211

Istražujući i planirajući ovo putovanje, a i Patagoniju, znao sam da ovaj uspon neće biti mali zalogaj i da će vjerojatno biti nešto najteže što sam do sada napravio. Osim dužine staze od 12.5 km u jednom smjeru i zahtjevnog terena, možda i najgori faktor za mene bila je hladnoća! Možda to vama ne zvuči strašno, ali meni, koji nemam nikakvu termoregulaciju i ne krećem se, to je svakako ono najgore.

Ono što, osim toga da sam u kolicima, predstavlja najveću prepreku kod ovakvih podviga i uspona, svakako je nedostatak informacija. S druge strane, barem meni osobno, taj nedostatak informacija predstavlja i tu čar i izazov koji čini ovaj cijeli podvig avanturom i pustolovinom. No, za razliku od svih dosadašnjih uspona, ovo je bio prvi put da je rutom kojom idem netko u kolicima već išao. Uspon do tri tornja ostvario je Alvaro, lokalac i osnivač agencije za putovanja osoba s invaliditetom Wheel the World. Alvaro je ovaj uspon izveo u dva dana i to uz pomoć cijelog tima ljudi, njih čak trideset! Bili su tu alpinisti, rendžeri, prijatelji itd. Srećom za mene, Alvarova agencija ostavila je posebna kolica Jolette u parku, za svaki slučaj, ako se pojavi neki biser kao on. I tako, pojavio sam se ja i na svoju zamolbu dobio dopuštenje da koristim kolica…

Bilo je očito i jasno da ja takvu podršku neću imati i kada mi je Nico napisao kako me njih četvero portera može odnijeti do vrha, pomislio sam „ovaj je majkemi lud“! Znajući kako će ovo biti vremenski jako dugi uspon, brinulo me toliko dugo sjedenje i nabijanje u kolicima pa sam, u želji da i moja kolica radi odmora idu do vrha, s Nicom postigao dogovor da s nama ide i peti nosač!

Torres del Paine (09.02.2024)

Tri ujutro je, vani je mrkli mrak i ledeno je. Pogledom na mobitel dočekuju me dvije poruke. Zoe javlja kako se možemo vidjeti po povratku u El Calafate kako bi smislili neki plan, a Alvaro šalje broj od nekog Estebana u slučaju problema sa posebnim kolicima. Hvala Bogu, već sam mislio da je neka loša vijest! Nemamo puno vremena, nosači i Javier dolaze po nas za sat vremena pa se bacam na doručak i oblačenje. Prije ovakvih „podviga“ glavom mi obično prolazi stotine misli, a ništa drukčije nije niti danas. Muči me najviše toliko dugo sjedenje i skakanje po kamenjima, a osim toga, muči me i hladnoća pa ne znam da li da dole navučem skafander. Takav neodlučan, odlučujem pitanje postaviti dečkima i zauzvrat dobivam podrugljivi smijeh! Dobro, idem bez skafandera! Odluka je koju radi koje sam na kraju žalio cijeli dan…

Točno u četiri ujutro, po nas sa velikim bijelim Ford kombijem, nalik iz američkih filmova, dolazi Javier. Iako Javier sa velikom bradom, šiltericom i kariranom košuljom djeluje kao drvosječa i pomalo opasno, pažnju mi odvraćaju nosači. Nema ih petero kako je bio dogovor, već troje, Nico, Hugo i Alan. Izgledaju profesionalno, nabrijano, koncentrirano i iskusno. To mi se sviđa!

Ukrcavši stvari u kombi, iz Puerto Natalesa krećemo pola sata kasnije. Sjedim naprijed pored Javiera, dok u potpunom mraku ostali sjede iza mene. Javier priča engleski tečno pa mi, dok kljucam i postepeno tonem u san priča o Puerto Natalesu, svojem poslu, kombiju i parku. Nastojim ga slušati, iako se borim s umorom i mislima. Muči me svašta, od hladnoće, vremena, sjedenja pa do toga hoće li nas kolica dočekati u hotelu.

