Kako imamo jako rani let, dižemo se već u 03:00 ujutro, hvala Bogu spakirani i spremni! Spustivši se pred hotel sat vremena kasnije, Alen preko Ubera uspijeva naručiti dva taksija, s obzirom na to da u jedan ne stanemo. Plaćamo oba taksija cca. 150 reala za sat vremena vožnje i tu se odvajamo, Alen i Jakov odlaze u jednom taksiju, a Mladen i ja u drugom.
Argentina – Dan 10 – Rio de Jeneiro – Buenos Aires (24.01.2024)
Srećom po nas, nakon deset minuta vožnje Mladen primjećuje da idemo krivim putem, na što to govorimo taksistu koji staje nasred ceste i počinje nešto vikati. Čovjek nam pokazuje svoju rutu koju je dobio preko Ubera i ispada da je Alen za naš taksi ukucao drugi aerodrom! Govori nam da se ne miče dok se ruta ne promijeni! Zovem Alena da na Uberu promijeni lokaciju te nakon dobivene nove rute nastavljamo u dobrom smjeru. Jebote, nisam se niti probudio i već drama…
Dolaskom na aerodrom slijedi check in. Avionske karte platili smo preko Flybondija 540 eura, što uključuje i dodatnu prtljagu do 20 kg, po cijeni od 19 eura za svakoga te dodatnih 5 kg svakome osim Alenu za 3.5 eura. Iako je svatko po tome mogao imati prtljagu težine 25 kg, mi smo imali i više od toga, barem ja. Osim toga, na check inu je uvijek stresno kada je toaletni stolac u pitanju, bez obzira na to što bi on trebao biti potpuno besplatan za nošenje. Srećom po nas, a i mene, na pultu nas dočuje iznimno sposobna zaposlenica koja obavlja sve bez ikakvih probleme, a mene radi mojih 29 kg „kažnjava“ sa dodatnih osam eura. Odlično smo prošli, pogotovo s obzirom na to da Jakov na leđima još nosi 15 kg koje nije niti vidjela!
Princeza – 25 kila!
Iako mrzim kad mi to naprave, na kontroli skidam tenisice ali se ne živciram, jer ima onih kojima je gore od mene. Poput Alena, koji na silu mora ispijati litru vode. Prolaskom gejta i dolaskom do vrata aviona preko mosta, dočekuje nas simpatična stjuardesa Karolina. Ono što nije simpatično je to da nam govori da oni nemaju aisle chair, stolac sa kojim bih trebao u avion. Kako je to moguće, u ovolikom gradu i na glavnom aerodromu? Srećom, sjedalo nam je u petom redu pa me dečki odnose do sjedala.
Sretni jer Jakov ne sjedi s nama 🙂
Buenos Aires
Let prolazi bez problema pa nakon tri sata leta slijećemo u Buenos Aires i našu drugu državu na ovom putovanju, Argentinu! Argentina je u zadnje vrijeme u teškom kurcu, da se tako izrazim, pa sam se prije puta malo i namučio dok nisam prikupio sve potrebne informacije o npr. gdje i kako mijenjati novac. Po slijetanju po nas dolazi kamiončić, ali Alen opet nema sreće jer ga iz nekog glupog razloga ne puštaju s nama.
Na imigraciji nas dočekuje neka užasno nadrkana ženska koja mi jedino izgovara „need acommodation“, valjda pet puta zaredom. Dobro ženo, smiri se! Spajam se na Internet preko esima i imam sreće, Alen je online! Šalje mi rezervaciju smještaja koju pokazujem ovoj i pušta nas dalje. Tu se srećemo sa Alenom i shvaćamo da smo cijelo vrijeme bili udaljeni desetak metara.
