Budimo se debelo prije izlaska sunca kako bi se spremili i krenuli u 07:00, kako je bilo i dogovoreno. Iako smo mogli ostati spavati puno duže, želja da iskoristimo dan bila je jača od nas. Dogovorili smo da idemo u Lake Manyara Nacionalni park koji nam uopće nije bio u planu i da okušamo našu sreću. Da li smo je do sada imali? Rekao bih da jesmo i nismo!
Jutarnji pogled iz šatora
Danas se bilo nešto lakše probuditi. Možda sam bolje spavao, a možda je samo do pogleda koji me dočekao čim sam otvorio oči? Prva stvar koju provjeravam nakon pogleda i koja mi remeti podsvijest već par dana su stopala! Dobro su! Još natečena, ali puno bolje od prijašnjih dana. Hvala Bogu, konačno malo unutrašnjeg mira! Moram priznati da me to dosta mučilo i da sam bio poprilično zabrinut, pogotovo prvoga dana safarija. Ne pričam o tim stvarima puno, pogotovo na glas i to mojim suputnicima. Da li ih samo ne želim opterećivati tim stvarima ili nešto drugo, ne znam. Samo znam da često imam te neke unutarnje psihičke bitke vezane uz svoje stanje s kojima se borim sam. Pomiren sam s time i to tako očito mora biti.
Oblačim se opet lagano svjestan da će temperatura ubrzo naglo rasti. Koliko god mi pasala toplina, temperature koje sam iskusio dan prije u Tarangireu jednostavno su previsoke i takva me pregrijavanja užasno iscrpe. Krećemo iz kampa točni kao urica i ostavljamo ga da se kupa u zrakama izlazećeg sunca. Srećom, Lake Manyara je blizu pa nemamo tri dana jahanja u džipu kojeg nam je svima već pomalo dosta. Vjerojatno su nam svima misli već pomalo usmjerene prema onim rajskim plažama Zanzibara.
Pozdravljamo naš šator “Gnu”
Lake Manyara
Iz neke duboke zamišljenosti budi me, kao od drveta izrezbaren, ogroman znak s lavom koji leži na grani drveta. Osim naznake kako ulazimo u Lake Manyara Nacionalni park, na znaku piše i „Home of tree climbing lions“. Kakvi faking lavovi koji se penju po drveću? Mogu li samo vidjeti tog geparda i otići na Zanzibar?
Prolazimo check point, pokazujemo karte dok nam se mladi portiri sramežljivo smješkaju i ulazimo u park. Na samom ulazu prolazimo kroz ogromna vrata/prolaz koja kao da više najavljuju ulazak u Jurski park nego u neki tamo parkić s jezercem i lavovima koji se penju po drveću. Pitam se, hoću li barem te lavove vidjeti?
Odmah na ulazu s lijeve strane dočekuje nas cijela grupa majmuna babuna, takozvana izvidnica. Prvi, najistureniji je naravno gazda. Koliko god nam bili kul, pogotovo što ih vidimo tako izbliza, ne možemo se oteti dojmu i prestati smijati jer gazda besramno pred nama nateže ćunu.
Besramnik
Ili Lake Bara?
Ukucate li „Lake Manyara“ u Google i kliknete li na fotografije, vjerojatno ćete već nakon prve tri fotke biti oduševljeni. Na fotkama se nalazi jezero, a ispred njega u više redova svakakve životinje. Tu su flamingosi, bivoli, gnuovi, žirafe, nilski konji pa čak i nosorog!
Da, nas naravno nije dočekalo ništa od toga! Dočekala nas je jedna sasvim obična bara s patkama! Kakve patke, čovječe? Ideš tražiti geparda, leoparda ili pak te lavove koji se penju i dočekaju te patke!? Naravno da je jezero gotovo presušilo i ako ovdje ičega ima, to je duboko prema sredini jezera što nama nikako nije dostupno. Vozimo se dalje po parku i stvari se ne mijenjaju previše. Susrećemo razne ptice i bivole, i to je sve što vidimo u sljedećih pola sata.
Džungla
Ostavljamo baru iza sebe i ulazimo u unutrašnjost parka, ravno u šumu. Pusti krajolik mijenjamo za gustu šumu nalik džungli. Ovdje ti lavovi ili leopard mogu biti svugdje! Koncentriram se kao nikada, oči mi lete gore dole, a vrat lijevo desno. Primjećujem da kod ostalih koncentracija opada, s razlogom, ali tjeram ih da se koncentriraju.
