Odmah po buđenju javljam se Johnu i govorim mu da na kolodvor dođe u 14:45, kako bi na vrijeme stigli preuzeti Jolette i ubaciti kolica u autobus. Nakon što potvrđuje, javljam se Chalu, čovjeku koji nam je jučer rentao auto i daje mi brojeve od taksista i piše mi kako nam on može naručiti taksi. Pišem mu da nam trebaju dva i dogovaramo da ih zove da dođu u 14:20. Osim toga, Zoe mi javlja da neće stići danas doći pred nas u El Calafateu, ali nudi da sutra u 10:00 idemo zajedno vidjeti Perito Moreno i da nas dan kasnije sa svojim Ford Rangerom može odvesti u El Chalten. Zvuči idealno pa potvrđujem!
Dan 29 – Puerto Natales – El Calafate (12.02.2024)
U dogovoreno vrijeme taksista nema. Zovem Chalu i govorim mu da taksisti nisu došli te otkazujem vožnju. Nova dva taksija zove nam čovjek koji nam je iznajmio kuću i na kolodvor stižemo jedan sat prije polaska autobusa.
Čekamo pored našeg autobusa, a Johna nema. Evo ti njega, šalje on meni lokaciju i piše da dođem po kolica. Nije mi jasan tip, pa sve smo se dogovorili, od kuda sad ovo!? Pišem mu da smo na kolodvoru i da je autobus već došao, na što govori da će sada doći.
John dolazi nakon što je ukrcaj stvari u autobus počeo. Zove me Alen i govori mi da imamo problem i da niti ova kolica nisu rastavljena! Dolazim do auta, kolica su potpuno sastavljena i shvaćam da postoji šansa da kolica nećemo moći utovariti u autobus. Ne samo da nemamo vremena rastaviti ih, već nemamo niti alat s kojim bi ih rastavili. Snimam kolica i šaljem Zoe govoreći kako su kolica sastavljena i da ne znam što napraviti…
Kolica ipak donosimo pred autobus, u nadi da će čovjek zadužen za prtljagu nešto smisliti. Spreman sam mu i platiti, samo da kolica nekako utrpa u autobus. Nažalost, čovjek odmahuje rukom, govoreći kako nema baš nikakve šanse da kolica stanu u autobus. Iako bi ga pokušavali uvjeriti u suprotno ili platiti, i sami shvaćamo da za kolica mjesta nema. Zovem Johna da se hitno vrati po kolica koja ostavljamo na parkingu i ukrcavamo se u autobus.
Opet je to onaj vrhunski autobus, a i ovaj put u njemu imamo „konobara“ koji je zadužen za sve. Slijedi nam šest sati vožnje do El Calafatea i povratka u Argentinu. Lik, „konobar“, stalno mi nešto govori. Ja ga naravno ne razumijem apsolutno ništa! Na to mi donosi svoj mobitel i pokazuje mi kako je bio u novinama i da trći maratone. Nisam baš najbolje shvatio, ali ako išta mogu povezati, onda je valjda pobijedio neku bolest i sad trči. Iako ga nisam shvatio ništa, čovjeku sam očito bio zanimljiv toliko da mi je odlučio pokloniti nekakvu knjigu o vjeri, samo ne znam niti sam gdje ju je iščupao…
Dokle god pogled seže, moje oči vide pustinju. Nije to ona pješčana, ali je sve pusto, bez znakova civilizacije, ljudi, životinja, pa i drveća. Nevjerojatno je zapravo koliko je Argentina velika! Tek kad dođeš ovdje i prođeš je cijelom dužinom, shvatiš da je duplo veća od onoga što nam je predstavljeno na kartama. Ulaskom u Argentinu, pola sata pred dolazak u El Calafate, vozimo se paralelno uz Ande, a iznenađuje nas i prekrasan zalazak sunca, možda i najljepši na ovom putovanju…
Nažalost, fotografija od ovog dana nema, osim ove, koja je tek početak zalaska
U El Calafate stižemo nešto iza 21:00 i hvatamo taksi prema smještaju. On se nalazi u samom centru grada, pa putem opet primjećujem da me neodoljivo podsjeća na neki skijaški gradić, onakav u kakvima sam nekada boravio dok sam još skijao.
