Početna stranica » Moj Mt. Everest

Moj Mt. Everest

by Slaven Škrobot
23,2K pregleda

Ovaj putopis ili nazovimo ga „mali podvig“ zapravo neće imati neke veze s Mt. Everestom, barem ne Vama. Imat će veze s njim samo u mojoj glavi jer bit će to moj Mt. Everest! Nadam se dočarati Vam ga na što bolji način i iz jedne totalno drukčije perspektive jednog sasvim neobičnog „penjača“.

Ideja

Siječanj je i sad se već tradicionalno, radi hladnoće, nalazim u svom brlogu. Da se razumijemo, obožavam biti u svom brlogu, tu imam sve što mi treba i ne treba mi nitko. Tako sam si to posložio i od tada uživam svakog trenutka boravka u njemu, osim kad se crvići u dupetu uznemire i sjete me da tu i tamo moram napustiti brlog, po mogućnosti otići što dalje, na drugi kraj svijeta.

Karte za Australiju su u džepu, datum putovanja – 28. rujna. Sad, normalan čovjek bi bio presretan i ne mislio na ništa drugo osim na taj put. Ima smisla, ali ja nisam taj čovjek, ja nisam baš normalan. Vrpolje se ti crvići, pika me u oči tih osam mjeseci „pauze“. Razmišljam i razmišljam gdje bih mogao otići, barem na kratko. Nešto da nije daleko, da se ima puno za vidjeti, da nije skupo i da država nije prevelika da se ne tučem po glavi što pola toga nisam vidio.

Kao velikom zaljubljeniku u bliski istok, arapsku i perzijsku kulturu, pustinje, arhitekturu, mitove, legende i priče, nije dugo trebalo da dođem na ideju. Jordan! Ajmo u Jordan! Jedini problem bio je zapravo moja tadašnja djevojka i što će ona reći na to? Vjerojatno da sam budaletina, da se saberem i da mi ne padaju idiotarije na pamet.

Ta me pomisao nije nešto previše mučila i nije nešto dugo trajala. Sakupio sam hrabrost (muda) i  iznio Gabi svoju veličanstvenu ideju. „Zvuči super“ bio je njen odgovor za koji sam tražio replay jer nisam mogao vjerovati što čujem. To je bilo to! Sada je samo trebalo napraviti plan i pronaći neke suputnike. Suputnici su ubrzo došli sami od sebe. Pridružila nam se njezina prijateljica i moj osnovnoškolski prijatelj Darijo.

Amman – Glavni grad Jordana

Plan

Naravno da su dvije apsolutno neizostavne lokacije u Jordanu, po mnogima najljepša pustinja svijeta, Wadi Rum, i jedno od svjetskih čuda, drevni grad Petra. To su dvije lokacije oko kojih sam gradio našu rutu. Treasury ili tzv. Al-Khazneh vjerojatno je najpoznatije, najposjećenije i najfotografiranije mjesto u cijelom Jordanu. Maštao sam o tom hramu i gradu Petri, još od kada sam po prvi puta gledao Indianu Jonesa kao klinac. Još tada maštao sam o tome da sam avanturist i pustolov, baš kao i on.

Wadi Rum je s druge strane bio svijet za sebe. Na svim fotografijama, u svim filmovima i u svačijim pričama ta pustinja bila je nešto neopisivo. Nakon nevjerojatna dva dana i dvije noći provedene u Marokanskoj Sahari s prolomom oblaka, munjama i gromovima, bilo je konačno vrijeme da ja, zaljubljenik u pustinje, doživim pustinju na najbolji mogući način, onako kako spada. Bolje prilike za to od Wadi Ruma, po mnogima najljepše pustinje planete, nije bilo!

Odluka je pala da idemo na osam dana i da ćemo po dva dana i dvije noći provesti u Wadi Rumu i u Petri, a ostalo, što bude – bude. Što vidimo – vidimo! Prioriteti su prioriteti. Ostali izbor pao je na Amman, Jerash, planinu Nebo, Mrtvo more i Aqabu. Cijeli Jordan u osam dana, ja sretan!

Kada nešto želiš, idi po to, pogotovo ako ne možeš!

U procesu istraživanja došao sam do drevnog grada Petre. Kao i mnogi, živio sam u zabludi i nisam imao pojma koliko je to sve zapravo veliko. Saznajem da Petru ne čine samo Treasury iz Indiana Jonesa već hrpetina u kamenu isklesanih hramova, kuća, amfiteatra i grobnica. Čovječe, to je nekoć bio cijeli jebeni grad! Na trenutak sam se zamislio i tada me ni od kuda, kao šamarčina, pogodila fotografija još nekog, novog, većeg i impresivnijeg hrama.

Gledam i pitam se koji je sad ovo k****? Pa mislio sam da sam sve istražio! Čitam…Monastery ili tzv. Ad-Deir, izgrađen prije više od 3000 godina. Širi je i viši od Treasurya i ono što me apsolutno oduševljava i „izbija iz tenisica“ činjenica je da je sagrađen na samome vrhu planine, iznad grada Petre! Vrti mi se ta činjenica po glavi neko vrijeme. Fasciniran sam, oduševljen sam, impresioniran sam, ma sve sam čovječe!

Ad-Deir tzv. The Monastery

Ne zajebavaj se s rogatim i tvrdoglavim ovnom

Ja moram gore! Ispalio sam sam sebi optimistično i samopouzdano. U šugavu me realnost vraća činjenica da sam u kolicima, da sam tetraplegičar i da ne mogu hodati! Pizdim! Ljut sam, frustriran sam, opet sam sve, ali ovaj put suprotno! Zašto ja jebeno ne mogu hodati, kome sam ja što napravio u životu? Zašto ne mogu kao normalan čovjek otići gore i uživati u tom ljudskom rukom izgrađenom čudu? E pa, majke mi, ja moram gore!

Odlučio sam, idem gore! Ali kako s kolicima? Idem makar puzao! Ja to svojim očima moram i trebam vidjeti! Treba mi to, treba mi taj feeling da se osjećam ispunjeno, slobodno i kao gospodin čovjek! Svoju ideju predložio sam suputnicima i svima se činila kao poprilično kul ideja, vjerojatno jer nemaju pojma što ih čeka i u što ću ih uvaliti. Bacam se na posao!

Gledaš stalno neke rekorde oko sebe, Guinnessova knjiga rekorda ovo, onaj napravio ono, ova se popela tu, onaj tamo. Sve to, nekako ti ulazi kroz jedno uho, a izlazi kroz drugo. Ležim u mraku, buljim u monitor, u taj hram i pokušavam procesuirati i shvatiti da razmišljam o nečemu ludom, da razmišljam napraviti nešto što do tada još nitko na ovoj planeti nije pokušao. Djeluje to pomalo čudno.

Gledam videe na Youtubeu, čitam hrpetinu tekstova, blogova, foruma, gledam fotografije, koristim Google Maps, pogotovo 3d, pišem upite po grupama i šaljem mailove. Nemam ideju kako doći gore. Informacija je tako malo i ovako, a kamoli za neku budalu koja se sjetila ići gore s kolicima.

