Polazak
Alarm zvoni u 07:30, budim se relativno odmoran, dobro sam spavao! Čeka nas put od kakvih 4h do Aqabe, luke na Crvenom moru i najjužnije točke Jordana. Doručak i pokret! Osam ujutro i već je fino toplo, ja u kratkim rukavima i hlačama. Da bar ovako mogu živjeti cijeli život! Putem sve puno smeća, klasika, kao i svugdje u ovakvim zemljama. Mali preslatki klinci se igraju uz cestu, žao mi je što im nemamo ništa za dati.
Dolazimo pred dućan, svi odlaze u šoping, a ja ostajem u kombiju. Po dolasku pred dućan, na klupici je spavao lik, očito vlasnik dućana i očito umoran zbog Ramadana. Pored njega je mali klinac, čija je pretpostavljam jedina svrha probuditi vlasnika dućana kada dođu kupci. Diže se lik, sav natečen i namrgođen i svi zajedno odlaze u dućan, a ja čekam. Klinac izlazi van i u ruci drži nešto poput Red Bulla. Očito ga je vlasnik nagradio za buđenje.
Novi frend
Prolazeći pored kombija, pokazuje mi limenku, klimajući glavom u stilu, želim li da on to meni da. Zamislite, klinac, sav prljav, prašnjav, poderane robe, kosa kao da ga je strefio grom hoće meni dati ono što je zaradio! Meni je to bilo nevjerojatno! Sa smiješkom na licu ga pozivam k sebi i pokušavam nešto gestikulacijama i razgovorom izvući iz njega. Oboje se smijemo i jedino što uspijevam je reći mu svoje ime i saznati njegovo. Brahim!
Odlazi, mašemo si, hoda on od mene, gleda me i dalje, sa smiješkom, sve dok nije nestao iza ugla nekih pedesetak metara od mene. Prošle su mi neke misli kroz glavu i evo njega opet, na magarcu! Prelazi cestu, onako poskakujući dok je jahao, udarajući magarca lagano dugim štapom i gledajući prema meni. Odlazi doma i maše mi zadnji put! Eto kako ljudi cijene stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Nemaju skoro ništa, a opet bi i to dali! Sve sa smiješkom na licu!
Wadi Aruba
Nastavljamo svoj put prema Aqabi i putem prolazimo uz drugu jordansku pustinju, Wadi Arubu, za koju ne zna mnogo ljudi. Mene se nije previše dojmila, izdaleka je izgledala fora, kao Sahara, ali svijetlija. Kada smo se približili, shvatio sam da dine baš i nisu pješčane nego više šoderaste. Odlučili smo se ne zadržavati i nastaviti prema Aqabi. Tražio sam zapravo onu „ravnu“ pustinjsku cestu, kakvih sam mnogo vidio u Maroku, ali nismo imali sreće.
Uz cestu smo naravno stalno nailazili na deve, magarce, koze i oklopna vozila, uz lijepi krajolik. Vidjeli smo i granični prijelaz s Izraelom! Oklopnih vozila je, kao i vojske, na bacanje. Kako i ne bi bilo uz toliko problematičnih susjeda? Jordan graniči s Izraelom, Egiptom, Sirijom i Saudijskom Arabijom i jedina je država tamo koja s Izraelom ima mirovni sporazum te je vjerojatno i najsigurnija zemlja Bliskog istoka.
AQABA
Ulazimo u Aqabu, tražimo benzinsku kako bi natankali kombi i kupili vodu, ali naravno, ništa ne radi. Grad poprilično pust, ceste uredne, sve kuće i zgrade su u istoj boji i na prvu mi se sviđa. Odlučili smo otići u hotel ostaviti stvari i odmoriti. Ja naravno kakav jesam, forsiram brži odlazak van da stignemo što više toga vidjeti. Gabi i Darijo mi govore da je prevruće, ali ne dam se! Odlazimo kombijem do centra jer je plan bio da nađemo nešto za pojesti, po mogućnosti morsko, prošećemo gradom i da idemo u resort, na Crveno more, na ronjenje!
