Početna stranica » U kolicima po Jordanu – 2. dio (Toplinski udar u Jerashu, Planina Nebo & Mrtvo more)

U kolicima po Jordanu – 2. dio (Toplinski udar u Jerashu, Planina Nebo & Mrtvo more)

by Slaven Škrobot
3,K pregleda

Amman

Budimo se u 06:30, danas je vjerojatno najnaporniji dan i čeka nas puno toga. Naravno, propustio sam jutarnju molitvu uz izlazak sunca, kao i svaki put. Opraštam si jer ipak sam spavao svega tri sata. Ono što mi je uljepšalo jutro, bio je pogled na sunce, amfiteatar, palme i grad s balkona. Zbog toga smo na kraju  i odabrali ovaj smještaj. Spustili smo se dolje na prefini doručak, gdje sam jeo tost s margarinom, marmeladom i kao prilog, masline! Alternativa su bila jaja, koja mi loše sjedaju na želudac ili nekakva šunka čudne boje, nalik sirovom mesu, koja baš i nije izgledala previše jestivo. I tako, s obzirom da su nam rekli da se amfiteatar otvara u 07:00, vjerujući im na riječ, otišli smo to vidjeti, druga sreća kako bi rekli. Ovaj put, već drugi jel, put nam je za pola skratio simpatični vojnik, čuvar, tako što nam je otvorio ogradu. I vidi čuda, amfiteatar zatvoren, očito nam nije suđeno vidjeti ga. Dečki su otišli po kombi, a mi smo malo prozujali okolo i okinuli par fotki.

 

 

 

Jerash

Ukrcavamo se u kombi i krećemo prema Jerashu. Vožnja je trajala kakvih 1h30min i osjećaja sam da je Amman toliko velik, da praktički nismo ni napustili grad. Doslovno smo prešli iz Ammana u Jerash. Promet je kaotičan kako i kažu, ali svakako manje nego u Maroku. Ceste su u poprilično dobrom stanju, žmigavci se naravno ne koriste, većina pravila se ne poštuje, itd. Putem smo se nagledali zanimljivih stvari, poput vozača kojem je dijete sjedilo u krilu s glavom gurnutom kroz prozor, klinca na magarcu, mrtvog konja uz cestu, puno štandova s ogromnim glavicama salate, puno štandova s voćem, najčešće lubenicama, i primijetili smo popriličan broj raspadnutih guma uz cestu.

 

Ulazimo u novi dio Jerasha i odmah primjećujem da mi se grad sviđa, te uličice i lutanje u njima. No, meni se pak svaki takav grad sviđa tako da i nisam osoba čije bi se mišljenje trebalo uzimati u obzir. Sve izgleda napušteno, apokaliptično, s razlogom naravno, jer je Ramadan. Nigdje doslovno nikoga, osim jednog čovjeka u dućanu u kojem, po mome zaključku, vise ovan i janje.

 

Po dolasku na parking, pred ulazak u sam drevni grad Jerash, primjećujem da je već poprilično vruće, ali zasad ne razmišljam naravno previše o tome i kasnije ću najebati jer sam glup. Prolazimo „predvorje“ gdje se prodaju svakakvi mogući suveniri, čovjek nam kroz šalu viče da nikako ne možemo ući u grad bez da kupimo njegovu maramu. Tu nas tip za sok od naranče hoće oguliti za 3 JOD-a, tj., skoro 30-tak kuna. Čaša možda ima maksimalno 1.5 dl. Mislim da mu je moj pogled jasno dao do znanja da mislim da nije normalan. Ranije sam istražujući pronašao informaciju da je Jerash poprilično prilagođen za kolica, i gle čuda, rampa! Ok, rampa nije baš bajna, makadam je i trebao bih biti Superman da se popnem uz to, ali rampa je, bolje nego stepenice!

