimo mali kutak mira dok Alen odlazi u dućan, a Mladen po karte. Kupivši karte, od Mladena saznajemo da smo baš danas pogodili neki praznik, pa niti ne čudi ovoliki broj ljudi. Inače, Mladen je jedini od nas četvorice koji donekle priča i razumije španjolski. Sa kupljenim kartama, koje smo platili 122 reala po osobi, ulazimo unutra. Ja i Jakov, kao moja pratnja, platili smo jednu kartu po cijeni od 97 reala. Puštaju nas, hvala Isusu, preko reda. Na ulazak u vlak čeka se navodno i do dva sata! Na stanici uočavam još jednog dečka u kolicima pa nam odmah govore da vlak ima samo jedno mjesto za kolica i da ćemo mi morati pričekati onaj sljedeći.
Inače, kip Isusa Spasitelja nalazi se na planini ili brdu imena Corcovado, a prepoznatljiv je po svom strmom, gotovo okomitom vrhu, koji podsjeća na grbu, po čemu je i dobio ime. Planina je obrasla zelenilom, kao i cijela okolina pa sve djeluje kao prava džungla i oaza zelenila u srcu grada. Kao takva, dom je brojnim vrstama ptica, leptira i egzotičnih biljaka.
Dočekavši drugi vlak, nešto nam govore i saznajemo da moramo pričekati još jedan! Vruće je, bolestan sam ali nekako ipak izdržavam i konačno ulazimo na treći! Vlak se zove kao i planina, Corcovado, a vozi do vrha još od 1884. godine. Prvotno je bio pogonjen parom, a od 1910. godine prelazi na električni pogon, što ga čini pionirskim projektom u povijesti brazilske željeznice i najstarijom elektrificiranom željeznicom u Brazilu te jednom od najstarijih na svijetu.
Vlak vozi polako i postepeno se vožnjom u trajanju od 20 minuta penjemo uzbrdo. Cijela pruga duga je nešto manje od četiri kilometara, a tračnicama vijugamo kroz gustu prašumu Nacionalnog parka Tijuca. Tu i tamo na tom putu susrećemo lokalce koji uz prugu prodaju vodu, što i ne čudi s obzirom na to da u vlaku nije upaljena klima. Dobra fora, ubiju te vrućinom, a onda ti prodaju vodu! Na posljednjoj „stanici“ saznajemo da još uvijek zapravo nismo na vrhu i probijajući se kroz hordu ljudi stižemo do dizala koje nas konačno diže na sam vrh, gdje nas do kipa dijele jedne pokretne stepenice.
Popevši se pokretnim stepenicama na plato na samom vrhu Corcovade (709 m), iznad nas se uzdiže vjerojatno najprepoznatljiviji simbol cijelog Brazila, 38 m visok kip Isusa Spasitelja. Odavde, sa rasponom ruku od čak 28 metara dominira panoramom grada. Cijeli kip napravljen je od armiranog betona i ukupna masa iznosi mu 1.145 tona!
No, zašto je on tu uopće? Prvi prijedlog za postavljanje kršćanskog spomenika na Corcovadu pojavio se još 1850-ih, kada je svećenik Pedro Maria Boss želio odati počast princezi Isabel, ali bezuspješno. Ideja je ponovno oživljena 1921. godine, u vremenu kada je Katolička crkva osjećala pad utjecaja u Brazilu. Građani su peticijom zatražili dopuštenje za izgradnju, a radovi su započeli 1922. i trajali punih devet godina, da bi kip svečano bio otvoren 1931. godine. Kip je djelo brazilskog inženjera Heitora da Silve Coste i francusko-poljskog kipara Paula Landowskog, a zanimljivo je da su glava i ruke izrađene u Francuskoj, a zatim transportirane u Brazil. Danas je Krist Spasitelj najveća Art Deco skulptura na svijetu i od 2007. godine uvršten je među Novih sedam svjetskih čuda, rame uz rame s Machu Picchuom i Kineskim zidom.
