Alarm mi zvoni u 03:30! Nisam ništa spavao, ledeno je i smrzavao sam se cijelu noć! Čija glupa ideja je bila da se prije autobusa za Santiago dižemo ovako rano i idemo na vulkan!? Ma nema šanse! Gasim alarm i pokrivam se preko glave u nadi da ću se ugrijati. Petnaest minuta kasnije u sobu mi nadobudno upadaju Mladen i Jakov, a istom brzinom i kojom su ušli istjerujem ih van. Oni stvarno idu do vulkana, nisu normalni…
Dan 42 – Villarrica – Santiago (25.02.2024)
Drugo buđenje prolazi puno bolje, dan je i dečki su se vratili, a vratili su i auto. Po njihovim riječima, ništa bolje od jučer nisu napravili i odlazak na vulkan bio je promašaj. Hvala Bogu, pa ubio bih se da sam otišao! Sada bar imam nešto u ovome danu čemu se mogu veseliti.
Odmah po doručku uzimamo stvari, odjavljujemo se iz hostela i krećemo pješke prema autobusnom kolodvoru. Villarrica je jako mali grad pa dolazimo brzo, pola sata prije polaska. Srećom, vozač nam odmah daje da stvari stavimo u autobus, a kažem srećom jer nam uskoro taj isti vozač govori da smo u krivom autobusu! I to ne samo da smo u krivom autobusu već smo na krivom peronu. Naš pravi je na par minuta pješke od ovog…
Uzimamo stvari i trčimo do drugog perona gdje autobus, ovaj put onaj pravi, hvatamo u zadnji trenutak! Vremena nemamo ništa jer autobus odmah kreće pa se pozdravljamo od Arsena i zahvaljujemo mu se za sve. Iako u ova dva dana nismo doživjeli ništa bombastično, ne mogu reći da mi nije drago što smo došli radi Arsena, upoznali ga i malo se družili.
Slijedi nam devet sati vožnje do Santiaga pa vrijeme koristim kako bih neke stvari organizirao. Za početak se javljam Matiji, dečku kojeg sam upoznao u Vijetnamu i s kojim smo se na početku ovog puta našli u Rio de Janeiru. Tada mi je donio moju kreditnu karticu koja mi je ostala u Zagrebu kod asistenta i time mi spasio život, doslovno. Gledajući u njegov plan puta, ako je sve točno, Matija bi se upravo trebao nalaziti u Santiagu pa mu se javljam da se vidimo.
Ono što me i dalje užasno muči i stvara mi ogromne količine stresa jest datum dolaska Tine i Grege u Puerto Maldonado, autobusne karte iz Juliace za Puerto Maldonado te karte za Machu Picchu. Svakodnevno razbijam glavu time, istražujem, čitam, pišem i dopisujem se. Sve mi je izglednije da ćemo morati riskirati i dogovoriti sve na blef, pa ako prođe – prođe.
U Santiago ulazimo po noći, a prvi dojam i prizor autobusnog kolodvora nešto je najgore što su moje oči do sada vidjele na ovom kontinentu. Osim što na kolodvoru vlada apsolutni kaos, sve smrdi po pišalini, a svaki drugi čovjek izgleda kao da je na teškim drogama i kao da bi nekoga mogao napasti nožem. I što je najbolje od svega, sve to doživljavam kroz prozor, bez da sam još izišao iz autobusa. U redu, vidjevši što nas ovdje čeka, objašnjavam dečkima neka jedan stane u kut koji pokazujem rukom, a da mu ostala dvojica donose prtljagu koju nipošto ne napuštamo iz vidika. Kada prtljaga bude na okupu, Alen ostaje uz nju, a Mladen i Jakov dolaze po mene. Tek kad smo svi na okupu s prtljagom uzet ćemo malu pauzu i zajedno smislit što ćemo dalje i kako ćemo doći do smještaja.
Naravno, to nisam govorio bez razloga, ali očito bezuspješno. Skupivši se u kutu sa svom prtljagom, Mladen i Jakov odlaze u samoinicijativnu potragu za taksijem te dogovaraju dva taksija bez da su zapravo išta unaprijed dogovorili. U cijelom tom kaosu Mladen sa svim stvarima odlazi prvim taksijem, a po našem ukrcaju u drugi vozač nam govori da ne prima dolare niti kartice.
I što sad? Mladen nema Internet i ništa mu ne možemo javiti. Hodamo od taksija do taksija – ništa! Sve prepuno sumnjivih ljudi dok cijelo mjesto odiše poprilično napetom i čudnom atmosferom. Opasnost kao da se osjeti u zraku, a mi kao tri budaletine lutamo okolo ispitujući tko nas može voziti do smještaja i tko prima kartice. Srećom, Jakov dolazi do spoznaje da u novčaniku ima 20 eura te ubrzo pronalazimo vozača!
