Povratkom u Santiago započinje jedno novo poglavlje ovog putovanja i nakon dva mjeseca čekaju nas neki novi izazovi. Probudivši se i djelomično se naspavavši, rezerviram nam mjesto za sutra u shuttle busu za San Pedro iz Calame, potvrđujem turu džipovima iz San Pedra za Boliviju i ono najvažnije, uspijevam nam pronaći kino i rezervirati karte za Dinu 2 po koje odlazi Mladen!
Dan 52 – Santiago (o6.03.2024)
Kasno izlazimo iz smještaja, nemamo previše vremena do početka filma ali isto tako nemamo niti previše toga u Santiagu za vidjeti. Tako nam je plan vrlo jednostavan, prošetati gradom do platformske žičare “Funicular“ , obići brdo, „sjesti“ na kabinsku žičaru „teleferico“ radi panoramskog pogleda i vratiti se dole.
Šetnja gradom pruža nam malo dublji uvid u život u Santiagu nego do sada. Iako smo prije Uskršnjeg otoka obilazili onaj moderan, čist i strogi centar grada, sada uočavamo i onu drugu stranu. Svega tu ima, od sumnjivih likova, hrpe alternativaca, beskućnika, sumnjivih i napuštenih ulica do onih živopisnih i prepunih simpatičnih, nasmijanih i susretljivih ljudi.
Nakon sat vremena hodanja stižemo do našeg odredišta, stanice Pio Nono na kojoj Funicular, žičara otvorenog tipa, vozi do vrha brda San Cristóbal. Žičara je otvorena još 1920-ih godina i od tada predstavlja važan dio gradske povijesti i identiteta, ali i praktičan način dolaska na vrh brda. Jedna je od najstarijih i najšarmantnijih atrakcija Santiaga. Plativši ulaznice, žičara nas strmom padinom vozi prema vrhu brda, pružajući nam pogled na cijeli Santiago i zelenilo Metropolitana, jednog od najvećih urbanih parkova na svijetu!
Dolaskom na vrh ostajemo pomalo razočarani jer, osim pogleda na cijeli grad i kip Djevice Marije visine 22 m ovdje ne nalazimo baš ništa zanimljivo. Shvativši kako za nas ovdje nema ništa, kupujemo kavu i sjedamo na zidić s pogledom na grad.
Ispivši kavu, zaključujemo da vremena za kabinsku žičaru nemamo i da bi se najbolje do podnožja brda bilo vratiti istom žičarom kojom smo i došli. To i radimo te se nakon jednosatne šetnje vraćamo u smještaj, presvlačimo i odlazimo u kino.
Iako kina u Santiagu ima određen broj, mi stižemo u neko nalik našem Cinestaru. Odgledavši film osjećam olakšanje što smo ga pogledali, jer bila je to zadnja prilika prije odlaska u puno divljije krajeve nego na cijelom dosadašnjem putovanju!
Povratkom u smještaj ne preostaje nam ništa nego se spakirati i otići leći. Treba sve stvari s Uskršnjeg otoka ukomponirati u „glavnu“ prtljagu, uz suvenire i sve stvari koje mi je donijela Mia. Sutra letimo za Calamu i praktički po prvi put „krećemo“ prema sjeveru…
Dan 53 – Santiago – Calama – San Pedro (o7.03.2024)
Spakirani i siti, zovemo dva taksija i stižemo na aerodrom. Ovaj put ne griješimo kao kod odlaska na Uskršnji otok i dolazimo na pravi terminal, domestic! Sada po prvi put uz nas imamo i dodatan „par“ ruku, Miu, pa je sve još donekle lakše. Iako nas je do sada bilo četvero, uvijek nam je falila jedna osoba koja bi recimo nešto uzela / ponijela ili nešto snimila. Prije puta sam mislio da će to biti Alen, a onda se uspostavilo do uvijek nešto mora nositi kada bi me Mladen i Jakov podizali.
Let za Calamu platili smo svega 30 dolara po osobi, a uštedjeti će nam punih osam sati putovanja! Nas check inu sve prolazi super, a ja čak izbjegavam platiti dodatnu prtljagu što je nešto na što se sigurno neću žaliti!