„Budala“, „Nisi normalan“, „Zaboravi stari“, „Kaj si lud?“ i „Nema šanse“ bile su najčešće fraze koje sam ubrzo počeo dobivati sa svih strana. Isto to rekao mi je i najpoznatiji vodič u Jordanu, ali uz to, i da ako to uspijem napraviti, što apsolutno nema šanse, da će on biti prva osoba koja će to objaviti na svojim društvenim mrežama. Bilo je tu još s nekima i svađa, ljutnje, prepirki, a pale su i neke oklade, ako dođem do gore. Sva ta negativa i tko zna što još probudilo je u meni ono moje najjače oružje, inat! Više nego ikada do tada, kada sam znao zapeti za nešto, odlučio sam se popeti gore pod svaku cijenu, jer ja mogu što želim unatoč invaliditetu i da konačno svima ovima negativnima dokažem suprotno i pokažem tko je Slaven, tvrdoglavi ovan!

Drevni grad Jerash

Novi suputnici

Znao sam još od prije, s početka istraživanja, da me do vrha planine, do Monasterya čeka 850 uskih, strmih i skliskih stepenica. Znao sam da treba proći cijeli Siq (1.2 km), zatim još Treasury te kakvih 4-5 km makadama, kamenja i neprilagođenog terena do samih stepenica. Zvučalo je to užasno teško, pogotovo za nas četvero. Mislim da zapravo nitko nije ni bio svjestan težine toga, uključujući i mene.

Ubrzo sam saznao da postoji i „stražnji ulaz“ do hrama, preko planine. Tražio sam i istraživao, razbijao sam glavu pokušavajući pronaći način i put do gore. Oči sam izbio od proučavanja te planine u 3d-u. U međuvremenu, iako smo karte kupili, Gabina je prijateljica otkazala put. Spali smo na svega tri člana i sve ovo činilo se kao nemoguća misija i kao da se sve urotilo protiv mene. Bio sam bespomoćan.

Nisam imao što izgubiti, odlučio sam napisati kratak post preko svoje stranice i raznih grupa i tako  pokušati pronaći suputnike. I vidi čuda, javio se poprilično veliki broj ljudi, kako ozbiljnih tako i neozbiljnih. Da ne duljim, nakon užeg izbora i kratkog vijećanja izabrali smo dodatna tri suputnika. Bili su to Goga tzv. Zagorka i par iz Istre, Srebra i Teo. Sve sam im objasnio, kako putujemo, svoju cijelu situaciju i kako je to s invaliditetom te naravno, ono najbitnije, svoju ideju! Bilo nas je sada šestero, bili smo puno „jači“ nego prije i samopouzdanje i volja u svega par dana prešli su iz ništa u sve!

Wadi Rum

Muke i pregovori

Hvala ti internete! Ne znam ni sam kako, ali preko satelitske snimke pronašao sam maleni beduinski kamp koji se nalazi iza planine, u smjeru male Petre. Znači, doslovno sam zreo za jebeni posao u CIA-i. Guglam kamp i vidi čuda, imaju Facebook! Je li to moguće? Šaljem dugu poruku u inbox i objašnjavam sve! Javlja mi se neki tip koji u Ammanu sjedi u uredu, vodi beduinima stranicu i u konstantnom je kontaktu s njima. Ubrzo stiže odgovor i Muhammed (ajmo reći da se tako tip zove – vjerojatno nisam puno pogriješio – 90% ih se tako tamo zove) mi piše kako im se sviđa ideja i da bi bilo najbolje do hrama preko stražnjeg ulaza, a nazad preko tih 850 stepenica. Oni bi nas doveli džipovima do početka staze sa stražnje strane. Od tamo bi s nama išao jedan beduin koji ne zna engleski i njegov magarac.

Magarca, kao prvo, nisam htio koristiti jer nisam htio mučiti jadnu životinju, a i da sam to htio, to radi mojeg stanja ne bi bilo izvedivo. Pišem Muhammedu da nam magarac ne treba i da nemamo previše koristi od jednog beduina koji još k tome ne priča engleski. Javlja se povratno i govori da trebamo magarca (kao da je lik Jedi s trikovima i kao da sam osoba s intelektualnim teškoćama) i nudi još jednog lokalca koji razumije „nešto“ Engleskog. Uz to mi baca takvu kobasu od cijene da mi jedino preostaje napisati mu da nije normalan. Pregovori počinju!

Natežemo se mjesec dana. Zamisli, borimo se još uvijek oko jebenog magarca! Alo Muhammed, shvaćaš li ti da nama magarac NE-TRE-BA!? Daj mi dva beduinska bildera kojima je planina dom i koji se briju oštrim kamenjem, skrati malo tu kobasu i ajmo, akcija! Muhammed se ne da, zapeli smo na mrtvoj točki. Nakon mjesec i nešto dana natezanja,  dogovorili smo sve. Konačno nema magarca! Ostaju samo beduin,  koji nema pojma ni o čemu, i njegov frend lokalac, koji isto nema pojma ni o čemu, ali priča „nešto“ engleskog. Bit će divno! Kako je sve praktički bilo dogovoreno i kako sam samo čekao Muhammedovu potvrdu, posvetio sam se ostatku rute i finiširanju plana.

Točno na vrijeme!

Muhammede, pa gdje si?

Plan je bio gotov, ruta završena, karte kupljene, smještaji rezervirani i datum određen. Ostalo je još tjedan dana do leta, a Muhammed se još nije javio. Nevjerojatno, ali nisam se sekirao i živcirao te sam bio potpuno smiren. Evo, ne vjerujem to još uvijek, u ovom trenutku, dok ovo pišem.

Ne znam, valjda sam čvrsto vjerovao da je sve dogovoreno i da će se Muhammed javiti do puta. Eh, kako li sam se samo zajebao? Došao je dan puta, a od Muhammeda ni „M“! Skidao sam mu sve po spisku na putu do aerodroma. Tu je počelo razmišljanje o planu „B“ i što ćemo ako se Muhammed stvarno ne javi. Ostalo mi je još šest dana do dolaska u Wadi Musu, pustinjski grad na samome ulasku u grad Petru.

Jordane, čudo si!

Sletjeli smo u Amman, glavni grad Jordana i to za vrijeme Ramadana. Baš kako sam htio i planirao. Volim period Ramadana i njegovu vibru. Volim kako grad i ljudi tada „dišu“ i po noći ožive!

Tako je i bilo u  Ammanu. Ponoć prošla i sve vrvi od ljudi. Svakakvi mirisi zadirkuju mi nosnice, od razne hrane, začina pa do šiše. Kaos je! Uživam! Totalna sam atrakcija, bijelac u kolicima! Svi se žele fotografirati, a najsimpatičniji je djedica koji za tu prigodu okuplja cijelu obitelj oko mene. U znak zahvalnosti ljubi me u glavu uz niz lijepih riječ. Tu noć zaspao sam u nekakvom polumraku, napola obasjan svjetlošću nalik mjesečevoj, koja je dopirala izvana. Svjetlost je dolazila od reflektora koji su obasjavali veliki amfiteatar koji se nalazio svega pedesetak metara od našeg smještaja i kojeg smo koji sat ranije bezuspješno posjetili.

Aquaba – Jedina Jordanska luka i izlaz na Crveno more

U sljedeća tri dana obišli smo nekadašnji rimski grad Jerash na sjeveru zemlje, najsvetije mjesto u Jordanu, planinu Nebo s koje je Mojsije ugledao Obećanu zemlju, gdje je umro i gdje mu se nalazi štap i Mrtvo more. Jerash ću pamtiti po tome što sam tamo doživio toplinski udar jer se, radi svog stanja, ne znojim i nemam cirkulacije. Skoro sam opet izdahnuo, kao i u Tanzaniji. Srećom, znam što u tim trenucima trebam raditi pa sam se ponovo izvukao. Kao mačka sam, ali ostalo mi je još samo četiri života, ako se ne varam? Što ću kad živim kao budala iako sam osoba sa stopostotnim invaliditetom? Samo da je rock’n’roll!

