Polazak
Kod ovakvih dogovora uvijek me brine druga strana, da se ne pojavi ili zajebe dogovor. Sve ipak ovisi o njima. Po dogovoru, dolazimo u 07.00 kod Visitors centra i gle čuda, čeka nas Khaleb i odmah nas usmjerava prema njihovom vozilu na parkingu.
Inače, kamp s kojim sam bio u kontaktu prije nudio mi je jednog beduina s magarcem uz dodatni trošak prijevoza do male Petre i od podnožja stepenica do smještaja. Od Khaleba sam dobio njega, Rashida, Khalebovog oca, magarca i prijevoz tamo i nazad za duplo manje novaca! Mislim da je sasvim logično da sam odabrao njega. Ne znam kako bi uspjeli s onim tipom solo.
Kod bijelog džipa čekao nas je Khalebov otac. Niskog rasta, s veliki crnim brčinama i turbanom na glavi, u svojim šezdesetima, pozdravlja nas sa smiješkom. Ukrcavamo se u auto, standardna formacija, Gabi i ja naprijed, a ostali se voze na stražnjem otvorenom dijelu s kolicima i Khalebom.
Ideja
Kada sam istraživao Jordan i radio plan puta znao sam odavno za Petru. Kao mali ugledao sam ju u filmu Indiana Jones i od tada sam ju vidio bezbroj puta na slikama i videima, čak su mi sestra i majka bile tamo prije 12-tak godina. Ljudi uglavnom misle da je Petra samo ono što se vidi na slici tj. jedna planina u kojoj je uklesan hram. Ime toga hrama je „Treasury“ ili na arapskom „Al Khazneh“. Petra je puno više od toga! To je cijeli kompleks hramova, grobnica i kuća uklesanih u stijene. Proučavajući kartu Petre uočio sam jako puno stvari koje mi se sviđaju.
Ono što je probudilo tu neku iskru u meni je hram na samom vrhu planine zvan „Monastery“ tj. „Ad-Deir“, od kojeg me od ulaza dijeli cca 2km makadama i jedno 1000 stepenica na samom kraju, znači sve to i onda još nazad! Gledao sam u to i u meni je ta iskra jačala sve više i više…motalo mi se po glavi koliko jako želim otići gore, a s druge strane sam bio ljut, jer to nisam mogao. Što ne mogu hodati. Mislio sam si koliko bi epski bilo doći gore sa kolicima, i biti možda prva osoba na svijetu koja je bila gore u kolicima. Kakav bi to prizor bio, a kamoli tek osjećaj!
Kada sam nastradao, upoznao sam jednog skroz ludog lika u kolicima. Jednom smo pričali i kaže on meni kako zna jednu budalu iz Francuske koji je platio ljudima da ga nose na Machu Picchu! Mislim si koliko ludo jebote! Kaže on meni, furao je tip sa sobom preko 100 katetera…sve puno katetera. Nasmijalo nas oboje! Zamislio sam si odmah magarca i Peruance koji furaju one platnene vreće na leđima i sve strši van od katetera. Prokleti kateteri, uvijek s njima problema, uvijek hrpa katetera za put, a alternative nema! To su stvari na koje većina vas nikad neće trebati misliti dok putuje i da je bar tako svima! Da mogu uzeti ruksak na leđa i adio! I kada sad razmišljam, mislim si, e pa ja hoću biti taj lik! Hoću imati taj osjećaj, dok je god moguće…hoću otići gore, na koji god način je moguće!
Kada sam ljudima rekao za svoju ideju, svi su mi rekli da nisam normalan i da je do gore jako teško doći, a u kolicima nemoguće! Čak sam se i posvađao sa sestrom jer mi je rekla da sam kreten! Tjednima sam istraživao, dok nisam otkrio da zapravo postoji i „back door“ sa stražnje strane gdje nema toliko stepenica. Informacija gotovo da i nije bilo, gledao sam slike, videe, pričao s ljudima koji su tamo bili, pisao po grupama, forumima, slao upute… nitko ništa! Jako malo ljudi zapravo zna za to. Razbijao sam glavu kako doći gore, na magarca nisam mogao niti htio, iz više razloga. I tako sam istražujući naišao na jedan beduinski kamp koji se nalazio sjeverno od Petre. Uspostavio sam kontakt, objasnio što želim i u kakvoj sam situaciji i počeli smo se dogovarati. To dogovaranje, natezanje i cjenkanje je trajalo nešto više od mjesec dana!