Uzletjevši, „ulazimo“ u Atacamu i letimo iznad najsušeg mjesta na svijetu! Ovdje vlada kamen, pijesak, pustoš i vjetrenjače, sudeći po onome što vidim kroz prozor. Za razliku od drugih pustinja, kao što su Sahara u Africi i Mojave u Kaliforniji, Atacama je u stvari vrlo hladno mjesto s prosječnom dnevnom temperaturom između 0 °C i 25 °C. Najpoznatija po tome što u nekim njezinim krajevima nije nikada pala kiša, ili koliko je poznato najmanje 400 godina.
Nakon nešto više od sat vremena leta slijećemo u Calamu, uzimamo prtljagu, izlazimo van i stajemo u red za kombi koji bi nas trebao prevesti do San Pedra, mjesta u kojemu ćemo provesti sljedećih par dana i iz kojeg ćemo nastojati istražiti Atacamu. Kombi sam platio 75 tisuća pesosa za nas petero, ali s obzirom na red, količinu prtljage i broj ljudi koji čeka, ne znam ako ćemo uopće doći na red.
Ipak, prozivaju nas pa dolazimo do kombija. Vozačev izraz lica na broj ljudi i količinu prtljage je neopisiv, ali nekako on to optimistično slaže i na kraju uspijeva! Stražnja vrata se jedva zatvaraju, mene smještaju samoga u prvi red, pored vozača i mojih kolica, dok svi ostali sjede iza.
Slijedi nam vožnja od jedan sat do našeg smještaja! Kako sam sam, imam priliku u potpunosti uživati u vožnji i pogledu kroz prozor, što mi ne pada teško. Uvijek sam to volio i mogu slušati glazbu i gledati kroz prozor satima. Ne znam da li je na ovom putovanju pogled na krajolik kroz prozor iti jednom bio dosadan, pa tako nije niti sada. Ispred nas protežu se duge i beskonačno ravne ceste, nalik onim u filmovima, dok svugdje okolo prevladava pustinja. Kao velikom ljubitelju pustinje to je i više nego dovoljno…
Ulaskom u San Pedro vozač nas ostavlja ispred smještaja koji se očito nalazi na samome rubu grada. Nigdje nema nikoga, uključujući i vlasnika našeg smještaja. Kucamo uporno, ali bezuspješno. Sunce je sad već zašlo iza planina, ostavljajući roskasti obris na nebu što sve još nekako ostavlja dojam da smo ovdje potpuno sami, nasred nekakve male uličice.
Srećom, čekanje ne traje predugo pa nakon kakvih pola sata čekanja dolazi vlasnik, ispričavajući se na kašnjenju. Lik je kul, otvoren za sva pitanja i puno mi svojim savjetima i preporukama pomaže oko nekih stvari i dvojbi. Nisam naime previše planirao i istraživao ovaj dio, već odredio neke prioriteta koje bih želio vidjeti i doživjeti. Ono što nam je najvažnije upravo je tura s džipovima s kojom bi trebali prijeći u Boliviju.
Smještaj je minimalističan, ali za nas i više nego dobar, pogotovo jer imamo super terasu i pogled na zvjezdano nebo koje već ovako, u gradu, izgleda poprilično lijepo! Iako nije toliko kasno, cijelo naselje u kojem se nalazimo potpuno je „mrtvo“ pa tako ostajemo na terasi družeći se i razmišljajući što ćemo sutra…
Dan 54 – San Pedro (o8.03.2024)
Dug dan je pred nama, a započinjemo ga šetnjom do grada. Ujutro sam uspio pronaći par agencija s vozilima, ali kako Arsen tvrdi da se u Južnoj Americi gotovo ništa ne kupuje preko interneta, odlučujemo auto potražiti uživo! Pokazala se ta njegova teorija već više puta točnom…
San Pedro de Atacama malo je pustinjsko mjesto na tromeđi Čilea, Argentine i Bolivija i kao najstariji grad države ima dugu povijest koja seže tisućama godina unazad. Nekoć je bio važno središte drevne kulture Atacameña (Likan Antai), čiji se tragovi i danas vide u arheološkim nalazištima, tradiciji i lokalnoj umjetnosti. Osnovali su ga Inke 1450. godine ( barem se tako vjeruje), a onda su ga Španjolci 1540. godine „prisvojili“. Kako je skromnost vrlina svih osvajača, to nije zaobišao niti Pedro de Valdivia, pa je grad imenovao sebi u počast.