No, bez obzira na sve, mene baš i nije nešto impresionirao. Možda je svemu tome kulminirala moja bolest, ogromna gužva ili vrućina. Možda je do dosadnih helikoptera koji konstantno kruže okolo i od kojih čovjek ne može čuti niti običan cvrkut ptica ili uživati u lijepom pogledu na grad. Nakon svega pola sata od trenutka izbijanja na sam vrh, shvaćamo da ovdje više nemamo što raditi i krećemo prema dole, gdje mi se cijelim putem glavom vrti samo jedno pitanje, a to je zašto je baš ovaj kip u uvršten među sedam svjetskih čuda?
Spustivši se do podnožja i vrativši se u naš mali kutak mira, zovem Matiju i dogovaramo se naći kod najpoznatijih stepenica u gradu, Escadaria Selarón. Tu, u svega desetak minuta dok čekamo taksi počinjem osjećati vrlo jaku slabost te odlučujem otkazati sve i vratiti se u smještaj odmoriti.
Dolaskom u smještaj Jakov se bacio na kuhanje, dečki na chillanje, a ja na spavanje! Zaspao sam kao pokošen i probudio se dva sata kasnije, nešto bolji ali i dalje skršen. Pojevši ručak, ili sad već večeru, dogovor pada sa Matijom da idemo na šetnju Copacabanom. Iako se i dalje nisam osjećao dobro, prisilio sam se otići. Čovječe, pa u Riu sam! Ne mogu, a da ne odem na Copacabanu…
Copacabana
Plaža noću uistinu oživi, pa tako hodajući šetnicom mimoilazimo na stotine ljudi. Iako veliki broj njih hoda šetnicom, mnogi uživaju na plaži, roštiljajući, kupajući se ili radeći neku od aktivnosti, poput igranja glavometa ili nogometa. Igra se i na šetnici, u manjim skupinama u krugu. Ljudi se smiju, pričaju, piju, puše, prodaju nešto, slušaju glazbu na zvučnicima ili voze bicikle. Osim toga, tu su i kafići, a svaki kao da se u jačini glazbe nadmeće sa svojim susjedom. Sve smo vidjeli, osim čuvenih Brazilki u tangicama tijela kao iz časopisa. Više smo vidjeli onih, kako da se izrazim, debeloguznih! Opisao bih Copacabanu kao galaksiju sa tisućama planeta, a sve te ljude i svaku grupicu kao jednu od tih planeta.
Prošetavši dobar dio šetnice, stižemo do kraja, kupujemo si piće, prolazimo kafić u kojem se pleše i dolazimo na mali neosvijetljeni puteljak koji zalazi iza stijene. Tu putem srećemo grupice ljude, od kojih baš svaka ima svoj zvučnik. Neki djeluju i pomalo sumnjivi, ali dobro je, petero nas je! Ne zaostaje niti mirisa marihuane, koji u potpunosti oduzima prednost onome oceana. Prošavši dobar dio ljudi, pronalazimo malu čistinu i sjedamo na zidić sa kojeg se pruža pogled na cijelu Copacabanu!
I dok dečki pričaju o sasvim nečemu desetome, ja se sav takav nikakav isključujem i prepuštam mislima. Tu, u moru njih, oči mi u potpunom mraku, u pozadini Copacabane, na brdu, pronalaze maleno svijetlo. Pa to je Isus! Vidi ga, kako stoji iznad cijelog grada! U tom trenutku, ponovno mi ono pitanje dana da zašto je baš ovaj kip svjetsko čudo okupira um, ali ovaj put izgleda imam odgovor!
Gledajući ga ovako, dok „čuva“ svoj grad i koju simboliku to predstavlja, kip Isusa Spasitelja uistinu predstavlja srce i dušu Ria. Iako mu je titula dodijeljena glasanjem od strane milijuna ljudi, što mi se iskreno baš i ne sviđa, najviše jer smatram da ima impresivnijih stvari, Krist Spasitelj je puno više od monumentalnog kipa. Njegova silueta, iznad grada i zaljeva, ostaje vječna inspiracija i podsjetnik na univerzalne vrijednosti koje povezuju ljude diljem planeta. On je simbol vjere, nade i otvorenosti svijetu.
