Odmah ujutro javlja mi se Zoe. Kvari se vrijeme, najavljuju neko nevrijeme i pitanje je da li i kada možemo na uspon na Fitz Roy. Uspon na Fitz Roy duplo je teži nego na Cerro Torre i ekvivalent je onom usponu koju smo radili u Čileu, što znači da bi ovdje to morali odraditi u dva dana. Sad je pitanje što i kako mi želimo?
Dan 34 – El Chalten – Los Antiguos (17.02.2024)
Iako bih na Fitz Roy želio otići s jedne strane, s druge strane mi se ne gubi toliko vremena i provodu u ovom gradu u kojem baš ništa nemamo za raditi, a cijene svega su poprilično visoke. Osim toga, dosta mi je više hladnoće i više niti sam ne znam kako sam sve ovo do sad izdržao uopće. Gledam kartu, udaljenosti i razmišljam da ako sad odemo iz El Chaltena, imamo dva dana vremena u kojem možemo posjetiti Arsena u Čileu.
Donosim odluku, idemo za Bariloche, a Mladen odlazi po hranu i do kolodvora kako bi vidio koje su nam opcije. Ne uspijevam se niti javiti Arsenu, a Mladen se već javlja! Autobus od El Chaltena do Barilochea vozi dugih 25 sati, cijena karte je 140 tisuća pesosa ali nema mjesta za sljedeća tri dana. Sranje! Zove Mladen opet, ima druga kompanija, autobus kreće večeras u 21:00, vozi direkt za Bariloche, isto 25 sati, ali ima obična sjedala. Ma koliko god lud i blesav bio, iskreno ne znam mogu li to izdržati fizički. Ništa…
Opet gledam kartu i gradove koji stoje na putu za Bariloche. Zovem Mladenai govorim mu da pita ima li autobus za El Bolson, Esquel ili Perito Moreno. Prolazi pola sata, zove Mladen! Lud je već, čekao je pola sata u redu samo da pita. Ima autobus za El Bolson, ali ima samo tri mjesta! Pa čovječe, ne možeš otići iz ovog El Chaltena! Opet ništa…
Zove Mladen opet! Ima karata do Los Antiguosa. Nikad čuo! Gledam kartu, kaže trinaest sati vožnje i na putu do Barilochea. Može! Javlja da je kupio karte po cijeni od 75 tisuća pesosa po osobi! Autobus kreće večeras u 21:00, a mi još uvijek ležimo u krevetima kao zaklani. Pakiramo se, pronalazimo neki smještaj u Los Antiguosu i javljam Zoe da ipak danas idemo na što govori da će doći po nas i odvesti nas na kolodvor.
Iz smještaja izlazimo oko 19:00, a na nebu nas dočekuju najneobičniji oblaci koje sam u životu vidio. Zoe mi govori kako ovakvi oblaci nagovještavaju jake vjetrove. Mislim si, koliko god mi je žao što ne idemo na Fitz Roy, hvala Bogu da idemo odavde!
Na kolodvor dolazimo oko sat i pol prije polaska te se teškog srca opraštamo od Zoe. Stvarno nam je bilo lijepo s njom, a i puno nam je pomogla oko svega. I dok čekamo autobus i razmišljam o tome hoću li se jednoga dana ovdje vratiti, vidjeti je opet, a i popeti se na Fitz Roy, evo ti nje nazad! U autu je ostao moj jastuk – pingvin! Bez njega ne idem nigdje, sav je izubijan i prljav, ali je najbolji jastuk ikada!
Dolaskom autobusa saznajemo da opet imamo one udobne fotelje, iako žena na šalteru nije imala pojma kakav je autobus. Ostavljamo stvari u autobusu, prebacuju me na sjedalo u prvi red i krećemo…
Odmah javljam Arsenu da dolazimo do njega, samo da ne znam kad i gdje ćemo prijeći granicu. Trebao bih se javiti i Samari i Nair za Bariloche ali mi se ne da, pa odlučujem nešto drugo piskarati po mobu i malo „odmoriti“ glavu. Dva sata nakon ne znam više niti sam što da više radim na mobitelu i gubitkom interneta odlučujem zatvoriti oči i pokušati zaspati.
