Zvoni alarm, 06:30 je, osjećam se kao da me netko pregazio. Da sam doma bilo bi mi tri puta teže probuditi se. Svjestan toga da idemo u pustinju i da je vani vruće, diže me neki adrenalin i krećemo u spremanje. Kada putujem uvijek me drži adrenalin i kao da imam više snage i energije nego inače i mogu po cijele dane zujati okolo u kolicima. Umor me obično sašije drugi dan nakon povratka s puta.
Šaljem Abdullhu, našem pustinjskom vodiču, poruku da krećemo. Abdullha mi je inače preporučio Damir Vujnovac, koji je prije mene bio u Jordanu. Čim sam kontaktirao Abdullha znao sam da je lik kul i vjerovao sam u Damirovu preporuku da nam on bude vodič.
Jutro u našem ghettu
Najljepša pustinja na svijetu?
Slijedi nam dobrih sat vremena puta do pustinjskog „kampa“ gdje ćemo se naći s Abdullhom. Prije puta u Jordan nisam htio imati velika očekivanja u vezi Wadi Ruma, iako mi je većina ljudi rekla da je Wadi Rum najljepša pustinja na svijetu. Neki su otišli čak toliko daleko da su rekli da im je to najljepše mjesto koje su vidjeli u životu! Ja sam se htio uvjeriti svojim očima i tek onda stvoriti mišljenje, kao i uvijek.
Već na kakvih pola sata od kampa krajolik počinje davati lijepe pejzaže. Planine uzdignute iz pijeska usred ničega izgledaju impresivno. Ramišljam što nas sve čeka ako je ovdje već ovako lijepo.
Usred vožnje uočavam ravnu cestu, najbolju do sada, i govorim Teu da ovdje stanemo. Nadao sam se ovakvim cestama, u Maroku ih je bilo na pretek, ali nažalost ih u Jordanu nisam puno vidio iako sam znao da ih ima. Izlazimo iz auta, uživamo u krajoliku i fotkamo se nasred ceste. Jedan auto, koji nam je dolazio iz suprotnog smjera odlučio se doslovno zaletiti u nas s velikom brzinom. Da se nismo pomaknuli, pregazio bi nas! Još je i skrenuo prema nama, bila mu je vidljiva namjera. Stvarno ne znam koja je bila fora u tome? Nastavljamo naš put prema kampu…
Wadi Rum Village
Na putu do kampa dolazimo do nekog „check pointa“ gdje nas zaustavlja neki tip i viče nešto na arapskom. Koliko smo ga shvatili, tražio nas je nekakvu dozvolu i novce. Govorim Teu da ne znam ništa o tome i odlučujemo otkantat lika i nastaviti prema kampu. Šaljem poruku Abdullhu da mu kažem da nas je neki tip zaustavio i pritom uživam u pogledu na palme s ogromnim planinama u pozadini. Abdullh mi je odgovorio da ga samo ignoriramo, što smo i učinili.
Po dolasku u kamp, Abdullh nas je navigirao do parkinga kako bi se našli. Nije to kamp kakav sam ja zamišljao. Više je to nekakav mini gradić od kakvih 2000 stanovnika, jednoličan, boje zemlje, prašnjav i bez zelenila, baš tipično pustinjsko selo. Nema se tu šta previše raditi niti vidjeti. Čim smo stali, Abdullh je došao do nas u svojem, kako bi to nazvao, „starom kamiončiću“. Izašao je van i na sebi je imao sivu „haljinu“, turban i naočale sa srebrnim odsjajem, onako, američki stil. Djelovao je baš kul, kao neki lokalni pustinjski „kauboj“. Lijepo smo se pozdravili i odmah krenuli na našu turu po pustinji. Gabi i ja smo sjeli naprijed, pored Abdullha, a Zagorka, Darijo, Srebra i Teo su se vozili iza, na otvorenom dijelu s nadstrešnicom. Naprijed baš i nije bilo mjesta, pogotovo za oboje, ali smo zaključali da će biti pametnije da je Gabi pored jer ćemo se ipak voziti malo „luđe“ pa da ne stajemo svako malo zbog mene.
Već prvi prizor na ulasku u pustinju ostavlja me bez daha. Drvo usred mora pijeska s planinom u pozadini djeluje kao s razglednice. Uživo izgleda fascinantno, ali se nadam da ćete ju barem malo doživjeti preko ove fotografije.
lawrence Spring
Tu imamo prvu stanku i razmišljao sam izaći van iz auta i fotkati se pored drveta i napraviti sličnu fotku kao onu iz Maroka, uz akaciju s dinama u pozadini. Ipak sam odlučio ostati u autu, govoreći si kako ću to napraviti na povratku. Mislite da jesam? Možeš mislit! Teo, Zagorka, Srebra i Darijo su otišli jahati deve, ja sam ostao pričati s Abdullhom kod auta, a Gabi je otišla fotkati, s obzirom da je devu već jahala u Maroku.