Izlaskom iz aerodroma dočekuje nas pravo ljetno vrijeme bez ijednog oblaka! Kupujemo vodu, hranu u McDonald’su i sjedamo na zidić kako bi u miru pojeli i razmislili kako ćemo do smještaja. Naravno, od mira ništa jer nas oblijeću tipovi koji nude prijevoz pa ovome najupornijem, koji je došao više puta i ponudio dva auta, popuštamo nakon uspoređivanja cijena. Iako je ponudio cijenu od 38 tisuća pezosa po autu, a mi mu je spustili na 35, u liftu predlaže 40! Neka ajde!
Mladen sa svojim koferom!
Jakov i Alen odlaze mu sa kolegom, dok Mladen i ja idemo s njim. Naravno, putem pričamo i poput malog radoznalog djeteta ispitujem sve. Lik se zove Alfredo, djed i baka su mu Hrvati., a otac Sicilijanac. Priča mi da ne voli ovog predsjednika hrvatskih korijena, o stanju u Argentini i kako litra benzina košta jedan dolar. Ono najvažnije, dotičemo se nogometa pa saznajem da je navijač River Platea i da Argentinci imaju tendenciju nogometašima davati nadimke. Tako Messija nazivaju „la pulga“ što u prijevodu znači mali komarac.
Dočekavši odčepljene ulice od prometa uslijed sudara, konačno stižemo pred smještaj, ali Alena i Jakova nigdje! Kažu, pukla im guma ulicu do naše! Čekamo i čekamo i konačno dočekujemo, dajemo Alfredu 100 dolara, a on nam vraća 20 tisuća pesosa što znači da smo ipak prošlo po dogovorenoj cijeni!
Pukla guma…
Pred ulazom u zgradu nailazimo na problem. Ne znamo kome zvoniti, ključ nemamo, a bogami niti broj. Iza stakla, u ulazu se nalazi veliki ekran sa nekakvom osobom koja je live i koja nam nešto govori, ali ne razumijemo niti ne čujemo ništa. Ne razumijemo niti koja je uloga te osobe pa nakon petnaest minuta čekanja dečki odlaze u susjednu slastičarnu i nekako uspijevaju dobiti žensku od koje smo rentali stan.
Neki AI na ulazu u zgradu
Konačno pušteni u ulaz, doslovno me jedva uguravaju u mali lift i dolazimo do smještaja gdje nas dočekuje Patricija. Smještaj (en las Cañitas) smo na preporuku uzeli u kvartu Palermo, plaćamo ga Patriciji odmah, dvjesto dolara i osam tisuća pezosa za četiri noćenja.
S obzirom da u Argentini ostajemo neko vrijeme, malo se odmorivši, krećemo u akciju – nabaviti Sim kartice za Mladena i Jakova, s obzirom na to da im mobiteli ne podržavaju esim. Grad nam se već na prvu sviđa i može se vidjeti zašto ga zovu najljepšim gradom Južne Amerike i miksom Pariza i nekih drugih europskih metropola. Prehodavši gotovo 4 kilometra stižemo do šoping centra i u CLARO-vom dućanu za 8 dolara kupujemo kartice sa 25 gb prometa.
Popivši kavu u kafiću osjećam da su mi grlo, sinusi i nos generalno još gore nego u Brazilu pa si postavljam pitanje što se zapravo događa i zašto me već ovako dugo i jako boli grlo? Kupivši stvari u dućanu odlazimo u stan gdje se bacam na istraživanje i planiranje Urugvaja te kupnju karata za Iguazu slapove preko Jetsmarta.
Argentina – Dan 11 – Buenos Aires (25.01.2024)
Cijelu noć proveo sam na laptopu istražujući i kombinirajući kako posjetiti Urugvaj iz Buenos Airesa. Kombinacija da vidimo Montevideo i Sacramento djelovala je preskupo, pa čak i sa autobusom. S obzirom na to, jedina jeftina i isplativa opcija bila je posjetiti samo Sacramento, u sklopu jednodnevnog izleta.