DAN 7 – RIO DE JANEIRO – 21.01.2024
Probudivši se osjećam se nešto bolje, ali grlo mi je i dalje u banani. Cuclam sve moguće gluposti koje mi je majka spakirala iako mi ponestaju brzinom munje. Ne sjećam se kada mi je zadnje grlo bilo ovakvo! No, u svemu lošemu, ima tu i nečega dobroga, a to je da mi je osip sa lica nestao i da moje rane na nogama sad već izgledaju sasvim bezopasno, tako da me one više i ne brinu. Odmah po buđenju donosimo bitnu odluku, da u Riu ostajemo sve dok Mladenov kofer ne stigne. To bi po najnovijim informacijama trebalo kao biti sutra, koliko god to nama nevjerojatno zvučalo. S obzirom na to saznanje i na to da nam je danas zadnji dan u ovom smještaju, pronalazimo novi, hotel Apa, odmah preko puta ceste! Kako još nismo vidjeli favelu i neke druge stvari, rezerviramo ga na dvije noći.
Sa riješenim smještajem, javljam se Niku i Lejli. Nik je tip koji živi u Riu, a njegov kontakt dao mi je Danijel, čovjek koji je Lauru i mene ugostio kod svoje obitelji u Kuala Lumpuru. Niku smo se morali javiti putem Telegrama, jer čovjek ne koristi ništa drugo! Nakon što sam mu rekao naš plan, preporučio nam je neke stvari, a s obzirom na oblačno i promjenjivo vrijeme vani, savjetovao nam je da što prije odemo žičarom na Sugarloaf, jer je tamo vrijeme još uvijek u redu. Osim toga, dogovor je bio navečer zajedno otići u neku ulicu na sambu. S druge strane, od Lejle dobivam ponudu za favelu. S obzirom na moje stanje, predložena nam je favela Rocinha, jer se po njoj najviše vozi džipom, pa bih tako i ja doživio najviše. U cijenu od 50 dolara po osobi uključena je privatna tura od četiri sata, vodi i vozač. No, problem je termin, pa s obzirom na to da sutra ne možemo u favelu, čekam Lejlinu potvrdu za prekosutra. Osim toga, zanimao me uspon na Morro Dois, vidikovac sa kojeg se pruža pogled na grad. Nažalost, sudeći po Lejlinim riječima, do vidikovca bi sa kolicima bilo gotovo nemoguće doći, s obzirom da se većinu puta penje kroz šumu i jednim dijelom treba hodati kroz favelu.
Sugarloaf
Ta svakodnevna dopisivanja, pregovaranja, a i natezanja oduzimaju mi užasno puno vremena i energije. To je sastavni dio puta i nešto što moram raditi želim li da od ovog puta napravim ono što sam si zacrtao. Sa završenim dopisivanjem za ujutro, doručkujemo, naručujemo taksi i dolazimo na ulaz žičare Bondinho do Pão de Açúcar, za čiji nam ulaz jako neljubazna gospođa naplaćuje oko 25 dolara po osobi.
Da bi stigli na Sugarloaf, ovu zanimljivu monolitnu stijenu nastalu prije oko 560 milijuna godina, žičarom prolazimo dvije etape. Vožnja traje oko tri minuta po etapi, a kabine polaze svakih 20–30 minuta. Prva etapa vodi nas od Praia Vermelha do Morro da Urca (220 m n.v.), gdje se nalazi restoran, kafić i izložbeni prostor. Iako puše kao blesavo, a vrijeme je tmurno, pogledu na grad mora se odati priznanje. Osim toga, dobiva ga i žičara, s obzirom na to da je baš sve prilagođeno!
Obišavši cijelo mjesto, malom žičarom za dvoje prelazimo dio prepun stepenica, namijenjen pješacima. Tu se „ukrcavamo“ na drugu etapu, penjući se strmo do samog vrha Sugarloafa (396 m n.v.), imajući fantastične poglede na grad, zaljev i okolne planine. Inače, Sugarloaf je dio UNESCO-ve Svjetske baštine, a naziv potječe iz 16. stoljeća kada su Portugalci, inspirirani blokovima šećera, prepoznali sličnost sa ovim planinskim vrhom. Od tada, Sugarloaf postaje univerzalni termin za slične geološke oblike širom sveta, ali upravo ovaj u Riju je najpoznatiji.
