Home Azija Kolicima do Monastery-a!

Kolicima do Monastery-a!

by Slaven Škrobot
1410 pregleda

Ležim u krevetu, kraj je veljače, na satu 23:40 i tipkam ovo, planiram rutu puta za Jordan. Jako sam sretan što idem tamo! Kao srednjoškolac sam propustio priliku otići u Jordan i Siriju s mamom i sestrom jer sam bio glup, doslovno… da. Imao sam tada drugačije prioritete. Oduvijek sam obožavao povijest, povijesne filmove i muziku iz filmova. Obožavao sam gledati filmove poput Gladijatora, Aleksandra Velikog, Kraljevstva nebeskog itd. Uživao sam u tim pričama, legendama, pustinjskim klimama, gradovima u pijesku, palmama, pješčanom zalasku sunca, zvukovima sa džamija i arhitekturi. Konačno sam otišao u Maroko, osjetio saharski pijesak i oduševio se!

To je putovanje koje je promijenilo moj život, bar tako izgleda! Rekao sam ljudima da mogu umrijeti nakon što vidim pustinju – da ne bi bilo zabune, nisam htio umrijeti, već ako bi nakon toga umro, ne bi mi bilo žao! Mislim da sam ipak dosta toga iskusio u životu. Sada sam shvatio da ne želim stati na tome, da to neće biti jedina pustinja u koju ću otići. Jednoga dana želim obići sve pustinje svijeta! Obožavam ih, obožavam sve vezano uz njih! Jednoga dana posjetit ću i Iran, Irak, Siriju, Izrael, Saudijsku Arabiju, Lebanon, Egipat, sve!

I tako planirajući put, došao sam do izrade plana za Petru. Ljudi uglavnom misle da je Petra samo ono što se vidi na slici , tj. jedna planina u kojoj je uklesan hram, najpoznatiji  po filmu o Indiani Jonesu. Ime toga hrama je „Tresury“ ili na arapskom „Al Khazneh“.

Al Khazen

Petra je puno više od toga…to je cijeli kompleks hramova, grobnica i kuća uklesanih u stijene. Proučavajući kartu Petre,  uočio sam jako puno stvari koje mi se sviđaju. Ono što je probudilo tu neku iskru u meni je hram na samom vrhu planine zvan „Monastery“ tj. „Ad-Deir, od kojeg me, od ulaza do vrha, dijeli cca 2km makadama i jedno 1000 stepenica, znači sve to i onda još nazad! Gledam to i iskra u meni sve više i više jača…mota mi se po glavi koliko jako želim otići gore, a s druge strane sam ljut jer to ne mogu. Što ne mogu hodati. Mislim si, koliko bi epski bilo doći gore sa kolicima,

i biti možda prva osoba na svijetu koja je bila gore u kolicima. Kakav bi to prizor bio, a kamoli tek osjećaj!

 

 

 

Nakon nesreće, upoznao sam jednog skroz ludog lika u kolicima. Jednom smo pričali i kaže on meni kako zna jednu budalu iz Francuske koji je platio ljudima da ga nose na Machu Picchu! Mislim si koliko ludo jebote! Kaže on meni, tip je sa sobom nosio preko 100 katetera…sve puno katetera. Nasmijalo nas oboje! Zamislio sam si odmah magarca i Peruance koji furaju one platnene vreće na leđima i sve strši van od katetera. Prokleti kateteri, uvijek s njima problema, uvijek hrpa katetera za put, a alternative nema! To su stvari na koje većina vas nikad neće trebati misliti dok putuje i da je bar tako svima! Da bar mogu uzeti ruksak na leđa i adio! I sada razmišljam i mislim si, e pa ja hoću biti taj lik! Hoću imati taj osjećaj, dok god je moguće…hoću otići gore, na koji god način je moguće! Istraživat ću, pričati s vodičima, pa makar na kraju platio beduinima da me nose gore!

Ad-Deir

Kada sam ljudima rekao za svoju ideju, svi su mi rekli da nisam normalan i da je do gore jako teško doći, a u kolicima nemoguće! Čak sam se i posvađao sa sestrom jer mi je rekla da sam kreten! Tjednima sam istraživao dok nisam otkrio da zapravo postoji i „back door“ sa stražnje strane gdje i nema toliko stepenica. Informacija gotovo da i nije bilo, gledao sam slike, videe, pričao s ljudima koji su bili tamo, pisao po grupama, forumima, slao upite…nitko ništa! Jako malo ljudi zapravo zna za to. Razbijao sam glavu kako doći gore, na magarca nisam mogao ni htio, iz više razloga. I tako istraživajući, naišao sam na jedan beduinski kamp koji se nalazio sjeverno od Petre. Uspostavio sam kontakt, objasnio što želim i u kakvoj sam situaciji i počeli smo se dogovarati. To dogovaranje, natezanje i cijenkanje je  trajalo nešto više od mjesec dana!