Jedva se probudivši Mladen me razgibao, doručkujemo i izlazimo van s jasnim planom da posjetimo kvart La Bocu. Naručujemo prvi taksi u koji ne stajemo pa vožnju otkazujemo. Naručujemo drugi, ali nam taksist govori da ne možemo platiti debitnom karticom. Otkazujemo i taj, jer pesosa nemamo. Znajući da trebamo promijeniti dolare u pesose krećemo pješke u smjeru mjenjačnice za koju su nam rekli da ima dobar tečaj. Putem opet pokušavamo s taksijem, ali bezuspješno, niti u ovog ne stanemo!
Nakon dobrih sat vremena pješačenja konačno stižemo u Cambio i uspješno mijenjamo dolare u pesose. S obzirom na ekonomsku situaciju u Argentini i inflaciju, za sto dolara dobivamo 117 tisuća pesosa, što je fin bunt novčanica koje mi jedva staju u novčanik. Naravno, znali smo da postoji i opcija dizanja novaca preko Western Uniona, ali kako sam saznao, redovi budu poprilično veliki i ne može se podići više od dvjesto dolara.
La Boca
Sa pesosima u posjedu, prelazimo cestu i naručujemo taksi u koji opet ne stajemo. Iako su taksiji u Argentini poprilično jeftini, baš nas nekako ne ide s njima. Srećom, u drugi se jedva uguravamo i krećemo prema La Boci. Ja sjedim naprijed, sa ruksakom u krilu, a dečki su iza, sa jednim kotačem od kolica između njih. Taksist nam putem glumi polu-vodiča, pokazuje „atrakcije“ i objašnjava svaku, dok između svake od njih ima „pauzu“ u kojoj nam objašnjava kako se u La Boci moramo paziti i da čuvamo mobitele.
Stigavši u La Bocu sve vrvi od ljudi, a mi izlazimo na jednom od križanja gdje odmah uočavam nogometni teren sa velikim muralom „Republica de La Boca“. Tu su i dva lokalca koji haklaju šicu, pa jednome prilazim sa pitanjem ako je u redu fotografirati mural? Rekavši mi da nema problema, ispituje me od kuda sam i ulazimo u razgovor. Objašnjava mi da mural oživljava povijest i tradiciju te predstavlja svakodnevnicu kvarta, La Boce. Duž cijelog murala nalaze se likovi poznatih lokalnih umjetnika, poput Benita Quinquela Martína, scena iz radničkog života, igre djece na ulici, tango plesača i mašte koja prelazi granice stvarnosti.
Kako mi govori, naziv murala “República de La Boca” nije slučajan. Prema priči, La Boca je u povijesti u nekoliko navrata pokušala proglasiti vlastitu republiku. Najpoznatije 1876. godine, kada su genovski radnici, u svađi s vlastima Buenos Airesa podigli barikade i proglasili nezavisnost. Iako je taj pokušaj bio kratkotrajan, duh samostalnosti i zajedništva ostao je živ i danas se očituje u muralima i lokalnim inicijativama. Natpis “República de La Boca” na ovom nogometnom igralištu danas podsjeća na taj povijesni trenutak.
Nakon lekcije iz povijesti nastavljamo dalje lutajući ulicama La Bocu. Cijeli kvart, a pogotovo najpoznatija ulica Caminito, djeluje kao muzej na otvorenome. Sve vrvi od boja, svaka kuća naslikana je različitom nijansom i svaka ima svoju priču. Naime, cijeli kvart izgrađen je od strane imigranata iz europskih zemalja poput Italije i Španjolske, a kuće su farbane od strane radnika s brodogradilišta koji su koristi ostatke boja s brodova.
Iako je La Boca jedno od najstarijih, a i najsiromašnijih naselja Buenos Airesa, lokalne stanovnike to ne sprječava da ga pretvore i u najživlji dio grada. Tako je ovdje sve prepuno uličnih svirača, suvenirnica, slika i kipova Maradone i Messija, a tango se pleše na gotovo svakom uglu.
