Nismo se niti probudili i donijeli smo odluku, kupujemo karte za autobus! Nikada se praktički još nakon nesreće nisam vozio autobusom, pogotovo ne dvadeset sati, ali ako je idealna prilika da to učinim, onda je to sad!
Argentina – Dan 16 – Buenos Aires – Puerto Iguazu (30.01.2024)
Pokušavamo kupiti karte za autobus online, ali bezuspješno. Mladen ne uspijeva niti iz petog pokušaja, pa preuzimam ja. Ne ide i ne ide! Stranice za kupnju karata u Južnoj Americi su užasne, i sve puno bolje funkcionira uživo, ali mi za to sada nemamo vremena. Što ćemo? Ima nas četvero, jedan je nepokretan, a Alen je zapeo rješavati svoj mobitel u servisu. Baš danas! Zapičio on to sebi u glavi i tko nas jebe…
Jakov se dobrovoljno javlja uzeti taksi i osobno otići po karte, u što imam određene sumnje, ali ako vjeruje da to može, neka, tko sam ja da to dovodim u pitanje. Ništa, dijelimo se na poslove, Jakov odlazi po karte, Alen odlazi servisirati mobitel, a Mladen i ja ostajemo spakirati stvari i ako stignemo, obaviti wc i tuširanje. Autobus kreće već u 14:10 pa nemamo previše vremena. Javljamo smještaju da ne dolazimo danas, već sutra, kao i Leu, našem vodiču, kojem objašnjavamo situaciju. Osim toga, javljam se i Milošu i pokušavam saznati možemo li stvari kod njega ostaviti ranije…
Sat vremena kasnije, javlja se Jakov – kupio je karte! Bome, sumnjao sam u njega, ali svaka mu čast. Javlja da dolazi, kao i Alen, a mi tek spakirani, bez obavljenog wca i tuširanja. Ništa, nemamo vremena. Donosim odluku da sa sobom nosim princezu i da ću tamo obaviti wc, kakva god kupaonica bila. Htjeli smo izbjeći nošenje stvari i otići samo sa ruksacima, ali tko bi ovo predvidio? Doslovno ne stignemo niti apartman pospremiti!
Stižu Alen i Jakov, spremni smo, stavljaju me u najbolji lift na svijetu (čitaj najgori, najmanji, najuži – guraju me unutra rukama i nogama), odnose stvari i spuštamo se dole te naručujemo dva taksija. Dok sa prvim taksijem prema Milošu odlazi Alen sa svim stvarima, pišem Milošu da je Alen krenuo. Ako se ne varam, napisao sam mu „dolazi ti ćelavi lik i najveći jebač u Buenos Airesu) Da dan bude bolji, drugi taksi otkazuje vožnju!
Nije mi dobro, zakuhao sam i vrti mi se! Obukao sam se debelo, za autobus i klimu (na što su mi se svi smijali), a vani kuri preko trideset! Osim toga, nisam ništa niti pio! Hodamo prema ulici niže jer je naša naravno blokirana i tu naručujemo taksi koji uistinu dolazi. Totalni kaos, kako smo se uopće našli u ovoj situaciji!? Po dolasku kod Miloša jedva da mogu govoriti i tu konačno dolazim do vode! Nemamo nažalost vremena pričati sa Milošem pa mu zahvaljujemo, Jakov se prebacuje kod Alena u taksi i krećemo prema kolodvoru.
Dolaskom na kolodvor, Mladen i ja shvaćamo da ovih nema! Ništa, vadi me iz taksija sam i odlazimo unutra kako bih se ja hladio. Šaljem im poruke, pitam ih za lokaciju – ništa! Pola sata do polaska…Mladen me ostavlja na kolodvoru i kreće u potragu za Alenom i Jakovom. Deset minuta kasnije, evo njih! Jedva sam preživio, majkemi! Ne znam što bih rekao o današnjem danu, ide li nam sve ili ne ide? Očito ne ide jer Alen u zadnji tren pokušava kupiti sendviče i sokove, a moja kartica biva odbijenom. Dok pokušavam na nju staviti novce, odbijena biva i Alenova, pa on sve plača u kešu.
Ispred busa sve prolazi bez problema. Puno manje stresa nego na aerodromu i mogu reći na prvu da mi se sviđa. Južna Amerika ima dobre autobuse, a ovi, koji voze na duže staze, busevi su sa ležajevima i zovu se „Cama“. Jedine karte koje su bile slobodne su za sjedala na gornjem katu autobusa, što znači da me dečki moraju odnijeti gore preko spiralnih stepenica.