Iako sam oči opet skoro izbio iz glave i strgao vrat, ništa osim jednog jedinog majmuna, potoka i bezbroj krošnji nismo vidjeli. Ubrzo nam se opet otvorila čistina na kojoj smo vidjeli neku čudnu pticu i par zebri. Ta nas cesta dovodi ravno do natkrivenih kućica koje su predviđene za piknik. Pitam se kako to tu funkcionira? Izađeš van na piknik i onda dođe onaj lav s drveta i pojede te ili? Za potpuni dojam tu su okolo razbacane i lubanje raznih životinja. Prepuštam svima da izađu van i protegnu noge, ja ne trebam, hvala lijepa!
Market
Vrijeme je isteklo i potpuno praznih ruku napuštamo park. Bila je to naša zadnja šansa i ne mogu ne razmišljati koliko sam razočaran. Hoću li ikada opet u životu ići na safari? Ostao mi je dužan! Ne moram vidjeti te lavove koji se penju, ali geparda, leoparda i zalazak sunca s akacijom i žirafom moram! Ok, neću se žaliti ni ako vidim nosoroga izbliza.
Nakon kakvih sat vremena vožnje prolazimo još jedno klasično selo i dolazimo do marketa. Ne nije supermarket ili nekakav dućan, ovo je daleko od toga. Daleko lošije. Ovo su neke barake u kojima ljudi prodaju sve i svašta. Thomas nam govori da tu kupimo potrepštine za ljude koje ćemo kasnije posjetiti. Nemamo pojma o čemu priča, ali ono, prepuštamo se, „go with the flow“.
Zaustavljamo auto u nekakvoj uličici koja izgleda kao sve, samo ne sigurno. Nismo ni stali i evo ti ekipe! Njih desetak. Opkolili su džip i kreću s prodajom. My friend ovo, ono i te šprehe. Na mene su se okomila dva lika. Jedan ima rasta kapicu i djeluje zanimljivo dok mi drugi pokušava uvaliti neke dvije figurice koje mi izgledaju fora. „How much?“, pitam ga. Govori mi: „50 000“ tanzanijskih šilinga. Iznos, u glavi, pretvaram u američke dolare (22 USD) i dok smišljam taktiku o pregovaranju pitam ovog rastu kako se zove? Kaže lik: „Kolimba!“. Smijem se i sprdam ga da se zove kao i naša Kolinda dok paralelno smišljam što ću reći ovome drugome.
Izlazimo svi iz džipa i ekipa se odmah razmiče ugledavši kolica. Bubam ovom drugom 20 000 šilinga što je oko 10 USD. Govori mi da nema šanse, ipak je to ručni rad. Govorim sori, možda kasnije, ali po cijeni koju sam rekao. Napuštamo džip i ekipu i govorim kako mi nimalo nije ugodno ostaviti tamo vozilo. Thomas govori kako nema razloga za brigu. Ok, valjda je tako!
Prolazimo kroz štandove i sve djeluje jako raspadnuto i stvarno siromašno. Bez obzira na to, ima svega i svačega. Sve je prepuno umjetnina, slika, rezbarija i rukotvorina. Kupio bih najradije sve! Iako me zanima sve, znam što će se dogoditi ako nekoga nešto pitam. Narajcat će se na mene i neće mi dati mira! No, kako me moj fizioterapeut zamolio da mu kupim mali bubanj, ugledavši ga, nisam mogao odoljeti pitati za cijeni. Bilo je dovoljno jedno pitanje i lik me pratio sljedećih deset minuta.
Skoro kao naš plac
Izlazimo iz te, prije svega, zanimljive džungle štandova i evo ti ovog drugog, frenda od Kolinde. „My friend, ten dollars, okay?“. Može frende! S 22 na 10, ja sretan, a vjerojatno i on. Uopće ne sumnjam da me svejedno spalio prodavši mi figure po deset dolara.
Dobro sam se uklopio…
Masai selo
Sat vremena nakon marketa stajemo nasred ogromnog polja, par metara od nekoliko blatnih bungalova koji predstavljaju Masai selo. Izdaleka vriskovi, smijeh i radost. Ljudi trče prema nama! Točnije djeca i žene. Dotrčavaju brzinom munje, ali staju ispred džipa i sramežljivo i znatiželjno prilaze.
Masai selo
Smješkaju se i zainteresirano pokazuju prstima prema Thomasovim tetovažama na rukama. Tko zna, možda tako nešto vide po prvi puta u životu? Oduševljeno ga dodiruju po tetovažama na ruci vjerojatno ne imajući pojma što je to. Ne znaš tko je više oduševljen, oni s tetovažama li mi s njihovom reakcijom.
