Home Azija U KOLICIMA PO JORDANU 6. DIO (PETRA 1. DAN)

U KOLICIMA PO JORDANU 6. DIO (PETRA 1. DAN)

by Slaven Škrobot
394 pregleda

Abdullh je trebao doći po nas u 06:00 no, nema ga. Mi smo spremni i čekamo ga. Ledeno je  za popizdit, ali znam da će kroz sat vremena biti kao u paklu tako da me to previše ne dira. Beduin iz kampa uspijeva dobiti Abdullha na mobitel i govori nam da stiže, uz zakašnjenje od pola sata.

Ukrcavamo se u kamiončić i vozimo rally do kampa koji se nalazi pred pustinjom gdje Abdullh ujedno i živi. Razmišljam si u kakvim uvjetima žive ovi ljudi dok kroz prozor pokušavam uloviti svaki kutak kroz koji prolazimo. Vozeći se kroz pustinju, na putu do sela, stali smo napraviti grupnu fotku i doživjeti Wadi Rum i ujutro. Priznajem, i ovako ima svoje čari, dok se sunce budi.

U kampu se pozdravljamo s Abdullhom te ukrcavamo u naš kombi i krećemo prema Petri! Cilj nam je doći tamo što prije i iskoristiti dan što bolje. Hvatam internet i primjećujem da mi još ništa nisu javili iz kampa s kojim sam dogovarao uspon do Monastery-a. Situacija me počela već poprilično brinuti jer to je ipak sutra! Moj optimizam uspijeva prevladat i govorim si kako ćemo to već nekako srediti i bacam se na proučavanje krajolika.

 

Wadi Musa

Dolazimo u Wadi Musu, mali gradić koji se nalazi na ulazu u drevni grad Petru.  Prvo smo odlučili otići do smještaja, ostaviti stvari, presvući se i pojesti nešto. Naš domaćin, Mustafa, dočekao nas je na ulazu. Simpatičan čovjek u šezdesetima. Naravno, Engleski baš i ne zna pa je sporazumijevanje rukama i nogama.  Ranije smo dogovorili da ćemo prvi dan Petre ući na glavni ulaz, ovjeriti  Jordan Pass i proći cijelom stazom pa sve do stepenica koje vode do Monastey-a, hrama na vrhu planine. Drugi dan smo ostavili za stražnji ulaz i uspon do hrama.

 

Petra

Vozimo se kakvih desetak minuta do visitors centra, gdje ovjeravamo naše passove. Random vodič me ispituje ako se hoću do Treasury-a voziti u autiću za golf. Cijena naravno prava sitnica, 130 eura. Govorim „no thank you“ i krećemo prema ulazu. Ovdje sam ugledao i vjerojatno najveću rampu za kolica u životu!

Slijedio nam je put od kakvih kilometar makadama kako bi došli do ulaza u Siq, kanjon koji vodi do Treasury-a, najpoznatijeg hrama u Petri. Iskreno, proučavajući sve ovo prije puta nisam očekivao kako će dolazak do hrama biti ovako težak. Nije to bio makadam, već put prepun kamenja veličine šljiva i to nakoso! Crkli smo svi, 40-tak stupnjeva, prašina, mene je bome istruckalo, a oni su riknuli gurajući me. Iako uvijek dam sve od sebe nažalost, na ovakvim lokacijama informacije su jako teško dostupne, niti ljudi imaju iskustva.

 

Siq

Putem naravno hrpa turista, domaći ganjaju jadne konje i magarce, svi nešto viču, ali i očekivali smo to, valjda… Vožnja mene na magarcu ili u kočiji nije dolazila u obzir, ako se pitate. Na magarca ne bi mogao, prvenstveno jer mi moje fizičko stanje to ne dopušta, a i nismo htjeli iskorištavati i ovako već jadne i izmučene životinje. U kočiji se baš i ne bi mogao držati jer jako skače dok ovi divljaju i gone te konje po stazi.

Siq je sam po sebi jako lijep, pogotovo kada se sunčeve zrake igraju po stijenama kanjona i stvaraju prekrasne tople boje. Ono što mi se ne sviđa su horde ljudi i način na koji domaći ovdje jure i tretiraju svoje životinje. Tu su i poznati „Jack Sparrowi“ koji mi već od samog početka idu na živce i djeluju antipatično. Domaći doslovno gone te jadne konje gore dole, jure, debeli turisti poskakuju u zrak, njima je to „cool“, a jadni konji se raspadaju, popikavaju i žude za odmorom, ali to nažalost ne dobivaju.