Prije polaska apsolutno nitko nije vjerovao u mene i moj plan, čak su se neki i kladili sa mnom, neki nisu znali, a najpoznatiji vodič u Jordanu mi je rekao da „nemam šanse“. Ne znaju oni mene, rogatog ovna i kako je kada se zainatim! Zapravo oni su me još više potaknuli da ostvarim svoj plan!
Vožnja
Na putu prema stražnjem ulazu, tj. početku staze stali smo u selo gdje žive Khaleb, njegov otac i Rashid. Khalebovog oca smo upitali da li igdje postoji nekakav dućan gdje bi mogli kupiti nekakvo voće, tipa banane, da imamo za uspon. On se vozio od zgrade do zgrade i kod svakog ulaza iz auta vikao domaćinima i pitao ih da li imaju banane, malo je to bilo smiješno, ali i efektivno! Dobili smo naše banane!
Nastavljamo se voziti kakvih 15-tak minuta do početka staze i putem, s lijeve strane uočavamo nekakvu ruševinu na vrhu brda, nekadašnji dvorac. Khalebov otac govori nam o tom mjestu, spominje Saladina i Mojsija i čini se sve to zanimljivo, ali ja sam dekoncentriran i fokusiran na samo jednu stvar, na uspon do Monastery-a!
Pred sam početak staze sustigao nas je Rashid na magarcu, imali smo već osjećaj kao da smo svi frendovi i da smo sada svi na okupu.
Mala ekspedicija
Tabla na kojoj je pisalo „Ad Dier“ označavala je mjesto okupljanja i početak staze. Bilo je tu već nekih ljudi, planinara, entuzijasta i ljudi koji su izgledali poprilično opremljeno i nabrijano na uspon. Kada su me ugledali, mislim da nisu vjerovali svojim očima što vide. Prišao mi je jedan simpatični čovjek i upitao me kroz nekakav zadivljujući smiješak, da li ja stvarno namjeravam doći do vrha u kolicima? Kada sam mu odgovorio potvrdno, poželio mi je svu sreću i kako želi da uspijem i ostvarim svoj cilj!
Marame svezane, ruksak učvršćen, voda je na magarcu, užad spremna i možemo početi! Imao sam osjećaj kao da se penjemo na Everest, sve je nekako bilo u tom štihu. Ta ekipa na vrhu, pripreme itd. Za mene je to upravo i bilo to, uspon na Mt. Everest!
Naš ekspedicijski tim činili su: Goga aka Zagorka, Gabi, Srebra, Teo, Darijo, 2 beduina (Khaleb i Rashid), magarac Alian i ja.
Uspon
Sve je krenulo glatko i po planu i bolje od očekivanog. Bilo je i rano, 08:00 ujutro, tako da nismo imali sunce i vrućinu protiv nas. Krenulo je sa stepenicama, pa je došao makadam, a onda je uslijedio sve teži i teži teren. Već nakon kakvih pola sata mogli smo vidjeti prekrasan krajolik koji se pružao sa staze na kojoj smo se nalazili. Znao sam i ranije da ćemo tijekom cijelog uspona imati lijepi pogled, ali uživo je to još dobilo na veličini, kada gledate sve te planine okolo.
Nosili su me na sve moguće načine kojih smo se mogli dosjetiti. Nosili su me po dvoje, po četvero, Darijo me dio puta nosio sam, nešto je gurala i Gabi, ali najbolje čega smo se sjetili bilo je da provučemo štrik ispod glavne osovine kolica i na taj način je jedan kolica mogao vući od naprijed, a drugi gurati odozada. Bila je to dosta efektivna metoda, ali za mene najbolnija i najgora. Naime, za vrijeme kretanja na taj način, svaki puta kada bi naišli na kamen, mene bi to lupilo jednako kao da me netko u guzicu šutnuo svom snagom!
Pauza
Malo veću pauzu odlučili smo napraviti na jednom vidikovcu gdje se i nalazio nekakav „šator“ u kojemu je neka žena nudila čaj i prodavala suvenire. To smo odlučili iskoristiti za odmor, čaj i prekrasan pogled koji se pružao s vidikovca. Cure su došle na ideju da mi svežu marame oko trupa kako se ne bi previše „klackao“ dok me dečki nose. Vjerovao sam im na riječ da su napravile dobre čvorove, ipak, jedan pogrešan i aj bok Slaven!
Idemo do kraja!
Nema nazad, govorimo! Khaleb i Rashid govore nam da ima još malo, da je Monastery iza ugla. Bila je to rečenica koju smo slušali još sljedećih tri sata i u koju smo prestali vjerovati, no svi su vjerovali u naš cilj i nitko ni jedan put nije spomenuo odustajanje! Sviđala mi se ta odlučnost, jer sam i sam takav ako si nešto zacrtam, a ovo sam si zacementirao u glavi! Da su odlučili odustati ja bi ostao tamo umrijeti, sto posto!