Jedini smo na cesti i jedino što vidim od potpunog mraka je dio ceste koji osvjetljuju svijetla kombija. Nigdje oko nas znakova života, tek zvuk motora i kišice koja sipi i pada na šajbu. Tu negdje tonem u san, ali se naglo budim trzajem kombija. Govori mi Javier – „Prokleti zečevi“! Ostajem budan, vjerujem da svi iza mene spavaju i stvarno, na cesti zec za zecom. Na sekundu ostaju zaslijepljeni svijetlom i ukopani nasred ceste i bris…

Vani se počinje daniti, nadziru se klisure planina, a Javier mi govori da ulazimo u park Torres del Paine. Prva stvar koja mi na njegove riječi prolazi glavom jest da nemamo karte za park, no, nitko nas ništa ne pita. Valjda  budu.

Dolaskom do hotela Las Torres stižemo na odredište! Da sam pun para onda bi spavali u ovom hotelu, ali s obzirom da noćenje košta oko 400 dolara, jedina opcija bila je putovati iz Puerto Natalesa.

Gdje je Jolette!?

Na parkingu hotela dočekuju nas preostala dva nosača, Orlando i Carlos, a popzdravit nas dolazi i sunce, polako izlazeći i obasjavajući okolne planine  i oblake stvarajući neobičnu roza boju. Ovakav izlazak još nisam vidio! Vremena nemamo, nastojimo krenuti prije svih turista pa u hotel po kolica odlazi Nico.

Naravno, zašto bi sve bilo po planu kada u mojem slučaju sve može otići po krivu? Nico se vraća i govori nam da u hotelu nema kolica!

Šok…

Gdje su!? Ne znaju…

Signala nemam, do Alvara ne mogu doći i jedino što imam je taj broj od nekog Estebana!

Srećom, govore nam u hotelu da je Esteban vlasnik Eco kampa koji se nalazi svega dvije minute vožnje odavde…

Eco kamp

Dolaskom u Eco kamp, govore nam da Esteban, zamislite, spava! Kao ne smiju ga znati, ali čovjek na recepciji ima ideju gdje bi kolica mogla biti, u nekoj šupi! Nico uzima ključ, odlazi do šupe i vraća se praznih ruku. Govori nam da ključ ne valja. Ništa, tip mu daje drugi ključ, a Nico se po drugi put vraća praznih ruku. Što je sad!? Opet krivi ključ, govori nam. Sad je već vidno ljut…

Srećom, pet minuta kasnije dolazi domar i govori kako će razvaliti bravu! Kasnimo, u utrci smo s vremenom, a još nemamo niti kolica!

Čekamo…

Deset minuta kasnije – prizor koji mi mami osmijeh na lice, Nico gura kolica prema nama!

Stavljamo kolica u kombi i vraćamo se na parking hotela Las Torres!

Jolette je, na našu sreću, već sastavljen pa na to ne trebamo gubiti vrijeme. Odmah po sjedanju u kolica osjećam da su mi malo mala, pa me dečki dodatno i jače vežu. Osim toga, nešto ne valja s naslonom za glavu, previše se klima, ali ne brinem jer mislim da mi niti neće trebati.

Orlando je taj koji dobija moja kolica na leđa, dok ostala četvorica guraju mene. Moji dečki, Alen, Mladen i Jakov uskakati će po potrebi i koliko budu mogli…

Početak uspona

Sa parkinga hotela Las Torres konačno krećemo u sedam ujutro. Početak staze posve je ravan i za sad me samo guraju Nico i Hugo. Bilo bi lijepo da tako ostane, no znam da nas čekaju puno zahtjevniji i teži dijelovi, a i put dugačak čak 12.5 km!

Prošavši rijeku i poprilično klimavi viseći most, u daljini imamo priliku promatrati konje u punom trku. Ne znam da li su divlji, tako izgledaju i tako ih pamtim. Svega nekoliko minuta nakon prelaska mosta nailazimo na preuzak prolaz na ogradi i našu prvu prepreku! Kako bi je savladali, Mladen i Jakov me dižu iz kolica, dio dečkiju podiže kolica i prebacuje ih na drugu stranu, dok ostatak preuzima mene i vraća me u kolica. Tih prvih sat vremena prolazi bez ikakvih problema i za mene, a vjerujem i ostatak, potpuno opušteno…

Naravno, ravni dio bio je, kako sam i očekivao, tek zagrijavanje, jer počinje uspon! Probijamo se kroz uske staze okružene niskim raslinjem. Staza je pola zemlja, a pola makadam, prekrivena kamenjem veličine šake i nogometne lopte. Truckam se poprilično, nije ugodno, a i cijelo vrijeme imam osjećaj da s kolicima i naslonom nešto ne štima. Stalno klizim dole, sve više sjedim na trtici, a svaki udarac o kamen sve je bolniji i intenzivniji. Svo to truckanje budi mi mjehur pa tu radimo i prvi kratku pauzu kako bih mokrio. Tu po prvi put uočavam pogled iza sebe i naš dosadašnji rezultat. Bogami, već smo mi dosta visoko došli…