U nadi da ćemo pronaći nekakav džip ili idealno, Toyotu Hilux, lutamo ulicama San Pedra, koji kao da je ostao izvan vremena. Cijeli grad, prašnjav, bez asfalta, s niskim kućama izgrađenim od blata i obojan zemljanim bojama djeluje nalik gradiću iz nekog vesterna. Puno je turista, a time, logično i agencija. Ture se nude na svakom koraku i iako se radi o pustinji, puno je toga za vidjeti. Tu, nasred ulice susrećemo i prve ljame na našem putovanju, jer do sada smo nailazili samo na guanakose, koji su za razliku od ljame i alpake divlje životinje. Ljame su ovdje domaće životinje i tako su ovdje i tretirane.
San Pedro nalazi se na visini od oko 2.400 metara, a okružen je vulkanima, slanim ravnicama i planinskim lancima Anda. Jedan takav vulkan, Licancabur (5.920 m), dominira cijelim gradom i pogled na njega puca iz gotovo svakog kutka San Pedra.
Iako prolazimo par agencija, naše vozilo, Toyotu Hilux pronalazimo tek par sati nakon lutanja gradom i nakon ručka. Auto plaćamo 70 dolara i kako imamo još dosta dana, odmah odlučujemo krenuti u istraživanje. Plan baš i nemamo pa se odlučujemo „odraditi“ ono najpoznatije, dolinu Mjeseca. Kako to obično biva, stvari na „papiru“ uvijek djeluju lako, a stvarnost je nešto potpuno drukčija. Prolazimo dugu i ravnu cestu te skrenuvši na makadam po prvi put u potpunosti doživljavamo Atacamu. Oko nas nema ničega osim beskonačne pustinje, a vulkani koji nas u daljini okružuju impresivniji su jedan od drugoga. Iako smo mislili da nas navigacija vodi na točno mjesto, nakon više od pola sata vožnje stižemo do kraja puta i oznake koja je, pretpostavljam nekoć, označavala ulazak u dolinu mjeseca.
Ništa, tražim „glavno ulaz“ i pronalazim ga, no dolaskom do njega čovjek na rampi nam govori da ulaznice možemo kupiti jedino u gradu, u centru za posjetitelje. Krenuvši prema gradu Jakov radi bolova u leđima izražava želju za povratkom u smještaj pa s obzirom na to odlučujem ostaviti dolinu mjeseca za neki drugi dan kako bi je i Jakov vidio.
Vozeći se prema smještaju zaustavljamo se na vidikovcu Mirador Likan- Antay, s kojeg se pruža pogled na veliku dolinu i impresivne formacije stijena, nalik onima koje sam vidio u Kapadokiji.
Vrativši Jakova u smještaj odlučujemo spontano posjetiti Valle De La Muerte, tj. Dolinu smrti, čiji smo znak vidjeli na putu prema smještaju. Došavši na ulaz, karte plaćamo 6000 pesosa po osobi, dok je za mene karta besplatna jer prema riječima zaposlenice put nije prilagođen. U dolinu se mora ući najkasnije do 18:30 i izaći do 20:30, a do vidikovca imamo 9 km s time da se jedan dio treba odraditi pješke.
Odmah nakon ulaza u dolinu kreće vožnja kroz lijepi kanjon u kojem nailazimo na dva Čileanca kako stopiraju. U rukama drže daske za bordanje pa ih pristajemo odbaciti do kraja puta i pješčane dine. Već vožnjom kroz sam kanjon shvaćamo da je odlazak u ovu dolinu bio pun pogodak, ali ono najljepše dolaqzi tek izlaskom iz kanjona.