Izlazim iz kombija i BAM! Kao da mi je netko prislonio vruću tavu na lice! Ok, u Tanzaniji i Zanzibaru je bilo jako vruće, tj. više teško nego vruće jer je veliki postotak vlage i bilo mi je jako teško disati. Ovo je nešto što još nisam doživio. Ovo je bila pržiona, doslovno! Čim sam izašao, morao sam se zaliti s dosta vode, i tako svakih deset metara. Shvatio sam da nije zajebancija i da ovo nema smisla i rekao da je najbolje da ne idemo daleko i da što prije idemo na plažu.
Bilo je vjerojatno preko 40 stupnjeva, na asfaltu, u gradu, užas! Prošlo mi je kroz glavu kako nakon Aqabe idemo u pustinju sa starim autom bez klime i to me malo zabrinulo jer tamo baš i nema toliko vode za hlađenje. Poslao sam našem vodiču u pustinji zabrinutu poruku na što sam samo dobio odgovor: „Don’t worry friend, we will use the shade of the mountains“. Ok, kažem si, valjda lik zna šta priča.
Preko ceste smo ugledali neku lijepu, bijelu građevinu, džamija naravno. Lijepa građevina, vjerojatno i najljepša u Aqabi, ali ipak, ništa posebno. Gabi i ja smo ušli unutra i prilazi mi stariji gospodin imena Salama. Zove nas unutra, ali govori Gabi kako mora pokriti tijelo jer polugola ne smije unutra. Poslao je nekog tipa da odvede Gabi, kojoj se priključila i Zagorka, i da ih obuče.
Salama mi priča o Aqabi, povijesti, kulturi, vojsci, ratu i hrani. U Aqabi se nalazi i najviši stijeg u Jordanu, vidljiv iz Izraela, no taj dan jordanske zastave nije bilo. Na pitanje zašto, Salama mi govori da nema pojma, možda neko održavanje. Dolazi još jedan stariji gospodin i uključuje se u priču. Bili su jako simpatični. Dok su se Gabi i Zagorka vratile, skoro sam umro ud vrućine, a skoro sam umro i kada sam vidio kako su obučene. Tako su ih zakamuflirali da su izgledale kao dvije babuške. Fotkam se sa Salamom i drugim stričekom i oni odvode cure unutra, ja sam odlučio preskočiti.
CRVENO MORE
Nakon džamije uputili smo se na plažu, tj. koraljni greben na obali Crvenog mora. Putem smo konačno naišli na benzinsku koja je radila, i gdje smo natankali kombi i kupili vode. Kroz kakvih 15 min vožnje došli smo do našeg resorta „Berenice“, koji nam je ranije bio u planu. 10 JOD-a za ulazak u resort (dobije se ručnik) i 10 JOD-a za masku i peraje (5 JOD-a za jedno). Osoblje poprilično ljubazno i govore nam da je sve prilagođeno, i gle čuda, stvarno je! Na plaži smo zauzeli mjesto na ležaljkama, svega deset metara od mora.
S obzirom da je bilo užasno vruće, da sam tu vjerojatno jedini put u životu i da sam probio led na Mrtvom moru, odlučio sam se okupati i ovdje, u Crvenom moru. Stavili su me u moj šlauf, masku na lice i u more! Moram priznati da je more bilo poprilično hladno i da su struje poprilično jake, stalno me nosilo, za mene je to bila borba s vjetrenjačama! No, ostao sam u vodi preko jedan sat, baš mi je bilo super!