Bez obzira na to što smo prehodali dobar dio kvarta, ništa me više nije oduševilo kao priča o muralu. Nadao sam se da će se to promijeniti onog trenutka kada smo došli pred stadion Boca Juniorsa, čuvenu „La Bombobneru“, ali nažalost, ulaz u stadion bio je iz nama nepoznatog razloga zatvoren.
Pomalo razočarani naručujemo taksi i odlazimo u smještaj u kojem ostajem s Jakovom dok Mladen i Alen odlaze u potragu za pizzom. Dočekavši dečke, slijedilo je uvijek zanimljivo i kaotično tuširanje s Jakovom nakon čega smo kupili avionske karte za Ushuaiu preko Jetsmarta. Sada smo datum odlaska u Urugvaj, na Iguazu slapove i u Ushuaiu.
Argentina – Dan 12 – Buenos Aires (26.01.2024)
Gotovo deset dana prošlo je od kako me počelo boljeti grlo i kako se osjećam bolesno, a današnjim sam buđenjem po prvi put radi toga pomislio popiti antibiotik, rekavši si učiniti to bude li mi i sutra tako. Kako sam prije ovog puta isplanirao samo „ključne“ točke, značilo je to da dobar dio putovanja moram planirati u hodu. Tako sam i noćas ostao budan do pitaj Boga kada kako bih isplanirao današnji dan.
Poslavši u grupu dečkima plan, spremamo se i najmanjim se liftom na svijetu, u koji me doslovno fizički guraju, spuštamo dole, pred zgradu. Naručujemo taksi i naravno, opet ista priča, ne stanemo svi! Otkazujemo vožnju i tu nam prilazi neki tip koji nam iz nepoznatog razloga naručuje i plaća novi taksi! Na moje pitanje zašto, lik mi govori da se zove Cris, da je dvadeset godina živio u Americi i onda pobjegao ovdje i da mu je drago nekome pomoći. Što je napravio nije htio reći, ali zahvalili smo mu se i pozdravili ga, s obzirom na to da je bio u žurbi. Sve bi to bilo super da smo na kraju stali u taj besplatan taksi, ali nismo pa na preporuku drugog lokalca mijenjamo taktiku i odlazimo ulicu niže te hvatamo taksi nasred ceste.
Cementerio de la Recoleta
Za desetak minuta vožnje plaćamo cca. 2.5 dolara i stižemo pred Cementerio de la Recoleta, gdje nas nažalost dočekuje ogroman red. Iako dočekujemo red na ulazak, spremni platiti 2.5 dolara za kartu, odustajemo iz razloga jer nam govore da na groblju nije dozvoljeno unositi fotoaparat i da nemaju nikakvo mjesto gdje bi mogli ostaviti ruksake. Šteta, jer ovo groblje slovi kao najljepše na svijetu, jedinstveno po svojem izgledu i atmosferi. Uz visoke staze, ukrašene stablima i skulpturama, grobovi su ovdje izgrađeni kao pravi mauzoleji, kapele i palače. Svaka grobnica ima svoju priču, a ona najpoznatija svakako je ona Eve Perón.
Nastavljamo šetnjom kroz Recoletu, kvart i dom najbogatijih i najutjecajnijih obitelji u Argentini. Nekada osamljeno područje, daleko od vreva grada, s vremenom je postalo omiljeno mjesto bogatih obitelji koje su, nakon epidemije žute groznice 1871., napustile južne dijelove Buenos Airesa i izgradile raskošne vile u francuskom stilu. Tako je nastala “La Petit París”, kako je i danas često nazivaju.
