Dobro jutro u pustinji
Budimo se u 07.30, ledeno je! Mora da je ispod 10 stupnjeva u ovo doba u pustinji! Pozitivna stvar je da sam se koliko toliko naspavao, a i ostatak ekipe bogami. Spremamo se na brzaka i idemo u veliki šator na doručak. Abdull je već ovdje i dočekuje nas. Za doručak smo jeli onaj njihov plosnati kruh, marmeladu, sir, jaja i čaj. Dečki su trebali napraviti dobru podlogu jer će danas trebati biti malo jači!
Red sand dune
Krećemo i plan je da odmah idemo na liticu tj. dinu, mene odnijeti gore. Ideja je da Abdullh dođe s druge strane dine gdje je, po njegovoj procijeni, nagib malo manji i trebalo bi biti lakše.
Po dolasku na drugu stranu pao je dogovor oko nošenja i to je bilo to, nismo imali šta čekati više. Preko pješčane dine nosili su me dvoje naprijed i dvoje iza, no slijedio je kameni dio gdje tako nismo mogli dalje. Darijo je odlučio da je najbolje da me sam nosi do litice i bio je čvrst u svojoj odluci i nama nije preostalo ništa nego da se složimo s njim.
Stavili su me na njegova leđa i krenuli smo! U početku nije izgledalo preteško no, onda su stvari počele biti malo ozbiljnije. Došli smo do djela koji je bio dugačak kakvih metar i pol, a širok svega dvadesetak centimetara. Zamislite sada da ste nekome na leđima i gledate samo njegova stopala kako idu po tom malom „zidiću“, a s obje strane je provalija od dvadesetak metara. Ja sam se doslovno usrao i noge su mi se odsjekle (bez obzira što ih ne osjetim haha), ali Darijo je to odradio bez problema i svaka mu čast na tome! Dofurao me praktički sam tamo, Teo i Abdullh su pazili sa strane u slučaju proklizavanja, a cure su donijele kolica.
Kada su me stavili u kolica i ostavili samog na litici i kada sam dignuo pogled, ostao sam bez riječi. Rijetko što me ostavi bez tekst, a ovaj pogled bio je doslovno epski, da se najbolje izrazim! Osim što sam stalno mislio da ću pasti, jer mi taj neki centar za ravnotežu radi ozlijede ne radi baš najbolje i bio sam na rubu i to još na koso, ubijale su me muhe, vjetar i sunce je sa svojih 40tak stupnjeva tuklo ravno u mene!
Bez obzira na to, odlazak na litcu isplatio se apsolutno svake sekunde, svake kapljice znoja, svog rizika i odlaska tamo jer imao sam jedan od najljepših pogleda u svojem životu i meni vjerojatno jednu od najdražih mojih fotki ikad! Izrazio sam želju da još neko vrijeme budem tamo i da uživam dok nismo opalili grupnu fotku za kraj i uspjeh osvajanja ovog vrha!
Internet u pustinji
Kako sam prošao u finale za nagradu Dijane Klarić u kategoriji „putnik godine“ morao sam napraviti jedno minutni video o sebi, nešo što apsolutno MRZIM raditi! Napravio sam ga koji dan prije, ali ga naravno nisam poslao i danas je zadnji rok da to pošaljem.
Jučer sam se sjetio to reći Abdullhu i zamoliti ga da to napravi umjesto mene, od doma, ali malo ga je uhvatio strah da nešto ne zajebe. Obećao mi je da će me danas, nakon uspona, odvesti do mjesta gdje se može uhvatiti internet.
I gle čuda, dolazimo na neko mjestu, u podnožju neke stijene i hvatam internet! Šaljem video i osjećam da moram pišat…no, dobro, najbolje odmah sve srediti i onda smo mirni neko vrijeme. Abdullh je za to vrijeme ogulio sol sa stijene i doni nama da ju degustiramo. Mora priznat da je bila prilično ukusna!
Životinjski svijet Wadi Rum
Vozimo se prema crnim planinana, inače lokaciji gdje se snimao film „Marsovac“ s Matt Daimonom u glavnoj ulozi. Kroz vožnju, kako jučer tako i danas, cijelo vrijeme vlada odlična atmosfera. Zajebavamo se, sprdamo, slušamo muziku, pričamo i uživamo u prekrasnim pejzažima i suncu oko nas.