 Imao sam jako visoka očekivanja od ovog mjesta… Svi su mi pričali kako je predivno i govorili da ću se oduševiti! I sam već godinama gledam ovo mjesto na fotografijama, tv-u i dokumentarcima, ali sada mi se sve više čini da je ovo mjesto pretvoreno u jedan veliki bankomat i šou za masovni turizam.

 

Treasury

Tada sam u procjepu kanjona ugledao Treasury. To je doista bio „wow“ trenutak. Hram je nekako misteriozno virkao van i na trenutak sam zaboravio na sve i divio sam se ovome svjetskom čudu. Fascinantno! Nevjerojatno da je netko sve ovo napravio prije više od tri tisuće godina, u planini!

Po dolasku pred sam hram oduševljenje je splasnulo. Užasna vrućina, hrpa ljudi, svi te nešto žele pitati, prodati, viču ti, smrdi po dreku, doletava ova kočija, pa ova, pa ona… Iskreno, nisam se opustio ni  na jednu minutu. Gabi, Zagorka i Darijo su se odlučili otići popeti na vidikovac, Teo je odlučio otići na drugu stranu, a Srebra i ja smo ostali dole „uživati“. Stalno sam gledao te kočije kako doletavaju i za ama baš svaku sam mislio da ide ravno na mene. Bilo mi je jako žao što ne mogu s njima na vidikovac jer neću doživjeti to kako sam zamišljao. Uz to, ovi iz kampa mi se još nisu javili i sve je izgledalo kao da se raspada.

Kada su se vratili, krenuli smo prema cilju – stepenicama koje vode do Monastery-ja. Sad je to bio opet onaj makadamski put samo ovaj put tri puta gori. Nizbrdo, pjeskovito i kamenito! Mislio sam da će se Darijo raspasti. Putem je sve bilo puno štandova prepunih suvenira.

Odmor

Kod Amfiteatra smo odlučili napraviti pauzu i predahnuti. Darijo, a i ostali, nisu djelovali optimistično i pao je dogovor da nema smisla nastavljati sa mnom dalje nizbrdo, jer ćemo se užasno teško vratit. Krasno, sad još i to! No, pomirio sam se s time i bez prigovora pristao na to, ipak sam ja invalid i kako oni odluče, tako će i bit. Ja ovisim o njima a ne oni o meni, ne mogu glavom kroz zid!

Tako smo Darijo, i i ja ostali uz jednu manju planinu, u hladu, a ostali su otišli razgledati sve do kraja. Pokušavao sam doći do signala na mobitelu kako bi vidio da li su se javili iz kampa no, bezuspješno. Gabi je otišla do obližnjeg štanda malo razgledati suvenire kada joj je neki beduin na konju počeo nešto „dobacivati“. Viknuo sam i pitao Gabi „kaj oće lik?“, a ona mi odgovara da ju je lik pitao da li hoće jahati konja. Vičem joj nazad da mi pošalje lika ovdje da ga nešto pitam. Htio sam ga pitati par stvari vezanih za sutra, jer je moj plan B bio da nađem random dva beduina koji će nam pomoći, ako plan A, s kampom, propadne.

 

 

Slučajni susret

Dolazi tip do mene, zapravo mladić, Khaleb. Upoznajemo se, otvaram mapu i bacam se na pitanja. Dolaze i njegova dva frenda, Rashid i neki klinac, kojemu sam zaboravio ime. Ispitujem ga o stražnjem ulazu, govorim mu o svom planu i čini se jako zainteresiran, nikada nije čuo ni vidio da je netko išao gore s kolicima, naravno, samo sam ja takva budala!