Cijeli ovaj projekt osmišljen je od strane inženjera Augusta Ferreira Ramosa još 1907. godine, a žičara je puštena u rad 1912. kao prva u Brazilu i treća na svijetu. Originalne kabine bile su izrađene od drveta i korištene su više od 60 godina, dok su suvremene, staklene kabine švicarske proizvodnje, uvedene 1973. i unaprijeđene 2009. godine, sa kapacitetom od 65 putnika.
Kako na samome vrhu užasno puše, spuštamo se nazad i naručujemo taksi u koji nam radi plina ne stanu kolica. To je nešto što sam konstantno doživljavao putujući Jugoistočnom Azijom i nešto što se jednostavno ne može predvidjeti. Nema nam druge nego naručiti novi pa po nas dolazi lik koji izgleda kao netko tko bi nas mogao provesti kroz favelu. Doslovno kao da je sad izišao iz jedne…
Selarónove stepenice
Tip nas ostavlja kod Selarónovih stepenica, još jednog u nizu prepoznatljivih simbola Ria. I tu, kao i kod Isusa, sve vrvi od ljudi. Po stepenicama se jedva hoda od mase ljudi koji sjede, hodaju ili se nastoje uslikati pa odmah odlučujem da se sa mnom nema smisla probijati.
Ove životopisne stepenice „izgradio“ je čileanski umjetnik i kipar Jorge Selarón koji se 1983. doselio u Rio. Gotovo iz hira, počeo je tako ukrašavati oronule stepenice ispred svoje kuće mozaicima od pločica u bojama brazilske zastave. Ono što je započelo kao sporedni projekt, ubrzo je preraslo u životnu opsesiju. Selarón je prodavao svoje slike i prihvaćao donacije kako bi financirao rad, često ostajući bez novca i suočavajući se s prijetnjama deložacijom. Ono što ove stepenice čini jedinstvenima jest činjenica da su uvijek bile “nedovršene”. Selarón je neprestano dodavao nove pločice, mijenjao dijelove i tvrdio da će njegov “ludi i jedinstveni san završiti tek na dan njegove smrti“.
I dok Jakov i Mladen odlučuju otići do vrha, Alen i ja se odlučujemo na šetnju ulicama oko stepenica. Prošavši ulicu sa štandovima ulazimo u jednu još užu, onako, autentičnu, pravu Brazilsku i pomalo neugodnu ulicu sudeći po onome što se dogodilo sljedeće. Naime, hodamo i ususret nam ide tip nalik onom iz neke bande u filmovima, sa svezanom maramom oko glave. Vidim već na tridesetak metara da ide ravno na nas, no nema nikakvog smisla paničariti jer ionako ne možemo nigdje. Prilazi nam tip i odlučuje me „pozdraviti“ udarcem laktom o lakat dobacivši još neku riječ uz to. Sigurno jedan od najčudnijih susreta i pozdrava koje sam doživio…
Povratkom do stepenica dečki me nagovaraju na fotku nakon koje krećemo dalje u lutanje. U potrazi za neobičnom crkvom koju sam sasvim, slučajno, pronašao na mapi, putem imamo priliku vidjeti kako život u Riu izgleda podalje od turističkih atrakcija. Pola sata nakon, po laganoj kišici stižemo do São Sebastião, jedne od najneobičnijih katedrala koje sam ikada vidio. Izgrađena je u modernističkom stilu, s izrazito upečatljivim piramidalnim oblikom koji podsjeća na hramove Srednje Amerike, što nije slučajno, jer simbolizira jednakost svih vjernika pred Bogom. Osim toga, iako crkva jest katolička, njezin izgled i simbolika odražavaju i multikulturalnost Brazila, gdje se miješaju europski, afrički i američki utjecaji.
São Sebastião
Ulaskom u katedralu otvara se pogled na 75 metara visoku unutrašnjost, sa otvorenim vrhom i brojnim golemim i šarenim vitrajima koji omogućuju prodiranje prirodne svjetlosti, stvarajući impresivnu igru boja unutar prostora. Iako meni osobno već na prvu impresivna, mirna i lijepa melodija molitve koja dopire iz zvučnika dodatno upakirava već i ovako dobar doživljaj.
