U La Paz ulazimo nešto prije šest ujutro, nakon cijelonoćne vožnje i truckanja u autobusu. Nitko se baš nije naspavao i samo se nadam da će sve oko ulaska u smještaj proći u redu kako bi po ulasku u isti malo odmorili. Neki plan za danas nemamo, osim malo obići grad, ali ono što svakako moram napraviti jest pronaći nam nekoga tko će nas odvesti u doline i na cestu smrti.
Dan 63 – La Paz (17.03.2024)
Izlaskom iz autobusa dočekuje nas maglovit, surov i potpuno pust grad. Uz smrad pišaline na autobusnom kolodvoru La Paz mi ne ostavlja najbolji prvi dojam. Osim toga, taksista nema niti na vidiku! Dečki se podjeljuju i odlaze svaki svojim putem, u nadi da će pronaći taksi, a prvi ga pronalazi Jakov. Čovjek dolazi u polu raspadnutom taksiju koji izgleda kao da će se svaki tren raspasti, ali spašava stvar jer nam doziva još jedan taksi s obzirom da nam trebaju dva.
Vozeći se gradom osjećam se kao u gradu duhova. Osim što auto proizvodi čudne zvukove i na svakoj rupi imam osjećaj kao da ćemo ga pola izgubiti, nigdje nema nikoga, ništa ne radi i jedini ljudi koje vidimo su neki par koji se nasred ceste svađa i tuče. Doslovno niti jedna zgrada nema žbuku, sve je u cigli i djeluje kao da smo došli u puno veći, užurbaniji i nešto razvijeniji Uyuni. Jedino što je ovdje sve uzbrdo i nizbrdo, nešto kao i u Rijeci.
Izgleda da bih previše tražio kada bi barem jedan dan sve išlo po planu pa dolaskom pred veliki neboder u kojem se nalazi naš smještaj saznajemo da čovjeka koji bi nam trebao dati ključ nema. Natežemo se dobrih sat vremena s recepcionarom da bi konačno dočekali vlasnika. Sve mu opraštamo, jer dolaskom na sedamnaesti kat i ulaskom u smještaj dočekuje nas ogroman i solidno uređeni stan koji daleko nadmašuje ikakva moja očekivanja. Platili smo ga svega 165 e za četiri noći i još se nalazi u centru!
Odmorivši i odspavavši dočekuje me poruka Javiera iz agencije No Fear, kojemu sam se nešto ranije javio. Kako smo smješteni u blizini, predlaže poslati svojeg kolegu kako bi vidjeli što od nekakvih tura i izleta oko La Paza možemo izvesti. Na vrata nam ubrzo stiže Henry, a kako ima malo neobično ime za Bolivijca, ne ustručavam ga se odmah pitati kako to. Govori mi da je to ovdje uobičajeno pa nastavljamo dalje o mogućim turama. Za cestu smrti postoji opcija da svi idu biciklima, a da ja idem u kombiju, no sve ovisi o stanju na cesti. Kako je kišna sezona, radi obilnih padalina stvaraju se česti odroni pa je cesta tako danas bila zatvorena. Kako nam je tamo ići kroz dva ili tri dana, ne preostaje nam ništa nego nadati se da će se cesta očistiti. Što se dolina tiče, ista priča, Valle de la Luna je radi kiše zatvorena, dok u Valle de las Animas možemo. Za to traže 18 eura po osobi pa pristajemo i dogovaramo turu za prekosutra, a sutra ćemo sami istraživati grad.
Nikome se nešto previše ne ide u grad, malo smo strgani, ali nešto moramo jesti. Kako je Alenu još uvijek loše od otrovanja hranom, u grad odlazimo bez njega. Grad je noćna mora za kolica, jer je sve uzbrdo, ali i bez toga, moj dojam se ne popravlja. Iako mi je napeto biti ovdje turistički, nikada ovdje ne bih mogao živjeti. Grad mi djeluje ogoljeno, hladno, tmurno i nekako, bez zelenila. Možda je do vremena, možda do mene, a možda uistinu i je tako.