Taktika – Mladen i Jakov me dižu, a Alen sa kolica uzima jastuk i ide ispred njih kako bi ga stavio. Naravno, ništa nije išlo onako kako smo zamislili, a dolaskom do stepenica dečki su me toliko rastegnuli da mi se zavrtjelo i mislio sam da ću pasti u nesvijest. Zapravo, skoro i jesam…
Stavivši me na sjedalo konačno sam izdihnuo, znajući da smo uspjeli. Sad još samo treba izdržati dugih devetnaest sati vožnje…
Argentina – Dan 17 – Puerto Iguazu (31.01.2024)
Otvaram oči taman prije izlaska sunca. Na horizontu se već stvorila tanka narančasta linija koja nagovještava da sunce samo što nije izašlo. Ne mogu vjerovati da sam izdržao ovoliko vremena u autobusu i da sam dobar dio vožnje čak i prespavao.
Sjevši u sjedalo, već na početku puta osjetio sam da je ono udobnije od bilo čega u čemu sam do sada sjedio. Nakon što su mi još nagnuli naslon i ispružili onaj dio za noge, bio sam gotovo kao na krevetu. Koliko god me na neki način ova vožnja strašila, moram priznat da sam impresioniran busevima u Južnoj Americi i fda nam ovo svakako neće biti zadnja vožnja. Naravno, to što sam se dobro obukao pokazalo se kao odlična odluka, jer klima je u busu bila na maksimumu. Svi smo se smrzli, iako sam srećom sa sobom uzeo i deku, koju mi je Jakov preko noći u potpunosti preoteo. Ovo je već ne znam koji put da sam požalio jer sam sjedio pored njega…
Razdanjuje se, sunce se diglo, a krajolik oko nas u potpunosti postaje zeleniji. Nakon devetnaest sati vožnje ulazimo u krajnji sjeveroistok Argentine, u provinciju Misiones i grad Puerto Iguazú. Grad je to na samoj granici s Brazilom i Paragvajem. Leži na ušću rijeka Iguazú i Paraná, a zajedno s Foz do Iguaçu (Brazil) i Ciudad del Este (Paragvaj) čini poznatu „Tromeđu“ (Triple Frontera), gdje se susreću tri države i kulture.
Odmah po dolasku na kolodvor dočekuje nas Adolfo. Ne priča baš engleski, ali pomaže nam oko svega, naročito oko toga da se nekako svi naguramo u auto. Nekako uspijevamo, dečki su iza stisnuti, a ja naprijed s ruksakom i oba kotača od kolica u krilu.
Dolaskom u smještaj Adolfo nam govori da imamo jedan sat odmora nakon čega dolazi po nas i krećemo u razgledavanje slapova s Argentinske strane. U smještaj ulazimo bez problema, platili smo ga sto dolara za tri noći za nas četvero i bez obzira na to što je poprilično skroman, meni se sviđa. Imat ćemo malo problema sa tuširanjem navečer, ali sve djeluje kao da smo na nekom ranču, samo još fali neki pončo na zidu.
Nakon sat vremena odmora, Adolfo po nas dolazi kako je i rekao. Kaže, do ulaska u Nacionalni park čeka nas još oko sat vremena vožnje. Vozimo se dugom ravnom cestom koja prolazi ravno kroz džunglu. Dobar indikator tome su i povremeni plakati o potencijalnoj opasnosti i prelasku jaguara preko ceste. Nisam imao pojma da ih čak ima i ovdje.
Ulaskom u Nacionalni park, na šalteru za karte kartica mi biva odbijena, kao i Alenova, pa nas spašava Jakov. Za mene je ulazak besplatan, a dečki po osobi plaćaju nešto manje od 20$. Tek dolaskom na drugi šalter, gdje trebamo preuzeti moju kartu, saznajemo da i moja pratnja ima besplatan ulazak. Nažalost, prekasno! Dobivši osim karata za ulaz karte i za vlakić, kod vlakića ostajem iznenađen! Imaju vagon prilagođen i namijenjen osobama u kolicima!