Male stvari…
Dajemo im sve što smo kupili na marketu. Tu su riža, ulje, voda i najvažnije od svega, plave lizalice! Gabi vadi moja kolica i svima nastaje jedan veliki upitnik iznad glave. Naravno, djeca su djeca pa tako mala curica, bez pardona, sjeda u kolica i svima izmamljuje osmijeh od uha do uha. Svi imaju od lizalica plave jezike pa to još dolijeva ulje na vatru. Pitam se, tko je koga danas ovdje zabavio i usrećio više?
Osmijeh govori sve
Ovo ne možeš kupiti...
Promatraju me kao da sam pao s Marsa, promatram i ja njih. Nevjerojatno je koliku toleranciju imaju na dosadne muhe. Djeca doslovno imaju cijela lica prekrivena s muhama. Dolazi tata mata – poglavica! Izgleda zajebano i opasno. Navodno je on otac svoj ovoj djeci i muž svim ovim ženama. Ne zvuči loše, moram priznat. Doduše, ono što zvuči loše jest to da muškarci ovdje zapravo tuku žene kao dio tradicije. To je ovdje sasvim normalna stvar.
Za oko mi zapinje preslatka curica kojoj pokušavam saznati ime. Zove se Esta! Ne samo da je preslatka, već ima i posebno ime. Posve sam očaran. Sve žene, iako skroz kratkokose radi higijene, djeluju neobično, egzotično i ženstveno što me iznenađuje. Ima nešto u svakoj što bih mogao dugo promatrati.
Odlazimo do njihovih kućica i svi ulaze unutra kako bi vidjeli u kakvim uvjetima ovi ljudi – Masai žive. Ja ostajem vani jer je ulaz preuzak i pokušavam pronaći Estu. Ne ide mi. Nažalost nisam ju više vidio. Do mene dolazi Masai dečko od kakvih 18 godina. Upoznajemo se, zove se Peter. Pomalo mi je smiješno kako nemaju ništa, ali Peter npr. ima poprilično dobru čuku na ruci dok neki iz sela imaju i mobitele. Pričam s Peterom, govori dobar engleski jer ide u školu i tamo ga uči. Najveća želja mu je dobiti laptop!
Peter i ja
Vraćamo se nazad do džipa i imam čast fotografirati se s gotovo cijelim selom. Pored mene stoji poglavica i ništa mu nije jasno. Udara svojim štapom po kolicima u nevjerici, pitajući se što je to ili od čega je to napravljeno? Gestikulira rukama i vidim da ga zanima što mi se dogodilo. Uključuje se još jedan Masai koji mi je cijelo vrijeme bio iza leđa pa ga nisam vidio. Čovjek je na 33+ stupnjeva u debeloj zimskoj jakni s osmijehom od milijun dolara (fali mu pola zubiju – nazvat ćemo ga Smješko) i kužim da me ni on, ni poglavica apsolutno ništa ne razumiju.
Blažen među ženama
S ekipom
Smješko hvata kolica za ručkice i počinje me gurati. Ok, prepuštam se. Navigiram ga pokazujući rukama smjer. Ne vidim ga, ali ga čujem kako se smije. Samo si zamišljam taj njegov osmijeh i vidim ga kako me gura. Smiješno je i meni! Zaustavljamo se da nas fotkaju i nastavljamo. Ovo ne možeš ni s Mastercardom kupiti.
Smješko
Pozdravljamo se sa svima i krećemo prema aerodromu. Žao mi je što nisam vidio Estu. Nitko ju nije niti fotografirao. Pitam se koliko ću dugo pamtiti njezino lice i osmijeh?
Ulazimo u Arushu, jedan od najvećih gradova u Tanzaniji. Vlastitim očima gledamo definiciju kaosa. Ne zna se tko tu pije, a tko plaća. Svi su kao navinuti. Sva vozila, pogotovo kombiji, okićeni su kao za Božić. Svašta smo vidjeli, a jedan je cijeli bio oblijepljen slikama poznatih repera. Ljudi leže uz cestu, neki spavaju, a neki odmaraju u tačkama. Motori, pješaci, biciklisti, auti, kombiji, kamioni – svi u istoj traci. Svašta se tu i prodaje, sve je šaroliko, siromašno, kaotično i pomalo ludo. Vrhunac je bio kada sam vidio kako trpaju kozu ispod sjedala od kombija.
Aerodrom
Stižemo na aerodrom i to na knap. Pitanje je hoćemo li stići? Thomas još mora vratiti džip! Sranje! Nećemo stići! Što ćemo? Thomas nam govori da idemo bez njega i da će nas on stići. Ali ne možemo bez njega jer su sve karte na njega!