 

Četiri dana prije puta trebala mi je samo još potvrda kampa da je sve u redu i da idemo. Rekao sam si da ću to riješiti na putu jer ipak je sve dogovoreno! Prije polaska apsolutno nitko nije vjerovao u mene i moj plan, čak su se neki i kladili sa mnom, neki nisu znali, a najpoznatiji vodič u Jordanu mi je rekao da „nemam šanse“. Ne znaju oni mene, rogatog ovna i kako je kada se zainatim! Zapravo oni su me još više potaknuli da ostvarim svoj plan!

 

Budući da u pustinji nisam imao internet, nisam znao jesu li mi se javili ili ne. Po dolasku u Petru, uhvatio sam signal i vidio da nema nikakve potvrde od strane beduina. Počelo me to brinuti i već sam mislio da će sve propasti te sam smišljao plan B. Dan prije polaska poslijepodne smo provodili u Petri i u trenutku kada smo uzeli mali predah, ugledao sam jednog beduina i skroz na „random“ rekao Gabi da ga pozove da dođe, samo kako bih ga pitao neke stvari vezano za uspon. Nakon par razmijenjenih rečenica, beduin Khaleb, inače dvadesetogodišnjak, rekao mi je da mi on može pomoći, zajedno sa svojim ocem, prijateljem Rashidom i magarcem. Sve smo dogovorili i rekao sam mu da ću mu se javiti navečer.

S desna na lijevo – Ja, Khaleb, Rashid i klinac

Nakon dolaska u hotel su mi se javili iz kampa s kojim sam se ranije dogovarao i bio sam u velikoj dilemi što napraviti. Odlučio sam otići s Khalebom i iskreno odgovoriti kampu da sam bio poprilično zabrinut jer se nisu javljali i da sam dobio bolju ponudu. Napisali su mi da nema problema i da im samo pošaljem sliku ako uspijem doći do gore. Nazvao sam Khaleba i sve potvrdio, polazak u 07:00 ujutro!

 

Pokupili su nas u 07:00 kod visitors centra u Petri i naš pothvat je započeo. Putem nam je Khalebov otac pokazivao neke ruševine vezane za Mojsija, Saladina itd. no, nisam ga previše razumio jer sam bio fokusiran samo na jedno, Monastery! Na početku staze sustigao nas je Rashid na magarcu i krenuli smo prema vrhu.

 

Naš ekspedicijski tim činili su: Goga aka Zagorka, Gabi, Srebra, Teo, Darijo, 2 beduina (Khaleb i Rashid), magarac Alian i ja.

Svi smo krenuli odlučno i to mi je dalo neki adrenalinski šut, vjerovao sam u ekipu!  Nosili su me na sve moguće načine, kojih god smo se mogli sjetiti. Nosili su me po dvoje, po četvero, Darijo me dio nosio sam, nešto je gurala i Gabi ali najbolje čega smo se sjetili bilo je to što smo provukli štrik ispod glavne osovine od kolica i tako je jedan vukao od naprijed a jedan gurao od odozada. Bila je to dosta efektivna metoda ali za mene najbolnija i najgora. Naime, svaki put kada smo tako išli, kada bi naišao kamen, mene bi to tako lupilo da je to bilo jednako tome kao da vas netko šutne u guzicu svom snagom! Teren je bio dosta težak. Pun opasnih litica, odrona, stijena, kamenja, uzbrdica, nizbrdica i stepenica. Bilo je i poprilično vruće, preko 35 stupnjeva, tako da je i to otežavalo uspon. Ono što ga je olakšavalo bile su česte “pauzice” na kojima sam uživao u spektakularnim pogledima i popio vode te si polio glavu. Cure su mi svezale marame oko trupa kako ne bi previše “plesao” dok dečki nose. To mi je puno pomoglo! Bilo divno “planinariti” nakon skoro deset godina.