Ovdje se inače nalazi prirodni izvor „pitke“ vode (kako kome) koji koriste lokalni beduini. Ime je dobio po britanskom oficiru, vama poznatijem iz filma Lawrence od Arabije.
Vozeći se dalje do druge postaje uživam u krajoliku. Ne mogu vam opisati koliko je ovo mjesto nestvarno i lijepo, kao iz nekog filma. Gdje god pogledam fantastičan prizor, nevjerojatno! Nije ni čudo da je ovdje snimano hrpu filmova, kao Lawrence od Arabije, Marsovac, Star Wars-i i mnogi drugi.
Red Sand Dune
Dolazimo do litice tj. dine koju sam, proučavajući Jordan, ugledao na fotki i izrazio želju Abdullhu, a i suputnicima, da bi volio doći gore u kolicima. Svi su izašli iz auta kako bi se popeli na vrh, dečki prvenstveno kako bi razradili plan mojeg odlaska gore. Nisu se vratili nešto pametniji i jedino što smo zaključili je da je to najbolje izvesti sutra, odmorniji, siti i puni snage.
Little Bridge
Vozimo se dalje, vani je 40-tak stupnjeva, sunce prži, a mi u autu bez klime. Morao sam se svako malo polijevati vodom. Srećom, bili smo spremni na to tako da smo noć prije, u Aqabi, kupili puno vode. Putem nas prati prekrasan krajolik koji se konstantno mijenja, ali ne prestaje biti ništa manje lijep i fascinantan. U našim lutanjima pustinjom posjetili smo i jedan od lukova, tj. onaj najmanji, naziva „little bridge“ . Abdullh mi govori da ih ima više i da ćemo ih većinu vidjeti, ali da ja nažalost neću moći ni na jedan. Znam da kada bi inzistirao i to jako htio, dečki bi me barem na jedan dignuli, ali to mi nije bio prioritet i nisam htio forsirati, tako da sam se pomirio s činjenicom da ću ih sve gledati iz auta.
Lawrence House
Naše treće stajanje napravili smo kod nekakve formacije stijenja i kamenja. Svi su se otišli penjati, a s obzirom da ja nisam mogao, odlučio sam napraviti „mini intervju“ s Abdullhom. Rekao sam mu da mi malo ispriča o svemu, a da ću ga ja snimiti, ali samo audio. Sav se uznemirio, postalo mu je malo nelagodno i vidjelo se da ga je uhvatila trema. Kroz smijeh sam mu objasnio da je to samo za mene i da se pokuša opustiti.
Priča mi kako je mjesto, inače ruševina, gdje se trenutno nalazimo, iz doba Nabatejaca, gdje su se u dalekoj prošlosti okupljale karavane. Kretale su se iz Damaska, Iraka, Palestine, preko Jordana, u Saudijsku Arabiju itd. Govori da su znali nositi svašta, od namirnica, hrane, oružja i rukotvorina kako bi međusobno trgovali i razmjenjivali te da su karavane znale biti veće i od preko 1000 deva! Išle bi jednom do dvaput godišnje i za put bi im trebalo i do tri mjeseca. Na pitanje koliko je ljudi bilo u karavani, odgovara mi da u prosjeku jedna osoba na sedam deva.
Ova nakupina kamenja, koju su Rimljani nadogradili na postojeću nastambu od Nabatejaca je isto tako smatrana i mjestom gdje je živio Lawrence od Arabije, barem dok nije otišao u Aqabu. Nitko nije siguran u to i sve su to nagađanja. Vjeruje se da je i ovo mjesto koristio radi skladištenja oružja. Sve su to velike ruševine tako da je na temelju izgleda jako teško išta zaključiti.
Saznao sam i da je pijesak u Wadi Rumu crvene boje zbog puno željeza u tlu te da „Wadi“ znači dolina, a „Rum“ znači, po onome što sam shvatio, nešto kao „visok“ tako da „Wadi Rum“ zapravo u prijevodu znači „Mjesečeva dolina“.
Abullah mi govori i da dolazi iz velikog plemena „Eniza“ i da njegovo ime znači „za Boga“ dok ga za prezime i nisam previše razumio no, više manje sam shvatio da nema neko posebno značenje ni prijevod.