Daje mi svoju putovnicu ili kreditnu karticu (ne sjećam se) i krećemo bez njega. Upadamo unutra kao kauboji i odlazimo ravno na check in. Imamo svega par minuta! Žena na pultu nam govori da joj treba još neki drugi dokument od Thomasa, nešto što nisam imao. Na moju šokiranu facu još nestaje struje na cijelom aerodromu. Ma je li moguće? Šaljem Thomasu poruku na WhatsApp u kojoj ga molim da mi odmah pošalje sliku drugog dokumenta! Hvala Bogu, šalje mi odmah. Vraća se struja, pokazujem sliku, žena nešto tipka i pušta nas, mene prvoga.
Čekam s druge strane svoju ekipu i primjećujem da lik pored mene, zaposlenik aerodroma, sa znatiželjom bulji u moju rupicu na vratu. U minuti mu objašnjavam sve i saznajem da se zove Koka. Valjda? Prolazimo security i spori su da ne mogu biti sporiji. Pitamo se da li je naš avion već otišao. Ispituju nas za svaku moguću glupost što je. Alo, kasnimo na let! U tom trenutku dolazi Thomas i nestaje struje! Ne stvarno, je li moguće? Oni sada ručno pregledavaju torbe jer rendgen ne radi. Isuse!
Oke, prolazimo i to i dočekuje nas žena s brutalnom frizurom i govori nam kako naš let kasni. Ah, welcome to Africa my friend! Što ovdje ne kasni i nije sporo? Lijepi mi kod na kolica i slobodni smo čekati let u čekaoni.
Fejk?
Dečki me stavljaju na klupicu kako bih malo odmorio guzicu jer me čeka još par sati sjedenja. Između ostalog, avion kasni i tko na kada će doći. Vruće je kao u paklu! Zalijevam glavu jer je nepodnošljivo!
Ono kada improviziraš…
Sat i pol kasnije, po nas dolazi namrgođena djelatnica. Nisam odmah skužio je li muško ili žensko…da…toliko namrgođen/a! Govori mi da je vrijeme za polazak i pokazuje prstom prema avionu, malom propelercu! Oh, ne! Objašnjavam kako dečki trebaju sa mnom radi prebacivanja, ali ne da se mrgud. Natežemo se i popuštam. Mislim si, tko te j, nosi me onda ti!
Hodamo prema avionu taman u vrijeme zalaska. Lijepo je sve! Sve osim mrguda, ali oke, idemo na Zanzibar! Idemo na more, na ocean, i to indijski! Otvaraju se vrata aviona i to ne bilo kako, netko ih je povukao sa štrikom. Mrgud shvaća da je zajebao/la, miče se i prepušta stvar dečkima. Smještamo se na sjedala nakon valjda najtežeg ulaska u avion, ikada.
Zanzibare dolazimo!
Uzlijetanje ili bolje rečeno skoro raspadanje aviona prolazi uspješno, stisnutih guzova. Oke, ne letimo tako visoko, možda i preživimo ako padnemo. Koncentriram se na zalazak sunca, prekrasan je! Brzo pada mrak i jedino što, prije slijetanja, uspijevam vidjeti jesu svjetla glavnog grada Zanzibara, Zanzibar city-a! Nisam očekivao da je tako velik!
Točno na vrijeme!
Slijećemo! Opet stisnutih guzova, za promjenu. Da bar više nikad ne moram ulaziti u prokleti propelerac! Ne znam koliko je sati, ali brutalno je vruće i još puše jako topao zrak. Ovako nešto još nisam iskusio, vlaga je visoka i teško je za disati, nešto kao južina, samo 30 puta gore! Na zgradi aerodroma dočekuje nas natpis „Karibu Zanzibar“ što u prijevodu znači „Dobrodošli na Zanzibar“.
Karibu Zanzibar
Ulazimo u nekakvu prostoriju gdje nas čekaju formulari koje trebamo ispuniti i pitanje da li smo cijepljeni protiv žute groznice i imamo li žuti karton? Hehe, e rista, jesmo i imamo. Nemam mira pa mu postavljam pitanje: „Što bi bilo da nismo cijepljeni?“ Govori da bi se cijepili na licu mjesta za 50 USD. Još mjesec/dva prije puta svi smo se cijepili protiv žute groznice, a ja uz to još i protiv trbušnog tifusa. Protiv malarije cjepivo ne postoji pa smo za nju uzeli antimalarike, ali ih nismo, radi nuspojava, htjeli piti prije puta.
Ah ta papirologija…
Pošto kila?