 

Odmah nas dočekuje ogromni Slavoluk i samo mi kroz glavu prolazi misao kako su tu nekada prolazili ljudi i kakav je to osjećaj morao biti. Ne zadržavamo se dugo jer je već počeo dolaziti popriličan broj turista, a bogami je i sunce počelo kuriti, i to poprilično! Makadamski put se nastavlja, ali sada ravan! Žao mi je što za ovakve stvari ne uzimam svoj „FreeWheel“ koji bi uvelike olakšao ovakve situacije, ali nisam htio nositi dodanih 5 kg-a u koferu, ili nositi još jedan, dodatni kofer.

 

Na „ulazu“ pokazujemo naš Jordan Pass s kojim imamo free ulazak i eto mog trenutka, sve mi se zasvijetlilo, kao da gledam ravno u sunce. Govorim da mi nije dobro, glupan, pregrijao sam se. Gabi je otišla do auta po sendvič i čokoladice, Darijo me nagnuo, Zagorka mi dignula noge u zrak, a Teo i Srebra su otišli kupiti naranče. Ono što mi se dogodi je to da, uz to što sam slabo jeo, slabo pio, slabo spavao, veliku vrućinu i moje stanje u kojem općenito prekasno osjetim da mi je vruće, mi se tijelo pregrije i počne mi se užasno vrtiti te me počne hvatati užasna malaksalost. U tom trenutku se vjerojatno nalazim blizu nekakvog toplinskog udara i možda čak i smrti. Nije divan osjećaj, poprilično je opasno i trebam jako paziti na te situacije, ali ipak mi se dogodi čim se malo opustim.

 

Dok sam čekao da Gabi dođe s hranom, što je bilo jedno od najdužih 15-tak minuta u mom životu, pojeo sam tri naranče i popio valjda litru vode. Cijelo to vrijeme Darijo me držao na zadnjim kotačima, a Zagorka mi je držala noge u zraku. Kada je Gabi konačno došla, doslovno sam progutao sendvič! Nakon toga, osjetio sam da mi je mrvicu bolje i dogovorili smo se da ćemo Gabi i ja otići u hlad dok se ne dobijem, a neka ostali lutaju okolo da ih više nepotrebno ne zadržavam. Gabi me stavila u prolaz, ispod manjeg Slavoluka s finim hladom gdje je stalno strujao zrak. Tu sam pojeo još čokoladicu, sladoled, naranču, popio još pola litre vode te si zalio cijelu glavu s vodom. Trebalo mi je dobrih pola sata da u potpunosti dođem k sebi i budem spreman nastaviti dalje, tj., da odemo do naše ekipe.

 

Našu ekipu smo sreli u podnožju hrama i amfiteatra i sva sreća da još nisu bili tamo jer uspon do gore, pogotovo po vrućini od kakvih 40 stupnjeva nije izgledao nimalo lako. I evo ga, konačno amfiteatar! S onim u Ammanu nismo imali sreće, ali ovaj nam nije mogao pobjeći! Mislim da je ovo zapravo i prvi put ikada da sam ušao u amfiteatar. Tu su svako malo turistima dolazila nastupati dva domaćina s bubnjevima i trubom obučena u neke tradicionalne odore. Imao sam želju fotkati se u praznom amfiteatru, ali uz konstantan pritok grupe turista i brutalnu vrućinu sam vrlo brzo  odustao.

 

Po silasku na, nazovimo to „glavni trg“, odlučio sam snimiti jednominutni video za nagradu „Dijane Klarić“ za koju sam se prijavio, s obzirom da sam to morao napraviti zbog prolaska u finale. Mislio sam da je to dobra ideja zbog lokacije, jer sam na prošlom videu snimanom u sobi zvučao, kako Gabi kaže, kao robot. Pri izlasku iz Jerasha, niz rampu su me dobrovoljno spustila dva Jordanca, kojima sam svakome dao po dinar za koji su mi se zahvaljivali i gurali mi razglednice koje prodaju. U „predvorju“ sam naletio na lika koji je na početku vikao za marame i nagodio sam se s njim za maramu i držač za 3 dinara. Bogami se nije lako predao, za maramu je na početku tražio 5 Jod-a, ali sad već imam nekog iskustva.