Ostavivši dečke u podnožju dine, svega par stotina metara nailazimo na pravi pustinjski kutak samo za nas. Pijesak, mir, zvuk povjetarca i razne formacije stijena. Nažalost, dolaskom do kraja puta namijenjenog vozila odlučujemo ne nastavljati dalje pješke s obzirom na duboki pijesak i na to da će nam bez Jakova to predstavljati preveliki problem.
Krenuvši prema nazad skrećemo za drugi vidikovac, koji sasvim slučajno uočavam na Google Mapsu. I ovaj je lijep, kao i sve do sada, ali ne mogu reći da me za sada Atacama očarala poput recimo Wadi Ruma ili bijele pustinje u Egiptu. Lijepo je, pogotovo nekome tko se po prvi put susreće s pustinjom i tko pustinje voli, ali po ljepoti je ne mogu svrstati u sam vrh.
Shvativši da vremena još ima, krećemo u potragu za Magičnim autobusom. Iako sam naišao na objave u kojima ljudi očito lažu, govoreći da se radi o iznimno opasnoj lokaciji na ruti krijumčara, kako se do busa me može doći vozilom, da se odlaskom tamo užasno riskira i tko zna još što, nakon svega pola sata vožnje dolazimo autom skroz do atutobusa koji naravno biva okružen turistima.
Oronuli autobus usred pustinje okružen raznim stjenovitim formacijama svakako je impresivan prizor, no, njegovu priču ne znamo. Ovdje dočekujemo odlazak svih turista i zalazak sunca…
Dan 55 – Pustinja Atacama (o9.03.2024)
Od svih stvari koje sam želio doživjeti u Atacami, možda i najviše želio sam posjetiti najveći teleskop na svijetu i Atacama Large Millimeter Array, sustav od 66 radioteleskopa koji vizualno izgledaju kao nešto vanzemaljski i nešto što se baš i nema priliku vidjeti svaki dan. Nažalost, Arsen, koji je puno vremena proveo u Atacami, rekao mi je kako se do radioteleskopa više ne može doći i da ih se samo može vidjeti s velike udaljenosti. S druge strane, odlazak do najvećeg teleskopa na svijetu koštao bi nas jedan cijeli dan putovanja, a kako je cijeli proces prijave oko ulaska u teleskop djelovao prekomplicirano, odlučio sam odustati i od toga.
Razmišljajući što ćemo, odlučujemo prvo „riješiti“ ono najdalje i otići do Piedras Rojas, područje u Nacionalnom parku Los Flamengos poznatom po golemim crvenim pločama i fascinantnim jezerom Talar. No, da bi uopće krenuli, prvo moramo do centra i agencije kako bi platili i potvrdili turu s džipovima do Bolivije.
Dolaskom u centar, Jakov i Mladen odlaze u agenciju Atacama magic dok mi ostajemo u autu. Gužva je, gubimo sat vremena, ali saznajemo da turu moramo platiti s kešom iako su mi rekli da će se moći s karticom. Kako više ne bi gubili vrijeme, dok Mladen i Jakov čekaju, Mia, Alen i ja odlazimo natočiti gorivo, kupiti vodu i podići novce na bankomatu. Tura za četiri dana od San Pedra do Uyunia košta nas 210 dolara po osobi i ono što nas još traže je da svatko sa sobom ima 300 bolivijskih pesosa za ulazak u parkove. Mladen s druge strane mora na granici platiti 120 dolara za vizu i 30 dolara za žutu groznicu.
Obavivši sve, vraćamo se u centar po dečke koji dolaze s novim informacijama. Kako bi išli na turu svi moramo imati PDI dokument (Policía de Investigaciones de Chile) tj. turističku „karticu“ (Tarjeta de Turismo) bez koje ne možemo napustiti Čile. Ona se dobiva ulaskom u državu, ali kako Mia još nema karticu, a Alen je svoju izgubio, moramo ići u policijsku stanicu kako bi izvadili nove. Sve moramo obaviti i predati danas do 18:00 kako bi tura bila potvrđena pa do stanice odlazimo odmah. S izvađenim dokumentima vraćamo se u agenciju, predajemo dokumentaciju i plaćamo turu. Govore nam da moramo nabaviti nekakvu zaštitu od kiše za kolica, s obzirom na to da će biti na krovu za vrijeme puta, da će nas za tri dana pokupiti između 06:30 – 07:00 ujutro i da će nam poslati link s formularom koji moramo ispuniti za ulazak u Boliviju.