Vozimo prema smještaju, a od Mladena ni „M“. Tko zna gdje je taj otišao? Ulaskom u sam centar grada, u blizini našeg smještaja, primjećujem poprilično prazan grad. Gotovo ništa ne radi, ljudi nema i ulice zjape prazne. Nešto poput Zagreba u sred ljeta. Možda je stvarno do toga…
Smjestivši se u stan nebodera, Jakov i Alen odlaze pronaći nešto za jest, a Mladen i ja ostajemo u smještaju. Sljedeća dva dana provest ćemo u Santiagu, istraživati grad, vidjeti se s Matijom, a Mladen će probati riješiti vizu za Boliviju.
Dan 43 – Santiago (26.02.2024)
Iz sna me budi Mladenova poruka. On je rano ujutro otišao u grad u nadi da izvadi vizu. Šalje mi sliku, a na slici je papir sa stavkama što sve treba priložiti za vizu za Boliviju. Puno je tu stvari, ali ono što nam je odmah u startu jasno, barem mislimo, jest da mu za ulazak u Boliviju neće trebati potvrda o cijepljenju za žutu groznicu s obzirom na to da ne idemo u visoko rizična područja. Neke stvari s popisa još nemamo pa pišem Mladenu da ispuni i obavi što može i da se kasnije nađemo u gradu pa ćemo sutra predati sve.
Budim dečke i javljam se Matiji s kojim se dogovaram da za sat vremena dođe do našeg smještaja pa idemo u đir. Nemamo ništa za jesti pa je spremanje brzo. Brzo je i radi toga što se konačno ne moram toplo oblačiti jer smo nakon tri tjedna provedenih u planinama konačno stigli u pravo ljeto! Nekim čudom spremamo se prije dolaska Matije, ali naravno, nečime to moramo usrati! Ne možemo pronaći ključ od stana…
Nakon pola sata potrage Jakov i ja se spuštamo dole kako bi dočekali Matiju, a Alen se tek desetak minuta nakon spušta sa ključem! Pronašao ga je u Mladenovim hlačama od jučer…
Matijin i naš put opet se sreo ovdje, u Santiagu. Sreli smo se već ranije u Riju, kada me spasio i donio mi kreditnu karticu koja mi je ostala u Zagrebu. Skupa ćemo brijati dva dana, a onda nam se putevi opet razilaze. On sa svojim suputnikom odlazi u Atacamu, a mi letimo za Uskršnji otok!
Krećemo prema marketu gdje bi se trebali naći sa Mladenom. Ništa još nisam vidio niti doživio, a sretan sam! Razlog – u kratkim sam rukavima! Moram priznati da sam jedva dočekao, jer više mi je iskreno bilo dosta i planina i vjetra i snijega i hladnoće i smrzavanja!
Iako mi je prvi dojam Santiaga, onaj od jučer, bio užasan, Santiago mi se danas prikazuje u potpuno drugom svijetlu. Naš smještaj nalazi se u samome centru, a hodajući zapažam posve moderan dio grada, uredan i čist, sa širokim ulicama i mnoštvom ljudi.
Na putu do Mladena prolazimo prvu tržnicu, Vega Central de Santiago. Ne zadržavamo se i prolazimo je u svega par minuta i stižemo do druge tržnice, Mercado Central. Za razliku od prve, ova tržnica zatvorenog je tipa i aktivna je od 1872. godine te je po mojim saznanjima glavna tržnica grada. Ovdje se konačno nakon malo gubljenja nalazimo sa Mladenom te nažalost ne pronalazimo ništa za jest.
Sjedamo tek ulicu niže, u lokalni restoran i po prvi put naručujemo ceviche. Za one koji ne znaju, ceviche je nacionalni specijalitet država Južne i Srednje Amerike. Obično se priprema od svježe, sirove ribe u kombinaciji s citrusnim voćem, ljutom papričicom i začinima. Riblje meso se marinira u soku od citrusnog voća koje ga pomoću svojih kiselina na neki način skuhaju. Poslužuje se kao prilog ili predjelo i jako je važno da riba koja se servira bude svježa. Ja osobno po prvi put jedem ceviche i nije mi loše, naprotiv, ali živim za dan kada ću negdje vani probati morsku hranu i reći da je bolja od naše. Neusporedivo!
Siti, stižemo na glavni trg i u srce grada. Plaza de Armas, osnovana i izgrađena 1541. kao glavno gradsko središte za politička i religijska zbivanja, danas je uglavnom korištena kao mjesto okupljanja ljudi. Na rubovima trga nalaze se razne skulpture, poput one posvećene Pedru de Valdiviji, španjolskom konkvistadoru i prvom kraljevskom guverneru Čilea, te skulpturi posvećenoj starosjedilačkim narodima. U centru trga nalazi se naravno – fontana, vječni hlad starijoj populaciji i izvor vode na kojemu se sa svojim rupčićima nakratko osvježuju. Tu su i palme, zabavljači, pjevači i naravno štandovi. Na jednom od njih kupujemo mote con huesillo, tradicionalno čileansko piće napravljeno od kuhanih zrna pšenice (mote) i dehidriranih breskvi (huesillo) u slatkom sirupu s okusom cimeta. Riječ je o osvježavajućem i zasitnom piću koje je popularno ljeti i često se prodaje na ulicama, a može se jesti i kao desert zbog kombinacije žvakaće pšenice i mekih breskvi.
