Nakon svega tri dana boravka na otoku vidjeli smo gotovo sve, barem što se lokaliteta i važnih stvari tiče. To dokazuje ono o čemu sam i čitao prije dolaska na otok, da se gotovo sve može vidjeti u svega tri dana. No, bez obzira na to, nisam u to htio vjerovati i ovdje nisam želio doći samo brzinski, razgledati osnovno i otići, već ipak ostaviti i malo vremena za uživanje i opuštanje.
Dan 48 – Uskršnji otok (o2.03.2024)
Iako smo po samom dolasku izgubili vremena i vremena na pronalazak vozila i na kraju radi cijena odustali, nismo imali pojma da će nas najbolja i najisplativija opcija rentanja vozila dočekati baš u našem smještaju, kod Patricie! Nakon što smo se pozdravili od Matije i nakon što ga je Alen odvezao na aerodrom, od Patricie uzimamo auto za svega 50$ po danu bez ikakvih pologa, osiguranja, papira i sl., onako, prijateljski!
Nemamo baš nikakav plan i znamo jedino da želimo vidjeti plaže otoka i po mogućnosti okupati se. Krenuvši, promatram kartu i dolazim na ideju da pokušamo doći do špilje na sjeverozapadu otoka. Naravno, to nam baš i ne polazi za rukom, jer slušajući Google maps konstantno radimo krugove i izbijamo kod lokaliteta Tahai, onog za zalazak sunca.
Sad, kako bi donekle mogli razumjeti ono što ću napisati, potrebno je da vam to malo pokušam objasniti iz svoje perspektive. Ja ne mogu samostalno mokriti niti obavljati veliku nuždu i te stvari radim uz pomoć katetera i čepića. Što se tiče osjećaja, imam ga, donekle, ali on nije isti kao i kod „normalnog“ čovjeka. Mogu razlikovati piša li mi se jako ili slabo, ali osjećaj da moram pišat i da moram kenjat su doslovno isti i užasno ih je teško razlikovati. Bilo je mnogo slučajeva u zadnjih šesnaest godina, od kako sam nastradao, da sam mislio da moram pišat a morao sam kenjat i obrnuto. Malo zajebano a? E sad kad sam vam malo to bolje objasnio, možemo dalje…
I tako, vozeći se naokolo, u jednom od tih pokušaja da dođemo do špilje, dolazi meni čudan osjećaj. Panika hvata odmah na prvu! Ajme, serem, a u tuđem sam autu bez ičega ispod moje guzice! Usrat ću sve! Znam da ne možemo ništa pa čekam minutu da budem donekle siguran prije nego ispalim kriminalnu vijest!
Prolazi minuta…
Dečki, usro sam se, govorim ja njima…
Nema sad neke reakcije, već potpuno flegmatično ispituju da li se zajebavam ili sam ozbiljan?
Ma ne zajebavam se, usro sam se, odgovaram!
Govorim da ne znam sa sigurnošću, ali da sam osjetio nešto čudno i da ne znam kako da provjerimo postoji li dolje uljez. Ništa, stajemo, Mladen zabada glavu između mojih nogu, ali kako kaže, ne osjeti ništa! Čudno jebote, moramo biti sigurni dečki, govorim ja. Kako ćemo sad to? Svi izlaze iz auta! Mladen i Jakov vade me van i dok me drže u zraku, Alen skida moje gaće i provjerava situaciju!
Nema ništa majmune, nisi se usra, govori Alen!
A ništa, vraćaju me u auto, odustajemo od proklete špilje i nastavljamo dalje bez plana i programa. Vozimo se i iako djelujem opušteno, nisam. Kopka me to u glavi, razmišljam, što je to bilo pobogu!?
Vozimo se, lutamo putevima i stajemo svako malo kako bi podigli dron. Svugdje na putu susrećemo krave duž ceste i nevjerojatno puno konja. Većina njih na otoku je divlja i kažu da ih ima oko dvije tisuće. Toliko zapravo da se lokalci šale kako na otoku ima više konja nego stanovnika.
Dan prolazi, a mi sve više shvaćamo da baš i nemamo što za raditi više pa dogovor pada da idemo na plažu. Kako smo Anakenu već vidjeli, odlučujemo nju ostaviti za kraj i otići na drugu plažu otoka, Ovahe beach, koja je manje poznata od Anakene.