Planina Nebo ostala mi je u sjećanju po tom što sam osjetio da moram pišati čim sam ugledao Mojsijev štap. Očito je tako djelovao na mene, nisam ja kriv! Naravno, zaboravio sam katetere jer je to bio „samo kratki izletić iz kombija“. Stavili su me u kut,  u poziciju za pišanje i u hlad jer sunce je bilo nemilosrdno! Izgledalo je to pomalo komično, jer činilo se kao da sam u nekoj kazni, u kutu, okrenut od svih. Dok kateteri nisu stigli, razmišljao sam hoću li se upišati, što o prizoru misle prolaznici i kako je pomalo komična lokacija gdje ću mokriti. Pišam na jednom od najsvetijih mjesta na svijetu…Da se razumijemo, pišao sam u vrećicu!

Plutanje na Mrtvome moru

Mrtvo more možda je bilo i highlight od svega toga, iako smo odabrali apsolutno užasan i neprilagođeni „resort“ za kupanje koji je djelovao kao da su ga pogodili rat i apokalipsa odjednom. Neopisiv je osjećaj bio samostalno, nakon gotovo deset godina, plutati u vodi. Osim toga, Mrtvo more pamtim i po nevjerojatno dosadnim muhama i vratolomijama koje smo izvodili kako bi mene unijeli u tuš kabinu i istuširali. Ah…arapske kupone, kao stvorene za kolica!

Aqaba

Iako sam imao jako niska očekivanja, Aqaba me ugodno iznenadila. Tu sam doživio možda i najveću vrućinu ikada! Naprosto sam glavu morao zalijevati svake dvije minute i ne bi čovjek vjerovao, ali odustao sam od razgledavanja grada radi vrućine i predložio odlazak na plažu. Ne znate me, pa ne znate koliko je to zapravo veliki šok! Nije imalo smisla, bilo je prevruće i doslovno sam mogao jaja ispeći na koljenima.

Pomisao da se okupam i u Crvenom moru bila je poprilično zanimljiva pa sam to i učinio, iako je more bilo ledeno. Ha, kog briga kad ne osjetiš? Tu sam, na obližnjem moru, svjedočio pogledu na Egipat, Saudijsku Arabiju i lijepi zalazak sunca koje se sakrilo ravno iza Izraela. Dogodio se tu, na tom molu,  vjerojatno i najčudniji trenutak na putu u Jordan. U jednome su se trenutku čule bombe, i to više njih. Nitko nije znao što se dešava i bilo je čudno biti svega par kilometara od nečega što si samo mogao gledati na vijestima. Nisu nam pomogli ni lokalci. Iako nisam odustajao, nisam im uspio objasniti što se dogodilo. Logično, kad ne razumiju ni riječ „suvenir“.

Tada je, možda i najluđa ideja do tada, pala na pamet Teu i meni. Izrazili smo želju da nakon zalaska odemo s kombijem do Saudijsko-Arabijske granice. Vozimo se tako po mraku, oslanjajući se na Google Maps jer znakova nešto i nema. Ubrzo smo opkoljeni barikadama, bodljikavom žicom i nizom upozorenja. Nastupa strah kod svih, osim kod Tea i mene. Mi smo se sprdali na foru da li Teo s kombijem može izvesti policajku ako na nas počnu pucati. Mi smo samo htjeli doći do granice i vidjeti tablu s natpisom „Saudijska Arabija“.

Ubrzo strah kod naših suputnika postaje prevelik i Teo i ja se mirimo s činjenicom da tablu nećemo vidjeti. Pristali smo na manje ekstremnu varijantu, odlazak i obilazak Aqabe noću! Možda i bolje jer smo kasnije saznali da bi nas na Saudijskoj granici priveli i odveli u Aqabu. E to bi bila avantura!

Najljepša pustinja svijeta

Aqaba noću bila je ugodno iznenađenje. Pronašli smo jako jeftinu vodu kojom smo se opskrbili za pustinju, htjeli su nas spaliti u mjenjačnici za pare i svjedočili smo „pjevanju“ tj. pozivu na molitvu od strane cijelog grada. Meni je to nevjerojatan doživljaj, kada imaš osjećaj da cijeli grad pjeva. Tu nas je  negdje i neki tip iz dućana maltretirao da pojedemo kuglicu sladoleda koji stoji u aparatu upitne kvalitete cijeli dan na suncu. Odbio sam bez razmišljanja. Hvala lijepa, ali ne želim ostatak puta provesti rigajući dušu. Lik ne odustaje i pronalazi žrtvu! Žrtva – Zagorka. Poželio sam joj sreću!

Poslani od strane lokalaca na bazar u svrhu kupnje magnetića, ubrzo smo se našli u novom kaosu. Tu smo si kupili marame i tu sam ispregovarao majicu koja mi se jako svidjela za svega nekih tri eura. Kasnije sam skužio da majica ima V ovratnik što mi je veliko „NE“ tako da ju zapravo nikada nisam ni obukao. Ipak, ponosan sam na cijenu koju sam ispregovarao. Prodao mi ju je, kao deva, nadimljen lik. Toliko je bio naduvan da sam ga bez beda pitao je li napušen? Ajmo ga opet nazvati Muhammed. On i ja u minuti postajemo kompići i lik me vodi u backstage, iza svog štanda gdje mi je objašnjava kako se tu dešava „magija“. Ubrzo izvlači kilu hašiša te mi, na lijepe oči i činjenicu da smo novi best frendovi, daje za par fruli kako bih imao za pustinju i gledanje zvijezda! To je to, spreman sam za pustinju!

Najljepša pustinja na svijetu, Wadi Rum

Još u Aqabi, s obzirom na vrućinu, kroz glavu mi je prošla misao onog starog kamioneta s kojim ćemo se voziti kroz pustinju i kako isti nema klimu. Pitao sam se zabrinuto kako ću ja tako nešto preživjeti s obzirom na 40+ stupnjeva? Ej, to je pustinja, nije zajebancija! Zabrinut, poslao sam našem pustinjskom vodiču nadimka „pustinjska lisica“, Abdullhu poruku kako se brinem radi činjenice da nemamo klimu u  vozilu. Na to sam dobio poruku: „No worries my friend, you will see, all good“. Tipična poruka od nekog Arapa. Odmah mi je lakše i više se ne brinem! Čitaj to sarkastično.

Za Wadi Rum su mi mnogi govorili kako je to definitivno najljepša pustinja na svijetu. Želio sam u to unaprijed naivno vjerovati, ali nisam takav, trebao sam to vidjeti vlastitim očima i prosuditi sam. Već na samome ulasku u Wadi Rum, prije samog „check-ina“ i ulaska u selo, ostao sam paf. Nevjerojatan krajolik koji se neprestano mijenja i nudi nevjerojatne kadrove od kojih je gotovo svaki za razglednicu!