Nastavljamo istom stazom nakon desetak minuta pauze i tu sad već susrećemo poveći broj ljudi koji nam dolaze s leđa. Popevši se do vrha ovog dijela staze, ispred nas se otvara pogled na veliki kanjon okružen planinama. Iako je krajolik do sada, barem meni osobno, bio poprilično nezanimljiv, ovdje prvi put zastajem i upijam ljepotu zelenih planina i vrhova prekrivenih snijegom. Tu je i mala rijeka koja teče kanjonom, a po prvi puta na našem putovanju iznad nas uočavamo i kondora! Kruži oko nas na velikoj visini, nadgledajući nas i misleći si vjerojatno koje su ovo budale!

Kamp Chileno

Slijedi nam dugi spust po dobro utabanoj stazi, prelazak preko rijeke i još jednog mosta te nakon dva i pol sata od polaska stižemo u kamp Chileno. Ovo je mjesto do kojeg je Alvaro u kolicima stigao prvi dan, prespavao i sljedeći dan krenuo prema vrhu. Samo smo mi očito toliko ljudi da izvodimo sve ovo u jednom danu.

Pauza koju radimo u kampu odlična je prilika za mene da sjednem u svoja kolica i malo odmorim tijelo, pogotovo guzicu koja se već napatila. Osim toga, već se smrzavam! Pitam se, zašto samo nisam slušao sebe i obukao jebeni skafander? Pa gdje mi je bila pamet!?

U Chilenu radimo nešto dužu pauzu, od pola sata. Svi je koristimo kako bi nešto pojeli i popili, ali i malo odmorili. Ono što mi je super jest da cijelo vrijeme vlada jako dobra, zabavna i ugodna atmosfera. Dečki se stalno smiju, zafrkavaju i nema ama baš nikakve nervoze i napetosti. Možda i najviše pričam sa Hugom koji se čini užasno drag, pa saznajem da svira bas gitaru u rokerskom bendu. Osim toga, priča mi o životu nosača, koliko rade i da na leđima svakodnevno moraju nositi do pedeset kila. Nije niti čudo što su ovako utrenirani!

Ovakvo nešto kao što upravo radimo nisu radili nikada niti im je to namjera raditi ubuduće. Prihvatili su moju ideju s oduševljenjem, prvenstveno jer su htjeli to nekome omogućiti i to je, kako mi govore Nico i Hugo, za njih bio izazov za koji su znali, uspiju li, da će ih ispuniti. Znali su oni već da je netko išao u kolicima do vrha, no, oni su htjeli sebi dokazati da mogu to izvesti u komadu…

Na pola puta

Oduševljen mindsetom dečkiju, nastavljamo dalje. Pratimo rijeku i prelazimo seriju mostova. Na jednom od njih, u trenutku neopreznosti, zamalo pada i udaram glavom, ali Jolette srećom zaustavlja Alan. Podsjetnik je to da je za nesreću dovoljna sekunda!

Odvojivši se od rijeke, ulazimo u šumu i stvari po prvi put počinju izgledati ozbiljno. Teren je sve nepristupačniji i teži, a dečki se sve više muče i bore, probijajući se preko korijenja i uz poprilično nezgodne stepenice. Nico je sada opet naprijed, no, iako najmanji, čini mi se kao najluđi od svih i najjači. Ovaj čovjek ne samo da ne odustaje, već koristi svaku priliku za smijeh! Koji luđak, pitam se u kojem trenutku posustaje i pada sa energijom? Tu na kratko stajemo kako bi nas pozdravili rendžeri i sa kojima se slikamo. Srećom, nitko nas ništa ne pita za karte, a ja sam na iste već u potpunosti zaboravio. Mora da je do toga da smo s ovim dečkima koji se s njima znaju…

Prešavši izazovan dio šume, teren postaje ravan, a dečki ubacuju u „drugu“ i doslovno ga pretrčavaju! Na samome kraju ovog dijela staze, pred izlazak na čistinu, radimo drugu „dužu pauzu“. Nico mi govori da nemamo još puno, ali da nam slijedi onaj najteži i najgori dio koji nas je sve brinuo. Za to na glavu dobivam kacigu, očiti znak da sada stvari uistinu postaju ozbiljne!