Dolaskom na parking plaže shvaćamo da do plaže s kolicima baš i nije jednostavno doći pa dečki odlaze u istraživanje, a ja ostajem u autu. Inače, iznad ove plaže postoje špilje, a prema arheološkim istraživanjima one su stanovnicima otoka nekada služile kao groblja i krematoriji. Veliki val koji je 2012. udario u litice kod plaže, otkrio je preko dvjesto godina stare i zakopane ljudske ostatke.
Kako plaža nije ništa posebno, dečki se vraćaju brzo, a s njima i onaj osjećaj da moram kenjati od prije! Mislim si, ne razumijem, što može biti? Govorim dečkima da opet osjećam isto, ali da može biti da mi se piša i da bi bilo najbolje da me se kateterizira pa da eliminiramo i to.
Red za katetrizaciju je na Mladenu. Dok mi skida hlače i gaće uočavam nešto čudno i neobično na svojoj kitici. Šta je ovo stari moj!? Neki bijeli kurac mi je preko kitice, govorim dečkima! Okupljaju se, postepeno naginju prema meni i začuđeno promatraju! Stari moj, ako je bilo nekom promatraču čudno vidjeti onu scenu gdje su provjeravali jesam li se usro, kako bi bilo vidjeti tri tipa koji četvrtom gledaju u kitu!?
Paničarim…šta je ovo bokte!?
Otpada li mi kitica!?
To ti je gonoreja, govori mi Jakov!
Mislim si, glupane, kako bih to samo dobio i gdje!?
Ne može biti gonoreja, si lud, govorim mu…
To su gljivice, sto posto, znam ja, govori Alen…
Što to znači!? Otpada li mi kitica? Kako sam to dobio? Kako se toga riješiti!? Ispitujem sve u panici…
Čovječe, pa kako, od kuda, zašto baš mene….na kiti!
Govori mi Alen da se smirim, da nije ništa strašno i da se to lako liječi…
Ali brate, imam gljivice ili što već na onoj stvari!
Gotov sam – mentalno! Dotučen sam i ne mogu više ništa. Govorim dečkima da ne znam što da radim, da ne želim ići na plažu i želim u smještaj! Iako me Jakov i dalje uvjerava da se radi o gonoreji, Alen i Mladen me uvjeravaju da nije ništa strašno i da se pokušam smiriti. U tome donekle i uspijevaju pa pristajem na odlazak na zalazak na Tahai. Ako već moram ostat bez kitice onda neka to bude uz zalazak, romantično!
Dolaskom u smještaj odlazim ravno u krevet i odbijam ikakav odlazak igdje, pa dečki odlaze na cugu bez mene. Možda i bolje da sam malo sam, nemam pojma! Mislim si, imam ovo sranje, a mi smo u totalnoj izolaciji, Bogu iza nogu! Još smo dva dana ovdje i nemam pojma što će se uopće dešavati niti što ćemo raditi!
Vrijeme u samoći koristim kako bih prvo nazvao majku, a onda Miu. Obično majci prešućujem većinu toga i loše stvari obično sazna po povratku s puta ili ovako, na internetu, ali bratko, sad je riječ o kitici! To je fatalan udarac za svakog muškarca! Dobro je, majka ne pizdi i ne paničari, to sam ovaj put ja. Govori mi da sutra odem u ljekarnu po kremu ili u bolnicu, ako je uopće ima, a da će sutra ona zvati moju dermatologinju. Kužite, e sad se vraćamo na onaj video s početka putovanja gdje mi Jaque pokazuje bolnicu, a ja joj govorim kako se nadam da nam neće trebati! E jebem te Slavene, kako si se zacoprao!
S obavljenim pozivom s majkom, zovem Miju. Objasnivši joj cijelu situaciju, pita ona mene; „oke, pa jesi spavao s nekom ženskom na putu“? Mislim si…zar i ti!? S njom se nalazimo u Santiagu za tri dana pa će mi sad, osim ostalih medicinskih potrepština morati donijeti i nešto za ovo, ako prije ne umrem!