Putem su se ljudi divili, čudili i ohrabrivali nas, no svi su postavljali jedno te isto pitanje. „Zašto nisi išao na magarcu“? Na magarcu nisam išao iz više razloga, prvo jer ga zbog svog stanja uopće ne mogu jahati, ne mogu ni leći na njega te nipošto nismo htjeli mučiti jadnu životinju, a između ostaloga, to ne bi ni bilo to ako bi koristio magarca!
Opasne litice
Kada sam gledao planinarsku mapu i istraživao za sve ovo, znao sam da postoji „opasni dio“ gdje su litice, ali nikako nisam mogao dobit neke slike ili više informacija, bilo je vrijeme da to saznamo sami! „Još samo malo, iza ugla je hram“, govori Khaleb! To ste rekli već deset puta, odgovaramo!
Sada su stvari postajala još teže, umor je već postajao vidljiv, a i sunce se diglo i počelo nas pržiti sa svojih 40-tak stupnjeva. Slijedila je jednosatna borba s liticama, skliskim kamenjem i opasnim terenom. Da, bilo je to sve i poprilično opasno i jedan krivi potez značio bi pitaj Boga šta, ali nismo previše mislili o tome. Dečki su svaki korak isplanirali unaprijed i razradili plan kako ćemo dalje, ako je bilo nezgodno, Darijo bi me nosio sam na leđima. Jedina stvar koja nam je olakšavala ovo sve, bio je prekrasan pogled duž cijelog puta.
Koristimo još jedan dio u hladu, ispod drveta, za lagani predah. Tu sam se i malo podružio s našim magarcem, dragajući ga po ušima dok skoro nije zaspao.
Vrh
Nakon pet sati punih volje, žilavosti, upornosti, znoja, snage, mučenja kroz planinu, kamenjar, stepenice, uzbrdice i nizbrdice po suncu, na preko 38 stupnjeva, ugledali smo naš cilj, vrh Monasterya! Hram na vrhu planine, visok 40m, širok 50m i jedna od najprepoznatljivijih lokacija u Jordanu općenito. To je značilo da je naš pothvat uspio!
Svi smo bili vidljivo sretni, neki jer smo uspjeli ostvariti ovo, a neki jer je ovo konačno gotovo, ali još nas je čekao i povratak nazad, niz 800 stepenica! Pošto sam bio zabrinut za svoje tjelesno stanje, od tog silnog truckanja i lupanja, htio sam odmoriti svoje tijelo i uvjeriti se da se nisam na neki način ozlijedio. Uputili smo se u „kafić“ koji se nalazio u špilji ispred Monastery-a gdje sam legao kako bih odmorio . Svi su nas gledali kao da smo pali s Marsa!
Monastery
Nakon poštenijeg odmora otišli smo „doživjeti mjesto“. Ne znam i ne mogu opisati kako sam se osjećao, ipak sam proveo preko mjesec dana istražujući svaki kamenčić ovoga mjesta tj. planine. Nisam mogao vjerovati da smo stvarno uspjeli i da sam gore, na vrhu! Zadnjih par dana sam iskreno počeo sumnjati da ćemo uspjeti.
Nalazio sam se sada pred tim hramom, mrcinom visokom 45 metara i širokom 50 metara, na vrhu planine, napravljenim 3000 godina pr. Kr. Meni je iskreno ovaj hram veličanstveniji i impozantniji od onoga dolje, Treasury-a, gdje se svi naslikavaju i guraju. Sama činjenica da je ovo ovo napravljeno na vrhu planine ostavlja me bez teksta. Proveli smo još neko vrijeme ovdje dok nas Khaleb nije sjetio da je vrijeme za polazak.
Silazak
Nakon što smo se odmorili i doživjeli mjesto, slijedio je silazak s planine, ali ovaj put s druge strane, niz čak 850 skliskih, kosih, uskih i krivudavih stepenica! Spuštali smo se preko 2 sata i bilo je prilično opasno i teško. U jednom trenutku, kada smo stali pokraj beduina koji prodaje suvenire, mislio sam da više neću moći nastaviti. Imao sam osjećaj da mi nešto nije u redu s guzicom i mislio sam da sam se nažuljao ili nekako ozlijedio. Osjećaj je bio kao da mi je kost izašla van na jednom dijelu dupeta. Uz sve to bilo je još i neopisivo vruće! Ta misao pratila me sve do hotela… Još sljedeća 3 sata.