Ulaskom u apartman vani još vlada dan, a ja saznajem da sljedeća dva dana spavam na najvećem krevetu ikada! Neda nam se više nigdje, umorni smo, ali i gladni. Srećom, restoran je odmah ispod smještaja pa Jakov odlazi po hranu i po prvi put jedem ljamu! Ne mogu reći da je okus nešto posebno i ništa drukčije od mesa kakvo jedem doma, možda malo…kiselo, ako se uopće dobro sjećam i izražavam. Nisam ja neki guru u hrani pa mi nemojte zamjeriti!
Dobru vijest saznajem pred samo spavanje, nju mi javlja Zoe. Piše mi kako su ona i Alvaro u kontaktu te kako pokušavaju srediti sa nekim prijevozom da Jolette ipak stigne u Argentinu! Možda ipak i odemo na neki uspon!?
Dan 30 – Perito Moreno (13.02.2024)
Zoe po nas dolazi točno u 10:00, kao po dogovoru. Ništa nismo doručkovali pa na putu stajemo u pekaru i u praonicu rublja. Tako će nas po povratku, ili sutra ujutro, sve dočekalo oprano. Za jest smo kupili nekakva peciva, oni su si svi uzeli kavu, a ja kakao, pa stajemo uz nekakvo jezero kako bi doručkovali.
Osim što pričamo o našim opcijama u El Chaltenu, Zoe mi priča o sebi. Inače Britanka, u Argentini živi već dvadeset godina. Prvi put Argentinu je posjetila sa 19 godina, kao turist, da bi pet godina kasnije došla kao turistički vodič sa grupom Britanaca. Posjetivši tada Patagoniju po prvi put, zaljubila se, kako u zemlju, tako i u sadašnjeg muža. Vrlo brzo, preselili su se u El Calafate i u želji da vode i organiziraju putovanja po svojim željama, osnovali su agenciju Walk Patagonia te počeli obučavati ljude.
Krenuvši prema Nacionalnom parku Los Glaciares, u kojem se nalazi glečer Perito Moreno, vozimo se kroz isti pustinjski krajolik kakav sam jučer gledao kroz prozor autobusa. Tu i tamo nailazimo na jezera, a ono najveće, Lago Argentino, odiše nevjerojatnim tirkizom. Na moje pitanje od kuda takva boja, Zoe mi odgovara da je to radi vode koja u jezero dopire ravno iz glečera.
Približivši se parku, iz daljine po prvi put iz uočavamo Perito Moreno. Zahvaljujući Zoe, autom dolazimo na najvišu točku parka i na parking do kojeg osobni automobili inače ne voze. Tu plaćamo dvije karte po cijeni od 12 tisuća pesosa po osobi, dok Zoe, Jakov i ja prolazimo besplatno. Zoe kao lokalka, Jakov kao moja pratnja i ja kao osoba s invaliditetom. Inače, iako je Zoe jednim dijelom htjela izaći nam u susret i odvesti nas ovdje, ja sam joj došao u idealnom trenutku kako bi zajedno ispitali pristupačnost oko glečera. Tako će steći bolji osjećaj i razmotriti stavljanje Perita Morena u ponudu svoje agencije za osobe s invaliditetom.