Dan 49 – Uskršnji otok (o3.03.2024)
Odmah ujutro dočekuje me poruka od majke: „slikaj kiticu da vidim to“. Mislim si, pa čovječe, neću mami slat dick pic! Zovem ja nju i govorim joj: „si luda, pa neću ti to slikati i slati“!? Kaže ona meni: „Moraš Slavene, moram poslat dermatologinji da vidi što je, a ti idi u bolnicu“! Pobogu, ne samo da će majka to vidjet, nego i dermatologinja, ovako, preko slike!? Govorim joj da trebam par puta udahnut i izdahnut, da moram nešto obavit i da ću valjda poslati…
Da u glavi malo skrenem s „teme“, dečki mi spajaju laptop, disk i ostale stvari kako bih prebacio materijale od zadnja dva dana. Dok se stvari prebacuju zovem Miu, kako bih joj ispričao smiješnu situaciju i da majci moram slati sliku kitice. Na to mi govori; „Pošalji i meni“. Ma nema šanse, završavam razgovor i nastavljam s prebacivanjem.
Završivši sve što sam trebao, ne pronalazim malu memorijsku karticu koju mi je Jakov doslovno stavio ispred mene. Tražim ja, traži on, a traži i Mladen! Nema je nigdje! Nemoguće, pa bila je ispred tebe doslovno, govori mi Jakov! Pa znam…
Nema kartice i nema…
Traži i Alen…
Ništa…
Duboko udahujem i izdahujem pa ispaljujem: „čujte, imamo jednu situaciju, moramo slikati kiticu za dermatologinju! Tko će“?
Naravno, svi umiru od smijeha, ali javlja se Jakov, on će!
Pitam ja njega; „Jakove, jesi li već ikada drugome tipu slikao kiticu“?
Koncentrira se on, slika, ova dvojica gledaju i umiru od smijeha…
Dobro je, uspjeli! Gutam „knedlu“ i mami šaljem sliku…
U međuvremenu dolazi Jaque kojoj objašnjavamo što se dogodilo i govori nam da odemo u bolnicu. Zar ću zaista od svih mjesta na svijetu koje sam posjetio u bolnici završiti na Uskršnjem otoku i to radi ovoga!?
Ništa, oblačimo se. Jakov i Mladen će sa mnom, a Alen ostaje u smještaju. Mladen mi navlači hlače i u trenutku okretanja na bok počinje se smijati. Pitam ga šta je!? Kaže, e ovo moram slikati! Pokazuje mi mobitel, a na fotki je memorijska kartica zalijepljena na moja leđa. Kako je završila tamo, pojma nemam!
Sjedamo u auto i dolazi poruka od mame; „Kaže Iva (dermatologinja) da imaš gljivice, idem kod nje po kreme pa reci Mii da će trebati uzeti i to danas kada dolazi po ostale stvari“.
Dolazimo pred bolnicu. Sve djeluje jako mirno i opušteno. Nigdje nikoga, osim dvoje ljudi ispred bolnice, vozila hitne pomoći i dva konja koja slobodno trčkaraju po livadi ispred. Zgrada je poprilično velika i čini se, ovako na prvu, da bolnica uopće nije loša.
Ulazimo unutra i dolazimo na šalter na kojem me žena traži putovnicu. Govorim da nemam, ali da imam sliku negdje u mobitelu. Spuštam glavu dole kako bih sliku potražio, a ona govori da će se vratiti nazad i da pozvonimo na zvono pored kada pronađem sliku. Mislim si, pa di ćeš, pronaći ću sliku za onako, dvadeset sekundi! Tako i biva pa zvonimo! Vraća se, malo namrgođena! Pa tko ti kriv što sama sebe šetaš ženo! Poziva nas opet na šalter i opet nas pita imamo li putovnicu? Pokazujem joj sliku, a ona na to; „A tko je pacijent“? Mislim si, je li ova pala s Marsa!? Govorim joj „ja“. Govori nam da se sjednemo i da će nas pozvati…
Kako je čekaona odmah pored izlaza, izlazimo ispred bolnice i sjedamo. Tu su još uvijek ono dvoje ljudi koje smo zatekli kada smo ulazili. Žena sjedi u kolicima s nogom u gipsu, a tip sjedi na „klupici“ na stražnjem dijelu vozila hitne pomoći i mota frulu! E to se bome ne viđa svaki dan!
