Home AzijaJordan U kolicima po Jordanu – 1. dio (Polazak & Amman)

U kolicima po Jordanu – 1. dio (Polazak & Amman)

by Slaven Škrobot
1306 pregleda

Jordan

 

S obzirom da sam bio u Maroku i posjetio Saharsku pustinju, bio je red da posjetim i neku drugu, sličnu zemlju. Kao veliki zaljubljenik u pustinje, Bliski istok, vrućine, njihovu povijest, kulturu, običaje i tradiciju, nije mi dugo trebalo da mi na pamet padne Jordan! Karte su kupljene ubrzo nakon odluke, po svega 70 eura, s polaskom iz Budimpešte. U procesu istraživanja i planiranja puta, nakon što sam sve sagledao i odlučio kojom ćemo rutom ići, zacrtao sam si tri stvari koje želim iskusiti/doživjeti u Jordanu. Htio sam se okupati u Mrtvom moru, zbog same činjenice da ne mogu potonuti, želio sam iskusiti pustinju Wadi Rum na onaj pravi „pustinjski“ način na 40-tak stupnjeva i zadnje, ali i najteže, htio sam se popesti na vrh Petre, do hrama „Monastery“. Sama činjenica da je takav hram napravljen na vrhu planine prije par tisuća godina fascinirala me! Sve osim uspona na Monastery je izgledalo jako ostvarivo i izvedivo. Od Monasterya me dijelilo čak 850 strmih i skliskih stepenica. Bilo je to nešto totalno ludo, što do sada još nikada nisam pokušao. Kada sam ljudima rekao za svoju ideju, svi su mi rekli da nisam normalan i da je do gore jako teško doći, a u kolicima nemoguće! Čak sam se i posvađao sa sestrom jer mi je rekla da sam kreten!

 

Danima i danima sam istraživao, dok nisam otkrio da zapravo postoji i „back door“ sa stražnje strane gdje nema toliko stepenica. Informacija gotovo da i nije bilo, gledao sam slike, videe, pričao s ljudima koji su tamo bili, pisao po grupama, forumima, slao upite… nitko ništa! Jako malo ljudi zapravo zna za to! Razbijao sam glavu kako doći gore, na magarca nisam mogao. I tako sam istražujući naišao na jedan beduinski kamp koji se nalazio sjeverno od Petre. Uspostavio sam kontakt, objasnio što želim i u kakvoj sam situaciji i počeli smo se dogovarati. To dogovaranje, natezanje i cjenkanje je trajalo nešto više od mjesec dana! Prije samog polaska ostalo je još samo na kampu da sve potvrde i to je bilo to! Rekao sam si da ću to srediti na putu i nisam se htio stresirati oko toga, jer je zapravo već sve bilo dogovoreno.

 

Polazak

 

Osam je ujutro, u retrovizoru ostavljamo tmurni Zagreb iza nas i krećemo prema Budimpešti. Na izlasku iz Zagreba smo se našli s ostalim suputnicima, Teom, Gogom i Srebrom. Njih sam doslovno pronašao preko interneta i trebalo je tek vidjeti kako će to ispasti s totalno nepoznatim ljudima. Nakon kratkog upoznavanja nastavljamo dalje prema Budimpešti, oni sa svojim, a Gabi, Darijo i ja našim autom. Dolazimo na aerodrom svega nešto manje od 3 sata prije leta. Parking, koji je doslovno pokraj aerodroma, rezervirali smo unaprijed za cca 180 kn za period od 8 dana. Na aerodromu totalna ludnica i hrpetina ljudi, ali srećom, naš šalter za check-in još nije otvoren. Stajemo prvi u red i obavljamo sve u roku 5 minuta. Nakon druženja vani, kada je došlo vrijeme za pokret, uputili smo se prema boarding gateu. Ono što me fasciniralo je to da me apsolutno nitko od osoblja nije doživljavao. Nigdje nisam imao prednost, što je inače uvijek bio slučaj. Kamo god sam išao. U redu su se apsolutno svi preguravali, s desne strane nam se htjelo progurati dvadesetak Mađara, nitko ništa tamo ne poštuje. Nije da se žalim, ne volim iskorištavati svoju situaciju, ali takav je protokol svugdje.

 

 Kod boarding gatea dočekao nas je neki šaljivi Mađar koji nas je dalje vodio zbog procedure ulaska u avion. Na izlazu nas je dočekao kamion koji je spustio rampu i podigao me gore u kolicima. Inače, sa mnom uvijek može ići jedna osoba kao pratnja. U ovom slučaju, kao i svim prethodnima, Gabi. Kamion nas je zatim odvezao i podignuo na razinu aviona kako bih ja mogao ući. Na svakom aerodromu je procedura drugačija, negdje vas voze busom, negdje kamionom, a negdje doslovno nose uz stepenice u avion.