Izlaskom iz auta, počinje lagana kišica pomiješana sa snijegom. Srećom, ne moramo puno hodati jer se na pedesetak metara od auta nalazi rampa. Ne samo bilo kakva rampa, to je najveća i najduža rampa koju sam ikada vidio! Prepreka nema nikakvih i nakon par minuta hoda stižemo pred nevjerojatan glečer Perito Moreno! Dugačak je nevjerojatnih 30 km, širok 5 km, a visina ledenog zida koji se obrušava u jezero Argentino dostiže fascinantnih 70 metara visine iznad površine vode! Za razliku od većine glečera u svijetu, koji se radi klimatskih promjena povlače, Perito Moreno je stabilan.
Nakon pola sata gledanja u glečer i slušanja pomalo zastrašujućeg grmljavinskog zvuka pucanja leda, nastavljamo dalje. Odlučivši da na brod nećemo ići, prolazimo dvjestotinjak stepenica i izbijamo na obalu drugog jezera gdje sjedamo kako bi nešto pojeli.
Vidjevši ono što smo htjeli i malo odmorivši, krećemo prema El Chaltenu gdje se pozdravljamo sa Zoe koja sutra po nas isto tako dolazi u 10:00. Ostalo nam je još vremena da iskoristimo dan pa krećemo u obilazak grada i za kraj sjedamo nešto pojesti u La Toscanu.
Nakon gotovo dva tjedna boravka na samome jugu kontinenta, sutra krećemo prema sjeveru i El Chaltenu, malenom gradiću i glavnom polazištu za sve trekinge u argentinskoj Patagoniji…
Dan 31 – El Calafate – El Chalten (14.02.2024)
Odmah po buđenju javlja mi se Zoe. Loše vijesti! Naime, pokušaj da Jolette prevezu iz Čilea u Argentinu nije uspio. Kako saznajem, nije bilo mjesta u kombiju. To znači da od naših uspona u argentinskom dijelu Patagonije neće biti ništa i da odmah sad trebam donijeti odluku idemo li za El Chalten ili ne. Kako ionako nakon El Chaltena trebamo ići prema sjeveru, „riskiram“ i pišem Zoe da ipak idemo i da dogovor još uvijek vrijedi.
Kako je Zoe kasnila, a mi smo iz smještaja morali izaći do 10:00, ispred je dočekujemo kakvih pola sata kasnije. Do El Chaltena imamo puna tri sata vožnje, što nam daje dovoljno vremena da pronađemo i rezerviramo neki smještaj. Nažalost, vrhunac je sezone, gradić je mali., a smještaji poprilično skupi. Jedva pronalazimo nekakav apartman u maloj kući i rezerviramo ga na dvije noći, pa što bude, nešto ćemo valjda vrijednoga vidjeti ovdje…
Prošavši provjeru nasred ceste gdje pokazujemo putovnice, a Zoe daju alkotest, vozimo se po onom pustinjskom predjelu na kojeg smo se sad već pomalo i navikli. Vrijeme provodim uživajući u krajoliku, pričanju sa Zoe i naravno, na mobitelu. Dopisujem se s Arsenom i kombiniram gdje ponovno ući u Čile i posjetiti ga. Isto tako, razbijam glavu kako da, kada dođe Mia, prvo posjetimo Atacamu, iz Atacame odemo na sami sjeverozapad Argentine, u pustinju i onda uđemo u Boliviju. Ona će s nama ostati mjesec dana, a nikako u tom periodu ne mogu ugurati da vidi sve to, plus cijeli Peru. Osim toga, još uvijek ne mogu Tini i Gregi reći datum našeg ulaska u Peru, kako bi kupili karte.
Na pola puta do El Chaltena, stajemo u odmorište i hotel Parador La Leona, proglašenim kulturnim spomenikom provincije Santa Cruz. Izgrađen 1894. od strane Danskih imigranata, ime je dobio po događaju iz 1877. godine, kada je znanstvenik i istraživac Francisco Perito Moreno na ovom mjestu napadnut od strane ženske pume. Ime La Leona u prijevodu znači „lavica-puma“.