Mrak ubrzo pada, a mi smo nešto grada ipak vidjeli, uključujući glavni trg, Plaza Mayor de San Francisco. Ono što prije dolaska ovdje svakako nisam znao jest da La Paz nije glavni grad Bolivije. Zapravo, Bolivija ima dva glavna grada, Sucre – ustavni (formalni) glavni grad i La Paz – sjedište vlade i administrativni glavni grad. Dakle, pravno gledano glavni grad je Sucre, ali se vlada nalazi u La Pazu.
Kako nam ne preostaje ništa više nego pronaći nešto za pojesti, restoran pronalazimo u jednoj od ulica koju pute nailazimo. Jedeći, ovdje po drugi put osjećam slabost od visine na ovome putu. Zapravo. Ne znam da li je od visine ili od nečega drugoga, ali osjećaj je čudan. Nije niti čudno, jer La Paz se nalazi na visini od čak 3658 m i ubraja se među najviše gradove na svijetu.
Dan 64 – La Paz (18.03.2024)
Kako sutra idemo u Valle de las Animas, a prekosutra, nadamo se, na cestu smrti, današnji dan služi nam za lutanje La Pazom. Već po buđenju dogovor pada da grad prvo vidimo na najefikasniji način i „odozgora“, tj. da odemo na Mi Teleférico, žičaru koja povezuje cijeli grad. Alen se danas osjeća nešto bolje pa ga uspijevamo nagovoriti da ide s nama, dok Jakov ima neke obaveze oko faksa i priključiti će nam se nakon.
Mi Teleférico, što u prijevodu znači „moja žičara“, sustav je žičara koji koristi gondole i povezuje različite dijelove grada La Paz i El Alto, susjednog grada. Iako turisti Mi Teleférico često gledaju kao turističku atrakciju, ova žičara je glavni oblik javnog prijevoza i prvi sustav takve vrste na svijetu koji služi kao temelj mreže gradskog prijevoza. Sustav je revolucionirao mobilnost u gradu, smanjujući prometne gužve, ubrzavajući putovanja i povezujući radne, stambene i obrazovne zone. Također doprinosi poboljšanju kvalitete zraka smanjenjem ovisnosti o cestovnim vozilima.
Cijeli sustav sastoji se od 10 linija u radu, označenih različitim bojama, poput crvene, žute, zelene, plave, narančaste itd., pa tako nakon svega desetak minuta hoda stižemo do naše prve, plave! U velikoj gužvi ljudi i zahvaljujući Mladenovom poznavanju Španjolskog, jedva se snalazimo i kupujemo karte po cijeni od oko desetak eura za sve.
Iako me se grad do sad nije baš dojmio, već na samom početku vožnje shvaćam na koliko je brdovitom terenu izgrađen i da me sa svim tim građevinama u nizu podsjeća na jednu ogromnu favelu, što nije točno, ali je fascinantno! Nekada su ljudi prelazili ove visoravni satima, a sada je žičarom to svedeno na svega par minuta. Sustav radi veći dio dana (otprilike 17 sati dnevno), gondole polaze otprilike svakih 12 sekundi, a svaka može prevesti do 10 osoba, dok je ukupna dužina mreže oko 30+ km sa 26 – 36 stanica.
Redom prolazimo plavu, zelenu, bijelu, crvenu i žutu žičaru, upijajući impresivne panoramske poglede na grad i andsku okolicu, no nakon dva sata vožnje žičarom shvaćamo da nam je dosta. Kako je Jakov završio s obvezama, dogovaramo se naći na glavnom trgu grada, Plaza Mayor de San Francisco.