 

U kamionu su me prebacili na posebno sjedalo, koje mrzim, jer je kao prvo, užasno usko i teško mi je sjediti na njemu, pogotovo ako me ne zavežu, a kao drugo, jako je neudobno. Znači, gotovo uvijek u avion ulazim prvi, prije putnika. Ovaj put to nije bio slučaj. Oba Mađara koja su me „vodila“ bila su poprilično dobro educirana i strah od pada iz glupih kolica je ubrzo nestao. Kada putujem s nekom većom aviokompanijom, tj. većim avionom, u avionu uglavnom sve prolazi bez problema, ali Ryanair posebno mrzim. Pri ulasku u avion i putem do svog sjedala, sa svojih preko 190 cm lupao sam koljenima u doslovno svako sjedalo u avionu, a bilo ih je, rekao bih odokativno, sto! Mali avioni, gdje je apsolutno svaki kutak iskorišten, totalno neudobni, sve zbijeno i to sve samo u jednu svrhu, radi novca naravno! Svaki put kada sam letio s njima rekao sam si kako me sve to skupa užasno nervira. Ali, eto me opet u Ryanairu… i pitanje je koliko ću još puta letjeti s njima. Kako bi rekao moj prijatelj: „Takav je život!“

 

 

Smiješna situacija dogodila mi se pri dolasku do sjedala. Naravno, kada te dovoze do sjedala, glavna si atrakcija i svi bulje u tebe. Kada smo došli, Mađar koji je stajao kod mojih nogu, odlučio ih je, iz meni nepoznatih razloga, ispružiti! To nije bila nimalo pametna ideja jer su mi noge doslovno počele letjeti uokolo. To je izgledalo kao rafal iz mojih nogu i sve je počelo lupati na sve strane, ljudi s obje strane su se doslovno usrali i počeli skakati prema prozoru, valjda su mislili da se odvija nekakav napad ili nešto. Sjedalo, naravno, pod 90 stupnjeva. Koljena su mi jedan centimetar od sjedala ispred mene, što znači da sam u poziciji i možemo krenuti! Nešto mi se malo zavrtilo pri uzlijetanju, što je i inače skoro uvijek slučaj, ali uglavnom bude malo gore. Slijedilo je 3h20min leta do Ammana, glavnog grada Jordana. Ovaj put sam se odlučio za knjigu „U Potrazi za Aleksandrom Velikim“ Jasena Boke i bacio se na čitanje, jer je to zapravo jedino vrijeme kada se mogu koncentrirati i imam vremena čitati u miru.

 

 

Amman

Oko 20:30 smo sletjeli u Amman. Fora je bilo to da smo slijetali taman tik prije nego je sunce zašlo pa je pogled bio lijep, onako „užareni“ zalazak sunca i cijelo nebo je ostalo „gorijeti“. Kada su svi putnici izašli van, po mene je došao jedan skroz simpa lik. Bio je užasno stručan, simpatičan i susretljiv. Sve nam je sredio preko reda i dao nam par savjeta, a najvažniji je bio gdje da mijenjamo novce i kupimo sim karticu. Na odlasku sam čak saznao i da voli igrati igrice, pogotovo „Fortnite“. Na samom izlasku s aerodroma našli smo mjenjačnicu s najboljim tečajem, puno boljim nego na početku aerodroma. Tu smo eure promijenili u jordanske dinare te smo na šalteru pokraj za 15 dinara kupili sim karticu s 18 gb interneta. Za to vrijeme Gabi je obavila rent-a-car, koji smo unaprijed rezervirali. Dočekao nas je sasvim novi Hyundai kombi. Darijo je odlučio voziti i uputili smo se prema centru grada. Bilo je par trzavica jer Darijo nikada do sada nije vozio automatik, no brzo se ufurao.

 

S obzirom da smo u Jordan odlučili ići u vrijeme Ramadana, kao i prošle godine u Maroko, znali smo otprilike što očekivati. Za vrijeme Ramadana tamošnji ljudi poste tijekom dana, i tako mjesec dana. Od izlaska sunca pa sve do zalaska i dok ne počne „Iftar“, njihov prvi obrok, oni ništa ne jedu niti piju. Kad sunce zađe i počne Iftar ljudi doslovno nahrle u centar grada te je tako grad oko ponoći, kada smo mi i došli, poprilično živahan. Sve je puno lampica, kao kod nas u vrijeme Božića.