Kako bi došli do samih slapova, nakon prvog vlakića ukrcavamo se i na drugi te dolaskom do „konačnog“ ulaza ne možemo odlučiti kojim bi smjerom. Srećom, Alen „zna“. Pratimo ga bezglavo dok šećući nastojimo ugledati majmune jer su upozorenja o njihovim ugrizima postavljeni svako malo. Dobro da barem malo razmišljamo pa nakon pet minuta shvaćamo da nas Alen vodi u potpuno krivom smjeru pa se vraćamo i odlučujemo za gornju stazu (Circuito Superior).
Već nakon par minuta shvaćamo da smo se odlučili za stazu koja pruža pogled na slapove odozgora. Hodajući dojma sam kao da hodamo iznad džungle dok nam se u daljini pruža pogled na mnogobrojne slapove. Lijepi jesu, ali slušajući sve te priče o njima, moram reći da sam očekivao nešto više, moćnije i monstruoznije.
Na našu žalost, to vjerojatno niti nećemo doživjeti s obzirom na to da smo par dana prije dolaska saznali da je najveći, najmoćniji i najimpresivniji slap s ove strane zatvoren za javnost. Ime mu je Devil’s throat (Garganta del Diablo), što u prijevodu znači Đavolje grlo, polukružnog je oblika, a visina mu iznosi impresivnih 82 metara.
Užasno je vruće i sparno (38), vidikovaca je mnogo, a već nakon prvog Alen nekim čudom uspijeva stati na staklo. Što duže hodamo, to više počinje sa kukanjem, u vezi stakla, a i vrućine! Vruće je i meni, borim se, a njegove mi riječi niti malo ne pomažu. Svakim vidikovcem bliže smo slapovima, ali opet nekako daleko. Pitam se, da li je to sve ili nas čeka nešto spektakularnije?
Inače, naziv “Iguazu” dolazi iz jezika Guarani i znači “velika voda”. Slapovi se nalaze se na rijeci Iguazu i to unutar dva Nacionalna parka, ovog s argentinske strane i onog s brazilske. Zanimljivo, većina slapova nalazi se na argentinskoj strani, dok je ukupan broj slapova s obje strane 275, što ih čini najvećim sustavom slapova na svijetu. Slapovi Iguazu širi su i kompleksniji od slapova Niagare i Viktorijinih slapova, dužine 2.7 km i visine 82 metra. Osim toga, slapovi su s najvećim protokom vode na svijetu, čak tri puta većim od slapova Niagare.
Valja napomenuti i nevjerojatnu bioraznolikost, jer oko slapova raste više od 2.000 biljnih vrsta, uključujući orhideje, palme, bambuse i begonije, dok u šumama žive jaguari, oceloti, tapiri, mravojedi, brojne vrste ptica (poput harpije) i širokonosni kajmani. Naravno, slapovi su radi svega gore navedenog 1984. uvršteni na UNESCO-v popis svjetske baštine.
Prohodavši cijelu gornju stazu i slušajući konstantno Alenovo kukanje, zakuhavam i ja pa požurujemo prema izlazu kako bi u dućanu kupili vodu. Ohladivši se, dočekujemo vlakić koji nas dovodi do onog prvogv ulaza gdje smo kupili karte i tu nas dočekuju Adolfo i Leo. Leo je zapravo čovjek s kojim smo dogovorili turu, a Adolfo je samo vozač koji radi za njega. Leo za razliku od Adolfa engleski priča tečno pa ga odmah ispitujemo za dozvolu za dron. Naravno, prekomplicirano je i preskupo pa u startu odustajemo.
Opraštamo se od Lea koji će nas sutra voditi na brazilsku stranu vidjeti slapove i prepuštamo se Adolfu koji nas vraća u smještaj. Iako su danas vrebale mnoge „opasnosti“, poput vrućine, stakla na podu, majmuna i sl., moja najveća opasnost tek je slijedila. Dok su se dečki kupali u bazenu, ja sam preživljavao nastojeći izvući živu glavu tuširajući se s Jakovom. Skoro pa i nisam uspio, s obzirom na to da je u jednom trenutku, ne znam niti sam kako, uspio otkinuti tuš koji je pao ravno na moju glavu!
Dan 18 – Foz de Iguazu (01.02.2024)
Osamnaesti je dan putovanja. Konstantno ga uspoređujući sa putovanjem po Jugoistočnoj Aziji, jednostavno razmišljam da smo tamo nekako vidjeli puno više. U osamnaest dana Južne Amerike vidjeli smo mnogo, ali mene osobno ništa od toga još nije impresioniralo. Ono što sam mislio da će me oduševiti, poput Iguazu slapova, ostavilo me pomalo razočaranog. Ipak, ostaje druga prilika, ona s brazilske strane.