Na putu do trga prolazimo i kroz plazu Murillo te neke od kolonijalnih građevina izgrađenih od strane Španjolaca. La Paz je kulturno vrlo bogat grad u kojem su snažno prisutne tradicije autohtonih naroda Aymara i Quechua, koje se isprepliću s nasljeđem španjolske kolonijalne prošlosti. Grad je danas, za razliku od jučer, puno življi i može se reći da je La Paz itekako grad kontrasta. Svega tu ima, od ulične hrane, raznoraznih mirisa i festivala, do tradicionalne glazbe na svakom uglu i bezbroj boja oslikanih na nošnjama ljudi. To najbolje doživljavamo na sljedećoj lokaciji. Našavši se s Jakovom na Plazi Mayor de San Francisco, sjedamo nešto pojesti i strmom popločanom ulicom stižemo na tržnicu vještica!
Ovdje se osim suvenira prodaju razni predmeti koji se koriste u ritualima i narodnoj medicini, poput sušenih dijelova biljaka, amajlija za sreću, ljubav i plodnost, talismana, svijeća, ljekovitih masti i pera od sova. El Mercado de las Brujas i La Hechicería (vračanje) povezani su s tradicionalnim vjerovanjima i duhovnom praksom autohtonih naroda Anda, osobito Aymara. La Hechicería označava praksu narodnog liječenja i magijskih obreda koje izvode yatiriji, šamani ili vračevi smatrani posrednicima između ljudi i duhovnog svijeta. U tim se obredima koriste biljke, amajlije, molitve i simbolični predmeti kako bi se uklonila nesreća, izliječila bolest ili osigurala dobra sudbina. La hechicería nije shvaćena kao „crna magija“, nego kao dio tradicionalne kulture i duhovnosti.
Svakako, ono što nas najviše začuđuje jesu osušeni fetusi ljama koji se prodaju diljem štandova. Ti fetusi se prema tradiciji, kao dar Pachamami (Majci Zemlji), zakapaju ispod temelja kuće kako bi donijeli sreću, zaštitu i blagostanje novim vlasnicima. U andskim vjerovanjima (posebno kod Aymara i Quechua naroda), ljama je sveta životinja jer stoljećima znači život: daje vunu, mlijeko, meso i služi za transport u visokim Andama. Kad se rodi mrtva ljama ili uginuli fetus, on se ne baca, nego se koristi u ritualima.
Zajedno, El Mercado de las Brujas i la hechicería pokazuju koliko su u La Pazu još uvijek živa stara vjerovanja koja se isprepliću s kršćanstvom i modernim načinom života. Ta mjesta danas privlače i lokalno stanovništvo i turiste, jer predstavljaju jedinstven spoj religije, običaja i svakodnevice andskog svijeta. Postoje neka mjesta koja kao da su između ovog i onog svijeta, između bajke i stvarnosti, jave i sna. Ova tržnica je jedno od tih mjesta.
Obišavši tržnicu bez kupovine osušene ljame nastavljamo s lutanjem kroz grad te dolaskom mraka sjedamo u nekakav zanimljivi irski pub. S dvije pive u „guzici“ šećemo sad već pomalo pustim ulicama La Paza koje vizualno ne ulijevaju neko samopouzdanje, no ne brinemo, ipak nas je petero!
Stigavši u smještaj čeka me obavljanje wc-a i tuširanje ali po prvi put na ovom putovanju nailazim na problem kakav sam imao u Indoneziji. Wc školjka je preširoka za toaletni stolac! Srećom, ima nas pa ne moram to obavljat u kantu za smeće nego me dečki stavljaju sjest na wc školjku i drže me kako ne bih pao, s obzirom na to da se nemam za što niti s čime držati.
Dan 65 – La Paz (19.03.2024)
Možda i najgore jutro na ovome putovanju doživio sam danas, probudivši se zasran. Kako mi se to dogodilo!? Uporno vrtim to pitanje u glavi dok ostatak ekipe razmišlja što učinit? Jesam li se otrovao hranom? Možda je od pive? Nisam ništa čudno osjećao u trbuhu! Jedino što mi daje neki trag jest što je toga malo pa postoji šansa da je to ostatak od jučer koji se radi improvizacije s wc školjkom nije dogodio…
Kako god, do 09:00 nećemo biti spremni pa se javljam Javieru, objašnjavajući da smo imali nezgodu i uspijevam pomaknuti da vozač dođe po nas u 10:00. Sada me se brzo treba očistiti, trebam se otuširati i onda obući.