Katedrala je izgrađena između 1964. i 1979. godine, u razdoblju kada je Rio de Janeiro tražio novi identitet nakon što je izgubio status glavnog grada Brazila. Posvećena je svetom Sebastijanu, zaštitniku grada, čije ime nosi i sam Rio (prvotni naziv grada bio je São Sebastião do Rio de Janeiro).
Izlaskom iz iste zovem Nika ali ne dogovaramo ništa pa odlazimo u smještaj u kojem nam ovaj put Alen sprema ručak. Iako je plan bio da Nikom idemo na tu Sambu, njemu je nešto iskrsnulo i sve je palo u vodu. Saznavši da nikakvog plana više nemamo, Jakov i Mladen odlaze na Coppacabanu na kupanje, dok Alen i ja ostajemo u smještaju gdje se ja bacam na laptop i mobitel na daljnje planiranje. Osim toga, javila mi se i Lejla te mi potvrdila da prekosutra možemo u favelu i da će sutra doći po novce…
DAN 8 – RIO DE JANEIRO – 22.01.2024
Jutra nam započinju drukčije, dečkima i meni. Dok se oni spremaju i pakiraju nas za odlazak u novi smještaj, ja vrijeme provodim na mobitelu i laptopu, istražujući i dopisujući se sa ljudima, vodičima i tko zna kime kako bi cijeli ovaj put prošao bez problema. Kako smo iz smještaja morali izaći u 11:00, a u novi možemo tek u 14:00, na ulici smo trebali čekati tri sata. U tom periodu dočekali smo Lejlu, kojoj sam dao 200 dolara za našu sutrašnju turu po faveli. Ako danas Mladen uistinu dobije svoj kofer i mi sutra odradimo favelu, prekosutra bi mogli nastaviti naš put po planu i odletjeti za Urugvaj!
Naš novi smještaj, Apa hotel, nalazi se odmah preko puta ceste i sobu smo za dvije noći platiti 130 dolara! Iako uistinu ne cjepidlačim oko smještaja i mogu spavati gdje god, sada smo po prvi put na našem putovanju imali izazov. Naime, nisam mogao kolicima ući u tuš kabinu, a s obzirom na to da sam se trebao tuširati iznad wc-a do kojeg tuš ne dolazi, netko me trebao kupati vodom iz kante. Ta čast pripala je Jakovu, a kupanje sa Jakovom gotovo uvijek bude, a i liči na cirkus!
Boulevard Olímpico
Prebacivši se u novi smještaj, uzimamo taksi i stižemo u Boulevard Olímpico, u četvrti Gamboa. Ovo područje, smješteno uz obalu povijesne luke, nekada je bilo zapušteni lučki distrikt, no kroz ambiciozan projekt urbane obnove pretvoreno je u dinamičan javni prostor. Promenada kojom hodamo, revitalizirana je povodom Olimpijskih igara 2016., a danas je epicentar suvremene kulture i umjetnosti. Tijekom Igara, Bulevar je bio domaćin ključnim sportskim i kulturnim događanjima, a danas je simbol trajne olimpijske ostavštine i uspješne integracije javnog prostora u svakodnevni život građana.
Već nakon par minuta hoda stižemo do glavnog razloga našeg dolaska ovdje i najveće atrakcije bulevara, murala „Etnias“, što u prijevodu znači „Etničke skupine“. Djelo brazilskog umjetnika Eduarda Kobre, ovaj mural, dug 190 metara i visok 15,5 metara, službeno je upisan u Guinnessovu knjigu rekorda kao najveći mural na svijetu kojeg je izradio jedan umjetnik. Za izradu murala utrošeno je više od 2.800 limenki spreja i stotine litara boje, a rad je završen neposredno prije svečanog otvaranja Olimpijskih igara.
Nakon bulevara nemamo plana pa naredna dva sata slijepo i bezglavno lutamo ulicama grada. S obzirom na to da se sutra dižemo jako rano, a Mladen još danas treba otići na aerodrom, predlažem odlazak na plažu u nadi da doživimo i prvi zalazak sunca na ovom putovanju.