Jučer je dogovor pao da nas Leo vozi na brazilsku stranu pa po nas dolazi točno u 07:30. Srećom, Leo, za razliku od Adolfa, priča engleski pa ga odmah ispitujem sve što me zanima. Naravno, na prvom je mjestu pitanje o jaguaru pa mi Leo govori kako ih ovdje uistinu ima i da je čak jednog vidio kako prelazi cestu. Naravno, znam kolika je šansa da se takvo što nama dogodi pa ništa ne očekujem i nastavljam o drugim temama. I u mjestima koja slove kao najbolja mjesta na svijetu za vidjeti ga, šanse su praktički 0.1%.
Vrijeme sa Leom prolazi brzo pa dolazimo do Brazilske granice. Dečki izlaze van kako bi pokazali putovnice, a ja ostajem u autu, u nadi da van neću morati. I ne trebam, dečki su pokazali moju putovnicu, objasnili situaciju i to je bilo to!
Dolaskom u Nacionalni park, izlazimo iz auta i dolazimo do mjesta gdje se kupuju karte. Redovi su naravno ogromni i tu radimo kobnu grešku, slušamo Alena i stajemo u potpuno krivi red. Tek dolaskom Lea, koji je otišao parkirati auto, saznajemo da trebamo stati u red za teško pokretne osobe. Karte plaćamo malo manje od dvadeset dolara po osobi, za mene popusta nema, zaključujemo da više ne slušamo Alena i sjedamo nešto pojesti. Leo ne ide s nama unutra, on će nas čekati negdje vani pa nam ovdje, na karti, pokazuje sve i objašnjava.
Ukrcavši se na autobus, na Leovu preporuku izlazimo na trećoj stanici i nakon kratkog hodanja stižemo na platformu sa koje se vidi cijela brazilska strana slapova! Za razliku od argentinske, ova me uistinu impresionira i djeluje puno moćnije od svega viđenoga do sada.
Kako smo stigli na najvišu točku zgrade i platformu, svakim katom niže i platformom stižemo sve bliže slapovima. Naravno, u tom procesu gubimo Jakova najmanje dva puta. Na najdonjoj platformi, slapovi se gotovo mogu dodirnuti i nevjerojatan je osjećaj stajati tako blizu i osjetiti tu moć. Pitam se tek kako je tek onda doći na platformu u samo srce slapova, koja se nalazi u daljini.
Dečke naravno na moj prijedlog nagovarati ne treba. Pospremamo svu foto opremu kako se ne bi smočila i krećemo. Putem susrećemo ljude koji dolaze iz smjera u kojem idemo, svi su potpuno mokri! Znamo da će biti gužva, da ćemo biti mokri i da će se biti teško probiti do kraja. Što se više približavamo, to više piše, a samim time i vjetar sve jače nosi vodu ravno u nas. Zvuk postaje sve jači i zastrašujući, dojma kao da ulazimo u neku pijavicu.
Dolaskom do samog kraja otvara se jedno mjesto uz ogradu i po prvi put na ovom putovanju ostajem bez riječi. Nevjerojatno je i gotovo nemoguće opisati zvuk, prizor i osjećaj moći koji ispred mene demonstrira majka prirode. Doživio sam ovakvo što samo jednom, dolaskom na vrh aktivnog vulkana u Indoneziji. Nevjerojatno!
Potpuno smo mokri, ali sretni kao mala djeca i ispunjeni. Vrativši se busom do ulaza, dočekuje nas Leo i odlazimo do obližnjeg utočišta za ptice. Plaćamo svega dvije kartel, ulazimo i potpuno se prepuštamo Leu koji od samog početka našeg susreta ne skriva svoju strast i ljubav prema pticama.
Iako se ovdje nalazi užasno veliki broj ptica, nama najdraži svakako je bio ogroman kavez sa arama. U misiji da pronađemo koje pero, najviše uspjeha imao je Jakov, pronašavši cijelo i veliko pero plavo-žute are. Nešto kasnije, saznajemo da je pera najstrože iznositi i uzimati, pa dobro da Jakov čovjeku koji nam je to govorio svojim perom nije doslovno iskopao oko. Ne znam niti sam kako tip to nije skužio…
Dolaskom do flamingosa Leo nam priča kako je prije dvije godine u ovu nastambu ušla mama jaguar sa svojim mladuncem, sa ciljem da ga nauči loviti. Rezultat je bio tri preživjela flamingosa od njih 178, ali kako Leo kaže, većina je uginula od šoka.