Nažalost, sve je to dio putovanja i života osobe s invaliditetom, ali kada mi se ovako nešto dogodi na putovanju, obično slijedi psihička blokada. Kako ne želim da mi se opet ovakvo nešto dogodi, a pravi uzrok ne znam, odbijam jesti sve ono što mi izlazi iz okvira normalnog, sigurnog i provjerenog. Osim toga, iako pelene ne nosim, par komada uz mene je na putu uvijek, baš radi ovakvih stvari. Čist, otuširan i obućen spreman sam za pokret, ali kako bih u glavi ipak bio mirniji stavljam tu pelenu za svaki slučaj.
Točno u 10:00 spuštamo se ispred nebodera i po nas dolazi vodič Sergio. Odlazak u Valle de Las Animas gotovo sigurno smo mogli obaviti bez njega i u vlastitom aranžmanu, ali s obzirom na to da nam je to bilo ponuđeno na „licu mjesta“ od strane Javiera i s obzirom da je sve organizirano, pristali smo.
Nakon kakvih pola sata vožnje kroz La Paz stižemo na naše odredište, Valle de Las Animas, tj. u Dolinu duša. Ovo mjesto svakako je jedno od najneobičnijih i najmističnijih mjesta u blizini La Paza i bez obzira na to što se nalazi u neposrednoj blizini grada, izgleda kao pejzaž s druge planete! Cijelo dolinom prevladava gusta magla iznad koje dominiraju visoke i šiljaste stijene podsjećajući na kamene tornjeve.
Izašavi iz auta i krenuvši uzbrdo kroz dolinu, ubrzo shvaćamo da ovo neće biti nimalo lak zadatak. Naime, dolina se nalazi na nadmorskoj visini od 3800 m i bilo kakva aktivnost je znatno otežana, pogotovo ako guraš kolica po ovakvom terenu i to uzbrdo. Kako je već na samome početku pogled na dolinu impresivan, ne vidim smisao u tome da se svi ubiju kako bih par stotina metara kasnije uživao u istom pogledu. Odlučujem ostati na početku i ostatak ekipe puštam sa Sergiom…
Ipak, sa mnom ostaje Jakov pa vrijeme koristimo za letenje dronom. Ono što zapažam iz „ptičje“ perspektive su mnogobrojna polja na kojima se nešto sadi. Pitajući se što se uzgaja na ovolikim visinama odgovor dobivam povratkom ostatka ekipe i Sergia koji mi govori da se radi o krumpiru.
Inače, ime Valle de Las Animas dolazi iz Aymarskih legendi u kojima se vjeruje da su ove stijene dom dušama predaka, pa cijelo mjesto tako ima poseban duhovni značaj za lokalno stanovništvo. Geološki gledano, formacije su nastale erozijom gline i pijeska kroz tisuće godina, uz pomoć vjetra i kiše.
Došavši do auta nešto iza 15:00, Sergio nas u gradu ostavlja oko 15:40. Nije nam preostalo još puno dana pa nakon sat vremena pješaćenja La Pazom sjedamo nešto pojesti i saznajemo dobru vijest! Javier javlja da je cesta očišćena i da je moguće sutra ići na Cestu smrti! Odmah potvrđujemo i šaljem mu slike putovnica i visine dečkiju za njihove bicikle…
Sa bukiranim izletom za Cestu smrti obavili smo u Boliviji sve što smo zacrtali i sada možemo planirati dan našeg odlaska u Peru, što bi trebalo biti prekosutra. S dolaskom mraka vraćamo se u smještaj kako bi se spremili za sutra i kako bi kupili autobusne karte iz La Paza za Puno, mjesto u koje ćemo ući u Peruu iz Bolivije.