U selu nas je, s „police“ naočalama, obučen u ono isusovsko arapsko odijelo, maramom na glavi i brkovima, kao nek arapski kauboj, dočekao Abdullh. Ubacili smo se u njegov kamionet, u koji sam krakat, sa svojih 192 cm visine, jedva stao. I bilo je stvarno onako kako je Abdullh rekao: „No worries my friend“. Vozili smo se pustinjom, vidjeli smo stvarno svašta, gulili smo sol sa stijena i jeli ju, vidjeli smo deve, uživali u nestvarnim zalascima sunca i ekipa me nosila na jednu tridesetmetarsku liticu s koje sam uživao u nevjerojatnom pogledu na „cijelu“ pustinju. Najtopliji dio dana proveli smo u zaklonu planina gdje smo odmarali imajući „piknik“ i gdje nam je Abdulh kuhao ručak.

Bazaar

U kampu smo obje večeri prvi dio noći poveli u glavnom šatoru degustirajući Jordansku hranu, „plešući“ (čitaj – smijući se ostalima koliko glupo izgledaju), „svirajući gitaru“ (samo sam se pretvarao jer ne mogu micati prstima) i izmjenjujući doslovno dvije rečenice s ostalim turistima, nekim Poljacima i Rusima. Drugi dio noći proveli smo, naravno, promatrajući pustinjsko nebo opijeni Jordanskim hašišem. Dobra roba, više smo se smijali nego gledali zvijezde!

Wadi Rum napuštam tužan kao kada djetetu uzmete najdražu igračku iz ruke. Želio sam ostati još, to je moja brija! Stvarno je najljepša pustinja na svijetu! Wadi Rum je naprosto magičan, kao da je s neke druge planete!

Wadi Musa

U pustinji nismo imali interneta, a prije odlaska u pustinju Muhammed mi se, iz beduinskog kampa vezano na naš uspon na Monastery, nije javio. Iz Wadi Ruma krenuli smo prema Wadi Musi jako rano, oko 06:00 ujutro, ako se ne varam. Ubrzo nakon izlaska iz pustinje i napuštanja nomadskog sela stigao je signal i s njim moja nada! Ništa nije stiglo, ništa! E sad sam se već počeo brinuti.

Kako smo dva dana u Petri, tj. Wadi Musi, dogovorili smo se da ćemo prvi dan u Petru ući s prednje stane kroz Wadi Musu, ovjeriti Jordan passove i ispitati teren. Po dolasku u Wadi Musu, ostavili smo stvari u smještaju, presvukli se i nešto pojeli, prije nego što smo se uputili prema Petri. Uzbuđenje je polako raslo, iako se dojmovi od pustinje još nisu slegli, i neće još neko vrijeme.

Ruševine Karnaka

Petra

Po dolasku do Visitor centra nailazimo na vjerojatno najveću rampu za kolica koju sam ikada vidio. Tu ovjeravamo naše Jordan passove i tu me neki lik gnjavi da iznajmim onaj autić za golf kako bi me s lakoćom dovezao do Treasurya. Cijena? 130 eura u jednom smjeru i ne stanemo svi! Odmahujem rukom i govorim: „Idem pješke!“.

Hodamo, mučimo se i probijamo se, prvo niz makadamsku stazu, a onda kroz Siq. Svatko me malo naizmjenično gura. Užasno je vruće, a oni Jack Sparrow modni mačci samo me dodatno živciraju. Svakog kojeg sam snajperirao bio mi je antipatičan. Čitao sam o njima i njihovim forama i iskorištavanju ljudi (žena) prije puta. Možda najgore bilo nam je gledati jadne konje koji doslovno umiru od napora! Užasno ih tretiraju i nije to ni malo ugodno za gledati.

Siq

Nakon kilometar i nešto Siq-a, u procjepu ispred nas, između dvije visoke stijene, otvorio se pogled na Treasury. Preda mnom je bilo nešto što sam samo na filmu do sada gledao. Preda mnom je bilo jedno od sedam svjetskih čuda! Ta oduševljenost i misterioznost nije dugo trajala. Ulaskom u prostor oko hrama, dočekala nas je masa ljudi, ustajali, topli, smrdljivi zrak i ludi kočijaši koji su samo stizali i odlazili velikim brzinama ne mareći tko im se na putu nalazi. Nisam se nimalo ugodno, ovako nepokretan, tamo osjećao.

Pogled na Treasury

Oko Treasury-a postoji niz litica na koje se može popeti i s kojih se pruža odličan pogled na hram, bez vidljive horde ljudi. Naravno da su se svi otišli popeti i naravno da ja tamo gore nisam nikako mogao. Ostao sam dole, strahujući hoće li se netko s kočijom zabiti u mene. Nije to bilo jedino što me mučilo. Razmišljao sam kako se Muhammed još nije javio i kako ću vjerojatno u Petri ostati posve razočaran, ne napravivši apsolutno ništa što sam si zacrtao i što sam htio.

Slučajni susret

Nakon Treasury-a krenuli smo prema stepenicama koje vode do Monasterya. Od toga nas je djelilo kakvih tri do četiri kilometra terena koji je svakim metrom postajao sve gori i gori. Po dolasku do amfiteatra, shvatio sam da stvarno nema smisla nastavljati i mučiti se sa mnom dalje. Odlučio sam tu stati i pustiti svoje suputnike da odu do stepenica bez mene.

Svako malo pogledavam na mobitel, nema interneta, nema poruke i nema novosti. Cijeli plan tone mi u crni bezdan,  a s njim i moje samopouzdanje i optimizam. Zar je moguće da neću uspjeti? Ne vjerujem što se događa. Jedino mi je to na pameti i ništa drugo. Razmišljam i pitam se što mogu učiniti?

S crnim mislima u glavi prilazi mi beduin i nudi jahanje na magarcu. Prva pomisao mi je da ću ga ovako isfrustriran napizdit, a onda mi glavom prolazi sasvim druga misao. Govorim mu da bih s njim volio malo popričati i da imam neka pitanja na koja tek trebam saznati odgovor.

Govori mi da se zove Khaleb i sjeda odmah pored mene. Kroz par sekundi pridružuje nam se njegov najbolji prijatelj Rashid i neki klinac. Ispitujem Khaleba oko uspona do Monasterya i govorim mu o svojoj ideji na što djeluje užasno zainteresirano.

Razgovor s Rashidom i Khalebom

Lost

Nakon par minuta razgovora, dolazi do nas neki lik na devi, očito prijatelj od Rashida i Khaleba i   ubacuje se u razgovor.

Ja: „ What’s your name?“

On: „Lost!“

Ja: „Lost??“

On: „ Yes! If you are lost, I will find you!“

Lik ispada totalni car. Iako spaljen, od tko zna čega, i uz to smiješan, zapravo mi daje par dobrih ideja što se tiče uspona. Khaleb mi, dok Lost pokušava nekom prolazniku nešto prodati, govori kako je Lost malo lud, od hašiša i bombona. Lost inače ima svoje deve i koristi ih za ture s turistima. Nakon neuspjele prodaje ture nekom tamo turistu, pogledava na sat i govori da brzo mora ići! Pozdravlja nas, okreće se i odlazi. Vičem mu: „Hey Lost, don’t smoke so much!“, a on se okreće i uzvraća: „I will smoke everythiiing, haha!“.

Lost

Spas u zadnji čas!

„Slaven, I want to help you get to Monastery!“, ispalio je Khaleb dok sam još promatrao spaljenog Losta u daljini. Ne vjerujem što čujem! Upitam: „What?“. Trebao sam to čuti ponovo! Ponavlja Khaleb gotovo isto i u priču ubacuje i Rashida. Zove oca i prepričava mu sve što smo pričali. Otac mu vjerojatno govori da otkanta tu budaletinu i dođe doma. Khaleb završava razgovor i govori mi kako bi on to stvarno vrlo rado napravio ali da još nešto mora vidjeti i da će me zvati navečer.