Obišavši cijelo utočiste, premoreni i skuhani od nesnosne vrućine, sparine i vlage, stižemo u smještaj i ostatak dana provodimo tamo. Sutra je naš zadnji dan ovdje i Leo će nas odvesti do mjesta gdje se susreću tri države, Brazil, Argentina i Paragvaj…
Dan 19 – Marco das Tres Fronteiras (02.02.2024)
Odmah po buđenju saznajemo dobru vijest, let za Buenos Aires nam nije otkazan! Kako letimo tek popodne, imamo dovoljno vremena za iskoristiti dan pa po nas u 09:00 dolazi Leo i dovodi nas do tromeđe između između Brazila, Argentine i Paragvaja, na ušću rijeke Iguazu u rijeku Paranu.
Ova tromeđa se nalazi blizu slapova Iguazu i važna je točka za trgovinu i turizam u regiji. Rijeka Iguazu teče prema zapadu i razdvaja argentinski teritorij na jugu od brazilskog teritorija na sjeveru. Rijeka Parana teče od sjevera prema jugu i razdvaja brazilski teritorij na istoku od paragvajskog teritorija na zapadu.
Sa vidikovca na kojem nas ostavlja Leo pruža se pogled na sve gore navedeno, kao i na Most Tancredo Neves koji povezuje Argentinu i Brazil preko rijeke Iguazu i Most prijateljstva koji povezuje Brazil i Paragvaj preko rijeke Parane.
Sunce prži bolesno, jutro je, a temperatura iznosi visokih 35 stupnjeva. Shvaćamo da vidjevši vidkovac malo toga ovdje preostaje i da ne znamo što raditi narednih par sati. Odlučujemo se spustiti do malene luke i tu sjedamo u kafić kako bi nešto popili i posve spontano dogovaramo nekakvu turu s brodom koja uključuje ne znam niti ja što.
Popivši piće, dočekujemo početak ture. Spuštamo se do broda, Alen i ja zamalo prelazeći rampu završavamo u rijeci i krećemo. Od ture nisam imao nikakva očekivanja, možda i bolje, jer bila je to valjda najgora tura brodom na kojom sam ikada bio. Najveće atrakcije ture bili su maleni slapić i sjedalo automobila bačeno na obalu rijeke. Ipak, kako tura ne bi bila užasna i kako bi poprimila malenu dozu avanturizma pobrinuo sam se ja, onog trenutka kada sam zakuhao. Osjetio sam već na početku da me lagano hvata malaksalost, ali mislio sam da ću se izvući. Nisam paničario, jer računao sam na orašaste plodove koje zbog ovakvih situacija uvijek nosim u ruksaku.
Osjetivši da mi postaje sve gore, na moje pitanje mogu li dobiti vrećicu iz ruksaka, saznajem da vrećicu nismo uzeli iz smještaja. Sranje! Sad sam u situaciji gdje se uistinu mogu početi brinuti! Tura traje još pola sata, a meni je sve gore! Svjestan sam da neću izdržati…
Moram nešto pojesti! Trebam šećera…
Ali što? Gdje!?
Odlučujem se na najočajniji potez koji sam ikada u ovoj situaciji napravio i molim Mladena da napravi krug po brodu i pita ljude imaju li nešto slatko za jesti. Naravno, nitko nema ništa! Tek mi jedan tip nudi ostatak Coca Cole iz smeća. Ne znajući tko je to pio, ne pada mi na pamet uzeti to, radije ću umrijeti!
Govorim dečkima da mi noge dignu na ogradu i da mi sa ostatkom vode poliju glavu kako bih se barem malo ohladio. Očito vidjevši da situacija nije bezazlena, jedan od putnika donosi mi keksa. Čovječe, ako sam ikada u životu poželio izljubiti lika onda je to bio ovaj trenutak!