Dan 66 – Cesta smrti (20.03.2024)
Nisam se još baš u potpunosti opustio nakon što sam se jučer ukenjao u krevet. Još nisam siguran da li je to bio „zaostatak“ ili je razlog hrana. S obzirom na to da se to da dogodilo jučer i da sam još uvijek u psihološkom „grču“ , odlučujem današnji dan provesti u peleni. Ipak nas cijeli dan neće biti, a meni će, barem u glavi biti lakše. U 08:00 pred nas smještaj stiže kombi s krovom prepunim bicikala. Upoznajemo se s Javierom, našim današnjim vodičem i s Willyem, našim vozačem. Obojica na prvu djeluju normalno, simpatično, susretljivo i pomalo smiješno. Uz njih dvojicu nas je sveukupno sedmero, što znači da smo puni i da nam nitko više neće dolaziti u kombi.
Do parkinga na 4670 metara nadmorske visine vozimo se kakvih sat vremena. Mjesto je to s kojeg kreću ture biciklima pa je ovdje potrebno odraditi presvlačenje, oblačenje, pripremu i brifing s Javierom. Mia i ja ostajemo u kombiju pa nas se ništa od toga ne tiče, osim smijati se dečkima. Kako baš i nisam bio siguran kako će izgledati vožnja do cilja i bilo je upitno hoću li se uopće uspjeti držati, ona je odlučila ostati i paziti na mene.
Dečki navlače opremu, biraju bicikle i prate Javierove upute. Prema onome što čujem, cijela tura traje gotovo četiri sata. Testna vožnja kreće s ovog parkinga i dečki će prvo voziti 20 km po asfaltu, a onda postepeno kreće onaj, „zabavni“ dio. Oni bi se tako u tih četiri sata trebali spustiti s ovih 4670 mnv na svega 1185 mnv što znači da je preko 90% ceste čisti spust. Iako im s jedne strane zavidim jer obožavam biciklizam, s obzirom na vrijeme vani, kišu, snijeg i maglu, ne pada mi ostajanje u kombiju teško. Osim toga, mislim da je vožnja kombijem po Cesti smrti jednak doživljaj, s obzirom na širinu ceste i vozila. Kako god, nemam nema velika očekivanja i danas se samo vozim s mozgom na paši i unutarnjim molitvama da se opet ne ukenjam…
Kombi nam jedva pali, proizvodi čudne zvukove ali nekako krećemo. Nije baš da nam ovakav ulijeva neko samopouzdanje , s obzirom na to da nam slijedi tzv. Cesta smrti, ali nadam se da dečki znaju što rade. Barem bi trebali!
Prvih dvadeset kilometara i testni dio vožnje prolazi bez problema, osim što su dečki radi kiše već potpuno mokri, a i promrzli. Osim nas, ovdje je i puno drugih kombija, ljudi i biciklista, očito od drugih agencija. Svi su ovdje s istim ciljem, a taj je odbiciklirati Cestu smrti! Yungas road, poznata i kao Camino de la Muerta (Cesta smrti) jedna je od najpoznatijih i najopasnijih cesta na svijetu. Dugačka je između 60-70 km i povezuje glavni grad La Paz s regijom Yungas, koja se spušta prema amazonskoj nizini. Izgrađena je 1930-tih od strane paragvajskih ratnih zarobljenika nakon rata za Chaco, u kojem su se Bolivija i Paragvaj borili za kontrolu nad sjevernim dijelom regije Gran Chaco.