S bukiranom turom za Boliviju konačno krećemo prema jezeru Talar do kojeg nas čeka kakvih dva i pol sata vožnje. Vrlo brzo penjemo se na preko tri tisuće metara nadmorske visine i shvaćamo kako smo napravili kobnu pogrešku. Naime, u svim tim kalkulacijama dečki su procijenili kako nam do Talara i nazad nije potreban put rezervoar te da ćemo s ovoliko goriva uspjeti posjetiti Talar i jezero Miscanti po povratku. Zajeb, jer već nakon sat vremena vožnje shvaćamo kako goriva za odlazak do Talara nemamo i da je pitanje možemo li uopće posjetiti jezero Miscanti. Nalazimo se Bogu iza nogu, nigdje nema ničega, nema benzinske, a nema niti nekakvog naselja u kojem bi se zaustavili i pitali lokalce za gorivo.
Što ćemo? Nažalost, od Talara moramo odustati ali odlučujemo riskirati i pokušati doći do jezera Miscanti. Krajolik sad već poprima izgled nalik onome kakvog sam ga zamišljao u Boliviji. Priroda je nestvarna, gotovo kao s razglednice, surova i gotovo netaknuta. Putem nailazimo na prometne znakove koji upućuju na to da se u blizini nalaze nojevi i guanakosi, koje ubrzo i susrećemo.
Nakon gotovo dva sata vožnje prelazimo s asfalta na makadam te vijugavom cestom uzbrdo dolazimo do jezera Miscanti. Iako sam do sada u životu vidio nešto od prirode, ovaj se prizor teško opsuje.
Ova priroda ovdje jednostavno je drukčija, toliko lijepa da joj fotografije ne trebaju baš nikakvu obradu jer u potpunosti prikazuju ljepotu kakva ona uistinu i je! Jezero Miscanti veliko je 13,5 četvornih kilometara i u obliku srca promatračima prezentira svoju duboko plavu boju. Nad jezerom dominiraju vulkani Cerro Miñiques i Cerro Miscanti s preko 5000 mnv, dok se jezero nalazi na visini od 4120 mnv. To je prvi put da se na ovom putovanju, a i u životu općenito nalazim na ovakvoj visini. Srećom, nikakve nuspojave ne osjećam i nadam se da će tako i ostati, pogotovo na putu kroz Boliviju gdje ćemo se penjati i na preko 5000 mnv!
Čudan je pomalo osjećaj biti ovako visoko i na ovakvoj lokaciji. Turista praktički nema i u ovom miru i tišini čuje se tek zvuk ledenog povjetarca koji svako malo zapuše. U ovakvih surovim uvjetima gotovo ništa ne preživljava, tek nekakvo nisko raslinje i vikunje, koje na ovom putovanju vidimo po prvi put!
Vikunja je jedna od dvije divlje južnoameričke deve i za razliku od guanakoa koji živi na nižim predjelima, vikunja živi u visokim alpskim područjima Anda. Vikunje su srodnici ljame, a sada se vjeruje da su divlji preci pripitomljenih alpaka koje se uzgajaju zbog vune.
Iako mi je užasno žao što nismo stigli do Talara, za koje vjerujem da je nestvaran prizor, jezero Miscanti ispunilo je mnogo više od bilo kakvih očekivanja. Zapravo, ništa nisam očekivao, a ostao sam iznenađen ljepotom. Što nas tek čeka u Boliviji?
Sretno se vrativši u San Pedro s potpuno praznim spremnikom, dečki odlaze u dućan u nabavku, a ja se bacam na daljnje planiranje putovanja. Muči me taj dolazak Tine i Grege, ne znam što je najbolje napraviti, a vremena je sve manje i manje…
Dan 56 – Pustinja Atacama (10.03.2024)
Baš nas nekako i ne ide ovaj San Pedro i pustinja Atacama. Svaki dan kada smo nešto isplanirali, nešto nam nije pošlo za rukom! Nakon jučerašnjeg teškog faila s jezerom, danas se odlučujemo na sigurno, posjetom Dolini mjeseca. Prekjučer smo probali, no, stigli smo na neki stari i zatrpani ulaz te su nam rekli kako ulaznice za Dolinu mjeseca trebamo kupiti u gradu, u centru za posjetitelje.