Odjednom me budi čudan zvuk i ubrzo shvaćam da smo sa ceste prešli na makadam, i to ozbiljan makadam! I dalje vozimo Rutom 40 i mislim da se nikada u životu nisam vozio autobusom po makadamu, pogotovo ne po mrklome mraku. Kako se vozimo, hrpetina malih kamenčića udara po autobusu, kao da nas netko kamenuje! Sve što kroz prozor vidim jest apsolutno crnilo i dio svjetala od ispred autobusa. Osim toga, autobus diže toliko prašine da se u autobusu jedva diše, a ne vidi se gotovo ništa. Doslovno kao da se vozimo negdje u Africi, ludo! Najluđa vožnja autobusom ikada, a svi oko mene spavaju i propuštaju ovo ludilo…
Dan 35 – Los Antiguos (18.02.2024)
Nakon gotovo trinaest sati puta ulazimo u Los Antiguos. 07:00 ujutro je, gotovo dva sata ranije od predviđenog dolaska. Kako u smještaj možemo tek u 13:00, to znači da sljedećih šest sati moramo negdje provesti. Los Antiguos je mali gradić, a ovako rano ujutro još potpuno spava. Nigdje nema nikoga, ništa ne radi i tu pada odluka da ostajemo na autobusnom kolodvoru i pokušamo „ubiti“ nešto vremena. Dečki liježu na pod, a ja ostajem u kolicima jer druge opcije nemam.
Odmah pored nas nalazi se šalter za kupnju karata koji naravno još ne radi, ali ono što vidimo jest da postoji autobus iz Los Antiguosa koji vozi za Bariloche večeras u 01:00 ujutro. To je ono što kupujemo čim se otvori šalter, a do polaska ćemo se pokušati odmoriti, a ja ću obaviti tuširanje i wc.
Nešto iza 08:00 Mladen negdje uspijeva pronaći pekaru pa nam donosi kave, krafne i peciva, a tu nas u prolazu susreće i neki taksist koji nas za vožnju od 750 m, koliko nas dijeli od smještaja, traži 25 dolara! Naravno, odbijamo ga i odlučujemo da ćemo do smještaja pješke.
Dva sata kasnije konačno dočekujemo otvaranje šaltera i nažalost saznajemo da za Bariloche ima još samo dvije karte! Što sad? Sat vremena razmišljamo i kombiniramo i najbolju soluciju koju pronalazimo jest najam vozila, nekakvog džipa, za 500 dolara do El Bolsona. I da se odlučimo za to i stignemo u El Bolson, tamo opet trebamo naći neko prijevozno sredstvo i voziti dva sata to Barilochea. To nam se nikako ne isplati, a i osim toga, preskupo je! Shvativši da izbora nema, kupujemo karte za Bariloche za dan nakon, isto u 01:00. Ništa, pitat ćemo vlasnika smještaja da ostanemo duže u smještaju i opet čekati na kolodvoru, što drugo…
Sjedim već gotovo sedamnaest sati, leđa me ubijaju, a od dosade više niti sam ne znam što bih. Ne mogu reći da sam frustriran što u ovakvim situacijama ne mogu hodati, improvizirati i leći kao što su to dečki napravili, već moram trpjeti, ali da me muči, muči me. To su konstantne mentalne bitke koje svakodnevno moram pobjeđivati već šesnaest godina. Kako bih se barem malo okupirao i ne stavljao sve svoje misli na bol u tijelu koju osjećam, vozim se kolodvorom i pronalazim dva velika prozora kroz koja dopire sunce. Umoran sam, iscrpljen, cijeli sam zarastao, dosta mi je hladnoće, sve me boli i osjećam se prljavo. Tu, ispred tih prozora stajem i upijajući toplinu sunca nakratko bježim od svih problema i misli koji me neprestano prate.
Nešto iza podneva shvaćam da već polako možemo kretati, a i da sam svoju bitku koju sam zadnjih par sati unazad vodio, dobio. Samo još jedna u nizu, a na ovom putu će ih još biti mnogo, još nismo niti na pola! Iako nas je onaj taksist htio oderati za 25 dolara, čovjek na šalteru nudi nam se za prijevoz do smještaja za svega dva dolara. Kako u autu nema dovoljno mjesta za sve, do smještaja Alen i ja odlazimo pješke, a dečki u autu sa stvarima.