 

 

Planina Nebo

 

Ne mogu vam opisati visinu temperature u kombiju! Crnom kombiju! Koji je kakvih tri sata stajao na direktnom suncu i 40 stupnjeva. Slijedi nam put od cca 40-tak minuta kroz lijepi krajolik do planine Nebo, najsvetijeg mjesta u Jordanu, mjesta gdje je Mojsije ugledao Obećanu zemlju, gdje je navodno preminuo i gdje se dan danas nalazi njegov „štap“. Putem smo stali u, tko bi rekao, Mcdonalds! Jednostavno mu nismo mogli odoljeti, a i svi smo ionako umirali od gladi! Po dolasku na planinu, odmah smo shvatili da ćemo se boriti s hordama turista. Busevi su samo dolazili i dolazili. Cijeli put je u potpunosti prilagođen, no ovdje nam Jordan Pass nije vrijedio. Na ulazu su nas tražili 2 Jod-a po osobi.

 

Na putu do štapa naišli smo na veliki kamen okruglog oblika, kojeg je Isus navodno maknuo kada je izlazio iz groba, tj., kada je uskrsnuo. Štap! Evo ga, konačno, taj štap! Najsvetije mjesto u Jordanu! I naravno, događa se to da moram pišati, pobogu… baš ovdje, na ovome mjestu. Baš ga znam pogoditi, kako bi moja majka rekla. Wc-a za invalide naravno nema! Mislim si kako će me Gabi ubiti kada joj kažem da mi se piša, jer je užasno vruće, a mora se vratiti skroz do kombija po katetere! U ovakvim situacijama uvijek osjetim knedlu u grlu, shvaćam da se ljudima ne da, ali jebiga, moram pišati. Govorim Gabi da mi se piša, prolazim dosta dobro, nema reakcije i Gabi me ostavlja u jednom kutu, okrenutog prema zidu kao da sam u kazni. Možda namjerno? Iskreno me zanima što su ljudi, koji su prolazili iza mojih leđa mislili o meni i tome šta radim. Neki kriper invalid! Nakon što sam sve obavio, konačno sam išao doživjeti mjesto. Kod štapa gdje je Mojsije ugledao Obećanu zemlju, prostire se pogled na Palestinu, Izrael i Mrtvo more. Koliko god mi to sve ne znači u religijskom smislu, značilo mi je u povijesnom. Takve stvari su mi jako zanimljive!

 

 

Mrtvo More

Po dolasku do kombija, odlučio sam malo odmoriti tijelo od sjedenja pa su me stavili u drugi red kombija da legnem, što se pokazalo kao jako dobra odluka jer sam se malo oporavio, no bilo mi se jako čudno voziti tako. Imao sam osjećaj kao da mi u trbuhu sve pluta. Putem opet lijepi krajolik, koji propuštam radi ležećeg položaja. To je nešto s čime se u mojoj situaciji jednostavno morate pomiriti. Tijelo, stanje i neprilagođenost terena i objekata vam jednostavno nažalost ne dozvoljavaju da svaki put vidite sve kao i ostali, tako je, i s time se treba pomiriti u startu.

 

Nakon vožnje od kakvih pola sata, dolazimo do plaže na Mrtvom moru „Amman Tourist Beach“ koju mi je preporučio jedan vodič s kojim sam bio u kontaktu. Razmišljali smo da li da se jednostavno okupamo na „divljaka“, kako su mi neki ljudi preporučili ili da idemo u resort. Više nam se sviđala ideja da imamo mogućnost tuširanja nakon kupanja pa smo se odlučili za resort. Teo je otišao izvidjeti situaciju i lik na ulazu ga je u početku tražio 12 dinara, što je Teo spustio na 8, uz to je rekao da se s kolicima može do mora. Inače baš i ne bismo ušli, ali smo vremenski bili jako ograničeni i odlučili smo ne komplicirati i platiti ulaz. Imali smo srednja do visoka očekivanja, no ono što smo ugledali bilo je dosta iznenađujuće i daleko ispod svake razine. Osjećaj kao da smo došli negdje gdje je do prije par dana bio rat!