Kako na putovanjima, prvenstveno radi arhitekture, uvijek nastojim ući u svaki vjerski objekt, bilo to crkva, džamija ili nešto treće, dolazimo do rimokatoličke crkve Basílica de los Sacramentinos. Na moju žalost, crkva je iz nekog razloga zatvorena pa mi ne preostaje ništa već diviti joj se izvana.
Nastavljamo dalje i hodamo kroz valjda najdosadniji kvart na ovom putovanju. U nadi da ćemo u talijanskoj četvrti, Barrio Italia, vidjeti nešto zanimljivo – ostajemo razočarani! Tješimo se i sjedamo na pivu jer više niti sami ne znamo gdje da idemo, ili nam je predaleko ili ne djeluje zanimljivo, a još imamo sutra i cijeli dan kada dođe Mia. Pa ubit ćemo se ovdje od dosade! I tako, dok ispijamo Čileansku pivu Royal guard, dolazim na ideju da odemo na jedno od brda i vidikovaca u blizini i dočekamo zalazak sunca!
Dolaskom na odredište i usponom uz stepenice dočekuje nas žuta barokna fasada i velika monumentalna fontana posvećena rimskom Bogu mora – Neptunu! Fuente Neptuno djeluje kao prava mala oaza u srcu grada, a nalazi se u podnožju brda Santa Lucia. Da bi došli do vrha, prolazimo još jedan red stepenica te se cestom koja vodi uzbrdo penjemo na 629 metara nadmorske visine.
Brdo je u prošlosti nosilo ime Huelén, što na jeziku naroda Mapuče znači tuga ili bol. Kada je španjolski konkvistador Pedro de Valdivia (onaj čiji je kip na trgu) 1541. godine osnovao grad Santiago, dao mu je ime Santa Lucía, po svetici Luciji iz Sirakuze, jer se njezin blagdan slavio toga dana. Tijekom 19. stoljeća, brdo je doživjelo veliku preobrazbu zahvaljujući tadašnjem gradonačelniku Benitu Vicuñi Mackenni, koji je 1872. godine pokrenuo projekt uređenja. Dodane su terase, fontane, vrtovi, skulpture i vidikovci, što je brdo pretvorilo u jedan od najljepših javnih prostora u Santiagu.
Na vrhu brda pruža se panoramski pogled na grad i Ande koje okružuju I štite Santiago. Ovdje provodimo ostatak vremena I dočekujemo zalazak sunca.
Dan 44 – Santiago (27.02.2024)
Iako je današnji plan prehodati i vidjeti drugi dio grada, Mladenovim javljanjem ubrzo shvaćam da od današnjeg dana očito neće biti ništa. Javlja mi da naš plan puta za Boliviju ne priznaju i traže ga potvrdu i karte da s agencijom iz Čilea ulazimo u Boliviju. Kako znam da me čeka nešto posla, Alenu i Jakovu govorim da ostajem u smještaju kako bih to riješio pa Alen odlučuje otići u đir gradom s Matijom, a Jakov odlazi u praonicu odnijeti prljavi veš na pranje.
Pišem poruku agenciji s kojom sam dogovarao turu džipovima i prelazak iz Čilea u Boliviju, objašnjavam situaciju, ali mi ne odgovaraju. Mladen čeka u uredu, vrijeme prolazi, a odgovora nema. Iako on predlaže da zahtjev za vizu preda po povratku s Uskršnjeg otoka, znam da vremena da je dobije tako neće biti, s obzirom na to da po povratku imamo samo jedan dan u Santiagu.
Prolazi dva sata, a odgovor još nisam dobio. Kako se bliži kraj radnog vremena govorim Mladenu da odustane i da se vrati u smještaj, da ćemo jednostavno stvari rješavati na granici.
Kako mi je jasno da sam dan „izgubio“ bacam se dalje na traženje auta za najam u San Pedru, tražim avionske karte iz Santiaga za Calamu te prijevoz iz Calame za San Pedro. Osim toga, dopisujem se sa Mijom, zbrajam katetere i vrećice te ostale medicinske potrepštine i dogovaram s njom što mi treba donijeti i što mi fali. Nisam si na ovom putovanju slao paket katetera i vrećica kao u Jugoistočnoj Aziji, a razlog tome je što sam znao da će mi novu zalihu donijeti Mia, a onda nakon nje Martina i Grega.
Povratkom svih dečkiju u smještaj saznajem jednu novost, a to je da nam se na prva tri dana Uskršnjeg otoka odlučio priključiti Matija. Iako me veseli što ide s nama, to malo komplicira situaciju, u vezi smještaja i prijevoza, s obzirom na to da nas je sada petero, a već smo sve dogovorili ne računajući na njega. Nema veze, snaći ćemo se.
Preostaje mi tuširanje, obavljanje wc i pakiranje. Kako nam je let sutra u 07:00, dižemo se u 04:00, a sa vlasnikom smještaja dogovorili smo ostaviti dio stvari u njegovom podrumu kako ne bi sve živo teglili s nama.
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