Koraljni greben
Jedan od razloga zašto smo ovdje došli je i to što se ovdje nalazi koraljni greben! Meni iskreno nije bio ništa posebno, ali nisam ni previše lutao okolo kao ostali. Ono što sam primijetio je to da je greben već poprilično devastiran, tj. da je veći dio grebena „mrtav“ ili izbijelio, nažalost. Mislim da je za bolji doživljaj bolje ići dalje brodom. Za to, nažalost, nije kriv nitko drugi nego upravo mi, ljudi! Ne cijenimo to i zato ćemo jednog dana ostati bez toga!
Čim smo izašli iz mora naručili smo pizze, jednostavno smo bili pregladni! Četiri pizze za 26 JOD-a, morali smo platiti i neki porez, nemam pojma, ali bile su poprilično fine! Kako se bližio zalazak sunca, odlučio sam otići na mol snimiti „time lapse“ zalaska s GoPro-om. Kada smo sve narihtali i počeli snimati i uživati u zalasku, s pogledom na Izrael i Egipat u pozadini, dogodilo se nešto što nikada ne bismo očekivali. Čuli smo detonacije! Bombe! I to jedna za drugom! Bilo ih je preko trideset!
Stvarno ne mogu opisati kako sam se osjećao u tom trenutku. Sjedimo na plaži, uživamo, gledamo zalazak sunca, a nedaleko od nas događa se nešto što smo do sada gledali samo na televiziji! Gledam u brdo iza kojega netko vjerojatno umire! Jako jako čudan i nelagodan osjećaj. Bio je tu u daljini i neki mali vojni brod koji je trubio s nekom sirenom, ali nam ništa nije bilo jasno. Bio sam odlučan da od lokalaca saznam o čemu se radi. Ti razgovori tekli su uglavnom ovako:
>Ja: Hello!
>Oni: Hi!
>Ja: Did you hear the bombs?
>Oni: Yes.
>Ja: Do you know what was that all about?
>Oni: Yes.
>Ja: What?
>Oni: No.
Eto, bilo je to uglavnom uzaludno, ali nisam gubio nadu!
Granica sa Saudijskom Arabijom
Kada smo sjeli u kombi i krenuli prema centru, Teo i ja smo došli na jednu poprilično fora, ali glupu ideju! Da odemo do granice sa Saudijskom Arabijom i vidimo tablu graničnog prijelaza. Navigacija nas nije nešto najbolje vodila i mislim da smo negdje malo zalutali dok nismo naišli na hrpetinu STOP znakova, barikada, upozorenja i bljeskalica.
Doslovno su se svi u autu usrali, osim Tea i mene, a ja sam se šalio u stilu „Teo znaš napraviti policajku ako počnu pucati?“. Svi su nam govorili da smo glupi i da se okrenemo, što smo na kraju teškog srca i prihvatili i odustali od naše ideje. Da smo bili sami, otišli bi sto posto! Kasnije smo saznali da je to bila poprilično glupa ideja, jer bi nas priveli bez pogovora i odveli u Aqabu na ispitivanje! Malo adrenalina nije škodilo!
Noćna šetnja Aqabom
S obzirom da nismo realizirali našu ideju, za utjehu smo odlučili otići do centra grada Aqabe. Aqaba je inače jedina luka u Jordanu i zapravo jedini izlaz Jordana na Crveno more. Nešto mirniji grad od Ammana, ali i dalje dovoljno živahan. Ljudi su simpatični, svi nas pozdravljaju, a ja uzaludno pokušavam saznati što su bile one bombe. Shvatio sam da nema smisla više pokušavati jer apsolutno nitko ne govori engleski dovoljno dobro, pobogu, ne znaju ni šta znači riječ „suvenir“, tako da smo jedva i to pronašli, zahvaljujući dvoje turista koji su nas uputili u pravom smjeru.