 

Sve pusto, ništa ne radi, nema ležaljki, stolice strgane, suncobrani probušeni, smeće po podu, sve puno jako dosadnih muha, a teren do plaže je prilagođen jedino za Supermana, možda! Pokušavali smo smisliti kako me najlakše otfurati dolje jer teren je stvarno bio katastrofalan, uz to i sklizak! Nakon što smo konačno sišli, odlučio sam da ću definitivno ući u more, makar se ne istuširao, jer se za tuševe moralo ići skroz nazad gore. Nije mi baš bila ugodna pomisao imati takvu sol na sebi cijelo vrijeme, no ne osjećam, pa koga briga? Kasnije sam mislio da ću si iščupati kožu na faci koliko me svrbilo od soli. Inače, u Mrtvom moru se ne smije roniti, močiti glava ni udaljavati daleko od obale.

 

Dečki su me odnijeli u more, malo su me pridržavali dok se nisam ohrabrio i rekao da me ostave samog. Osjećaj je bio kao da plutam u nekom ulju, nema valova i sve je tako nekako čudno. Doslovno nisam mogao potonuti niti zagnjuriti ruke u vodu. Uživao sam tako malo, samostalno ležeći na vodi, po prvi puta nakon čak deset godina, uživajući u pogledu na Izrael i zalazak sunca. Nakon 15-tak minuta bilo mi je dosta i izvadili su me van, nisam se htio skroz ohladiti. S obzirom da ležaljki nije bilo, morao sam se presvlačiti na podu. Tlo je nekakve crvenkaste boje i zemlja je užasno ljepljiva i sve se kelji za ručnik i robu, te sve to u vrlo kratkom roku izgleda užasno. I tako smo još malo uživali u zalasku sunca, dok se nismo osušili, uz neopisivo veliki broj užasno dosadnih muha!

 

Hotel u kojem smo noćili, „Thara Real Estate“, nalazio se par kilometara od plaže. Sve fino uredno, čisto, dobro uređeno, a povoljno, s, meni za dušu, dvije velike i lijepe palme. Predobro da bi bilo istinito. Dolazim do recepcije i tip se hvata za glavu. On je naravno zaboravio da sam ja u kolicima i ostavio nam je sobe samo na drugom katu, klasika! Sva sreća da su dečki tu pa me nose gore, inače ne znam što bi napravili. Jedva sam se čekao istuširati i maknuti ovu užasnu sol sa sebe. Kupaona je bila izazov, kao i većinu puta, pa smo imali vratolomije i manevre kako me ugurati u tuš kabinu.

 

Uopće ne znam kako su si Darijo i Gabi to zamislili, ali u jednom trenutku sam bio u položaju kao što Superman leti zrakom, samo na boku. Darijo me držao ispod pazuha, a Gabi za noge. Naravno, oni su umirali od smijeha, a ja nisam imao pojma gdje mi je tijelo i izgledalo je to sve skupa poprilično komično s mojih preko 190 cm. Kada su me konačno stavili pod tuš jedva sam čekao da Gabi pusti vodu jer sam već dobio nekakve plikove po sebi od te soli. Majkemi, najsretniji sam ispod tuša s toplom vodom, ili na suncu, samo da mi je toplo! U međuvremenu je ekipa naručila klopu, platu za šest osoba, neko pečenje za 22 dinara. Kada smo se konačno najeli, ostali smo još malo chillati u velikoj dnevnoj sobi dok nas umor sve nije pokosio. Nadam se da ću dobro spavati i odmoriti se!

 

Moglo bi vam se svidjeti

1 komentara

Nadica stojanovic 1 kolovoza, 2019 - 8:38 pm

Divno,,uzivam u vasim putopisima.
Savet,pretoplo je morate vise paziti na sebe.
Srecno,srdacan pozdrav

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više