Nudi mi sebe, Rashida, magarca, svog oca i džip. Sve to po jeftinijoj cijeni nego što mi je nudio Muhammed iz beduinskog sela. Iz vedra neba duplo jeftinija i duplo bolja ponuda i to s dva jaka dečka koji pričaju engleski. Samopouzdanje i moral penju mi se gotovo do maksimuma! Ima nade!

Pozdravljamo se s dečkima, u nadi da će me Khaleb navečer nazvati, što je poprilično upitno, ali nadam se. Vraćaju se moji suputnici i s oduševljenjem im, dok se probijamo do Treasurya, prepričavam što mi se i kako maloprije dogodilo!

Bacamo zadnji pogled na famozni Treasury i nastavljamo kroz Siq. Krepani smo, gladni smo i prepuni smo prašine. Iako na prvu možda ne djeluje tako, teren je za kolica katastrofa. Trebali bi se ovdje vratiti navečer kako bi doživjeli „Petra by night“ ali svima padaju rolete na oči na samu izgovorenu rečenicu. Nema šanse! Otkazujemo! Na putu mi svašta prolazi kroz glavu. Pitam se hoće li mi se Khaleb javiti i da li sam upravo popušio najveću kifletinu ikad. Što ako jesam? Što ćemo sutra? Hoću li ja provesti dan sam u smještaju dok se svi penju prema mojem snu? Prema mom Mt. Everestu! Ne mogu toliko dugo ostati sam,  a ne želim nekome onemogućiti uspon. Hjoj, zašto sam u jebenim kolicima!?

Treasury

Dilema

Po konačnom dolasku u smještaj prvo sam skinuo dvije kile prašine sa sebe. Malo smo se odmorili i nakon večere u gradu, vratili smo se u smještaj gdje nam je domaćin pripremio ogromnu šišu. Redamo se svi u stolice i spajamo se na šišu kao na kisik. Dolazi mi poruka na Facebook. Muhammed je! Piše mi da je sve dogovoreno i da je polazak u 08:00 ispred našeg smještaja. Ne vjerujem što vidim! Gledam u poruku i ne znam što da napišem…

Iz šoka me budi zvono mobitela. Zove me Khaleb! Jel’ mene netko zajebava? Javljam se i Khaleb mi s oduševljenjem govori kako je sve dogovoreno, da nas on i njegov otac čekaju s džipom u 07:00 kod Visitor centra i da će nam se Rahid s magarcem pridružiti kasnije. U novom šoku govorim Khalebu da ću ga ubrzo nazvati i poklapam slušalicu.

Pitam se da li je moguće da se sve ovo dogodilo u deset minuta? Nisam pametan, ne znam što da radim. Žao mi je otkazati Muhammedu, toliko smo pregovarali, planirali i natezali se. Dobili smo ospice jedan od drugog! Ipak, nije mi se uopće javio što nije bilo uredu i pomirio sam se s činjenicom da od njega ništa. Pokušavam razmišljati racionalno, pokušavam misliti o tome s kime će nam biti bolje, s kime će nam biti lakše i naravno, razmišljam o cijeni. Podsvjesno navijam za Khaleba. Pitam suputnike i svi redom glasaju za Khaleba. Riješeno! Zovem Khaleba sretan kao malo dijete i potvrđujem dogovor. Sutra u 07:00 na parkingu kod centra!

U isčekivanju poziva puši se šiša

Muhammedu šaljem iskrenu poruku objašnjavajući mu što se dogodilo. Odgovara mi da razumije, da mi želi svu sreću i moli me da mu pošaljem fotku s vrha ako se uspijem popeti! Ček, upravo sam te nakon mjesec dana natezanja „zajebao“ i otkazao ti turu, a ti mi želiš sreću i još ćeš biti sretan ako uspijem? Začuđen odgovorom i dobrotom Muhammeda ostavljam mobitel i posvećujem se pušenju šiše. Ispuhujući svaki dim govorim si koliko je nevjerojatno što se danas i kako dogodilo. Kakav splet spontanih događaja! Ta misao prati me sve do sna.

Dan D

Budi me takav adrenalin da skoro stajem na noge! Najradije bih se derao na glas „ajmooooooooooo“ kao Mamić, ali svi su već budni. Sranje, sjebali su mi ideju!

Svjestan činjenice da će mi ovo vjerojatno biti najveći izazov u životu do sada i vjerojatno najnaporniji dan ikada, dobro doručkujem i promišljeno pakiram sve potrebno. Kateteri, vrećice za mokraću, vlažne maramice, sredstvo za dezinfekciju, vodu, vodu i još vode! Naravno, pakiram i čokoladice za moje brzo oživljavanje u slučaju pregrijavanja, slabosti i pada šećera. Fak, nemam banane! Gdje ću sada nabaviti jebene banane? Čini mi se to kao veći podvig od uspona na Monastery!

Teo nas kombijem dovodi na parking i tu nas dočekuju dva najveća osmjeha u ovo doba u Wadi Musi, Khalebov, i od njegovog oca. Iako sam mu ocu nažalost zaboravio ime, čovjek je onaj pravi pravcati Arap. Niskog rasta, tamnoput, malo bucmast, ali više jak nego debeo, s turbanom na glavi i brkom dužim od ljutitog ženskog jezika. Opasan i zajeban ali užasno simpatičan. Ne bi zgazio muhu, ali ispikat će te brkom po noći dok spavaš ako mu napraviš nešto loše.

Trpamo se u auto. Khalebov otac i ja naprijed, svi ostali skupa s mojim kolicima iza, na otvorenom. „Where can I buy bananas?“, pitam Khalebovog oca, očekujući da će me pogledati kao da sam pao s Marsa. Pa kaj, kao invalid ionako nemam kaj za izgubiti! Čovjek se okreće prema meni i dok mu promatram brk kako se paralelno savija prateći mu osmijeh, govori mi da ima ideju gdje kupiti banane!

Vožnja beduinskim selima u potrazi za bananama

Vozimo se kroz nekakva sela koja se tek bude. Khalebov otac kroz prozor svako malo viče i ispituje ljude gdje ima banana. Tek u drugom selu dobivamo banane, ali ej, dobivamo banane! Misija ispunjena! Idemo dalje! Napuštajući selo, saznajem da je ono Khalebovoj obitelji dom. Dobro da nisam ispalio neku glupost!

U planine jer tamo nema zime!

Vozimo se prema planini. Napetost raste iz trenutka u trenutak. Postajem užasno nervozan. Khalebov mi otac prstom pokazuje nekadašnji Saladinov polurazrušeni dvorac. Priča mi o tom plemenitom vladaru, ali ne obazirem se previše. Ja se na takve stvari palim i to je ono što me užasno zanima. Ali ne danas! Danas mi sve ulazi kroz jedno uho i izlazi kroz drugo! Fokusiran sam na samo jedno, na uspon!

Teren se pogoršava što znači da smo sve bliže i bliže. Vozimo se doslovno po kamenju i to uzbrdo. Plešem po autu pokušavajući nešto snimiti ali nema šanse, moram se držati svim silama. U daljini uočavam nekog jahača kako nam se približava. Eno ga. Rashid na magarcu!