U prošlosti, ovo je mjesto bilo poznato kao stajalište za životinje, prvenstveno ovce, a poznato je i po legendama, poput one da su ovo mjesto posjetili Butch Cassidy i Sundande Kid tijekom svojeg bijega. Mjesto danas sadrži hotel, restoran, suvenirnicu, muzej i kafić. Kako se hotel nalazi na čuvenoj Ruti 40, o kojoj ću nešto kasnije, poznato je među putnicima koji prolaze ovom rutom, kao jedno od mjesta za odmor ili pauzu.
Doručkovavši i popivši piće, nastavljamo dalje prema El Chaltenu. Vozimo po Ruti 40, ikoni Patagonije i Argentine, te vjerojatno najpoznatijoj cesti zemlje. Duljine 5194 km, najduža je cesta u Argentini, a i jedna od najdužih u svijetu. Započinje u Patagoniji, na krajnjem jugu, blizu grada Cabo Virganes, a završava u La Quiacai, na samoj granici s Bolivijom. Prolazi kroz 11 provincija, preko 20 nacionalnih parkova i uz više od 2000 km planinskog lanca Anda. Cesta je otvorena 1935., kao strateški koridor koji povezuje cijelu zapadnu Argentinu, a danas je poznata turistička atrakcija, usporediva sa američkom Route 66.
Često okarakterizirana kao simbol slobode i avanture, koristila se u mnogim filmovima, pjesmama i književnim djelima. Upravo kroz jedno takvo djelo, „Motociklistički dnevnici“, rutu je opisivao Che Guevara. Sa svega 23 godine, Che Guevara se sa prijateljem na motoru otisnuo na put kroz Južnu Ameriku, sa ciljem istraživanja medicinskih i društvenih realnosti kontinenta.
Tijekom putovanja, prolazeći Rutom 40, Che je svjedočio teškom životu radnika, rudara i domorodačkog stanovništva. Ti prizori duboko su ga pogodili i oblikovali njegovo kasnije političko uvjerenje. Danas Ruta 40 upravo zahvaljujući Che Guevari predstavlja simbol slobode, avanture i društvene spoznaje s kojim se putnici prolazeći ovom cestom poistovjećuju.
Pred samim ulaskom u El Chalten ispred nas ponosno stoji i čeka veliki planinski masiv, nažalost, velikim dijelom u oblacima. Ipak, iznad oblaka izviru dva vrha, ona najviša, Fitz roy i Cerro Torre, kojeg čine tri vrha. Zoe nam objašnjava da za vidjeti sva tri vrha Cerro Torrea čovjek mora imati malo sreće u životu. Mi očito nemamo…
Ulazimo u El Chalten i Zoe nam redom pokazuje glavnu ulicu San Martin, mjesta za pojesti i popiti nešto i crkvu s neobično širokim križem. Navodno kada se grad radio 1985. godine, pravi križ je zaboravljen u El Calafateu pa su ljudi napravili križ od dva drvena štapa. Križ je danas zamijenjen, ali ostavljen je namjerno baš onakvih dimenzija kao i prije. Grad je šaren i malen, kao što sam gore napisao, izgrađen je prije četrdeset godina i danas u njemu, u srcu sezone, živi oko pet tisuća ljudi.
Ostavivši stvari u smještaju, Zoe nas dovodi u svoju agenciju, Walk Patagonia. Ovdje upoznajem jednu od njezinih zaposlenica Nair i saznajem da ipak postoji šansa da Jolette (posebna kolica za planinarenje) stignu prekosutra ujutro. Eto, znao sam da moramo doći!
Kako je ostalo još dana, Zoe nam je pripremila jedan mini izlet. Prešavši most iznad rijeke Río de las Vueltas, stižemo na posjed Estancie Fitz Roy ili kako je još nazivaju, Casa Madsen. Ovdje nas dočekuje Samara, druga zaposlenica Walk Patagonie i uz čaj i kekse priča nam o ovom mjestu i kući.