Već sam bio u ovakvim situacijama i jako dobro znam što trebam činiti. Jedem kekse, zalijevaju me vodom i pokušavam duboko disati kako bih barem malo došao k sebi i preživio turu do kraja. Na svega pet minuta od završetka ture i pristajanja smišljamo plan. Mladen po pristajanju ostaje sa mnom, Alen ide po Coca Colu, a Jakov po nešto za pojest. Ja se do tad nadam preživjeti…
Pristajemo, sve ide po planu i kapetan nam dozvoljava da ostanemo na brodu. Dečki se vraćaju sa hranom i pićem i nakon dvadesetak minuta dolazim k sebi. Dovoljno da izdržim dolazak do vrha i dolazak Lea. Ovo je bilo blizu…nisam očekivao da će mi se ovo dogoditi baš ovdje. Ovakve situacije nisu bezazlene i dobro da sam se i ovaj put uspio izvući…
Dolaskom na aerodrom opraštamo se od Lea, a unutar aerodroma srećemo Adolfa sa kojim se fotkamo i pozdravljamo ga. Da dan bude bolji, novi problem nastaje na check-inu. Prvo nas je tip pitao imamo li boarding pass, što nemamo jer kao osoba sa invaliditetom ne mogu napraviti online check in, već moram doći direkt na šalter. Radi toga nam je naplaćuje cca. 18 dolara.
Nakon što smo to obavili, na red dolazi princeza, za koju nam isti taj lik govori da ju trebamo platiti dvadeset dolara. Iako Alen skoro popušta, ja odlučujem uči u raspravu i pokušati se izboriti da ne plaćamo ništa. Kao osoba sa invaliditetom na svakom letu uz mene mogu ići dva pomagala, znači kolica i još jedno, u ovom slučaju princeza. Tako je svugdje u svijetu, nikada princezu nisam platio i ovaj bi tip trebao znati svoj posao.
Prepiremo se, ne popušta on, ne popuštam ja. Nakon pet minuta govorim mu da zove nadređenog koji dolazi i kojem objašnjavam sve. Bile su dovoljne dvije rečenice da nadređeni kaže ovom tipu kako princeza obavezno na let ide besplatno. Ha, pobjeda!
Dolaskom pred avion saznajemo da assistance ne postoji. Ne samo to, nemaju niti prilagođeni stolac kako bi me dečki prebacili unutra. Stjuard nas gleda potpuno zbunjeno i na moje riječi da će me prijatelji odnijeti unutra reagira s oduševljenjem. Srećom po nas, sjedimo u trećem redu pa me se ne treba nositi daleko. Let traje kratko, svega sat i pol, a uljepšava ga slijetanje uz žarko narančasti zalazak sunca.
I baš dok se pitam da li je JetSmart najgora aviokompanija s kojom sam ikada letio, događa se najbolja stvar ikada…
Izlazeći iz aviona, dok se dečki pripremaju podići me, obraća nam se kapetan.
Kapetan; “Dečki, dobro vama to ide”!
Mi; “Hvala, već smo se uigrali…”
Kapetan; “Od kuda ste”?
Mi; “Srbija i Hrvatska”!
Kapetan; “Hrvatska i Srbija zajedno, zezate me”!?
Mi; “Mediji vas lažu, mi se odlično slažemo…”
Dečki me podižu, pozdravljamo osoblje i kapetana, a on na samom izlasku dobacuje;
– Dečki, hoćete ga odnijeti u kokpit?
Misleći da se lik zajebava, nastavljamo dalje, no Jakov ne odustaje od ideje…
Vraća se do kapetana kako bi ga pitao misli li ozbiljno?
– Apsolutno! Odgovara kapetan…
Kaj!? Je li ovo zajebancija!? Ne vjerujem da se ovo događa…
Dečki me unose u kokpit i posjedaju u kapetanov stolac..
Od euforije se uopće nisam snašao…
Nisam mislio da ću ovo ikada doživjeti, sigurno ne u Argentini!
Pozdravljamo kapetana Daniela, zahvaljujemo se i izlazimo iz aviona…
Po izlasku iz aerodroma uzimamo taksi i stižemo kod Miloša, dečka iz Srbije koji u Buenos Airesu živi već neko vrijeme. On nam je prije leta za Iguazu pomogao i dozvolio da kod njega ostavimo svu prtljagu kako to sve ne bi vukli sa sobom.
Zahvaljujemo se Milošu, Alen do novog smještaja sa stvarima odlazi u taksiju, a nas troje pješke. Ciljano smo uzeli smještaj blizu Miloša kako bi bili što bliže i kako bi spavali što duže jer nas let za Ushuaiu čeka već kroz samo par sati, zapravo, spavat ćemo svega dva sata!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