Uzevši predah i odmorivši se, iz šume izlazimo na veliku čistinu sa koje se pruža pogled na  okolne planine. Penjemo se uzbrdo, staza je uska, ali dobro utabana i bez prepreka. Da je barem ovako sada do kraja! Sad smo već poprilično visoko, a dokazuje to i vjetar koji je svakim našim korakom sve jači. Iako dečkima nije lako, oni se za razliku od mene barem kreću i zagrijavaju, dok se ja već satima smrzavam.

Prolazimo poduži uspon i ulazimo među nisko raslinje i stazu sa ogromnim kamenjem. Osvajamo metar po metar, dečki se ubijaju i ovo sad pomalo izgleda kao čisti mazohizam, kako za njih, tako i za moje tijelo i guzicu. Iako dečkima u potpunosti pomažu Alen i Mladen, teren je toliko zahtjevan da se čini kako užasno sporo napredujemo. Onaj Nicolasov „još malo“ sada se čini jako daleko i pomalo nedostižno, toliko da po prvi put pomišljam ima li ovo uopće smisla i postoji li uopće šansa da dođemo do vrha?

Dečki se ne daju, iako umiru od napora. Nevjerojatno, ne znam uopće kako da se osjećam i da li da nešto govorim ili da samo šutim. Od svega što sam do sada u svojem životu doživio, još nikada nisam vidio ovako bolesno moćne ljude! Prolaznici koji nas mimoilaze zastaju u čuđenju, dok njihovi izrazi lica prikazuju na stotine upitnika. Ljudi nam plješću, ohrabruju nas, ali nitko ne priskače u pomoć. Vjerojatno se ne usude., jer sve ovo i meni izgleda brutalno!

Jakov, čovjek tenk

Pola sata nakon što je počelo probijanje po kamenju i pet i pol sati od kada smo krenuli na uspon stvari za nas ne izgledaju dobro. Staza, ako se ovo uopće može nazvati tako, sve se više suzuje, uzbrdica je sve jača, a kamenje sve veće. Na dečkima se jasno vidi umor, no ne odustaju. Želja je jasno vidljiva, ono ovo istinski žele napraviti, ali ako ne ide, jebiga, ne ide. Stajemo promisliti! Nitko ne spominje odustajanje, iako mislim da svi shvaćaju da do vrha imamo još gotovo kilometar i pol najgoreg terena.

Ništa, stavite mi Slavena na leđa i idemo dalje, odjednom će Jakov!

Nico i Hugo me podižu, šire mi noge i stavljaju me Jakovu na piškalonca. Jakov sa svojih 127 kg i još mojih preko 70 kg kreće uzbrdo po do sada najgorem terenu. Iza nas kreću se Nico i Hugo, koji me pridržavaju i na velikim odstupanjima od dvaju kamena guraju prema gore kako bi se Jakovu bilo lakše popeti. Nije mi baš svejedno, posklizne li se Jakov sa tom težinom, padamo oboje, a ja ravno na lice.

Nakon prve kratke pauze gdje on odmara noge, a ja ruke, drugu pauzu radimo tako da se Jakov leđima okreće prema velikom kamenu i mene posjeda na njega kako bi se rasteretio. Jebote led, nemam pojma kako je uopće došlo do ovoga!? Jakov kao da se samo odjednom od nikuda pojavio i ono, ajmo! Odmorivši, prelazimo zadnjih sto metara i Jakov me posjeda na maleni drveni mostić ispod kojeg žubori maleni potok. Sve oko nas su ljudi, svi plješću, a oni koji prolaze tapšaju nas po leđima. Na licima dečkiju vidim olakšanje, kao da su sretni i zahvalni što je Jakov ovo učinio i omogućio im toliko priželjkivani predah. Bravo Jakove, odmori, napravio si svoje!

Dok me stavljaju na kolica, Nico mi govori „još samo malo, na zadnjem smo kilometru“! Ma ne vjerujem više ništa. Svi ti planinari su isti, uvijek „još malo“ pa na kraju penjemo satima. Isto si mi govorili i u Jordanu, kada smo se penjali na vrh Petre.

Zadnji kilometar

Prošavši zadnji komad šume, opet izbijamo na čistinu, ali sada s jednim posve drugim prizorom! Po prvi put uočavamo vrhove tornjeva i sada konačno možemo vidjeti naš cilj i kuda idemo! Čini se još uvijek kao dug put, neće biti lako, ali dečki djeluju nekako preporođeno i svježije.