Ova kuća predstavlja prvu stalnu nastambu u El Chaltenu, a izgradio ju je Andreas Madsen, istraživač, pionir, stočar i pisac te danski doseljenik. Madsen je u Patagoniju stigao 1905. godine i bio je jedan od prvih Europljana koji je nastanio ovo područje. Nakon njegove smrti, kuća je pretvorena u muzej i danas pruža uvid u način života prvih doseljenika u izoliranoj, surovoj, ali i prekrasnoj Patagoniji početkom 20. stoljeća. Kuća danas tako čuva originalni namještaj, alate, fotografije i osobne predmete njegove obitelji.
Razgledavši kuću i poslušavši cijelu priču o obitelji Madsen, odlazimo nešto pojesti i vraćamo se u smještaj. Sutra nemamo gotovo nikakav plan, osim nadati se dolasku kolica i čekati Zoe da se javi.
Dan 32 – El Chalten (15.02.2024)
Odmah po buđenju, u grupi me dočekuje Mladenova poruka – „Ajmo, dižite se, vani nema oblaka i vidi se Fitz Roy, Slavene zovi Zoe“! Budim se i odmah pišem Zoe da smo spremni za bilo što, ali da svakako želimo na cestu jer nema oblaka. Zoe javlja da joj je nešto iskrsnulo pa dogovaramo da po nas dođe tek u 12:30. Ništa, do ceste ne možemo sami jer nemamo auto pa nam ne preostaje ništa nego čekati…
Imamo vremena pa ga Mladen i Alen krate vježbajući, svaki na svojem krevetu. Zapravo, ne znam što rade, ali izgleda smiješno i malo gej. I dok Jakov u drugoj sobi umire od smijeha gledajući ih, ja razmišljam gdje i kako dalje. Danas nam je zadnji dan u ovom smještaju i od sutra smo na „cesti“, a s obzirom da su smještaji ovdje poprilično skupi, neću ga plaćati uzalud i ako Jolette sutra ne dođe idemo za Barriloche. To je od El Chaltena ogromnih dvadeset sati vožnje autobusom i opet nešto što će se morati preživjeti, barem u mojem slučaju.
Naš smještaj
Svega sat vremena kasnije, Zoe mi šalje poruku i piše da joj odmah pošaljem naše putovnice jer kolica izgleda stižu i da idemo na uspon! Jebote! Šaljem putovnice, a dečkima govorim da se odmah bace na traženje smještaja na još dva dana. Kako se sad ovo ovako poklopilo, taman kad više nisam previše vjerovao u to da će išta od uspona biti. Ne znam još gdje se penjemo niti koliko na kraju ostajemo, ali trenutno nije niti važno, samo da idemo i siguran sam da će biti vrhunski!
U 12:30, kao i po dogovoru, Zoe dolazi po nas i stižemo na cestu na ulasku u El Chalten s koje se pruža pogled na dva glavna i najpoznatija vrha, Fitz Roy i Cerro Torre. Nažalost, oblaci se već nadvili nad planinom što znači da nam plan da ulovimo vrhove bez oblaka nije uspio. Na moje pitanje što ćemo sad. Zoe govori da nema smisla ići nigdje dalje jer se za sutra moramo pripremiti., treba vidjeti koliko se ljudi može okupiti i onda nakon toga trebamo imati sastanak gdje sve trebamo dogovoriti.
Zoe i ja, prvi pokušaj poziranja
S obzirom na to da Zoe ima obaveze kod Madsenove kuće, koju smo jučer posjetili, s njom odlazimo tamo i vrijeme provodimo odmarajući i vozeći dron. Ne znam da li nas ovi oblaci zajebavaju, ali opet nestaju pa u trenutku kada Zoe govori da je gotova izražavam želju da po drugi put odemo na cestu kako bi mi srce bilo na mjestu i kako bih vidio oba vrha.