Dolaskom do smještaja s čovjekom dogovaramo da sutra sve stvari preselimo u jednu sobu i dopušta nam da u smještaju ostanemo do autobusa. Sobe su minimalističke, sa po dva kreveta u svakoj, ali ispred soba nalazi se jako lijepi vrt prepun stabala kruške i nadstrešnicom sa velikom vanjskom kuhinjom i roštiljem. Poprilično iscrpljen odlazim na spavanje, a dečki dogovaraju odlazak u dućan, nabavku mesa i roštilj kad se svi naspavamo…
Dan 36 – Los Antiguos (19.02.2024)
Nekada, kao što je to po povratku s puta, osjećam žaljenje što neke stvari ili mjesta nisam vidio. Iako u tom trenutku imam volje, nažalost, moje tijelo kaže ne. Tako je i danas, pa iako imamo svo vrijeme svijeta do polaska autobusa i mogu otići vidjeti grad, odlučujem ostati u smještaju kako bih odmorio i obavio neke stvari.
Nakon nešto dužeg spavanja svi se prebacujemo u jedan apartman jer nam je čovjek za pola cijene produžio boravak. Ispred mene danas stoji zadatak daljnje organizacije puta, prije svega jezera oko Barilochea. Osim toga, istražujem sve oko Perua, pokušavam pronaći datum i mjesto gdje ćemo se naći s Tinom i Gregom te pokušavam skombinirati da odemo u pustinjski dio Argentine kada dođe Mia, u vezi čega nisam previše optimističan jer mi sve izgleda užasno stisnuto, a to mi nema smisla. Iako sam u konstantnom dopisivanju s Miom, Tinom, Gregom i Arsenom, s kojim sam dogovorio da granicu prelazimo u San Martinu i ulazimo u Čile, javljam se Samari i Nair. Obje su mi rekle pomoći oko informacija u vezi Barilochea, što trebam jer mi apsolutno ništa nije jasno oko tih jezera.
Mrzim ispitivati najosnovnije i banalne stvari i uvijek nekome preferiram doći donekle pripremljen i informiran, ali kako cure već znam i obje dobro pričaju engleski, uopće se ne ustručavam. Tako nakon par sati dopisivanja saznajem da u samome Barilocheu postoje tri jezera i da se kružna cesta oko i između njih zove Circuito Chico, za koju nam je prema njihovim riječima dovoljan jedan dan. Ruta Siete lagos, tj. sedam jezera, veći je krug koji spaja tri grada, Bariloche, Villa la Angostura i San Martin de Los Andes, grad iz kojeg planiramo ući u Čile. Za taj krug nam treba više dana, a imamo samo jedan. Cure su mi svašta napisale, dale su mi puno preporuka i sve to moram istražiti.
„Potrativši“ cijeli dan na laptopu i mobitelu, polako pada noć i dolazi vrijeme da se počnemo spremati za odlazak na kolodvor. Dogovoreni smo već s onim čovjekom sa šaltera da opet vozi stvari i dođe po nas, pa kako već znamo da ne stanemo svi u auto, Alen i ja krećemo pješke.
Vani je mrkli mrak, nema nikoga i mjesto pomalo djeluje sablasno i strašno, kao da bi nam svaki čas netko iza ugla mogao iskočiti sa nožem. Samo mi i mjesečina. Govorim Alenu da sve izgleda kao da samo u nekom getu, a opet, uvijek kažem isto pa možda i nisam mjerodavan.