Ipanema
Dolaskom na dva kilometra dugu plažu Ipanema ostajemo razočarani, jer od gustih oblaka ne vidimo ništa. U odnosu na susjednu Copacabanu, Ipanema se ističe većom čistoćom, ljepotom i uređenjem, ali i ekskluzivnijom atmosferom. Okružena je luksuznim hotelima, restoranima, barovima i buticima, a cijela četvrt slovi za jednu od najskupljih i najsigurnijih u Riu. Plaža je podijeljena na zone (tzv. “postos”), od kojih su najpoznatiji Posto 9, okupljalište mladih i progresivnih, te Posto 8, poznat po LGBTQ+ prijateljskom ozračju. Ovdje se svakodnevno igra odbojka na pijesku, nogomet i surfaju valovi Atlantskog oceana, dok šetalište vrvi životom i glazbom.
Kako dečki odbijaju otići na kupanje, kratkom šetnjom po kvartu nalazimo restoran „all you can eat“ sa vanjskom terasom i za pedeset dolara jedemo i pijemo svi četvero! Nakon što smo pojeli u potpunosti se otvara nebo, a nama ne preostaje ništa nego se taksijem vratiti u smještaj gdje Mladen uzima drugi taksi do aerodroma.
Ostavljen u smještaju sa dva Dalmatinca, malo sam požalio, jer dečki su odlučili imati večer dalmatinske glazbe i pjevati na glas! Pokrivši se dekom preko glave kako bih se što više izolirao i saznavši da je Mladen pokupio kofer, bacam se na traženje karata za Urugvaj, točnije, Montevideo. Problem mi stvara nekakav CPF porezni broj radi kojeg nikako ne mogu kupiti kartu. Javivši se Lejli, saznajem da je to problem koji ne mogu riješiti pa se pitam što dalje, a saznajem i da nam je sutrašnja tura za favelu prebačena sa ranoj jutra na 13.30, što nam malo komplicira situaciju s obzirom na to da sam nakon favele imao u planu otići u botanički vrt i na Marakanu. No, nema veze, favela je prioritet…
Dočekavši Mladena, a i njegov kofer, otkrio sam si glavu i imao što za vidjeti. Očito u onom ludilu i pjevanju, Alenu je u potpunosti pukao krevet! Pred samo spavanje, slijedio je šećer na kraju, a to je kupanje sa Jakovom koji me tuširati morao kantom za zalijevanje cvijeća! Moram priznat da je u cijeloj toj priči najmanje vode na kraju bilo po meni…
DAN 9 – RIO DE JANEIRO – 23.01.2024
Iako nas vrijeme za našeg boravka u Riu baš i nije poslužilo, čovjek bi konačno očekivao neku „nagradu“ u obliku sunca. Bilo bi to lijepo, no mi na ovom putovanju očito nismo te sreće pa se budimo dok se vani odvija pravi prolom oblaka. S obzirom na situaciju vani i na to da me grlo iz nekog razloga boli još jače nego prethodnih dana, odustajemo od Marakane i botaničkog vrta i u nadi da će se vrijeme popraviti, nastavljamo sa spavanjem. No, to se ne dešava, niti dva sata kasnije, jer kiša sada pada još jače nego prije! Pitam se, ima li uopće smisla po ovakvom vremenu ići u favelu? Šaljem Lejli poruku i na moj upit otkazuje li se tura u slučaju kiše, odgovara mi da ne. Nudi mi otkazivanje ture i povrat novaca ili prebacivanje ture na sutra, što nam nikako ne paše s obzirom da imamo zacrtani odlazak iz Brazila. Ništa, ko’ ga jebe, idemo u favelu!
Imamo još dosta vremena prije nego dođu po nas pa se bacamo na kupnju karata za Urugvaj. Iako je to bio plan, svakako moguća kombinacija letenja do Montevidea, prelaska u Sacramento te prelaska trajektom u Argentinu čini se nevjerojatno skupa i komplicirana. Ispitavši tako sve moguće kombinacije, ne vidjevši smisao u odlasku u Urugvaj iz Brazila, odlučujemo se na let za Buenos Aires iz kojeg ćemo za vrijeme boravka tamo trajektom otići u Urugvaj. Iako se na prvu čini da avionske karte u Južnoj Americi nisu skupe, putujete li sa dodatnom prtljagom, one to onda itekako postaju. Aviokompanije koje nam se nude za let do glavnog grada Argentine su Jetstar i Flybondi. Problem kod Jetstara je što na kartu od 70 dolara za dodatni kofer traže još 130 dolara, što je užasno skupo. S obzirom na to, preostaje nam Flybondi, koji pri kupnji karata uporno traži taj neki CPF broj, koji nemamo niti znamo kako ga zaobići. Probali smo sve, pa i preko VPN-a, da bi na kraju rješenje pronašli na internetu i preko stranice koja generira lažne CPF brojeve. Konačno imajući broj i upisavši sve podatke, sajt se konstantno vrtio u prazno.