Nažalost, moje stanje mi ne dozvoljava da u većini slučajeva mogu ići sa svojim suputnicima na neka mjesta, kao u ovom slučaju penjati se na brdo, ali onda se s druge strane dogode i ovakvi trenuci gdje ja nešto iskusim, saznam, naučim ili doživim što ne bi da sam s njima, tako da sve ima svoje i u rijetkim slučajevima mi je žao, ali opet, ima i takvih trenutaka no, s tim sam se pomirio.
U autu nam Abdullh pušta arapsku muziku, drndamo se po pijesku i dinama, a sunce tuče kroz staklo i mislim si da sam konačno doživio pustinju, za razliku od kada sam bio u Sahari i kad smo dva dana imali kišu. Zaustavljamo se kod nekakvog brda gdje su ljudi slagali kamenje jedno na drugo, nešto što sam vidio već bezbroj puta no,ne i u pustinji.
Mushroom Rock
Sljedeća stanica bio je kamen nalik gljivi tzv. „Mushroom Rock“. Pored je bio i neki šator iz kojeg je dopirala ugodna muzika nošena vjetrom. Ovdje sam iskoristio vrijeme za uživanje u pogledu i tu sam se morao i kateterizirati. Sva sreća pa u pustinji nema žive duše pa ne trebam tražit mjesto za veću privatnost.
„Vrijeme je za ručak“ vikne Abdullh i u šali govori kako sada idemo u lov. Nismo baš imali najbolju ideju o tom ručku no, prepustili smo se Abdullhu i odlučili mu vjerovati. Na putu do ručka ugledali smo ogromnu kamenu kuglu koja je meni iskreno izgledala kao da joj nije mjesto na ovoj planeti.
Abdullh je cijelim putem govorio da Gabi treba sakupit drva za vatru i da ovisno o tome koliko drva donese možemo znati da li je dobar materijal za ženidbu. Govori nam da je pijetao na arapskom „dik“ na što je isto, logično, bilo zbijanje šala.
Ručak u podnožju planine
Doveo nas je u podnožje planine kako bi hvatali sijenu stijene za vrijeme ručka i kako bi se malo odmorili. Sada mi je jasno što je mislio pod ono da ćemo koristiti sjenu planina za vrućinu. Moram priznat da je u hladu jako ugodno, struji zrak tako da stalno puše i nije ni vruće niti hladno, jedino što nas je mučilo je bila hrpetina dreka po podu, valjda od deva ili koza, koje je poprilično smrdjelo i privlačilo veliki broj dosadnih muha!
Dobili smo veliku „dekicu“ za leć i za stvari, kao da imamo piknik i Abdullh se bacio na posao. Izvadio je sve stvari iz auta i krenuo u spremanje ručka uz konstantne šale da mora ići naći kokoš tj. „dik“ u divljinu. Nakon što su Gabi i Zagorka donijele drva, Abdullh je izvadio kokoš i strpao ju u lonac. Zapalio je vatru i počelo je krčkanje uz fine mirise. Došao nas je čak i gušter posjetiti. Radio sam Abdullhu društvo uz vatru dok su ostali odmarali u hladu. Svi smo bili poprilično gladni, a Teo je izrazio želju da jede nešto što nije piletina, no nije imao sreće. Jelo nas se i nije previše dojmilo no, kada si gladan ne biraš previše. Mislim da je samo falilo malo začina no, nismo zamjerili Abdullhu, možda Teo jedino, radi piletine. Malo smo odmorili i tako „chillali“ na pustinjskom povjetarcu dok Abdullh nije rekao da je vrijeme za polazak.
Utrke deva
Siti i odmorniji te isfrustrirani od muha vozimo se dalje i uz pogled na deve Abdullh nam priča o utrkama s devama. Govori nam da najbolji „trkači“ na domaćim trkama mogu ići u Emirate na utrku gdje za prvo mjesto dobiju jedan milijun dinara, ali moraju se obvezati da će, ako pobijede, svoju devu ostaviti tamo. U Jordanu kaže, dobru devu možeš prodati za 60.000 JOD-a.
Stajemo na jednom malom „vidikovcu“ i koristimo vrijeme na fotografiranje. Čak se i Gabi išla fotkat, koja to baš i ne voli previše no, kada sam viknuo da se ispravi jer izgleda kao da „kaka“, uvrijedila se, naljutila i više se nije htjela fotkat…žene…
Khazali Canyon
Na putu prema kanjonu vidjeli smo još jedan most na vrhu planine pod nazivom „Burdah rock bridge“ koji je jedan od najviših prirodnih mostova tj. lukova na svijetu, na čak 35 metara visine! Kaže da je pogled s vrha predivan, ali da do gore treba 3 sata dobrog planinarenja i da treba biti u dobroj formi.