Dolaskom na autobusni nema niti autobusa niti ljudi. Tek dolaskom Mladen i Jakova čovjek sa šaltera govori da će autobus kasniti. Sjedimo svi tako na autobusnom u potpunoj tišini i čekamo, a autobus konačno dočekujemo u 02:30, dva i pol sata kasnije! Nismo niti krenulo, a već mi je sve prisjelo. Sad nas još čeka kakvih trinaest sati vožnje do Barilochea…
Dan 37 – Los Antiguos – Bariloche (20.02.2024)
Mrtav sam pa ubrzo tonem u san i budim se ravno na izlazak sunca. Sve je oko nas pusto i ravno, a sunce izlazi na horizontu kao da izlazi iz mora. Rijetko kad imam priliku dočekati izlazak sunca, više sam tip za zalaske jer sam noćna ptica pa ovaj „upijam“ u potpunosti. Fascinantno, i dalje samo na Ruti 40, i dalje oko nas nema ničega i dalje se ne mogu načuditi koliko je Argentina zapravo ogromna! Kako se razdanjuje, a krajolik cijelo vrijeme biva isti, nastavljam sa daljnjom organizacijom puta. Tražim nam neko vozilo koje bi rentali u Barilocheu, a ostavili ga u San Martinu. Moja muka ne traje dugo, javlja mi se Nair i daje mi kontakt Emilia, čovjeka koji renta vozila. Piše mi da ima Renault Kangooa i da mu se slobodno javim.
Nešto iza 14:00 stižemo u Batriloche. Guzica mi se doslovno rascvjetala od sjedanja i iako mrzim sjediti u kolicima, jedva dočekujem sjesti u njih i rasteretiti se. Vani puše kao blesavo pa odmah na autobusnom dogovaramo dva taksija do smještaja, Mladen ide sam sa stvarima, a nas troje skupa. Bariloche je dosta zelen, svugdje su drveća i zelenilo, a za njega kažu da je „hipi grad“. Sada smo od krajnje južne točke Argentine prešli pola zemlje pa niti ne čudi da je ovdje nešto i toplije, konačno! Dokaz tome su i mnogobrojni surferi na jezeru koje na putu do smještaja uočavam kroz prozor taksija.
Dolaskom u smještaj javljam se opet javljam Samari i Nair te radim plan. Ako dogovorimo najam vozila, onda ćemo sutra autom posjetiti tri jezera oko Barilochea, vidjeti neke stvari koje su mi cure preporučile, pronaći frizera i malo prošetati gradom. Prekosutra ćemo autom u San Martinu i plan je putem vidjeti od jezera što se da vidjeti, ostaviti auto u San Martinu i dan nakon preći u Čile.
Iako mi je već dosta mobitela, a Jakov i Mladen odlaze do grada, ostajem u smještaju kako bih sve finalizirao. Javljam se Emiliu i dogovaram Renault Kangoo za dva dana i ostavljanje u San Martinu. To će nas koštati 320 tisuća pesosa uz neograničenu kilometražu. Auto sutra ujutro treba preuzeti Mladen, a sudeći po fotografijama koje mi je Emilio poslao, sve bi nam trebalo stati u i na auto. Nakon svega isplaniranoga, dan je već debelo ušao u noć i osim još provjeriti neke lokacije koje su mi poslale cure, ne preostaje mi ništa osim otići spavati…
Dan 38 – Bariloche (21.02.2024)
Kako je današnji plan obići mali krug i tri jezera, Mladen po dogovoru odmah ujutro odlazi po auto koji sam dogovorio s Emiliom. Ja se s druge strane, za promjenu, bacam na dogovor s Arsenom i javljam mu da prekosutra stižemo kod njega, u Villarricu. Kako je taj dan njegov zadnji radni dan u hostelu i u planu ima sljedeći dan ići za Pucon, odlučujemo provesti petak zajedno u Villarrici, u subotu rentati neki auto, otići za Pucon, vratiti se u Villariccu, vidjeti vulkan i sljedeći dan uhvatiti autobus za Santiago. Kako bi nam sve bilo lakše i bliže, uzimam dvije sobe kod njega u hostelu na dvije noći što će me koštati 85 tisuća pesosa s uključenim doručkom.