Rashid na magarcu

Krećemo

Smeđa tabla s natpisom „Ad Deir – Monastery“ značila je dvije stvari, da smo stigli, i da od ovdje počinje staza i naš uspon. Tu nas je, osim table, dočekalo i nešto ljudi. Svima je bila jedna stvar zajednička, svi su u mene blejali kao da sam pao s Marsa! Mislim da nitko nije vjerovao niti razumio zašto sam ja sad tamo došao.

Svi su bili neki nabrijani, puni opreme i izgledalo je kao da se svi spremamo na neku mega ekspediciju. Kao kada gledaš neki dokumentarac kad se ekipa ide penjati na K2 ili slično i puna je ruksaka, klinova i štrikova. Naravno, malo sam preuveličao, ali meni je to tako tada izgledalo. Falile su još samo ratničke crte ispod očiju i jedan Haka ples.

U tom trenutku prišao mi je jedan simpatičan čovjek, očito vodič i na savršenom engleskom pitao me je što ja tu radim? Kako što ja tu radim? Stari…idem do vrha! Lik je ostao bez riječi, potapšao me po ramenu i poželio mi sreću.

Naša mala ekspedicija

Naša mega ekspedicija ubrzo se prepolovila jer su svi ovi nabrijanovići otišli prema vrhu. Otišao je i Khalebov otac. Ostali smo samo nas šestero, Khaleb, Rashid  i naš magarac, Alian. Magarac nam je očito bio suđen tako da smo Aliana vukli za sobom samo radi društva i kako bi nosio koju bocu vode.

Bilo je bitno da svi imamo isti cilj i da svi to stvarno želimo, doći do vrha! Sa mnom, naravno. Bez kukanja, bez odustajanja i kakvih nedoumica. Upravo smo s takvim mindsetom i krenuli, svi fokusirani i odlučni. Svatko je u neku ruku imao svoj zadatak i znao je što radi. Dečki su bili zaduženi za nošenje mene, dok su cure bile zadužene za sve ostalo, poput Aliana, snimanja, nošenja kolica itd. Sve je to zapravo zvučalo lako, logično i dobro na papiru. U stvarnosti je ipak malo drukčije. U stvarnosti ne znaš tko pije, a tko plaća. U stvarnosti je kaos!

Nakon svega par blokova stepenica, kojeg kamena i uzbrdice bilo je vidljivo da će nas cijelim putem pratiti lijepi krajolik. Već tu pružao nam se pogled na nevjerojatno neobično formirane pustinjske planine. Kao da gledam pustinju prepunu dina koje nisu nakupine pijeska već planine. Khaleb nam govori kako će pogled s vremenom postajati sve ljepši što se budemo više uspinjali.

Lijep krajolik pratio nas je od samog početka

Pamet u glavu, vodu na glavu

Iako smo svako malo uzimali predah, veće i duže pauze nije bilo. Kada kažem „svi“ to onda znači da sam i ja trebao predah, koliko to možda glupo nekome zvučalo. Naime, trup kontroliram samo do par centimetara iznad prsa što znači da sam u kolicima poprilično nestabilan već ovako, kamoli dok me nose. To od mene zahtjeva poprilično jaku koncentraciju kako bih svim silama i svim mogućim tehnikama i funkcionalnim mišićima na tijelu pokušao održati balans. To zna biti dosta iscrpljujuće i opisao bih to kao  da netko „normalan“ stoji nagnut unazad i da mu netko na prsa stavi uteg od desetak kilograma. I tako satima!

Na sreću, krenuli smo dosta rano tako da smo se prva dva sata penjali pretežno po hladu i po ugodnoj temperaturi.  Naravno, to se s vremenom počelo mijenjati. Sunce je postajalo sve jače i jače i nije nam nimalo pomagalo. Djelovalo je kao da se ljuti i da nas samo želi što više kazniti.  Svi smo se nekako morali hladiti pa tako i ja. Radio sam to najefektivnijom metodom koju poznajem, zalijevanjem po glavi! Kako se ne znojim, moram paziti da ne ponovim već dobro mi poznate crne scenarije.

Dečki su nosili kako su se snalazili

Prva stanica

Nakon kakvih dva sata uspona došli smo do prve „stanice“. Došli smo do naše prve „pobjede“! Ili možda do moje prve pobjede? Možda sam jedino ja to tako doživljavao? Možda je jedino meni to imalo neko dublje značenje?

Tu smo naišli na improvizirani kafić / štand sa suvenirima  u kojem smo odlučili napraviti pauzu i popiti čaj. Mučilo me što sam se previše umarao držeći se kolica i spašavajući si život, pokušavajući ne ispasti dok su me nosili. Nešto trebamo napraviti! Jedno je kada te nose uz stepenice koje su savršeno sazidane, a drugo je kada te nose na vrh jebene planine! Cure su došle na ideju i kombinirajući više marama svezale su mi i stegnule trup kako bih se bolje i lakše držao. Hvala Bogu na curama, bez njih ništa!

Još malo krajolika

Naša „prva stanica“ nije samo bila kafić i štand. Bio je tu i vidikovac s Jordanskom zastavom i dva stolca uperena ravno u beskonačnost masivnih planina. Netko ih je tu stavio s namjerom, baš tako kako jesu! Netko je znao da će netko doći ovdje i reći: „Čovječe,  kakav pogled…da mi je bar malo sjesti i uživati u ovome!“ Bam! Evo ti stolac! Sva sreća da sam ja u svom stolcu odavno pa ne moram sjedati. Ne moram trošiti vrijeme na tu radnju i od prvog pogleda mogu biti koncentriran na pogled.

Kažu da se za vrijeme bolje vidiljivosti vidi Izrael

Koliko još? Još  20 min!

Nastavljamo! Pogled postaje sve ljepši dok teren postoji sve gori, a sunce sve jače. Prži nas pošteno, na jedno 40 stupnjeva! Teren je sve teži, grbaviji, skliskiji i opasniji. Nakon svake malene pobjede ispitujemo Khaleba koliko još? Svaki put nam odgovara s „još 20 min“! To se toliko puta ponovilo da smo se počeli sprdati s tim. „Twenty more? Ha Khaleb?“.

Nose me po četvero. Nose me po dvoje. Nosi me samo Darijo, a ja mu doslovno trgam grkljan. Držim se svime što imam. Brada mi je zabijena u njegovo rame i tako pokušavam pomoći i njemu i sebi, barem s par kilograma. Vežu mi noge za njega kako bi nam obojci bilo lakše. Ne znam kome je teže, ali znam da njemu nije lako kao što osjetim da nije ni meni.

Improviziramo

Stavljaju me u kolica. Malo me gura Teo, malo Darijo. Provlače mi dugu traku/uže kroz glavnu osovinu kolica i tako, povlačeći sprijeda, pokušavaju pomoći Teu. Nije lako, idemo polako uzbrdo. Tea mijenja Darijo, a Darija Rashid. Khaleb od naprijed vuče kao bik i idemo dosta brzo, udarajući svom snagom o kamenje s kolicima. Osjetim svaki! Osjetim ga kao nogom ravno u guzicu! Nije nimalo ugodno! Cijeli sam od sjedenja i udaranja utrnuo. Vjerujte mi, nije nimalo dobar osjećaj. Kao da više baš i ne osjetim povezanost glave i tijela, kao da između toga dvoje ne postoji ništa, ne osjetim vezu. Traje to i traje, postajem kao neki mazohist! Pitam se da li smo došli do toga da mi ovo paše? Mislim ne osjetim puno, ali bol u guzici bogami osjetim! Zamislite da vas netko udara nogom u guzicu preko sat vremena?

khaleb lud ko’ šiba

Ima li ovome kraja?