Sve je djelovalo tako jednostavno i lako, no dolaskom u centar za posjetitelje govore nam da karte moramo kupiti online, na njihovoj stranici. S obzirom na naše dosadašnje iskustvo – katastrofa! Naravno, nismo u krivu jer karte se na stranici uopće ne mogu kupiti. Doslovno svaki put kada smo u Južnoj Americi nešto trebali kupiti online, nije nam pošlo za rukom. Stranice su im katastrofa!
Kako više ne znamo da li nas ovdje netko zajebava odlazimo u agenciju s kojom prekosutra putujemo za Boliviju i saznajemo da se karte mogu kupiti na glavnom ulazu u Dolinu mjeseca. To je isti onaj ulaz do kojeg smo došli prekjučer i gdje nas je zaposlenik poslao u centar za posjetitelje, rekavši nam kako jedino tamo možemo kupiti karte. Svašta!
Dolazimo do glavnog ulaza i gle čuda, kupujemo karte i ulazimo u Dolinu mjeseca! Nevjerojatno je kako su nas izvozali radi jedne ovako banalne informacije i ovo su trenutci u kojima se pitam da li je bolje putovati spontano ili unaprijed organizirati stvari.
Odmah na početku dočekuje nas prizor na cijelu dolinu i praktički razlog radi kojeg smo ovdje. Dolina je ime dobila po tome što cijelo područje djeluje poput površine Mjeseca, sa svojim neobičnim formacijama bojama krajolika koje se mijenjaju od sive i bijele, do crvene i zlatne, osobito pri zalasku sunca. Dolina je oblikovana milijunima godina erozije vjetra i vode, a bogata je solju, pijeskom i vulkanskim stijenama.
Cijela dolina nudi par kraćih staza koje se vrlo lako mogu prehodati, no s obzirom na pijesak i njegovu dubinu, ja ostajem u autu. Nema smisla da se svi mučimo, a da ne vidim ništa posebno. Na te staze uglavnom odlaze svi, osim mene i Alena, koji sa mnom odlučuje čekati u autu. Odmah na prvoj stazi događa se jedna pomalo smiješna situacija. Iako su znakovi upozorenja svugdje, ali nigdje nema nikoga, rendžer nekako uspijeva vidjeti Miu da grabi šaku pijeska za suvenir i odlučuje ju zadržati do dolaska policije ili čega već. Ipak, uz njezin nagovor, i nagovor dečkiju, te obećanje da se takvo što više neće ponoviti, rendžer popušta i pušta Miu na slobodu!
Osim same doline i šetnica, ovdje se još nalazi i velika pješčana dina (Gran Duna), Las Tres Marías – tri prirodna kamena stupa, slane formacije i kristali soli, prirodna kamena formacija nalik amfiteatru i Cueva de Sal, špilja sa zidovima od soli. Cijena karte i nije baš najjeftinija i nema se ovdje nešto previše za raditi, ali dolina je vjerojatno najljepša atrakcija u neposrednoj blizini San Pedra.
Kako nam je plan doživjeti zalazak sunca, a vremena do njega još ima, vidjevši cijelu dolinu odlučujemo ponovno otići do magičnog autobusa! Na nagovor dečkiju ovaj put i ja ulazim u autobus kako bih napravio fotografiju…
Za zalazak sunca odabrali smo jedan od vidikovaca, onaj najpopularniji i preporučen za zalazak. Ne znam ima li ih još i ima li koji bolji, ali ovdje nas dočekuje pun parking automobila i masa ljudi koja pomalo kvari doživljaj. Ipak, bez obzira na ljude, zalazak u pustinji nikada ne može biti loš!