Yungas je uska planinska cesta uklesana u stijene Anda, s liticama dubokim i preko 600 metara. Na nekim dijelovima cesta je široka svega tri metra pa niti ne čudi da je često dolazilo do sudara. Za razliku od cijele Bolivije, ovom se cestom vozi lijevom stranom kako bi vozač bolje procijenio udaljenost od ruba provalije. Osim toga, na ovoj cesti gotovo da nema ograda, odroni i klizišta su česti, a vidljivost radi magle i tropske kiše svedena je na minimum, pa niti ne čudi da je ovdje godišnje umiralo oko tristotinjak ljudi. Kako je cesta nekoć bila jedina poveznica između La Paza i sjeverne Bolivije, radi svoje opasnosti dobila je ime “Cesta smrti”.
Da cesta više nije tako opasna uvjeravamo se samim dolaskom na istu. Na nekim je dijelovima cesta proširena, a tu i tamo postavljene su zaštitne ograde. Kako se 2006. otvorila nova asfaltirana cesta, koja povezuje La Paz sa sjeverom, Cesta smrti danas služi isključivo kao atrakcija I za biciklističke ture. Iako cesta više nije kao nekoć, opasnosti postoje i dan danas. Na to nas konstantno podsjećaju križevi uz cestu na koje putem nailazimo, a ne mogu reći da je sasvim ugodno prolaziti vozilom svega par centimetara od ruba litice!
Iako me prvi dio ceste baš i nije očarao, oduševljenje stiže nešto kasnije, dolaskom na drugi dio. Ovaj dio svakako je uži od prvog, a time i opasniji. Kako sad već graničimo s Amazonom, ovaj dio buja od zelenila, dok magla, kiša i vodopadi pridodaju na atmosferi prave džungle, a i pustolovine. Vodopadi se na svakom koraku spuštaju sa vrhova planina i slijevaju te prelijevaju preko ceste. Prizor kao iz filmova, tj. Indiana Jonesa, samo još fali blago!
Svako malo stajemo kako bi se regrupirali i kako bi Javier dečkima dao daljnje upute. Sigurno im onako promrzlima nije lako, ali vjerujem da adrenalin radi svoje i da uživanje daleko nadmašuje sve ono loše. Iako je ovaj dio ceste nadmašio sva moja očekivanja i pokazao mi čari, a i opasnosti ove ceste, on ne traje dugo pa iz potpuno tropskog i džunglom nalik okruženja prelazimo u nešto suši i manje magloviti predio. Fascinantno da smo u zadnja dva sata prošli valjda sve vremenske uvijete, da sam se čak i smrzavao, a sada sam već bez jakne…
Nakon preko tri sata konstantnog „skakutanja“ po kombiju, moj osjećaj u guzici odlazi kvragu pa već lagano počinjem umišljati da se tamo dolje događaju neke stvari. Iako bi to htio, teško mi se opustiti s takvim osjećajima u tijelu i užasno me nervira kada je tako, jer nastupa potpuna psihička blokada. Taj osjećaj prati me sve do kraja rute i do dolaska do drvene table koja označava kraj puta pa ovdje konačno izlazim van i sjedam u kolica kako bi barem na kratko odmorio i ponovno uspostavio vezu i odnos između glave i tijela.
Dolaskom na 1000 mnv stižemo u restoran na ručak, što označava kraj naše ture. Iz magle, snijega i hladnoće stigli smo u tropski predio i na temperature za kratke rukave! Dečki su naravno oduševljeni cijelim iskustvom, a bome niti meni nije bilo loše, samo da je prošlo bez tih osjećaja…
Vožnja do La Paza svakako je jedna od najgorih koje sam u životu iskusio i rekao bih da je ovo bila prava Cesta smrti, jer od nje nas nije dijelilo mnogo. Naime, pao je mrak, spustila se gusta magla i na cesti nije postojala gotovo nikakva vidljivost. Osim toga, cesta je prepuna zavoja pa je u jednom trenutku ispred nas izletio kamion bez da smo ga uopće vidjeli! Srećom, Willy je izbjegao sudar, a ,mi smo sretno stigli u La Paz!
Sutra napuštamo prekrasnu i surovu Boliviju i ako sve bude u redu, ulazimo u Peru!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