Penjemo se sad već preko četiri sata! Već smo svi iscrpljeni, teren je još gori, a sunce brutalno! Sad su u igri nekakve litice. Nije nam više ni do zajebancije s forom od dvadeset minuta. S desne strane pruža se pogled na cijeli planinski masiv i ogromnu liticu do čijeg se dna ne vidi. Hodamo doslovno po nekakvom puteljku uklesanom u planinu. Radi pjeskovitog zraka ne vidimo jako daleko, ali Khaleb nam govori da je tamo negdje, u misteriji te „magle“, Izrael. Ne vidimo ga ali stajemo na kratko kako bi se malo divili pogledu i kako bi se svi zaderali te napravili jeku. Ja se ne derem jer ne mogu, ali koristim mobitel i snimač kako bi ih snimio. Osjećam se super korisno, za promjenu, ali nažalost, jeka se na mobitelu baš i ne čuje.

Idemo dalje! I dalje me vuku i dalje udaram po kamenju. Tlo je pjeskovito s velikim kamenjem koje se vješto skriva ispod ili kao santa leda pokazuje samo mali dio koji strši van. Boli i boli i sve mi je nekako čudno. Kako mi je sve utrnulo, uopće ne osjetim u što sve tijelom lupam i gdje bih se mogao natući ili nažuljati. A to je izuzetno opasno jer mogu dobiti rane od žuljanja i trenja koje se liječe po par mjeseci ako se sve ne zakomplicira.

Pogled na planine

Cijelim putem srećemo ljude. Ne vjeruju što vide! Neki nas samo gledaju u čudu, neki nas bodre i čestitaju nam, a neki samo koriste trenutak kako bi sa svojim mobitelima ovjekovječili to i doma dokazali da nisu ludi.

Vrh!

Prošlo je preko pet sati. Svi su krepani, ali kao da ih sada konačno, za razliku od onoga na početku, osjetim i sada znam da svi u ovome stvarno žele uspjeti! Dolazimo do uzbrdice i jedini je način da me opet vuku. Nemam i nemamo izbora ionako! Khaleb govori da se nakon uzbrdice nalazi plato na kojem je Monastery! Bez obzira na to što mu apsolutno nitko nije povjerovao, pa čak mislim ni Rashid, stajemo u sjeni nekog usamljenog drveta i radimo kratki odmor. Koristim vrijeme za draganje Aliana. Dragam ga po ušima i vidi se da mu nevjerojatno paše, najradije bi zaspao. U potpunosti ga razumijem!

Magarac Alian se očito voli dragati

Zadnja uzbrdica

Savladavamo uzbrdicu i netko viče: „Eno vrha!“. „Kakav vrh?“, pitam se i dižem pogled. U daljini iznad velike stijene uočavam maleni vrh. Maleni vrh Monasterya! Vrh jebenog Mt. Everesta! Mojeg Mt. Everesta! Eto, tako sam se osjećao! Pitaju me uvijek svi kako se osjećam kada se popnem na vrh i uvijek mi je to teško opisati. Eto, tako se osjećam! Kao da sam se popeo na Everest! Kako biste se Vi osjećali da se popnete gore?

Vrh!

Prelazimo kakvih dvjesto metara platoa. Udaram o kamenje jače nego ikad. Svi žurimo pa čak i Alian na kojeg se Khaleb popeo kako bi me što jače vukao. Nikome oči nisu na stazi jer nam se s lijeve  strane otvara neopisiv i nestvaran pogled na jedno od sedam svjetskih čuda, i to s razlogom! Veličanstven je! Još impresivniji je uživo! Ne vjerujem što vidim. Zadivljen sam, fasciniran i ponosan! Ne skidam pogled s njega sve do ulaska u kafić koji se nalazi u nekakvoj špilji odmah nasuprot hrama. Ljudi ne vjeruju što vide! Smijem se u sebi promatrajući im lica kroz naočale. Pitaju se kako je ovaj došao ovdje, a ne vide helikopter…

Odmor

Imamo dosta vremena i odlučujem da je za mene i moje tijelo najpametnije da se odmorim, da mi sve odtrne i da vidim na čemu sam. U kafiću me, na kraju špilje, prebacuju na separe i poliježu na bok kako bih se odmorio. Upravo to sam i napravio, a dok sam to radio malo sam se izguštao u soku i čipsu.

kafić uklesan u stijeni

Dobro je! Nakon jednosatnog odmora govorim sebi i ostalima da sam spreman „doživjeti“ hram i sve okolo. Gledam hram iz par pozicija i uživam. Teško je sa mnom, pogotovo uzbrdo pa ne forsiramo ništa dalje. Za kraj se spuštamo do samoga hrama. Od hrama me dijeli dvadesetak metara i jedva mi staje u kadar. Stvarno je impresivan! Koliko samo ljudi ovo propusti u zabludi misleći da je Petra samo onaj popularniji hram dolje?

Veličanstveni AD-DEIR!

Spust

Sve sam bio, ali nisam bio miran. Svjestan sam da smo se popeli, da smo uspjeli i da sam prva osoba na svijetu koja je to na ovaj način učinila. No, bio sam i svjestan da smo napravili tek pola posla. Za potpuni mir bilo je potrebno spustiti se natrag dolje i još doći u smještaj. Do tada još puno toga može poći po krivu. Od toga nas prvenstveno čeka 850 stepenica!

Krećemo nazad polako, ali sigurno. Vruće je za poludjeti! Opet udaram o kamenje i sve je gore i gore. Zalijevam se po glavi, namačem maramu vodom i stavljam oko vrata jer mi glava s njom jednostavno ne „diše“.

Spust

Nisi normalan!

Ne osjećam se dobro. Prošlo je kakvih sat vremena od početka spusta i imam osjećaj kako mi nešto s tijelom nije u redu. Osjećaj je ravan onome kao da mi je iz desnog guza izašla kost. Osjećaj je zapravo užasan! Taj me osjećaj ne napušta i polako paničarim u sebi. Pitam se što ako sam si stvarno nešto napravio? Onda ništa nema smisla, sve pada u vodu! Jebeš uspjeh i uspon ako sam se teško ozlijedio.

Prolazimo neki dio sa štandovima i govorim Khalebu kako ne mogu dalje. Govorim mu i da moram negdje leći, da je hitno i da moram vidjeti da li je sa mnom sve u redu. On to prenosi nekom beduinu, vlasniku štanda, koji kimajući glavom odobrava moj ulazak u „štand“. Taj „štand“ zapravo čine par drva i štangi preko kojeg su raširena šatorska krila. Dečki me prebacuju na pod, točno na nečiju pišalinu i stotine muha. Užasno smrdi, ali nemam izbora. Nisam psihički ok! Cure mi govore da nisam normalan, ali i njima odgovaram isto, da nemam izbora. I nisam ga imao! Nakon pola sat, osjećam da je sve ok i govorim da možemo dalje.

Kao u hotelu

Opet, sad već sat i pol nakon polaska, postaje mi slabo, pada mi šećer. Na svu sreću, reagirao sam na vrijeme. Spašava me čokoladica i vodom natopljena marama oko glave! Nastavljamo!