Ovoga puta ispitujem Abdullha o životinjama u pustinji. Govori mi kako ovdje, bez obzira što se čini da nigdje nema ničega, itekako ima životinja. Kaže da u pustinji ima lisica (Sand Fox), zečeva, zmija (dvije otrovne vrste od njh deset), ptica, škorpiona (čak osam vrsta, od malih žutih do velikih smeđih, ali mali kada bodu boli najviše), guštera (starreg Agama, The Blue Agama i Spiny –tailed Lizard) domaćih koza, ježeva (Desert Hedgehog), mačaka (Arabian Sand Cat), deva, divljih pasa, planinskih koza (Nubian Ibex), vukova (Grey Wolf), bijelih gazela (Arabian Oryx, ali samo u zatočeništvu), a tu su i veliki paukovi, kojih se beduini boje, ne radi sebe nego radi deva, i ostale bubetine.
Prekidam Abdullha i govorim mu da ću si ja to sada ispričati na mikrofon da zapamtim i smije se on i govori mi da kažem da ima životinja, ali da su jako jako daleko, da ne otjeram sve turiste! Nastavljamo naš razgovor i priča on tako i o lovu, kako lovi planinske koze, pokazuje i na planinu gdje se penjao preko tri sata, s puškom i opremom pa mu je na kraju ris otjerao koze.
Pričamo i tako o vjeri, o islamu, što smiju i što ne smiju. Govori mi da ne smiju jesti lisicu, vuka, konja i svinju, kako kaže, ima u tim životinjama nešto što piše u Kuranu i oni se drže toga. Govori mi i da bi htio imati dvije žene, četiri je previše kaže, uskoro mu stiže i prinova, sin!
“Sale” dobar čovjek
Kako mi je ranije dao nadimak „Sale“ što na arapskom znači „dobar čovjek“ ispitujem ga i za tetovaže. Oni to više ne rade, mislim da im je zabranjeno ako se ne varam, davno, u prošlosti jesu. Govorim kako se već dugo planiram tetovirati, ali ne pronalazim ništa što i htio da mi ostane za cijeli život, a ovako nešto ipak ima neko značenje. Ono što rade, kaže, pale se s vatrom iz medicinskih razloga. Pokazuje nam tako ožiljke i u tom trenutku ugledavamo naše crne planine…
Lijepo, kao i sve ovdje…već smo se polako navikli da je baš sve lijepo. Samo ih prolazimo i nastavljamo naš put, u potrazi za mjestom gdje ćemo ručati. U suprotnom smjeru nam dolazi sličan kamiončić , zaustavlja se, kad ono neki stariji lik, ispituje nešto Abdullha. Nastavljamo dalje i govori nam Abdullh da je lik Saudijac i traži devu koju je izgubio, zamisli…
Ručak na granici s Saudijskom Arabijom
Putem skupljamo suho granje za vatru i Abdullh sve stavlja na haubu. Meni se čini kao da će to sve odletjeti, ali on je tako opušten, kao da je to radio već tisuću puta, što vjerojatno i je! Penjemo se uzbrdo i Abdullh nam govori da smo stigli. Sve slično kao i jučer, samo ovaj put nema govana nit muha, a i pogled je valjda pet puta bolji, ipak smo na vrhu brda. Kaže Abdullh da smo uz granicu sa Saudijskom Arabijom i tko se popne gore na vrh, može vidjeti Saudijsku Arabiju. Valjda nije mislio na mene, za penjanje jel.
Abdullh priprema sve sam, kaže, ne treba mu pomoć, a mi ležimo kao krepane ribe i uživamo na povjetarcu koji nas pokušava bar malo ohladiti. Unatoč tome, svejedno se malo pregrijavam i moram se zaliti.
Teo: Je li piletina opet?
Mi: Je
Teo: A jebemu, valjda će navečer onda biti nešto drugo, ne mogu više piletinu smisliti!
Donosi tako Abdullh lonac i moram priznti da je ovaj put to napravio za prste polizati! Nestalo je apsolutno sve dok si rekao keks! Siti uzimamo dobrih sat i pol za odmaranje i izležavanje, čak sam i uspio zaspati na kratko.
Crveni i bijeli pijesak
Utovarujemo se u auto i Abdullh nam govori da idemo u dolinu gdje se crveni pijesak miješa s bijelim! I stvarno, doslovno se vidi linija gdje se miješaju! Tu je još bio i jedan mali luk ispod kojeg sam čak i ja mogao doći. U jednom trenutku, od nikuda, pojavilo se cijelo stado koza. Samo su onako, opušteno, prošle kroz nas. Pitam se ko ih čuva ovdje.
Zezancija se nastavlja u autu do sljedećeg mjesta, još jednog luka pod nazivom „desert eye“ ako se ne varam. Ovdje je Abdullh odlučio i svima ostalima podijeliti nadimke.
Tako je Gabi postala „Gamar“, što u prijevodu znači mjesec, Teo je postao „Mr Dijaja“ ili gospodin Piletina, Srebra je bila „Gheta“ (Mačka), Goga nekakva tigrica, radi noktiju, Darijo „desert man“, a Abdullh je sebi dao nadimak „ثعلب الصحراء“ , u prijevodu „pustinjska lisica“.