 

Putem su se ljudi divili, čudili i ohrabrivali nas no, svi su imali jedno te isto pitanje. „Zašto nisi išao sa magarcem“? Na magarca nisam išao iz više razloga, jer ga kao prvo uopće ni ne mogu jahati zbog mog stanja, ne mogu ni leći na njega i nism nikako htjeli mučiti jadnu životinju i između ostaloga, to ne bi bilo to ako bi koristio magarca!

 

Nakon pet punih sati volje, žilavosti, upornosti, znoja, snage, mučenja kroz planinu, kamenjar, stepenice, uzbrdice i nizbrdice po suncu, na preko 35 stupnjeva ugledali smo naš cilj, vrh Monasterya! Hram na vrhu planine, visok 40m, širok 50m i jedno od najprepoznatljivijih lokacija u Jordanu općenito. Svi smo bili sretni, ali prvenstveno umorni i iscrpljeni, vjerovatno još nesvjesani što smo učinili. Pošto sam bio zabrinut za svoje tjelesno stanje, nakon uspona smo se uputili u hlad gdje sam legao kako bih se odmorio i tek nakon odmora otišao doživjeti „mjesto“. Ne znam i ne mogu opisati kako sam se osjećao, ipak sam proveo preko mjesec dana istraživajući svaki kamenčić ovoga mjesta tj. planine. Bio sam presretan i euforičan, ali i poprilično zabrinut jer nisam znao kako ću izdržati spust niz 850 stepenica.  Teren oko hrama nije bio idealan tako da smo “lutanje” sveli na minimum, ciljano sam otišao na mjesta koja želim i to je bilo to. Naravno, bio sam i ispred samog hrama te si uzeo pijesak za uspomenu!

 

Nakon što smo se odmorili i doživjeli mjesto, slijedio je silazak s planine, ali ovaj put s druge strane, niz čak 850 skliskih, kosih, uskih i krivudavih stepenica! Spuštali smo se preko 2 sata i bilo je poprilično opasno i teško. Bilo je puno situacija gdje su stvari mogle poći po zlu da se netko npr. okliznuo, kako na silasku, tako i na usponu. U jednom trenutku, kada smo stali pokraj beduina koji prodaje suvenire, mislio sam da više neću moći nastaviti. Imao sam osjećaj da mi nešto nije uredu s guzicom i mislio sam da sam se nažuljao ili nekako ozlijedio. Tu sam zamolio Khaleba ako može nešto učiniti kako bi uspio malo leći i odmoriti. Sredio je stvar i osigurao mi najbolji mogući krevet među hrpetinom muha i tko zna čega sve ne na podu! Nisam imao previše vremena i nisam se uspio oporaviti jer smo morali dalje. Osjećaj je bio ravan onome kao da mi je kost izašla van na jednom djelu dupeta. Ta misao pratila me sve do hotela…Još sljedeća 3 sata. Bilo je tu i prekuhavanja, dizanja mene iz “mrtvih” twix čokoladicom, zalijevanja vodom i svakakvih borbi do cilja.

 

Kada smo se konačno spustili, svi smo osjetili jedno veliko olakšanje, posebno dečki koji su me cijelim putem nosili. Kako do tamo auto nije smio prići, Khaleb je smislio plan kako da dođe autom po mene. To je bila jedna avantura koju ću vam detaljnije ispričati jednom drugom prilikom. Doslovno smo imali bijeg i krijumčarenje Gabi i mene van Petre. Tek kada sam u smještaju legao i kad mi je Gabi rekla da je sve uredu s mojim tijelom, osjetio sam jedno veliko olakšanje i tek tada sam osjetio tu radost što smo ovo uspijeli!

 

I tako, uspjeli smo napraviti nešto što vjerojatno nitko nikada nije. Barem nam je većina lokalaca tako rekla,  da gore nije došao nitko u kolicima te da smo na neki način ispisali povijest. Eto, još sam nekako pod dojmom i vjerojatno ću i biti još neko vrijeme, a vjerujem i ostali, koji su sudjelovali. Na putu prema gore i dole, ljudi su se zaustavljali, čestitali nam, ohrabrivali nas i podržavali…govorili su nam da je nevjerojatno to što činimo. Nevjerojatno je da sam skroz slučajno naletio na Khaleba, tako skroz random…sudbina ili? Svaka čast mojoj ekipi, tj. našoj maloj „ekspediciji“ što su vjerovali u ovo a hvala i onima koji nisu, jer svi su dužni piv

„ When they say you can’t do it, do it and take pictures“

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više