Drugim dolaskom na cestu – oblaka nigdje! Ha, pogodili smo ga! Što kažeš gdje se penjemo sutra, pitam Zoe. Upire prstom prema tri vrha i Cerro Toree i govori mi da joj se to čini kao bolja opcija jer bi nam do podnožja Fitz Roya vjerojatno trebao cijeli dan, što znači da bi negdje trebali spavati. Slažem se sa Zoe, Cerro Torre mi za nijansu izgleda primamljivije i egzotičnije, a na kraju, tko zna koliko ovdje ostajemo i možda odradimo oboje.
Povratkom u grad odlazimo do smještaja kako bi dočekali večeru i sastanak sa Zoe i Nair. Za to vrijeme pronalazimo smještaj u neposrednoj blizini koji Alen odlazi provjeriti, a Mladen odlazi u ljekarnu pronaći nekakvu vrstu Octenisepta meni za dezinfekciju kod kateteriziranja jer sam sve potrošio, a dok mi Mia iz Hrvatske ne donese novi moram čekati još devetnaest dana.
Za kraj dana nalazimo se sa Zoe i Nair i odlazimo na pizzu. Odluka je pala, kolica stižu oko 08:00 ujutro, a mi na uspon krećemo u 09:00. Kao i što smo ranije pričali, za uspon je odabran Cerro Torre i za njega je Zoe uspjela okupiti cca. osmero ljudi, petero muških i tri žene. Na usponu će nam se pridružiti Nair koju smo već upoznali, kao i Samara koja vodi ture za Madsenovu kuću.
Ovaj uspon trebao bi biti nešto lakši od onog u Čileu, do tri tornja, ali opet puno teži od bilo čega što sam do sada radio. Prema onome što Zoe i Nair govore, do podnožja Cerro Torrea trebat će nam minimalno pet sati…
Dan 33 – El Chalten – Uspon na Cerro Torre (16.02.2024)
Budi me Zoeina poruka, „Slavene, kolica su stigla i sve ide po plan“! Budim se i vičući budim dečke, „ajmo, dižite se, penjemo se na Cerro Torre“! Već smo spakirani, doručkujemo, oblačimo se i prebacujemo se u smještaj stotinu metara niže u ulici.
Iako je još vrlo rano, dan je prekrasan, iako je hladno. Sunce piči i da smo ciljali, bolji dan vjerojatno ne bi izabrali. Dolaskom pred Zoeinu agenciju Walk Patagonia ekipa je već na okupu. Upoznajem redom Dani, Lucha, Geronima, Facunda i Brunu. Naravno, nitko ne pamtim ime, ali srećom, tu su i sad već poznata lica, Zoe, Nair i Samara. Svi su uglavnom mladi Argentinci, željni adrenalina, zabave i iskustva te ovdje rade ili kao vodiči ili porteri tj. nosači.
Vrijeme ne gubimo pa me odmah prebacuju u Jolette. Čini mi se kao da svi znaju što rade, da svatko radi svoj posao i svi djeluju samouvjereno, što mi pomaže da se opustim i prepustim. Već pri samom sjedanju u Jolette primjećujem da su kolica znatno manja od onih koje sam koristio u Čileu. Osim toga, ova kolica za razliku od onih nemaju trakice za stopala pa improviziramo lijepeći mi stopala s duct trakom.
Iz agencije krećemo nešto iza 09:00 ujutro i prolazeći kroz grad govore mi da nas čeka nešto više od 9 km hoda i da bi staza trebala biti zahtjevna, ali ,mnogo lakša od one u Čileu. Prolazimo veliku rampu, slikamo se kod nekakvog kipa i stižemo na početak staze.
Ispred mene nosi Facundo, a iza mene Bruno. Staza je jako uska, penje se lagano uzbrdo i iznad staze strši granje niskog raslinja i grmlja. Sva sreća da je sam početak staze lagan jer sva moja težina je na njima dvojici, s obzirom da prostora sa strane nema. No, lagani dio, smijeh i veselje prestaje već petnaest minuta nakon, dolaskom do najgoreg dijela staze.