Dolazi sad još jedan lik na devi, ubacuje se u priču i pitam ja njega:

 „What’s your name?“

 „My name is „Lost“.“

 „Lost??“

 „Yes, if you are lost, I will find you.“

Lik totalni car, osim što je smiješan, dao nam je par dobrih ideja što se samog uspona tiče. Khaleb i Rashid su rekli da im je on inače frend, ali da je malo lud, kažu, od hašiša i bombona (navodno bombone tamo rokaju ko veliki). Lost inače ima svoje deve i  njih koristi za ture s turistima. Pogledao je na sat rekao da mora brzo ići. Kada se okrenuo i krenuo od nas, viknuo sam mu „Hey Lost, dont smoke so much“, na što se on opet okrenuo i zaderao se „I will smoke everythiiiiing“!

I tako mi nastavljamo naš razgovor i govori meni Khaleb da ako sam za, da mi oni mogu pomoći sutra i da su i voljni to učiniti, ali da prvo mora razgovarati s ocem. Razmjenjujemo brojeve i fejsbuk i oni odlaze. Optimizam mi je malo porastao mada nisam previše vjerovao u to, pogotovo jer je ponuda bila duplo bolja i jeftinija od one iz kampa.

 

Povratak

Kada nam se vratio ostatak ekipe, sunce je počelo već polako zalaziti i krenuli smo prema izlazu. A na putu smo još jednom stali pogledati Treasury, ali ne zadugo jer smo  svi bili poprilično iscrpljeni. Navečer me još čekalo kupanje i wc i trebali smo ići nazad do Treasury-a na „Petra by night“.

Kako nam je put do izlaza, do visitors centra postajao sve teži i teži, zaključili smo, uz male prepirke, kako je bolje da Petru by night propustimo. Nisam htio forsirati i tako smo odlučili. Prašnjavi, zmazani, prekuhani, iscrpljeni i gladni ko’ psi otišli smo u naš smještaj, gdje nas je čekao veseli i simpatični Mustafa, koji je već pripremao veliku šišu.

Večera

Šiša u „dnevnom boravku“ na otvorenom zvučalo je kao jako dobra ideja, no prvo smo morali ići nešto pojesti. Dogovorili smo se tako s Mustafom, da nas čeka i zaputili se u grad. Sjeli smo u neki restoran koji je na tripadvisoru imao dobre ocjene i nismo se razočarali, osim što nas je konobar izmaltretirao za review.  Uz pogled na grad uživali smo u molitvi čiji je zvuk dopirao do nas.

Na putu do smještaja svi su nam nešto dobacivali, uglavnom su to bile stvari poput „Welcome to Jordan my friend“, trubili nam i pozdravljali nas. Pred našom kućom nalazila se i neka važna zgrada ispred koje su stajali vrlo simpatični vojnici, s kojima smo nakratko, uz smijeh popričali. Imao sam se namjeru ufotkat s njima no onda je izletio neki glavonja i sterao ih je.

 

Poziv od milijun dolara

Kada sam obavio wc i tuširanje, u „predivnoj“ kupaoni, slijedila je šiša uz razgovor s Mustafom. Ništa se nismo razumjeli, ali bilo je smiješno i simpatično. U međuvremenu me nazvao Khaleb da mi kaže kako je otac pristao na sve i ono što je bilo nevjerojatno je to da sam za vrijeme razgovora dobio poruku od kampa, kako je sve ok, i da ujutro idemo.

Razmišljao sam tako neko vrijeme, pitao Gabi za savjet kao i ostale, i donio sam odluku da ćemo ići s Khalebom! Javio sam se kampu, objasnio situaciju, da se nisu javljali, da sam bio zabrinut i da sam dobio bolju ponudu i rekli su mi da je sve uredu i da pošaljem fotku ako uspijem. Nisam to očekivao, mislio sam da će mi skidat sve po redu, ali dobro. Javio sam se Khalebu i dogovorili smo da nas pokupe ujutro u 07:00 kod visitors centra!

Prilično sretan i uzbuđen, odlazim spavat jer sutra radim nešto što do sada nitko nikada nije napravio i radi čega su svi bili protiv mene i nisu vjerovali u moj plan! Sutra pišemo povijest!

You may also like

1 komentar

Jelka Cvejanov 24 rujna, 2019 - 4:24 pm

Slavene…nevjerovatan si…volim tvoje tekstove……sve þako realno…slikovito ,uživala sam…baš kao da sam bila sa vama.
Hvala ti…putuj..ostvari svoje….a i moje snove…S R E Ć N O❤❤❤

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više