Nemamo više vremena pa se spuštamo u predvorje hotela i sjedamo na stepenice u nadi da ćemo prije dolaska vodiča uspjeti kupiti karte. Srećom, Lejla javlja da su zapeli u prometu i da stižu. Tek nakon dvadeset minuta odlučujemo probati preko Alenovog mobitela i Revolut kartice i uspijevamo konačno kupiti karte što znači da sutra letimo za Argentinu! Pred nas svega par minuta kasnije staje veliki crni džip sa otvorenim, ali natkrivenim zadnjim dijelom. Moja prva pomisao s obzirom na kišu je – ovo ne može biti dobro! Iz džipa izlazi Brazilac nižeg rasta, sa maramom oko glave, crnim šuškavcem i u Adidas trenirci. Predstavlja se na gotovo savršenom engleskom kao Gabriel i naš današnji vodič. Na moj upit kako tako dobro priča engleski, odgovara mi da je to zbog Playstationa i Wu-Tang clana. Pošteno!
Džip je gotovo potpuno otvoren i gdje god da me stave, bit ću potpuno mokar! Najbolju šansu ostati donekle suh imam iza vozača, na klupici, pa me dečki nekako jedva dižu i odnose tamo. I dok se vozimo, Gabriel nam govori da je i sam iz favele, ali ne ove, već neke druge. Priča nam o životu u faveli, dilanju droge, svojem šefu, policiji, pravilima, ubojstvima, bandama i kako signaliziraju međusobno uđe li u favelu policija.
Favela Rocinha
Favela u koju se vozimo, Rocinha, smještena je na izrazito strmom brežuljku između četvrti São Conrado i Gávea, u južnom dijelu Rio de Janeira, svega kilometar od luksuznih plaža. Površina joj je oko 144 hektara, a procjenjuje se da u njoj živi gotovo 280 tisuća ljudi što ju čini najvećom favelom u cijeloj Južnoj Americi! Za razliku od mnogih drugih favela, Rocinha ima relativno razvijenu infrastrukturu. Gotovo sve kuće su zidane, često od betona i cigle, a neke dosežu i do jedanaest katova. Doslovno su naslagane jedna na drugu zbog ograničenog prostora. Unatoč tome, mnoge kuće nemaju službene adrese, pa stanovnici poštu preuzimaju na zajedničkim punktovima.
Iako danas puno više otvorenija i sigurnija za turiste, ma da opasnost uvijek postoji, Rocinha je povijesno bila poprište borbi između kriminalnih skupina, a sigurnosne snage su tek posljednjih godina uspjele donekle stabilizirati situaciju. Godine 2011. i 2017. provedene su velike policijske i vojne akcije, uključujući spektakularno uhićenje narkobossa Rogéria 157, u kojoj je sudjelovalo 3.000 pripadnika vojske i policije.
Nakon petnaestak minuta vožnje počinjemo se lagano penjati uzbrdo. Voda koja se slijeva sa vrha brda od ceste čini rijeku dubine barem pola metra i sve pomalo izgleda nadrealno. U tom trenutku kroz glavu mi prolazi misao i vičem „ruksak“! Nema mi ruksaka, gdje je!? Gledamo okolo, ali ga ne pronalazimo. Izgleda da je ostao na klupici ispred hotela! Odmah govorim Gabrielu što se dogodilo na što zove hotel, ali bezuspješno, recepcionar govori da ruksaka na klupi više nema. Logično, i ja naivan pomislih da bi u ovom gradu ruksak na „izvolite“ toliko dugo opstao, bez obzira na kišu.