Nakon dva i pol sata bitke s 850 skliskih i nezgodnih stepenica, dolazimo do dna! Dolazimo do početka stepenica! Svima pada teret sa srca i osjeća se veliko olakšanje. Iako sretan, još me brine moje tijelo i da li je stvarno sve u redu jer sve boli, čudno mi je i masakriran sam od tog udaranja i svega. Ovjekovječujemo „povijesni“ trenutak grupnom fotkom naše sitne, ali dinamitne ekspedicije!

Gotovo!

Na dnu nas, s kakvih pedesetak metara, snajperiraju oni dosadni, kao kopriva, Jack Sparrowi. Skuplja ih se sve više i više mi se ne da tu provesti ni minute.

Bijeg iz Petre

Auti do ovdje ne smiju, pogotovo ne turisti. Vjerojatno lokalci i to samo u posebnim slučajevima. Kada sam birao svog vodiča i lokalca između Khaleba i Muhammeda, ovo je bio trenutak i apsolutna potvrda da sam dobro odabrao!

Khaleb je lukavo, kao lisica, noć prije ostavio auto negdje unutar Petre, objašnjavajući kome god da mu se auto pokvario i da će sutradan doći po njega. To je bio njegov plan koji me apsolutno oduševio i podržao sam ga!

Oduševljenje je trajalo dok Khaleb nije došao s autom po nas. To je bio sve samo ne auto. To je bio auto kojemu je gotovo pola toga falilo. Uopće ne znam niti kako je vozio. Živa komedija! Na moje prvo pitanje: „Kako ćemo mi stati u ovo maleno čudo?“, odgovara: „No worries my friend!“. Svima je bilo jasno da u auto stanemo samo nas dvoje s Khalebom i Rashidom.Trpaju mene i Gabi u auto i zatrpavaju nas dekama i madracem. Ne smije nas nitko vidjeti! Goga, Srebra, Teo  i Darijo odlaze pješke.  Khaleb pali cigaretu, navija arapsku glazbu, prebacuje u prvu i hvata svoj tigrasti volan.

Khalebov bolid

Po Petri doslovno vozimo reli. Šou! Lik nije čist! Govori nam: „Pst, pst, control!“. Auto je prepun dima, a mi zatrpani. Uvjeren sam da se izvana gotovo ništa ne vidi. Dolazimo do ograde i kontejnera koji predstavlja kontrolu. Khaleb naglo staje, mahne liku u stilu „e, evo me, sredio sam auto“, stišće gas do daske i nastavlja se voziti kao manijak. Arapska muzika trešti na maksimumu. Jebeno je, uživam! Smijemo se svi!

Ulazimo u Khalebovo i Rashidovo selo i parkiramo se pred Khalebovom kućom. Dolazi mu otac, brat i još neki klinci. Buraz mu je skroz kul, odmah sprdamo Khaleba za nešto. Prebacuju me nazad u veliki džip, pozdravljam se s Khalebovim bratom i krećemo prema parkingu na kojemu su nas Khaleb i njegov otac ujutro pokupili.

Voze li nas ravno u smrt?

Vozimo se tako nas petero, Khaleb, Rashid, Khalebov otac, Gabi i ja. Vlada dobra atmosfera i zadovoljstvo. Odjednom nas netko od njih troje upita za kombi. Govorim da nas voze na parking i da ćemo tamo izaći. Pitaju opet za kombi. Pitaju da li je to onaj crni? Postaje mi sve malo čudno. Dolazi i  pitanje da li imamo ključ od kombija kod sebe?

Fak! Prolazi mi u milisekundi trideset stvari kroz glavu. Prva je da nam hoće uzeti kombi. Pitam se je li moguće da se ovo dešava, nakon svega? Nakon toliko muke? Kako sam glup! Kako sam ovo dopustio? Kako sam se tako glupo prepustio apsolutnim strancima? Usred ničega smo. Bez ikakvog truda mogu nas na licu mjesta ubiti, izbaciti i nitko nas nikada ne bi pronašao.

Ne snalazim se sa svim tim mislima u glavi. Gabi ide bolje. Govori im da je ključ kod Tea (ali je kod nas) i da ne trebamo do kombija. Vidim da je skužila spiku i nadovezujem se da nas zapravo ostave kod štandova blizu Visitor centra. Moram priznat da sam se malo ukenjao!

Jeste li za čaj?

Vozimo se tako pet minuta. Atmosfera je čudna i neobjašnjiva. Napeto je! Zrak je napet! Guzovi stisnuti na najjače. Tko preživi, pričat će! Nakon pet minuta vidim Visitor centar. Isuse Bože, kako sam samo odahnuo! Govorim im da nas tu ostave. Pokazujem to i sa svojom gubavom rukom, ali to nema prevelikog efekta i smisla kada nitko ne vidi gdje pokazujem.

Svi izlazimo van, naših još nema. Jadni, još su morali sve ono proći pješke. Umanjujem to činjenicom da će barem još jednom za kraj vidjeti Treasury. Tako je to, svakome nešto! Njima Treasury, a nama reli kroz Petru i strah od rezanja glava. Dobar trejd!

Grlim se redom s Khalebovim ocem, s Rashidom i na kraju s Khalebom. Fotkamo se i opraštamo. Zovu nas navečer u svoje selo i u svoj dom, na čaj. Isuse! Razmišljam o tome da li sam zaista prije deset minuta mislio o tome da će nam ovi ljudi rezati glave? A oni gostoljubivi, spontani i divni!

Rashid, Khaleb, Khalebov otac i ja

Iako bih najradije sada odmah otišao tamo i proveo tri dana u njihovoj kući ispijajući čaj, nažalost moram odbiti. Odbijam jako teška srca i neizmjerno se zahvaljujem na svemu! Jednostavno smo premrtvi, kao i naši ostali suputnici. Svima je na pameti odmor, smještaj, hrana i tuš! Meni je uz to sve još i moje tijelo. Pozdravljamo se i odlazimo do štandova. Tu kupujemo magnetiće i pričamo prodavačima što smo upravo napravili. Ne vjeruju pa im pokazujem fotku s vrha. Oduševljeni su! Nevjerojatno im je što nam se nikakve novine ili televizija nisu javili.

Konačno dolazimo u smještaj! Prašnjav sam ko nikada, smrdim i bolesno sam strgan. Pravac ravno u krevet i provjeriti tijelo. Tek kada mi je rečeno da na tijelu nema ni ogrebotine, rekao sam sam u sebi: „Uspjeli smo!“.  Sada se mogu veseliti! Popeo sam se na jebeni Monastery!

Inat velik ko kuća!

Značilo mi je to užasno puno. Puno više nego što sam ikada na van pokazao. Bio je to moj vjerojatno najveći podvig koji sam napravio. Bio je to nevjerojatan osjećaj slobode i pobjede, pobjede samoga sebe! Popeo sam se gore prvenstveno radi sebe, ali i radi drugih kojima sam htio pokazati tko sam i što mogu kada nešto zacrtam, bez obzira na invliditet. Htio sam im svima zatvoriti usta i dokazati da se sve može – kada se hoće!

Zamislite satisfakciju kada je onaj Jordanski vodič s početka priče morao podijeliti moju fotku na svom Instagramu?!


Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?

Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod  🤗🙏

Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇

https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/


Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:

Ime: SLAVEN ŠKROBOT

Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.

IBAN: HR3723600003118713052

Swift / Bic – ZABAHR2X

Opis plaćanja – DONACIJA


PayPal email: skrobirobi@gmail.com


KEKS PAY – 091 5150 980

Moglo bi vam se svidjeti

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više