U Recoleti uistinu sve „miriše“ na Pariz, iako u njemu nikada nisam bio, ali ovdje se može vidjeti zašto za Buenos Aires govore da je najljepši grad Južne Amerike. Recoletu karakteriziraju široke avenije, parkovi, elegantne palače, a tu je i jedna od najpoznatijih i najelitnijih ulica na svijetu, Avenida Alvear, prepuna luksuznih hotela, javnih institucija i ambasada. U jednom takvom parku, osim lijepih stabala, nailazimo i na osamnaest metara visoku monumentalnu statuu brigadira generala Carlosa Maríe de Alveara, djelo francuskog kipara Antoine Bourdelle. General Carlos María de Alvear bio je ključna figura argentinskog rata za neovisnost, vojni zapovjednik, političar i predsjednik povijesne Ustavotvorne skupštine koja je 1813. proglasila nacionalni suverenitet. Njegova uloga u pobjedama kod Montevidea i Ituzaingóa, te doprinos izgradnji države učinili su ga trajnim simbolom borbe za slobodu.
Iz Plaze Julio de Caro izbijamo na čistinu i šareni pješački most Puente peatonal Dr. Alfredo Roque Vítolo, izgrađen kao priprema za Svjetsku izložbu povodom 150. godišnjice Argentine. Pogled s mosta baca na gustu prometnicu i veliku građevinu nalik nekakvom antičkom hramu, izgrađene u stilu neoklasicizma, s jasnim utjecajem grčke i rimske arhitekture. Ova građevina je zapravo Pravni fakultet (Facultad de Derecho) i kao takav jedan od najstarijih i najutjecajnijih u zemlji, osnovan 1821. godine. Zgrada je izgrađena na mjestu gdje se nekada nalazio hipodrom, što je simboliziralo prelazak od zabave prema znanju.
Floralis Genérica
Spustivši se sa mosta, stižemo u park sa upečatljivom skulpturom imena Floralis Genérica. Ova skulptura ljiljana, visoka 23 metra i teška 18 tona, izrađena je od nehrđajućeg čelika i aluminija. Sastoji se od šest velikih latica koje se automatski otvaraju i zatvaraju, ovisno o dobu dana. Svakog jutra u 8 sati cvijet se otvara, a navečer se zatvara, simulirajući prirodni ritam života. Skulpturu je osmislio argentinski arhitekt Eduardo Catalano, htjevši stvoriti nešto što će biti univerzalni simbol, metafora za nadu i obnovu, ali i dokaz da umjetnost može biti dinamična, a ne statična. Floralis Genérica predstavlja sve cvjetove svijeta u jednoj jedinstvenoj formi – čeličnoj ljiljanu širokom 32 metra kada je potpuno otvoren. Tijekom četiri posebna datuma u godini (25. svibnja, 21. rujna, 24. i 31. prosinca) skulptura ostaje otvorena i noću, simbolizirajući praznike i posebne trenutke u životu grada.
Obelisco
Odradivši dobar dio grada pješke i vidjevši sve na ovoj ruti, uzimamo taksi i stižemo u sam centar grada, odmah pored Obelisca. Ovaj spomenik uzdiže se na čak 67,5 metara i nalazi se na raskrižju dviju najpoznatijih avenija – 9 de Julio i Corrientes. Izgrađen je 1936. godine povodom obilježavanja 400. godišnjice prve osnove grada Buenos Airesa, koju je proveo Pedro de Mendoza 1536. godine. Obelisco stoji na mjestu gdje se nekad nalazila crkva San Nicolás de Bari, u kojoj je prvi put službeno podignuta argentinska zastava u gradu, 1812. godine – što je posebno naglašeno natpisom na sjevernoj strani. Svaka od četiri strane Obelisca posvećena je ključnim povijesnim događajima: prvoj i drugoj osnovi grada, prvom podizanju zastave te proglašenju Buenos Airesa glavnim gradom Argentine. Zanimljivo je da je Obelisco često bio predmet umjetničkih i društvenih intervencija, poput postavljanja ogromnog kondoma na Dan svjetske borbe protiv AIDS-a.