Lik vozi kao luđak! Ulazimo u favelu, i dok se penjemo, motor džipa postaje užasno glasan. Nadglasati ga pokušava Gabriel, pričajući nam o faveli. I dok jednim djelom slušam i pokušavam doživjeti favelu i ono što vidim, drugim sam djelom potpuno odsutan. Razmišljam što mi je sve u ruksaku i razmišljam koliko mi je ovaj dan usran! Nevjerojatna je količina sranja i loših stvari koja nam se u ovih devet dana puta dogodila, ali ovo me baš nekako dotuklo…
Iako smo trebali stati više puta i hodati favelom, to je radi kiše svedeno na samo jedno stajanje i odlazak na vidikovac. Bez obzira na moje mentalno stanje, nekako mi je sve što vidim bez veze. Nema onog nekog kaosa, napetosti u zraku, sumnjivih likova ili „opasnosti“. Ne vjerujem da je do mene, već do kiše koja je ljude potjerala sa ulica.
Popevši se na određenu visinu, dolazimo do mjesta gdje džip dalje ne može. Izlazimo van i jakom uzbrdicom po kojoj me svi zajedno guraju nastavljamo pješke. Nakon par stotina metara dolazimo do ulaza u kući i nekome ulazimo u dvorište za koje nam Gabriel objašnjava da je put do vidikovca. Kuda su me i kroz što dalje nosili nažalost nismo uspjeli zabilježiti, jer „ruke“ viška nismo imali. Da bi došli do vrha, morali smo proći i popeti se uz valjda stotinjak stepenica, prolazeći ljudima kroz kuće, doslovno.
Popevši se do kraja, na vrhu se nalazi mali plato i kafić koji osim pića nudi i hranu. Iz njega pruža se nevjerojatan pogled na cijelu favelu, grad i ocean. Tek ovako, shvatiš zapravo koliko je favela velika i zgusnuta. Kako smo ovdje imali nešto vremena, naručujemo nešto za pojest i popit, a ja ispijam valjda najfiniji čaj od mente ikada! Čovjek bi ovdje očekivao neku jeftinost, ali ručak nas za sve, uz piće, ispada oko 70 dolara! Nakon ručka, za kraj i potpuni doživljaj, Gabriel mota jednu pravu i originalnu, ravno iz favele!
Najgore od svega, možda je bio i povratak do džipa po tim mokrim i skliskim stepenicama. Kako me Jakov držao gore, a Mladen za noge, Jakov ništa nije vidio i zamalo je dva puta pao. Srećom da nije, pogotovo na mene, sa svojih 120 kila! Vozeći se prema smještaju vraćam se u realnost i razmišljanje o tome kako sam izgubio ruksak, a i sve u njemu. Nisam osoba koja gubi stvari pa niti ne čudi što me ovo dotuklo.
Dolaskom pred smještaj svi izlaze van a u džipu ostajemo Alen i ja. U tom trenutku Alen mi govori „evo ruksaka“! Mislim si i govorim mu „daj ne seri“. Gledam ga, ozbiljan je! I taman da ću ga pitati što glumi, Mladen mi odostraga stavlja ruksak u krilo! Iz onog lošeg raspoloženja i sivila, u sekundi potpuno mijenjam raspoloženje! Nevjerojatno! Pa što se dogodilo, pitam Mladena? Govori mi da čim je ušao u predvorje hotela, tip na recepciji ga je pitao da li je ruksak naš? Izgleda da je našim odlaskom prvom recepcionaru, koji je ruksak pronašao, smjena završila, i on ga je stavio u tu neku prostoriju. Mi kada smo zvali dobili smo tog drugog recepcionara koji nije imao pojma za ruksak. Ma nevjerojatno, kakav dan!
Pozdravivši se sa Gabrielom i našim vozačem, ulazimo u sobu i nastojimo pronaći let iz Buenos Airesa za Iguazu slapove, ali bezuspješno. Onu kombinaciju koju smo ciljali i koja nam je najbolje pasala rasprodala se odmah. Nema veze, bavit ćemo se time u Argentini, zahvalan sam što nisam izgubio ruksak i što je dan ovako završio. Sa tim saznanjem, već u 23:00 odlazim spavat, dižemo se za četiri sata!
#widenyourworld #tkmoments #Turkishairlines
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