Putem smo stali u mjenjačnicu gdje su nas htjeli pošteno oderati. Svakome tko je ušao unutra bio je ponuđen drugi tečaj, no nismo se dali prevariti. Preko puta, na kiosku, kupili smo cigarete (2.5 JOD-a), i svatko je kupio pakiranje vode 12×0.5l (2 JOD-a). Liku koji je radio smo očito bili veoma zanimljivi, tj. zanimljiva mu je bila Gabi jer nije skidao oči s nje. Inzistirao je da nam pokloni kuglicu sladoleda, što naravno nitko nije htio. No, nije se dao pa je tako naša Zagorka popustila i prihvatila ponudu. Valjda neće imati problema.
Nastavljamo ulicom i na nekom štandu ugledam neku majicu koja mi se svidjela i pitam lika:
Ja: How much?
On: Five dinars, for you four!
Ja: Okay, so three?
Ostao je malo zatečen, ali postigli smo dogovor. Majica za 27 kuna? Nije loše. Nakon njega, par metara dalje, dočekao nas je lik nasred ulice. Veoma odlučan da nam svoje proizvode prikaže jako reprezentativno. Stavlja nam u ruke svakakve stvari, sjemenke i začine, govoreći „smell this my friend“. Ne samo to, lik nam kuha i čaj, sve samo kako bi nam nešto prodao. Bio je tu i prženi sezam koji smo probali te sezam s origanom. Prilično fino!
Rekao sam mu da ćemo nešto kupiti ako mi kaže gdje je bazar i ako zna što su bile one bombe. Odmah pokazuje prstom u smjeru bazara, a za bombe kaže da nažalost ne zna. Ok, kažem, fer lik, potrudio se, Gabi kupuje čaj, 250 g jordanskog i crnog čaja (2.5 JOD-a), a ostali si kupuju marame. Ja ću svoju drugu, koju sam ugledao maloprije, kupiti kod Pakistanca par štandova niže. Dok smo sve plaćali i pričali s likom, došao je tip kod kojeg sam kupio majicu i priključio se u razgovor. Odlučio sam i njega pitati za bombe, no ništa od toga.
Govori on Gabi da me lik kod kojeg smo kupili čaj ništa ne razumije, na što mu Gabi odgovara da zna i pita njega da li ga on razumije, na šta ovaj odgovara da ne. Simpa lik i poprilično smiješan. Skužili smo odmah da je nadimljen kao dabar i kako meni naravno ništa nije bed, pitam ja njega je li pušio.
Naravno da je! Hašiš! Govori on meni da idemo za njim i vodi Gabi i mene u „backstage“ svojeg štanda. Pokazuje nam metalnu kutiju u kojoj, kako on kaže, nastaje magija! Vadi van poprilično veliki komad hašiša i daje mi komad. Reko super, ionako sam htio zapaliti u pustinji i uživati u zvjezdanom nebu. Malo nas je educirao, rekao nam je o cijenama, o zakonima itd. Pokazuje mi svoj fejsbuk i govori kako bi htio okinuti selfi sa mnom i Gabi. Postavio se ispred nas tako da se mi nismo vidjeli. Smiješna situacija, pozdravljamo ga i govorim mu da ubuduće manje puši.
Mjesto gdje nastaje magija!
Malo niže smo konačno naišli na magnetiće, i to po finoj cijeni. Tri komada za jedan dinar! Kupio sam ih odmah petnaest, za sve! Po dolasku u smještaj, obavio sam tuširanje i wc i još smo malo vremena odlučili provesti na balkonu s pogledom na naš „ghetto“. Naime, s balkona se pružao pogled na kompleks zgrada, s nekakvom prigušenom rasvjetom, puno pasa lutalica koji laju i ljudi koji se deru. Uz sve to, puhao je i poprilično topli, ali jaki vjetar i sve je to izgledalo dosta apokaliptično, no meni jako zanimljivo.
Sjedili smo tako kakvih sat vremena i ja sam baš uživao u tom periodu, što čisto sumnjam da je bio slučaj kod ostalih. Slijedio je spavanac jer nas sutra čeka ono zbog čega sam i došao ovdje! Po mnogima najljepša pustinja na svijetu, Wadi Rum!