Iako nam jer namjera od Obelisca bila prohodati sve do Congreso Nacionala, stajemo ispred Palacio Barolo, mjesta za kulturne manifestacije. S obzirom na komplikacije oko ulaska u zgradu i dugu proceduru, odlučujemo dan polako privesti kraju jednim poštenim ručkom. Na preporuku stižemo u restoran poznat po dobrom roštilju, ali nas ispred samog restorana dočekuje red. Pokušavajući saznati o čemu se radi, govore nam da nam je za stol potrebna rezervacija unaprijed. Ništa, odlučujemo pješke sve do smještaja i tu na putu pronalazimo restoran u koji sjedamo nešto pojesti…
Ne mogu reći da smo dosadašnje dane u posjećenim gradovima poput Sao Paola, Ria i Buenos Airesa iskorištavali u potpunosti i da smo vidjeli sve, ali s obzirom na moju bolest i sve što nas tek čeka, ovo je vjerojatno najdosadniji dio putovanja i dobro da nismo krenuli nekim ubitačnim tempom.
Argentina – Dan 13 – Buenos Aires (27.01.2024)
Primijetio sam da čim ostanem u nekom većem gradu duže, moj mozak prelazi u mod rutine, monotonosti i prepuštenosti. Primijetim to nakon par dana i shvatim da moram krenuti dalje, u dane ispunjene dinamikom, kako ne bih „zahrđao“ i kako bih se aktivnošću ponovno počeo osjećati „živim“. Ovako, kada sam u nekom gradu, imam osjećaj kao da radim iste rutinske stvari kao i u Zagrebu.
Iako sam se danas konačno probudio osjetivši da mi je grlo bolje, dan smo u potpunosti odlučili provesti u apartmanu, planirajući do kraja sljedećih par dana putovanja. Osim toga, iako mi je grlo bilo bolje, osjećao sam da trebam mali odmor jer je pred nama poprilično izazovan, dinamičan i naporan dio puta. Čeka nas užasno puno toga, a sve to treba posložiti, dogovoriti i isplanirati. Rekao bih da je sve ovo do sada bio najdosadniji i najnezanimljiviji dio putovanja…
Premda je već četrnaesti dan puta, ne mogu reći da smo se u potpunosti uigrali. Još uvijek nam treba užasno dugo da se spremimo, gubimo vrijeme na gluposti i trebat će nam još koji dan da to bude onako kako treba bit. Bez obzira na to i što veliku većinu planiranja obavljam sam, svi imamo svoje uloge na ovom putovanju. Oko planiranja puta najviše mi definitivno pomaže Mladen, kod kojeg sam primijetio da je brz i da ima dobre organizacijske sposobnosti, možda i najviše što se tiče traženja letova, buseva i najma vozila. Tu sam se u potpunosti oslonio na njega, dok je na Alena palo traženje smještaja. Jakov s druge strane ima zadatak voditi brigu o svoj tehnologiji, da su kartice prazne, baterije pune i leće čiste 😊
I tako smo danas, dok su dečki kuhali ručak, isplanirali zadnji dan Buenos Airesa, Iguazu slapove, jednodnevni izlet u Urugvaj i let za Ushuaiu. Kako nismo htjeli plaćati smještaj u Buenos Airesu, a na izlete smo htjeli ići samo sa ruksacima, u gradu sam pronašao Miloša, dečka iz Srbije koji ovdje živi već neko vrijeme i koji nam je odlučio izaći u susret uzevši svu našu prtljagu kod sebe.
Argentina – Dan 14 – Buenos Aires (28.01.2024)
Nakon par dana Buenos Airesa nešto smo ipak naučili pa taksi naručujemo u ulici niže od naše. Izbjegavši sudar za dlaku, stari nas dedica kao krumpire dovodi i istovara ispred Reserve Ecológica Costanera Sur, najveće i najbioraznolikije gradske rezerve prirode u Argentini.