Cow Rock
Predzadnje mjesto na koje stajemo prije zalaska sunca je poznati kamen u obliku svinje, pod nazivom „Cow Rock“ ili „Chicken Rock“ kako ga još nazivaju. Razlog zašto je kamen poprimio ovakav oblik je erozija.
Tu je još bila i jedna mala pješčana dina na koju su se svi odlučili popeti, a ja sam to vrijeme iskoristio ako bi s Abdullhom snimio kratki video za Damira, kako bi ga pozdravili i kako bi mu se zahvalio.
Inače, današnja tura na je trebala završiti u 16:00, ali kada je A bdullh ugledao moju razočaranu facu jer nećemo gledati zalazak, rekao je kako će onda ipak ostati. To mi je pokazalo koliko je on stvarno dobra osoba i dobar vodič, kada ne stekneš dojam da se sve vrti oko novca nego oko toga da nam što više pokaže, da što više naučimo, da se zabavimo i dobro provedemo. Kako mi, tako i on s nama!
Gratis zalazak sunca
Po dolasku na lokaciju, Teo, Darijo i Srebra otišli su se popeti na brdo kako bi što bolje uživali u zalasku. Ja naravno nisam mogao i ostao sam dole s Abdullhom, Gabi i Gogom.
I tada se događa ono nešto o čemu sam pričao i ranije, da bez obzira što ne mogu neke stvari ipak doživim nešto drugo za uzvrat. Naime, s lijeve strane dolazile su mi deve! I to su išle ravno između mene i sunca! Divlje deve, ni od kud! Nisu previše obraćale pažnji na mene i samo su prolazile. Počeo sam vikati i rekao sam Gabi da me dođe ufotkati kako bi uhvatila ovaj trenutak. Da sam ne znam šta radio, ovo ne bi doživio ni u dva života!
Žao mi je jedino jer nismo imali naš fotić sa sobom, jer ga u Zagrebu nisu servisirali na vrijeme, da budu kvalitetnije fotke!
Noćna vožnja po pustinji i večera u kampu
Ponovo se vozimo po noći do kampa i to mi se čini skroz kul, žao mi je jedino da nismo vidjeli neku životinju, npr. onu slatku pustinjsku lisicu s velikih ušima.
Po dolasku u kamp, ista taktika, mene odnose leći u veliki šator i oni svi se odlaze zrihtati. Abdullh mi se ispričava i govori mi da mora ići doma, da ima posla. Nevjerojatno, ostao je valjda preko pet sati duže s nama i tip mi se još ispričava. Zaboravio sam još prije spomenuti, kada sam se dogovarao s Abdullhom da nam bude vodič, napravili smo deal da mu iz Zagreba donesem neku dobru lampu za glavu, a za uzvrat ja dobijem turu po pustinji. Nije da sam prošao nešto jeftinije, samo mi je bilo fora što sam mu to tamo nosio…
Kako se večera kuha pod zemljom, zakopana ispod pijeska, nismo znali što je za večeru. U međuvremenu, dok sam čekao, čuo sam kako su se svi okupili oko „rupe“ iz koje se vadi hrana jer se to „vadi“ dosta reprezentativno pa to ljude zanima. Kada je beduin izvadio hranu i otkrio, ljudi su počeli pljeskati, a jedina stvar koju sam ja čuo bilo je kako je Teo viknuo „A u pičku materinu!“. Bio je to očit znak da je za večeru, a šta drugo, nego PILETINA!
Klupica, zvijezde i mjesec!
Iako smo tu tek drugi dan, tj. noć, i nažalost zadnji, već smo poprilično ufurani tako da smo unaprijed pripremili klupice, u strahu da nam ih drugi turisti ne uzmu. Ovaj put smo ih odnijeli na drugu stranu kampa kako bi imali što veći mrak. Palimo frulu i prepuštamo se nebu! Ovaj put nam mjesec nije toliko smetalo, ali to nije bilo to, što sam ja htio. Očito ću opet morati u pustinju, i to vjerojatno i prije nego sam to očekivao.
Sutra nas očekuje naša zadnja destinacija, Petra, tako da smo se relativno brzo povukli u šator. Kada sam legao, na lice mi je dospijevala ugodna i opuštajuća mjesečeva svijetlost, kao u nekoj bajci. Ne znam ako mi je ikada to tako pasalo, ali proveo sam još neko vrijeme gledajući u taj bajkoviti, pustinjski mjesec, dok nisam utonuo u san!
Ovaj Wadi Rum stvarno je čaroban!