Nažalost, vremena za predah nemam. Opet mi se nakupila hrpetina stvari za organizirati pa uz to što se mučim sa određivanjem mjesta i datuma gdje ćemo se naći sa Tinom i Gregom, pokušavam u raspored ugurati taj pustinjski dio Argentine. Imamo tri opcije. Prva je iz Santiaga autobusom putovati do Mendoze osam sati, nakon čega moramo uzeti drugi autobus i putovati do Salte još dvadeset sati! Druga opcija je letjeti iz Santiaga za Calamu za 36 dolara i tamo uzeti autobus za Saltu i voziti se osam sati. Treća opcija je uopće ne ići, što se sve izglednije jer namučiti se i ovoliko putovati za vidjeti taj dio u dva dana nema smisla…
Ono što mi ima više smisla jest ostati u Boliviji duže! Gledam ući u Boliviji iz Čilea, točnije, San Pedra, te uzeti turu džipovima koja traje četiri dana i ostavlja nas u Uyuniu. Problem je što kod ulaska u Boliviju Mladen treba vizu, a traže ga i certifikat kojim se dokazuje da je cijepljen protiv žute groznice. Mladena naravno za vizu traže sve moguće, a kontaktirajući agenciju s kojom bi išli saznajem da se Mladen može cijepiti u Calami za sto tisuća pesosa ili riskirati i platiti na granici 30 dolara pa što bude – bude. Navodno tako prolazi granicu unatoč tome što nema certifikat. Sve su te informacije nepotpune i tko zna što je na kraju točno, svatko nam govori drugo…
Dolaskom Mladena utrpavamo se u Kangooa i krećemo raditi Circuito Chico, manji krug koji obuhvaća tri jezera. Moram priznati da sam teško pohvatao sva ovo jezera, krugove i sve vezano uz ovo područje, a kako i ne bih kad organiziram pet stvari paralelno, dopisujem se s desetak ljudi svakodnevno i u glavi imamo hrpertinu imena i informacija. Srećom, Samara i Nair olakšale su mi sve maksimalno, a Nair mi je čak i sve nacrtala!
Vodeći se njezinim uputama, vozimo se lijepom šumom te redom prolazimo jezera Nahuel Huapi, Moreno i Lago Escondido. Kako nije baš najtoplije, a i poprilično puše, ne izlazim van i sve promatram iz auta. Sve se vidi i sve je odmah uz cestu, kao i vidikovci Bahia Lopez i Punto panoramico. Misleći kako smo tek krenuli, nakon svega sat vremena shvaćam da smo obišli cijeli krug i vidjeli sva tri jezera. Osjećam se pomalo razočaran, jer očekivao sam mnogo više. Iskreno, lijepo je, ali nemjerljivo s prirodom kod nas ili kod naših susjeda. No, ne žalim, ionako ovuda moramo proći.
Time cijeli dan nekako ispada pomalo truli, a takav i nastavlja biti dolaskom u Cerveza Patagoniu, pivovaru sa lijepim vidikovcem, gdje saznajemo da mjesta nema. Prekriživši sve ono što mi se nije sviđalo od preporuka Samare i Nair, ostaje nam otići na ručak u selo Colonia Suiza. Selo je totalna fora, nalazi se u šumi, a čini ga pregršt malih drvenih kućica, kao da sam došao u Shire iz Gospodara prstenova. Sve je puno ljudi, čak i previše i svugdje se nešto dimi i peče. U nadi da ćemo pronaći nešto za jesti, ne uspijevamo pronaći parking, a i ne stoji nam se baš u dugom redu za hranu pa odlučujemo krenuti nazad prema Barilocheu.
Na putu prema Barilochu opet se javljam Nair i dobivam preporuku za restoran, La Casita, u centru Barilochea. Ulaskom u grad auto ostavljamo na parkingu i dalje nastavljamo pješke. Prvo pronalazimo frizera, koji prvi slobodan termin ima tek u 19:00. Mislim si, pobogu, ovaj dan je baš usran, ništa nas ne ide! Dobro, doći ćemo, Mladen i ja. Moram se šišat, zarastao sam cijeli i počinjem se osjećati loše. Osjećam da postajem sav nekako čangrizav i znam da mi je više dosta i hladnoće i planina te da želim na toplo!¨
Bariloche je zapravo dosta brdovit pa nakon petnaestak minuta zujanja gore – dole, stižemo u restoran. Na preporuku cura naručujem pastrvu, a na to dodajem i juhu od luka. Ta toliko hvaljena pastva me na kraju ne oduševljava pa nekako pridodajem sve takvom danu, a možda je na kraju i sve do mene.