Abdullh nam je u blizini odlučio pokazati i svoj kamp u izradi, tako da će jednog dana imati vlastiti kamp i biti gazda. Kako ja u kanjon nisam mogao, Abdullh i ja smo ostavili njih pred kanjonom i otišli autom okolo kako bi ih dočekali na drugoj strani. Kad smo stigli, Abdullh je otišao pričati s nekim prijateljima koji su isto čekali svoje „turiste“. Čekao sam tako oko pola sata, sam u autu, i bilo mi je užasno dosadno. Mislim da sam čak i vidio vrane kako su nekim pticama ukrale jaja, a možda sam i halucinirao od dosade.
Um Fruth Rock Bridge
Od zalaska sunca dijelio nas je još samo odlazak do velikog luka. Ovdje je, od svih mjesta, bilo najviše turista. Jedini koji se odvažio na uspon bio je Teo. Ja sam sve promatrao iz auta i moram priznati da uspon baš i nije previše lagan, iako poprilično kratak, više je zeznut nego težak jer su stijene jako glatke i lako se okliznuti. Navodno jedno od najfotografiranijih mjesta u pustinji, što se i vidi po broju turista i ženskih „influencerica“ koje se naslikavaju u haljinama. Gabi i Zagorka su to vrijeme iskoristile i otišle su u šator pored, u „birc“ popiti crni čaj. Marame su bile enormnih 10 dinara tako da sam od toga odustao.
Pustinjski zalazak
Naša zadnja destinacija dana je bio zalazak sunca. Abdullh nas je doveo na „poznato“ mjesto za zalaske i tu smo imali slobodno vrijeme. Bili su tu još i neki ljudi s Abdullhovim bratom no, oni su otišli na neko drugo brdo tako da su njih dvojica dole zapalili vatru i skuhali čaj za sve nas, crni naravno, moj najneomiljeniji.
Zalazak sunca u Wadi Rumu je nešto čemu sam se veselio i prije samoga puta. Teško je to opisati, nažalost fotografije koje imamo ne uspijevaju to dočarati. Sunce je prešlo iz žarko žute boje u goruće narančastu uz pjeskovito zamagljen pogled. Kada je sunce zašlo iza planine, nebo je ostalo gorjeti. Da je barem ovako svaki dan…
Kamp
Do našeg kampa iskusili smo i noćnu vožnju po pustinji. Mjesec je već bio poprilično velik i obasjavao je pustinju i planine. Ne znam da li izgleda čarobnije po danu ili po noći. Veselila me pomisao da ću noćas gledati zvijezde u pustinji.
U kampu su me odmah iz auta odnijeli u veliki šator, jer nam se bližila večera tako da se nije isplatilo gurati me po pijesku do sobe da bi se za pet minuta vratili nazad, iako bi se najradije i ja otišao malo „dobiti“ jer sam cijeli bio pun prašine i pijeska, ali ako sam mogao u Tanzaniji na safariju izdržati pet dana bez tuširanja onda mogu i ovdje.
Šator je djelovao jako „toplo“ i uredno. Sve je bilo puno tepiha i izgledalo jako mekano i udobno. U sredini je gorjela vatrica i kuhao se čaj dok su pored beduini pjevali i svirali na gitari. Za večeru smo opet jeli piletinu, ovaj put s nešto drugačijim prilogom. U Teovim očima se skoro mogla vidjeti vatra no, nije ništa rekao.
Zvijezde u pustinji
U šatoru se skupilo dosta ljudi, sve turisti, koji su nakon večeri počeli vikati, plesati i biti TURISTI. Mene, a i nas se to baš i nije nešto dojmilo, niti nas je interesiralo tako da smo odlučili izaći van, razmjestiti klupice i uživati gledajući zvijezde. Hašiš koji sam dobio u Aqabi, čuvao sam izrazito za ovaj trenutak. Sve je bilo savršeno, osim zvijezda. Naime, mjesec je tako jako sjajio da su se zvijezde slabo vidjele. Beduin koji mi je van donio madrac govori na da mjesec zalazi tek oko 04:00 ujutro, vrijeme koje si nažalost ne možemo priuštiti jer se jako rano dižemo, opet, rekao bi Teo. Tako smo još neko vrijeme odlučili provesti vani, uz razgovor, smijeh i pogled na zvijezde i mjesec, koji je obasjavao obližnje planine.
U šatoru smo spavali 4-2. U velikom smo bili Zagorka, Darijo, Gabi i ja, a u malom Srebra i Teo. Prije spavanja došli smo na ideju da pogledamo predzadnju epizodu Game of hrones-a koju sam dan prije jedva uspio skinuti u Aqabi. Naravno, zaspao sam minutu prije kraja…