Prolazi dvadesetak minuta i zovu nas unutra. Mladen ostaje vani pa ulazimo Jakov i ja. Ista žena s recepcije odmah mi mjeri tlak na obje ruke. Zatim mjeri puls. Ne znam uopće da li je to potrebno, ali u redu. Napravivši navedeno, pita ona mene što mi je? Govorim da imam infekciju, a na njeno pitanje gdje, spuštam glavu prema dole i pokazujem prema krilu na što mi međunarodnom jeziku odgovara s „aha“. Govori mi da ću morati još pričekati jer moraju osloboditi mjesto, a oko nas nikoga! Dobro, govorim da čekam…
Čekamo tako gotovo pola sata i šalju nas u drugu prostoriju gdje dočekujemo doktoricu. Dolazi simpatična tamnoputa doktorica i pita me; „They tell me you have an infection on your…“ Zastaje, ne može pronaći stručan engleski termin za kiticu i završava s „dick“. Govorim da imam da, Jakov mi skida hlače, gleda ona i potvrđuje mi da se radi o gljivicama. Oke, to sam znao, ali kako sam ih dobio!? Govori da može biti svašta, voda, znoj, vlažnost, ručnici, posteljina itd. Pa spavao sam gol neki dan u krevetu, a ne mogu baš reći da je smještaj pretjerano čist! Nadovezujem se kako mi je Jakov rekao da imam gonoreju na što naravno umire od smijeha i govori mi da nemam. Pripisuje mi neke kreme i tablete, daje mi papirić i govori da time podižem lijekove u ljekarni i da ću to morati mazati i piti 5-7 dana te da se ne brinem. Zahvaljujem i ispitujem koliko sam dužan, na što mi govori kako sad nema čovjeka koji to naplaćuje i da ako želim biti dobar čovjek dođem sutra i ostavim na šalteru koliko želim.
Sad mi je malo lakše i znajući da će sve biti u redu možemo nastaviti s lutanjem po otoku. Odlazimo u ljekarnu po lijekove i vraćamo se u smještaj po Alena i kako bi mi odmah namazali kiticu. Dana je još mnogo pa sjedamo u auto i dolazimo na plažu Anakena, najpoznatiju plažu na otoku i mjesto za koje se vjeruje da su se ovdje iskrcali prvi doseljenici. Meni sama plaža nije nešto spektakularna, ali su mi zato palme koje je okružuju prekrasne. Kako na otoku nema drveća, ove su navodno uvezene s Tahitija.
Odmah pored plaže nalazi se jedini bitniji lokalitet kojeg nismo posjetili, Ahu Nau Nau. Ovaj ahu sa sedam moaia slovi kao jedan od najbolje očuvanih na otoku. Razlog tome jest što su ovi kipovi većinu vremena bivali zakopani ispod pijeska što ih je spasilo od erozije. Koliko su očuvani govori i činjenica da četiri moaia još uvijek na glavi imaju crveni pukao. Osim ovih sedam moaia, iza njih nalazi se još jedan, Ahu Ature Huki, puno stariji i ne toliko privlačan, ali bitan. Taj moai bio je prvi kojega su 1956. godine ljudi ponovno podignuli. Za to im je trebalo čak 18 dana, ali uspjevši, ohrabrili su se i krenuli u podizanje i ostalih.
Provevši dobar dio dana na plaži, radimo još jedan krug oko otoka reda radi i vraćamo se u smještaj. Dečki se bacaju na pripremu hrane, a ja kontaktiram osiguranje, prebacujem materijale i već polako slažem plan puta za dalje. Još smo samo sutra ovdje, a prekosutra letimo za Santiago gdje će nas dočekati Mia. Zovem majku kako bih joj ispričao sve što je doktorica rekla na što mi govori da je uzela kreme i dali ih Miji uz katetere, vrećice za mokrenje i neke druge stvari koje mi treba donijeti.
Namazavši kiticu i spreman za spavanje, zovem Miu da provjerim da li je spremna i da li joj je sve stalo u ruksak, na što mi govori da ima sve i da joj je moja mama pokazala sliku koju sam joj jutros poslao. Stvarno ne znam tko je tu lud…
Dan 50 – Uskršnji otok (o4.03.2024)
Koliko god sam želio doći ovdje i koliko god sam uživao bivajući na ovom otoku, nakon ovih par dana boravka ovdje, više nam nije preostalo gotovo ništa za vidjeti ili doživjeti. Ipak, postoji jedna stvar koju nismo napravili i koju se do sada nismo usudili napraviti, a to je da neke od lokaliteta pokušamo snimiti dronom!