Ovaj dio puta čisti je krš. Ovdje vlada kamen, vjetar i ništa više! Puše najjače do sada, a vjetar je onaj ledeni, od kojeg ti se stišću jajca! Da vjerujem u Boga, sada bih izmolio koju da stane! Kako bi to dobro bilo, čovječe, tresem se već satima, ne mogu se više niti osmjehnuti!

 Kamenje je možda još i veće nego u šumi, ali idemo naprijed i ne stajemo, ravno glavom kroz zid. Užasno me nabijaju, ali sad im baš ja još trebam da nešto prigovorim. Ako večeras neću pišat krv, neću nikada! Kako se sve više penjemo, tornjevi se više otkrivaju. Gledam u njih, više niti ne obraćam pažnju niti na vjetar niti na nabijanje…

Mirador Torres del Paine

Dolaskom na sami vrh Nico viče „to je to“, spuštamo se dole i nakon 7h34min borbe sa užasno teškim terenom i vjetrom stižemo do jezera i čuvena tri tornja, Mirador Torres del Paine. Kakav prizor! Puno nas ljudi dočekuje pljeskom, valjda su to svi oni koji su nas kroz sve ove sate sustigli. Vlada euforija i veselje, grlimo se svi redom i čestitamo si, a saznajem i da je ovo što smo napravili drugi po težini uspon u Patagoniji! Ipak, koliko god sretan i fasciniran pogledom, znam da nas još čeka isti put i prema dole i da jako puno toga još može poći po krivu. Kad bi se dogodilo nešto tako loše, onda ništa od ovoga ne bi vrijedilo niti imalo smisla…

 

U podnožju tornjeva užasno puše pa svi nosači pronalaze zaklon iza velikog kamena kako bi se odmorili i nešto pojeli. Mi, za razliku od njih ovdje još nismo bili, niti gledali ovu ljepotu vlastitim očima pa koristimo svaku sekundu vremena kako bi uživali u ovom remek dijelu majke prirode. Za tu prigodu, a i kako bih odmorio tijelo, sjedam u svoja kolica.

Spust

Nakon sat vremena na vrhu i za mene još daljnjeg smrzavanja, došlo je vrijeme da krenemo prema dole. Kako dečki kažu, uspon bio trebao biti nešto kraći i ako sve bude išlo po planu, trebali bi se spustiti prije mraka.

Prema dole, logično, radi gravitacije, ide brže, ali to znači da ja još jače nabijam svoje tijelo svakim udarcem o kamen. Redom prolazimo krš, onaj težak dio šume i dugi spust. Kod velikih kamenja dečki se opet poprilično muče, a mučim se i ja. Iako sam bol u guzici osjećao cijelim putem, sada po prvi osjećam da nešto nije u redu. Bol se jako pojačala i sumnje da sam se ozlijedio u mojoj glavi postaju sve veće.

Primjećujem da se Alen preračunao i preforsirao, dok je Jakov još odavno „otpao“. Njega je ubilo ono nošenje mene na leđima. To znači da smo svedeni na petoricu nosača i Mladena koji još uvijek, kao i nosači, ne pokazuju pad. Zapravo naprotiv, dečki svaki ravniji dio koriste kako bi trčali! Ja sam bio fasciniram samo ovim dijelom gdje su me doveli do vrha. Da su samo to napravili, rekao bi već da nisu normalni, ali ovo!? Ovakvo nešto još nisam vidio…

Prešavši sve najgore dijelove, nakon tri  i pol sata spuštanja, stižemo u kamp Chileno gdje radimo i pauzu. Pola sata odmora provodim boreći se sam sa sobom u glavi i oko osjećaja koje povratno dobivam od svojeg tijela. Možda ja mogu znati kako je njima, ali oni sigurno ne mogu znati kako je meni. Zato odlučujem šutjeti i ne opterećivati ih stvarima na koje ne mogu utjecati iako dobiti  sad ranu na guzici vjerojatno znači kraj cijelog putovanja.

Peh na kraju

Od kampa je sve lakše i nema teških dijelova. Ovi doslovno trče cijelo vrijeme, a ja više ne znam što bih na to rekao. Ne znam da li sam ikada upoznao nekoga tko me toliko fascinirao kao ovi likovi! Ne da trčkaraju, oni trče punom brzinom i osjećam se kao da smo neka specijalna planinarska postrojba na nekoj misiji!