Povratkom u grad odlazimo u dućan i povratkom u smještaj dogovaramo večernji odlazak na promatranje zvijezda. Iako tura za to ovdje ima koliko hoćeš, po svemu pročitanome, ne djeluje mi kao nešto što ne možemo sami izvesti, a proći ćemo potpuno besplatno!
Mia i Alen odlučuju ostati u smještaju pa negdje iza 22:00 Mladen, Jakov i ja autom odlazimo izvan grada kako bi gledali zvijezde sa što manje svjetlosnog zagađenja. Atacama je po tome poznata, i s obzirom na nadmorsku visinu jedno je od, ako ne i najbolje mjesto za promatranje zvijezda na svijetu!
Na svega petnaestak minuta vožnje od grada stajemo usred ničega i tu odlučujemo ostati. Već ovdje nebo je toliko lijepo, čisto i prepuno zvijezda da je uopće teško zamisliti išta više od toga. Mislim da sam ljepše nebo vidio jedino u Bijeloj pustinji u Egiptu, ali tamo sam uistinu bio daleko od bilo kakve civilizacije i duboko u pustinji…
Dan 57 – Pustinja Atacama (11.03.2024)
Za nekoga tko nikada nije bio u pustinji, Atacama i okolica San Pedra nude mnogo. Kako ja jesam, mnoge stvari koje se ovdje nude nisu mi interesantne, jer sam većinu toga već vidio. Kako sutra krećemo za Boliviju i pitanje hoću li uopće imati Internet, danas moram donijeti neke vrlo važne odluke koje me već danima muče i okupiraju mi misli. S obzirom na sve gore navedeno, današnji dan odlučujemo provesti u smještaju, odmarajući i pakirajući se.
Pisao sam već o tome no, ono što me najviše muči jest točna lokacija i datum dolaska Martine i Grege te točan datum odlaska u Amazonu. Nakon što sam ih uspio nagovoriti da ne dolaze u Puno, jer bi ih to samo bespotrebno dodatno iscrpilo, sada je bio red da dogovorimo gdje i kako ćemo se točno naći. Izbor se sveo na Juliacu i na Puerto Maldonado, grad iz kojeg se polazi u Amazonu.
Kako mi iz Bolivije ulazimo kopnenim putem u Peru, u mjesto Puno, potrebno nam je od tamo doći u Juliacu jer iz Puna nema nikakvog transporta za Puerto Maldonado. Sve bi bilo lako organizirati da karte za autobus, kao i informacije, postoje na internetu no, mi nismo te sreće. Tek nakon što su me Arsen i Oscar, naš čovjek za Amazonu uvjerili da se karte u Juliaci isključivo prodaju na licu mjesta, počeo sam u to vjerovati i preuzeti rizik.
Osim toga, kako nemam točne datume, ne mogu kupiti niti karte za Machu Picchu. Njih svaki dan provjeravam i kojih hvala Bogu još uvijek ih ima. Čitao sam da ih se treba kupovati i mjesec dana unaprijed, ali vodim se time da u Peru dolazimo za vrijeme kišne sezone pa navala i ne bi trebala biti tolika.
Dan provodim „zalijepljen“ za ekrane mobitela i laptopa, ali sve ono važno uspijevam dogovoriti. Martina i Grega sletjeti će u Limu 23.3 (za 12 dana), odmoriti i dan nakon odletjeti za Puerto Maldonado. Za to vrijeme mi bi trebalo proći Boliviju, ući u Peru, otići na izlet na jezero Titicaca, nekako doći u Juliacu, riskirati i pokušati kupiti karte za autobus i doći u Puerto Maldonado i dočekati Martinu i Gregu. Dan nakon dogovorio sam s Oscarom da krećemo za Amazonu! Ovaj plan proganjat će me naredne dane i ako uspije, skinut će mi veliki teret s leđa…
Obavivši sve što sam trebao, spakiran i s ispunjenim formularom za Ulazak u Boliviju, shvaćam da San Pedro po mraku još nisam vidio pa s Jakovom odlazim u šetnju i na piće. Sutra po nas dolaze već oko sedam ujutro pa ne ostajemo dugo i vraćamo se brzo u smještaj kako bi se barem nešto naspavali…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