Kupivši na obližnjem štandu sokove, krećemo u obilazak rezervata koji se prostire na oko 350 hektara i u kojemu je zabilježeno više od 250 vrsta ptica, 23 vrste gmazova, 10 sisavaca, 9 vodozemaca i 50 vrsta leptira, kao i 245 biljnih vrsta. Ovaj fantastičan primjer urbanog ekosustava i transformacije prostora iz industrijske zone nekada je bio popularno gradsko kupalište i šetalište, no od kraja 1950-ih počinje s propadanjem zbog zagađenja rijeke i urbanističkih promjena. Tijekom 1970-ih, u sklopu velikih infrastrukturnih projekata, prostor je nasipan otpadom i građevinskim materijalom, čime je stvoren novi komad kopna. No, kako su radovi zastali, priroda je preuzela inicijativu i spontano su se razvili močvarni ekosustavi i naselile brojne autohtone vrste biljaka i životinja. Godine 1986. područje je službeno proglašeno prirodnim parkom i ekološkim rezervatom.
Puente der la Mujer
Napravivši krug oko rezervata i posjetivši mnogobrojne vidikovce sa kojih smo uočili razne ptice, krećemo dalje i pješke dolazimo do mosta Puente der la Mujer. Most vrvi od ljudi, pleše se tango, a iz obližnjeg kafića trešti glazba. Nije ni čudo, s obzirom na to da je ovaj most jedno od najfotografiranijih mjesta u gradu. Ovo je prvi i jedini most u Južnoj Americi koji se rotira kako bi omogućio prolazak brodova. Njegov središnji dio, dug 102 metra, može se rotirati za 90 stupnjeva oko svoje osi u samo dvije minute, zahvaljujući sofisticiranom hidrauličkom sustavu. Most je zamišljen kao hommage ženskoj ulozi u društvu, a inspiracija za oblik mosta pronađena je u argentinskom tangu. Most predstavlja apstraktnu figuru para u plesu – središnji, zakrivljeni dio simbolizira ženu, dok vitka, ukošena “igla” (pilon) predstavlja partnera koji vodi.
Casa Rosada & Plaza de Mayo
Prošavši most nigdje ne pronalazimo rampu pa preko stotinjak stepenica izbijamo ispred ružičaste zgrade poznate kao Casa Rosada. Iako nekada davno stara carinarnica, ova zgrada danas predstavlja službenu rezidenciju i ured predsjednika Argentine. O tome zašto je palača ružičaste boje postoje brojne teorija, a ona najpoznatija je da je ružičasta boja rezultat simboličkog pomirenja dviju suprotstavljenih političkih frakcija iz 19. stoljeća – federalista (crvena) i unitarista (bijela). Miješanjem tih boja dobivena je karakteristična ružičasta, kao vizualni poziv na jedinstvo.
Odmah pored palače nalazi se poznati trg Plaza de Mayo, čija povijest seže sve od 16. stoljeća kada je na ovom trgu osnovan grad Buenos Aires. Upravo na ovom trgu Evita Peron obraćala se tisućama okupljenih sa ružičastog balkona Case Rosade, trenutak koji je u filmu „Evita“ ovjekovječila Madonna otpijevajući legendarnu „Don’t Cry for Me Argentina.“ Upravo taj balkon bio je pozornica i mnogih drugih povijesnih trenutaka: od proglasa vojnih hunta, preko demokratskih pobjeda, do masovnih prosvjeda i okupljanja.
S druge strane, trg Plaza de Mayo bio je prvotno poznat kao Plaza Mayor, a služio je kao središte kolonijalnog života. Tu su se održavali sajmovi, parade, javna pogubljenja i vjerske procesije. Plaza de Mayo je mjesto na kojem je 25. svibnja 1810. započela “Mayo revolucija”, prvi korak prema argentinskoj neovisnosti od Španjolske. Upravo po tom povijesnom datumu trg i nosi ime, a svake godine ovdje se održavaju velike proslave Dana neovisnosti, uz vojnu paradu i tradicionalne narodne običaje.