Dočekuje nas nastavak uspona, ali na putu nam stoji veliko i sklisko kamenje. Odmah tu učimo na svojoj grešci, jer u trenutku neopreznosti zamalo padam na glavu i bok. Srećom, zaustavlja me Facundo i dalje ne nastavljamo bez da sa svake strane imam po barem jednu osobu. Srećom po nas, za razliku od uspona u Čileu, gdje je najgori dio došao na samome kraju i kad nas je umor već sve sustigao, ovdje se toga rješavamo u prvih sat vremena.
Dolaskom do vidikovca završavamo i označujemo prvih sat vremena uspona te ovdje uzimamo prvi predah. S ovog mjesta pruža se pogled na cijelu dolinu, planine prekrivene snijegom, Fitz Roy i naš cilj, Cerro Torre, potpuno vidljiv i to bez ijednog oblaka na vidiku! Baš nas je vrijeme pomazilo…
Nastavivši, prednji dio kolica preuzima Lucho, dok na stražnji dio dolazi Dani. Iskreno, nisam očekivao da će iti jedna cura nositi kolica, već da će više ovako pomagati sa strane, oko sitnica. Dani me mojih misli razuvjerila odmah, a iznenadila me rekavši mi kako ovdje, u El Chaltenu radi kao porter, tj. nosi turistima stvari na vrhove planina. Osim toga, slobodno vrijeme koristi za uspone na najviše vrhove Patagonije sa čijih se vrhova nakon toga skijama spušta u podnožje. Poprilično ekstremno, a i fascinantno, barem meni.
Staza kojom hodamo prolazi kroz rijetku šumu, prepuna je korijenja, ali nekako, više – manje, ravna. Ovdje nam se pridružuje trinaesti član, Jochy, te odmah preuzima stražnji dio dok na prednji dolazi Dani. Naravno, cijelim putem sa obje strane imam nekoga, a ponajviše Samaru i Nair. Jochy mi se čini kao totalno kul lik pa od njega saznajem da je vodič za Aconcaguu, najvišu planinu Južne Amerike sa 6960,8 m visine! Kako kaže, popeo se na vrh oko sedamnaest puta i dok sam na trenutak pomislio kako pored sebe imam iskusnog vodiča i kako bih možda jednog dana ja tamo mogao ići, predomislio sam se iste sekunde kada mi je rekao da uspon do vrha traje 27 dana! Ma…zajebi ti to! Isto kao i Dani, Jochy pola godine živi ovdje, a pola godine u Europi, u Španjolskoj. Moram priznati, ne djeluje mi kao da mu je loše…
Kako je Dani ispred mene, što ju više gledam, mislim si odakle joj toliko snage. Ali jedno sam naučio u Čileu, a to je da svi ti nosači očito nisu baš najnormalniji. Iako mi se dečki i cure čine iznimno sposobni, Dani je ta koja mi djeluje kao ženska verzija i ekvivalent onim luđacima u Čileu. Ne jebe ona živu silu, samo grabi naprijed!
Tri sata nakon polaska izlazimo iz šume te dolazimo na čistinu te još jedan vrh. Sad se vidi koliko smo se približili Cerro Torreu i moram priznat da što idemo dalje, ova mi se staza sve više sviđa. Djeluje mi baš kao ona Patagonija kakvu sam ja u svojoj glavi zamišljao.
Nastavljamo kroz novi dio šume, Jochy je naprijed, a Geronimo iza. Pogled cijelim dijelom s desne strane puca na planine i Cerro Torre. Vlada jako dobra atmosfera, pričamo, šalimo se, a u jednom trenutku Alen ispaljuje kako je ovo prelagano s obzirom na to da je Jakov prvi. Nažalost, kako su mi kolica premala i kako sam stalno klizao dole, većinu vremena sjedim na trtici što postepeno prerasta u sve jaču bol. Tu, prelaskom preko jednog kamena gotovo da padam naprijed ali me zaustavlja pojas. Da ga kojim slučajem nisam imao, pao bih ravno na glavu!