Dolaskom u smještaj shvaćam da mi se više ništa ne da, pa niti otići kod frizera. Mladen odlazi sam. Briga me, neka kosa raste, želim se samo pokriti preko glave, otići malo u „svoj svijet“, zaspati i probuditi se sutra tješeći se da je ovo samo jedan od onih dana…
Dan 39 – Bariloche – San Martin (22.02.2024)
Budimo se rano, a ja sam nešto bolje volje nego jučer. Prije nego što krenemo tražimo i kupujemo kartu iz San Martina za Villarricu, a usput si kupujem i esim, s obzirom na to da ulazimo u Čile. Kako još ne znam hoćemo li ići u pustinjski dio Argentine iz Atacame, postoji velika šansa da se u ovu državu više nećemo vraćati. Šteta, Argentina me baš iznenadila, ima sve, od močvarnog područja, džungle i snijega pa do pustinje, životinja i planina.
Spakiran i sa stavljenim koferima na krov krećemo prema San Martinu, a plan nam je na putu vidjeti bilo koje od sedam jezera. Siete Lagos, tzv. Sedam jezera, spajaju tri grada, Bariloche, Villa la Angostura i San Martin de Los Andes, naše odredište i grad iz kojeg sutra ulazimo u Čile. Kako nam autobus polazi već u 06:50, javljam Arsenu da u Villaricu stižemo oko 14:00.
Kupivši si doručak u Barilocheu, nastavljamo prema San Martinu. Ako mi ona jezera od jučer nisu bila fascinantna, onda su mi ova bila još manje, osim jednog, sa zelenom bojom. Ne kažem da su jezera ružna, ali ništa drukčije od naših jezera i barem osobno, vidio sam bolje i ljepše. Sad, to je moj subjektivan dojam pa će nekome, ako će slučajno ići, biti lijepo. Osim toga, iako jezera nisu ništa posebno, cijelo područje je lijepo. Cesta je dobra i kao nova, a cijelim putem prolazi kroz šumu, pored jezera, rijeka i manjih sela. No, kao što rekoh, nismo ostali fascinirani pa se nismo niti zadržavali. Ipak nas čeka jako rano buđenje i nastavak puta koji donosi puno zanimljivije i uzbudljivije stvari.
Dolaskom u San Martin, Jakov i ja ostajemo u smještaju, a Alen i Mladen odlaze u grad pronaći nešto za jest, vratiti auto na autobusni kolodvor i pronaći taksi za ujutro. Za to vrijeme obavljam wc i tuširanje te se javljam Oscaru, čovjeku s kojim sam se već čuo prije puta, vezano uz naš odlazak u Amazonu. Pišem mu kako bi u Peru trebali ući kroz kakvih mjesec dana, da će nas biti sedmero i ispitujem koje su mogućnosti mojeg odlaska na trekinge kroz Amazonu.
Iako sam imao opciju ulaska u Amazonu u Brazilu, Boliviji, Peruu i Ekvadoru, s obzirom na dolazak Mie, Martine i Grege, Peru je nekako izgledao kao najbolja opcija, a i Oscar mi se činio kao kul lik. No, imao sam poprilično veliki problem prije odlaska u Amazonu. U Peru sam odlučio uči preko Puna, grada na najvišem jezeru na svijetu, Titicaca. Kako Grega i Martina žele s nama na izlet na jezero, jedina opcija za njih sletjeti u Limu, odmah uzeti avion za do nas, otići na turu i odmah ići na autobus za Puerto Maldonado, grad iz kojeg se polazi za Amazonu. Ono što je još veći problem jest što ne mogu pronaći autobusne karte iz Puna za Puerto Maldonado, kao da uopće ne postoje. Sada nisam uopće znao kako doći tamo i čovjeku nisam mogao reći točan datum našeg dolaska. Osim toga, počeo sam gledati karte za Machu Picchu, koje isto tako nisam mogao kupiti jer nisam znao datum, a rečeno mi je da ih treba kupiti i po par mjeseci unaprijed. Ti problemi okupirali su mi misli sljedećih dana, a rješenje nisam imao niti na vidiku…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