Prolazimo mostove, rijeku i odvajamo se od mojih dečkiju, Alena, Jakova, a i Mladena. Oni ostaju iza, dok mi punim trkom idemo naprijed! Sada više uopće ne gledam okolo niti promatram krajolik. Moj cijeli fokus je na dečkima i na tome što rade. Pobogu od kuda im snage i energije? Da se nisu našmrkali ili nešto!?

Ušavši u veliki zavoj, sa druge strane čujemo Mladena kako fućka i viče da stanemo. Dočekavši ih, saznajemo da je Alen uganuo nogu! Pa jebote, kud baš sad, na kraju? Gledamo nogu, čini se da ništa nije strgano pa nema druge nego nastaviti prema dole. Alenu pronalaze štap za hodanje i puštamo ga s Mladenom i Jakovom koji će mu pomoći da se spusti do kraja polako.

Mi, naravno, nastavljamo trčeći. Nema više stajanja i čini mi se kao da što više vrijeme prolazi, ovi imaju sve više energije!

Gotovo šest i pol sati od polaska sa vrha stižemo u podnožje planine i zadnjih dvjesto metara dečki trče puni sprint. Nevjerojatno, govorim si i samo se osmjehujem!

Eco kamp

Kod hotela Las Torres stižemo točno u 21:00, a ovdje nas već čeka Javier. Iako je gotovo, ne mogu se opustiti dok ne pregledam da li je sve u redu sa mojim tijelom, a osim toga, moram ići do Eco kampa rastaviti Jolette i staviti ih u kutiju kako bih ih stavio u autobus i „prokrijumčario“ u Argentinu.

Shvativši da Jakov, Mladen i Alen neće doći još neko vrijeme, sa Javierom, Hugom i Nicom stižem u Eco kamp. Na recepciji govore da je Esteban sad u Puerto Natalesu! Pa jebote led! Mobitel mi je kod Mladena, nemam broj, a oni kao ne smiju davati njegov privatan broj okolo. Kakve gluposti…

Sa zaposlenikom kampa u šupi tražimo ambalažu od kolica, ali bezuspješno. Tek desetak minuta kasnije od domara saznajemo da je kutija bačena! I što sad? Kako da uzmem cijela ova kolica i gdje da ih stavim pobogu? Nico me uvjerava da kolica, iako u komadu, sigurno stanu u autobus. Ništa, stavljamo kolica u kombi i vraćamo se kod hotela gdje nas dočekuju Alen, Mladen i Jakov.

Povratak u Puerto Natales

Krenuvši nazad, paralelno uz cestu prate nas i planine iza kojih zalazi sunce. Odostraga ne dopire niti jedan jedini zvuk, svi spavaju i leže kao leševi. Meni se ne spava, grijem se, a i brinem oko tijela. Koristim budnost kako bih Javiera ispitao sve o trekingu na pume i najboljim lokacijama u parku.

Iako sam mislio da je treking na pume neka znanstvena fantastika, oni se kombijem zapravo samo vozaju uokolo, u nadi ne bi li vidjeli pumu. Naravno, tu i tamo izlaze van i šetaju stazama, ali ništa zahtjevno. Javier mi se čini kao kul tip pa dogovaram da s njim idemo na puma treking i posjetiti najljepše lokacije u parku. To će nas koštati 600 dolara za sve nas i cijeli dan. Zapravo, mogao bih u kombi staviti još četvero ljudi, ali gdje da ih sad pronađem?

Dolaskom u Puerto Natales i u naš smještaj, pozdravljamo se sa svima i zahvaljujem se od srca. Osjeti se da im je ovo značilo..

Odlaskom svih, po krevetima padamo kao pokošeni. Ja se uopće ne usudim leći na bok ili leđa u strahu od rane pa me Mladen okreće na trbuh. Ovako ću ostati do sutra, a onda tek pregledati tijelo. Ne znam niti sam zašto, neka moja brija…

I baš kad čovjek pomisli da je sve konačno gotovo, Jakov iz kupaone viče da je zaštošao wc! Baš krasno…

---

Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?

Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod  🤗🙏

Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇

https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/

---

Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:

Ime: SLAVEN ŠKROBOT

Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.

IBAN: HR3723600003118713052

Swift / Bic – ZABAHR2X

Opis plaćanja – DONACIJA