Kada god bih Jaque spomenuo dron, uvijek bi nam oštro odgovorila da je strogo zabranjeno snimanje s dronom po otoku. Kada bih pitao što će se dogoditi uhvate li nas s dronom, odgovorila mi je da će mi dron gađati kamenjem. Pomislio sam, pa dobro, to i nije tako strašno!? Ipak, uporan kakav jesam, nastavio sam ispitivati Jaque da li je to sve, ali nikakvih dodatnih informacija nismo dobili osim toga što je strogo zabranjeno snimanje dronom!
Probudivši se, radimo plan i gledamo kartu gdje bi se mogli „sakriti“ i dići dron. Za prvo odredište biramo krater Rano Kau, no, kako se krater nalazi u blizini aerodroma, dron nam niti ne dozvoljava podići, koji god skriveni kutak izaberemo.
Cijeli dan je pred nama pa odlazimo u grad gdje prvo obavljamo bankomat kako bih podigao nešto gotovine. Za 200 podignutih dolara uzimaju mi 8.5 dolara provizije! Da ne bi popušili i naišli na zatvorena vrata, odmah nakon banke odlazimo u poštu gdje nam u putovnice lupaju štambilj na kojemu se nalazi moai i natpis „Rapa Nui“. Znam priče o tome da te radi ovakvih štambilja mogu zezati na granici, ali kao i u Ushuaiji, tako i ovdje nitko nije mogao odoljeti ovom štambilju.
Iako smo za danas zacrtali misiju „dron“, sutra je dan kada ovaj otok napuštamo pa odlučujemo nakon štambilja brzinski obići dućane i otprilike vidjeti gdje se što nalazi kako bi sutra onda obavili šoping. Ja sam si osobno zacrtao kupiti ili jednog velikog drvenog moaia ili tri manja, samo još ne znam da li bi ih uzeo sa šeširima ili bez.
Sve smo vidjeli i sve smo obavili i ostao je još samo taj dron. Znamo da je ono najprestižnije snimiti lokalitete Rano Raraku, kao i ahu Tongariki, ali isto tako znamo i da se na svakom lokalitetu nalazi čuvar koji tamo ostaje do određenog dijela dana. Srećom, Jaque nam je odala ta vremena, ne znajući da ćemo to iskoristiti za dizanje drona!
Vozimo se obalom i stajemo kako bi uživali u pogledu i velikim valovima koji se formiraju jedan iza drugoga. Ovdje se nalazimo u dilemi. Da li otići bliže Rano Rarakuu i riskirati ili dron podići odavde? Srečom, dron ima 7x digitalni zoom pa kipove uspijevamo snimiti sa preko 200 m udaljenosti, bez da dron itko primjećuje.
Najbolju snimku dobivamo s lokaliteta ahu Tongariki, gdje baš lijepo uspijevamo snimiti kipove, za razliku od Rano Rarakua. Moglo je to biti još bolje, da smo gađali zalazak, ali iskreno, i ovako nas je već bilo previše strah. Otok je maleni, turista nema puno i sve se jako brzo pročuje, a bijega nema!
Ono što sam htio za kraj jest snimiti plažu Anakenu tako da dronom prođemo između svih tih palmi. Dolaskom na plažu nešto iza 18:00, primjećujemo da se u kučici još uvijek nalazi čuvar. Njegova smjena, barem po onome što nam je rekla Jaque, trebala je završiti u 18:00.
Parkiramo auto tako da nam pogled puca na kućicu, ali čovjek uporno ne izlazi. Hoćemo li riskirati ili ne? Glupo bi bilo sada „pasti“, na samome kraju i to pokušavajući snimiti plažu. Sunce samo što nije zašlo i uskoro se više niti neće moći snimati pa odlučujem ne riskirati i govorim Jakovu da jednostavno samo ode do kućice i pita čovjeka smije li se dići dron i snimiti malo između palmi. Mislio sam da neće ništa imati protiv s obzirom na to da ljudi na plaži više nema i s obzirom na našu iskrenost, no ono što je uslijedilo dokazalo je da smo donijeli savršenu odluku!