 

Svugdje se nešto peče, ulice su ispunjene ljudima, štandovima, dućanima i svakakvim mirisima. Na svakom koraku se nešto prodaje, puše se šiše, na svakom koraku je drugi miris. Puno je auta u koloni i sve to izgleda prilično kaotično, no nitko nije živčan, nitko ne trubi i ne divlja… sve to izgleda kao da je tu sasvim normalno, što i je, ali nama iz Hrvatske ipak baš i nije. Ljudi se masovno druže, pričaju, socijaliziraju i djeluje mi kao da  je to ovdje, u Jordanu, na sasvim drugačijem, višem nivou nego kod nas. Prije puta u Jordan, u Zagrebu, dok sam još istraživao za ovaj put, uglavnom sam nailazio na priče ljudi kako je Amman prilično dosadan i nezanimljiv grad.

 

Meni je baš bio super, onako, topao. Živahan i simpatičan. Nitko nas nije gnjavio, dobacivao nam ili bio neugodan. Glavni razlog zbog kojeg smo došli u centar je, osim što smo htjeli vidjeti malo grada, bila hrana! Trebalo nam je nešto vremena da izaberemo mjesto gdje ćemo konačno nešto pojesti. Darijo i Teo su signalizirali da dođemo do njih preko puta, jer su navodno nešto pronašli. Svi smo, uvjereni u njihovu stručnu procjenu, odmah krenuli prema tamo. Kada smo sjeli i opustili se te kada je došao konobar s menijem, shvatili smo da smo zapravo sjeli u vegeterijanski restoran! Brao dečki, svaka čast! Ne znam kome je ta informacija lošije sjela, no odlučili smo nešto pojesti i tako smo dogovorili da nam tip složi svašta nešto za 15 dinara, za nas šestero. Uz to, svatko je naručio crni čaj, koji je ovdje popularan. Na stol nam je stiglo jedno dvadesetak posudica, bio je tu humus, zatim njihov kruh, sličan lepinji, falafel, nekakvi umaci, paradajz, menta i tko zna čega je tu još svega bilo. Sve je bilo toliko bezukusno, ne znam, humus mi je bio kao da jedem žbuku, a ni ostalo nije bilo bolje. S obzirom da su svi hranom bili oduševljeni kao i ja, mislim da nismo pojeli ni pola. Meni je bilo neugodno pa sam još malo jeo, tek toliko, da konobaru ne bude bed.

 

 

Kombi smo parkirali u neku „garažu“ gdje smo na jako lošem engleskom saznali da je parking 1 JOD po satu pa smo ga tu odlučili ostaviti i preko noći. Pokupili smo stvari iz kombija i uputili se pješice prema hotelu, koji je bio tik uz rimski amfiteatar. Na putu smo vidjeli najveću džamiju u Ammanu, koja nije ništa spektakularno. Naravno da smo fulali hotel, pošto smo svi buljili u amfiteatar s desne strane, nitko nije primijetio hotel s lijeve, i tako smo ga fulali za 500-tinjak metara. Pomogli su nam lokalci i uputili nas u pravom smjeru. Po dolasku u „hotel“, to jest, zgradu izgledom iz prvog svjetskog rata, dogovorili smo da ćemo ostaviti stvari i brzinski otići vidjeti amfiteatar, s obzirom da smo jako blizu.

 

Ispred amfiteatra ludnica, hrpa ljudi, priča se, druži se, igra se nogomet, ljudi prodaju svakakve stvari i puši se šiša. Imali smo jednu malu egzibiciju prebacivanja mene preko zatvorene ograde, jer je druga opcija bila skroz okolo, a za to nismo imali vremena. Iza ograde se nalazi rampa tako da je dolazak pred sami amfiteatar potpuno prilagođen. Na našu žalost, amfiteatar je bio zatvoren, pretpostavljamo zbog ramadana, a što su nam kasnije i potvrdili. Rečeno nam je da se otvara ujutro u 08:00. Sljedeći dan to baš i nismo imali u planu radi gustog rasporeda, ali smo odlučili da ćemo ga ipak ujutro doći pogledati iznutra.

 

Prišao mi je jedan djedica i gestikulacijom rukama nam objasnio kako bi on htio da ga fotkaju sa mnom. Nakon fotke, pozvao je cijelu obitelj da se fotka sa mnom te me poljubio u glavu i rekao mi svašta nešto lijepoga na arapskom. Za to vrijeme su neki dečki vrebali Gabi, pokušavajući od nje dobiti broj ili Facebook profil, no sve to na neki simpatičan način. Prije odlaska i ti dečki su htjeli fotku sa mnom, a nakon njih još jedna grupa dečkiju – valjda sam im nekakva atrakcija. Po dolasku u hotel, prije spavanja sam još malo s balkona gledao u amfiteatar koji je blještao ispod reflektora.

 

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više