Zamolio sam Khaleba ako ikako može pitati tipa na štandu da li postoji šansa da negdje na kratko legnem jer se ne osjećam baš najbolje. Khaleb je iskoristio svoje pregovaračke sposobnosti i dobio sam dopuštenje da legnem u beduinski šator.
Ne mogu vam baš dočarat najbolje mjesto gdje sam legao, ali ja sam u tom trenutku mislio samo na jedno, da legnem i odmorim! Gabi i Zagorka su mi rekle da nisam normalan što tu ležim. Naime sve je smrdilo i bilo je prepuno muha no, ja sam samo bio sretan što ležim. Odležao sam kakvih 20-tak minuta, polio se s vodom, pojeo čokoladicu kako bi me malo podigla i bio sam spreman za dalje.
Kraj
Kada smo se konačno spustili, svi smo osjetili jedno veliko olakšanje, posebno dečki koji su me cijelim putem nosili. S obzirom da se tamo ne smije prići autom i voziti turiste Khaleb je smislio plan kako da po mene ipak dođe autom. Dan ranije je ostavio auto u Petri i napomenuo na ulazu, sličnom kao carinskom, kako će danas doći po auto. Pričekali smo ga tako da dođe i čekanje iskoristili za odmor i prepričavanje doživljaja.
Evo Khaleba! Dolazi s malim, polu raspadnutim i bučnim, ali brzim džipom! Na autu nema što nje falilo, uključujući i jedno od stakala. Muzika trešti, Khaleb s cigaretom u ustima i rukama na volanu s tigrastim uzorkom.
„Moramo vas dobro sakriti“ govori Khaleb. Stavljaju Gabi i mene u auto, prekrivaju nas s maramama, madracem i svime što su mogli pronaći. Krećemo! Muzika do daske, kao i gas, vozimo rally kroz Petru! Khaleb i Rasid naprijed, Gabi i ja iza. Sa strane ne vidimo ništa, samo nešto naprijed, kroz prašnjavi prozor. Na „carini“ je Khaleb samo mahnuo tipu na porti i stiso gas te odjurio, bez da je tipu dao šansu da išta kaže ili primijeti, lukavo moram priznat!
Vožnja do njihovog sela bila je prilično adrenalinska i uzbudljiva, uz arapsku muziku! U selu upoznajem Khalebovog brata i svi se selimo u drugi džip, u džip njegovog oca s kojim smo i jutros krenuli.
Vozimo se sad tako nas četvero opet, uz Khalebovog oca i pitaju nas oni, da li imamo ključeve od kombija? Bilo mi je to malo čudno pitanje i prošle su mi neke loše misli kroz glavu. Ipak je njih troje, nas dvoje, ja ne mogu ništa i još smo usred ničega. Gabi je očito razmišljala o istome i odgovara im da ne zna na što se ja nadovezujem i govorim da nas ostave kod visitors centra.
Sljedećih 40-tak sekundi proveo sam u nekome strahu dok odjednom nisam ugledao visitors centar! Sve mi je laknulo i pao mi je nekakav kamen sa srca. Još je ostalo samo da se uvjerim da sam ja čitav, bez ozljeda i to će biti to!
Lijepo se pozdravljamo s njima. Zovu nas navečer u selo, na čaj, što mi zvuči jako primamljivo, no,znajući da smo svi premoreni i da ujutro krećemo, moram odbiti nažalost. Bilo bi to sigurno super iskustvo!
Dan za pamćenje!
Po dolasku u hotel i nakon što me Gabi pregledala i rekla mi da je sve u redu, nestao je grč u želucu i stvari su sad legle na svoje mjesto! Uspjeli smo i to bez posljedica! Večerat smo otišli u isti restoran kao i jučer, a nakon toga vratili smo se u smještaj na šišu s Mustafom.
I tako, uspjeli smo napraviti nešto što vjerojatno nitko nikada nije. Barem nam je većina lokalaca tako rekla, da gore nije došao nitko u kolicima te da smo na neki način ispisali povijest. Eto, još sam nekako pod dojmom i vjerojatno ću i biti još neko vrijeme, a vjerujem i ostali koji su sudjelovali. Cijelim putem gore i dolje ljudi su se zaustavljali, čestitali nam, ohrabrivali nas i podržavali… govorili su nam da je nevjerojatno to što činimo. Nevjerojatno je da sam skroz slučajno naletio na Khaleba, tako skroz random… sudbina ili? Svaka čast mojoj ekipi tj. našoj maloj „ekspediciji“ što su vjerovali u ovo, a hvala i onima koji nisu, jer svi su dužni pivu!