Pola sata kasnije stižemo ispred rijeke. Zoe mi govori kako rijeka prima vodu direktno sa glečera u blizini te da je upravo ta voda glavni razlog neobične boje rijeke. Uz nju neko vrijeme hodamo paralelno, a ispred nas očaravajući pogled na još uvijek potpuno čisti Cerro Torre! Cijeli krajolik je baš kao sa neke slike, nevjerojatno!
Četvrti sat od uspona prolazi, odvajamo se od rijeke i stižemo u dolinu i labirint uskih staza okruženih niskim drvećem. Granje tog drveća koje je poprilično tvrdo i oštro viri van na stazu i konstantno mi se zabija u noge. Hvala Bogu da sam u gojzericama jer iskreno mislim da su mi spasile stopala! Bez obzira na to, ovaj dio je potpuno ravan, hodamo dobrim tempom, ne mučimo se, već uživamo, a ja se zahvaljujući sve jačem suncu ohrabrujem do te razine da skidam kapu!
Prelazimo malene mostiće i potoke i nakon četiri i pol sata od polaska stižemo na svega kilometar od podnožja naše planine i jezera. Na ovom dijelu, kao i u Čileu, vlada kamen, a i vjetar. Iako je sve oko nas potpuni kamenjar, staza i dalje nastavlja biti poprilično ravna i bez nekih prepreka.
Kod jezera i u podnožje Cerro Torre stižemo oko 14:00, tj., pet sati nakon polaska, a dobrodošlicu nam priređuje jak i leden patagonijski vjetar! Jezero nije očaravajuće, s obzirom na to da je voda smećkaste boje, pretpostavljam radi leda koji se topi i sa sobom nosi blato u jezero, ali prizor za moje oči svakako predstavlja Cerro Torre! Sa svojih 3128 metara visine dominira nad jezerom, a i okolnim planinama te koliko god gledam i njega, prizor je to koji mi ne dosađuje. Pronalazimo zaklon od vjetra i radimo pauzu kako bi se odmorili i kako bi pojeli.
Odmorivši se i zadovoljni s količinom vremena provedenog uživajući krećemo nazad. Naravno, smrzao sam se, a ne mogu se niti pohvaliti da me guzica ne boli. Već znam da me čeka borba s hladnoćom, a i s glavom, s obzirom na bol. Iskreno, kako sam većinu vremena sjedio na trtici, guzica me još više boli nego što je to bilo kada smo se penjali u Čileu. Iako kao ne osjetim tijelo u potpunosti, niti malo mi nije ugodno i samo si mislim koliko bi me zapravo boljelo da osjetim sve. Preostaje mi jedino nadanje da će povratkom u smještaj sve biti u redu.
Već dvadesetak minuta nakon polaska nazad, Cerro Torre u potpunosti prekrivaju oblaci i magla. Mislim si, očito smo valjda zaslužili taj lijep period dana i potpuno čistu planinu. Nečime očito jesmo…
U El Chalten ulazimo četiri sata kasnije i to, srećom, bez da se itko ozlijedio i bez da se išta loše dogodilo. Stižemo pred agenciju, odmah me prebacuju u moja kolica i na moj jastuk. Zoe nam je priredila mali doček pa uz zdravicu i pivu svima zahvaljujem, uzimam njihove kontakte i pozdravljam ih ne znajući što nas čeka sljedećih dana, hoćemo li još što raditi skupa i hoću li ih više vidjeti.
Dolaskom u apartman prekrivam se svime živim kako bih se ugrijao te kao pokošen tonem u san na par sati. Sutra se trebam čuti sa Zoe i vidjeti ostajemo li ili idemo dalje…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