Dolaskom u kućicu Jakov na čuvarevoj majici uočava natpis „No drone – drone ranger“, ali se i bez obzira na to ne ustručava čovjeka pitati na dozvolu. Čovjeku mu se na to osmjehuje i prstom mu pokazuje na kutiju u kojoj se nalazi „puška“ za spuštanje drona! Hvala Bogu da se nismo odlučili dići dron jer to bi nam vjerojatno bilo zadnje!
Iako to zvuči pomalo suludo, dan prerasta u težu monotoniju pa odabirem otići u smještaj, a dečki nastavljaju prema gradu napraviti đir po luci. Sam i u potpunom miru dolazim na ideju da prekosutra, u Santiagu, pokušamo otići u kino gledati Dinu 2! Dolazi nam i Mia pa zašto ne? Osim toga, pišem poruku liku kod kojeg se vraćamo u smještaj, objašnjavam situaciju oko Mije, da dolazi i da nam je glupo da negdje sama traži smještaj te ga molim ako mu nije problem da ostane kod nas, makar platili.
Dan 51 – Uskršnji otok (o5.03.2024)
Probudivši se shvaćam da sam pomalo tužan što danas napuštamo ovo nevjerojatno mjesto. Ne čudi, s obzirom na to da me ovaj otok osvojio svime što nudi. Dobro, mogao sam baš izbjeći te gljivice, ali saznavši da mi kitica ipak neće otpasti, cijela situacija postala je pomalo smiješna. Ipak, ne mogu treći da nisam sretan i da se ne osjećam privilegirano što sam došao ovdje, na kraj svijeta, i što sam vidio nešto o čemu sam prije samo mogao sanjati.
Let za Santiago nam je poslijepodne, što nam daje dovoljno vremena za posljednji đir po gradu i za kupovinu suvenira. Dok nas dečki pakiraju, vrijeme provodim tražeći najefikasniji i najbrži način kako da iz Santiaga dođemo u San Pedro. Ono što mi se čini kao najbolja opija jest da iz Santiaga letimo za Calamu, što je samo sat vremena leta i trideset dolara po osobi, a da u Calami za petnaest dolara po osobi uzmemo shuttle bus do San Pedra. Kako god, nema se smisla mrcvariti u autobusu satima za gotovo iste novce pa se s obzirom na to odlučujem na kupnju avionskih karata do Calame.
Spakirani i spremni, ostavljamo stvari u smještaju i krećemo prema gradu. Iako smo ovih dana već šetali gradom, a i vozili se kroz njega, sada ga po prvi put u potpunosti doživljavam. Nema tu puno ljudi, grad ne vrvi životom, ali oni ljudi koje srećemo svakako su susretljivi i nekako „posebni“, barem foto objektivu! Prolazimo malenu riblju tržnicu na otvorenome, mesnicu gdje meso, isto tako, visi vani, uzimamo smoothie kod već dobro nam poznate prodavačice i krećemo u šoping!
Iako je moja ideja bila kupiti si jednog, ali velikog drvenog moaia, takvog, a da mi se sviđa, nisam uspio pronaći. Moja alternativa bila je pronaći tri manja i nakon potrage od valjda dva sata one idealne pronašao sam u visitor’s centru. To mi j vjerojatno najdraži suvenir i jedini kojeg sam godinama želio imati i unaprijed planirao kupiti.
Prošavši cijeli grad uzduž i poprijeko valjda pet puta, vraćamo se u smještaj gdje se opraštamo od Patricie te u pratnji Ivana i Jaque odlazimo na aerodrom. Iako to niti u snu nisam očekivao, na check inu nas dočekuje pravi kaos, unatoč tome što je aerodrom jedan od najmanjih na svijetu. U avion ulazimo doslovno zadnji uz napomenu da se čekalo samo nas! Nismo jeli ništa osim par banani ujutro i skuhani smo od vrućine pa si odmah naručujem Coca Colu kako bi me šećer malo podigao!
Let prolazi bez ikakvih problema i pet sati kasnije slijećemo u Santiago te oko ponoći dolazimo u smještaj gdje nas dočekuje Mia. Ona će s nama proći sjeverni Čile, Boliviju i skoro cijeli Peru, gdje nam se trebaju priključiti Martina i Grega. Srećom, Mia je danas obišla dio onoga što smo u Santiagu već vidjeli tako da sutra svi zajedno idemo u razgledavanja ostatka, a ako sve bude po planu, navečer bi trebali u kino!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