Grand Splendid Theater
Malo odmorivši u hladu od hodanja, Mladen izražava želju da više ne hodamo po nemilosrdnom suncu pa sa trga uzimamo taksi koji nas dovodi do jedne od najljepših knjižara na svijetu. Originalno izgrađena kao Grand Splendid Theater, zgrada je nekoć bila središte kulturnog života Buenos Airesa. Kasnije je pretvorena u kino, a 2000. godine pretvorena je u knjižaru. Godine 1923. iz zgrade je započela s emitiranjem LR4 Radio Splendid, jedna od prvih radio stanica u Argentini. Stanica je prenosila nastupe uživo, a često su izvođači iz kazališta direktno nastupali za radio publiku, što je tada bila prava inovacija. Godine 1929. Grand Splendid je postao prvo kino u Buenos Airesu koje je prikazivalo zvučne filmove dok su prije toga, tokom projekcija nijemih filmova, uživo svirali tango orkestri.
Kada je 2000. godine zgrada pretvorena u knjižaru, arhitekt Fernando Manzone je insistirao da se sačuvaju svi ključni elementi kazališta, freska na kupoli (djelo talijanskog umjetnika Nazareno Orlandija, koja slavi kraj Prvog svetskog rata), lože, pozornica sa crvenim zavjesama i zlatni ornamenti. Tako danas posjetitelji mogu čitati knjige u nekadašnjim ložama ili piti kavu na pozornici, uz tihi žamor posjetitelja i toplo osvjetljenje uz veliki izbor od čak 120.000 naslova.
Nažalost, dolaskom do palače Barolo radi komplicirane procedure ulaska odustajemo i razmišljajući što još možemo vidjeti ili doživjeti u ovome gradu, odlučujemo se na nešto što još nitko od nas do sada nije doživio, utrke konja!
Hipodromo Argentino de Palermo
Točno u 17:53, sedam minuta prije početka, stižemo na Hipodromo Argentino de Palermo, jedan je od najvažnijih i najstarijih hipodroma u Latinskoj Americi, te istinski simbol argentinske povijesti, društva i arhitekture. Otvoren 1876. godine, hipodrom je izgrađen u doba kada je Buenos Aires bio u procvatu, a gradske vlasti i elita težile su stvaranju “Pariza Južne Amerike. Danas hipodrom godišnje ugosti oko 120 dana utrka i 1.400 pojedinačnih natjecanja, uključujući i najvažniju utrku – Gran Premio Nacional (argentinski Derby), koja se održava od 1885. godine. Fascinantno je da se utrke održavaju gotovo svakodnevno, svakih pola sata nakon 14:00, a ono što je još fascinantnije, gledanje utrka potpuno je besplatno. U zadnji trenutak Alen uspijeva staviti nešto novaca na jednog od konja i na tribine se smještamo u zadnji trenutak.
Ništa nam nije jasno, ništa ne znamo, pa niti iz kojeg smjera konji dolaze. Utrka kreće, ljudi sjede mirno i uopće ne znam gdje da gledam. Konji stižu, a što su bliže nama, tako ljudi ustaju, počinje deračina i mahanje nekim papirima, pretpostavljam, u vezi klađenja. Iako mi je fascinantno bilo vidjeti trku konja i koliko su zapravo brizi uživo, najsmiješnije mi je bilo doživjeti kaos i galamu ljudi. Naravno, Alenov je konj završio zadnji pa smo od toge odgledali još jednu utrku te se nakon toga uputili nešto pojesti i u smještaj.
Ovo je bio praktički naš zadnji dan Buenos Airesa, sutra idemo za Urugvaj, a onda nam slijede slapovi Iguazu…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