Predajemo obrasce i na putu prema izlazu u mračnom hodniku uočavam stočnu vagu. Prolazi mi kroz glavu da bi se mogao vagati jer je to jedini način da vidim koliko imam kila. Zaustavljam sve, pokazujem na stočnu vagu i govorim da bih se htio ići vagati. Svi se okreću prema meni i u isti glas, nikada suglasnije, govore: „Daj odjebi!“. Ponekad i nije dobro što se stalno zajebavaš jer ljudi često misle i kada i ozbiljan da se šališ, kao i u ovoj situaciji.
Pomalo tužan jer neću konačno saznati koliko kg mišića imam, stižemo na parking. Zapravo, to mračno mjesto bez javne rasvjete, prepuno automobila s upaljenim svijetlima i hrpetinom ljudi koja se dere kao da smo na aukciji pokušavajući oteti svakog turista, više liči na plac nego na parking.
Ne znam ni samo kako se snalazimo u tom kaosu, ali trpamo se u dva auta. Ja sam u prvome s Ninekom, Gabi i taksistom dok su Martina, Tina i Grega s Thomasom u autu koji će biti naše vozilo sljedećih par dana. Nadam se da nismo ostali bez koje torbe, ali i da što prije odemo iz ovoga užasa. Doslovno su se posvađali oko toga tko će nas voziti.
Iz kaosa prelazimo u totalnu mrakaču i apsolutnu tišinu. Nema autiju iz kontra smjera, nema javne rasvjete, cesta je puna rupa i sami samcati smo. Na radiju neki lik drži govor. Zvuči kao neki diktator. Ne mogu baš biti direktan pa idem okolnim putem, prvo ime kao gospodin čovjek, zatim pitanje, dva, i onda bam, tko priča na radiju?
Taksist se zove Abdulh. Ima dvadeset godina, studira i naravno, obožava nogomet. Svi padaju na nogomet. Nažalost, navija za Chelsea. Tko je diktator na radiju, pitam ga, ali izostavljam „diktator“. Govori mi da je to predsjednik koji drži govor o industriji i tko zna čemu. Nekako mi je to klimavo, ali oke, fora mi ga je slušati pa se prepuštam.
Odjednom, usred ničega, zaustavlja nas policajac. Abdulh izlazi van i nešto se oni tamo rječkaju. Vraća se i traži nas nešto novaca, točnije 2.5 USD-a. Daje novac policajcu i vraća se u auto. Pitamo ga što je bilo i govori nam da je to normalno, policija je užasno korumpirana, zaustavljaju turiste, izmisle razlog i traže novac. Čitao sam o tome prije puta, ali nisam očekivao da će i nas baš odmah zaustaviti.
Infrastruktura ne postoji. Prolazimo štandove, trgovine i neko selo, sve je u mraku. Nakon jednog sata vožnje ulazimo u naše selo, Jambiani! Cesta postaje grozna, gora nego na safariju. Ja doslovno skačem s jednog kraja sjedala na drugo dok mi koljena lete suprotno udarajući po svemu. Ulazimo među nekakve nastambe. Cesta je pješčana i prepuna velikih rupa. Iz mraka se, tu i tamo, pojavljuje neki random čovjek koji ili hoda kao zombi u mraku, ili spava uz cestu. Pa što ti ljudi rade? Uskoro nam pored auta izletavaju krave! Sve izgleda kao da je ovdje nedavno eksplodirala atomska bomba, a mi se vozimo kroz posljedice svega toga.
Apokaliptično
Savera Beach Houses
Desetak minuta vožnje kroz selo, skrećemo desno, zaustavljamo se i trubimo pred vratima. Ona nam otvara stariji ćelavi gospodin nalik na Indijca. Otvaraju nam se vrata raja! Za ovaj smo resort svi jednoglasno odlučili, a mene su kupile njegove savršene palme!
Mi dolazimo nešto prije ostatka ekipe, ali ne da mi ih se čekati u autu. Dosta mi je svega, boli me dupe, vruće mi je i vadite me van na zrak, vjetar, pijesak i ocean! Nino i Gabi vade me van iz auta i pri samome izlasku uočavam jedan od najljepših prizora koje sam vidio. Visoke, lijepe i elegantne palme njišu se na jakom toplom vjetru, a prazan prostor između krošnji ispunjava nevjerojatno zvjezdano nebo. Osjećam neki apsolutni unutarnji mir, prepuštenost i sreću, to je to, kupljen sam!
Slabo se vidi i slikano je s mobitelom ali da…
Do nas dolazi neki drugi tip, puno viši od onoga na vratima i pozdravlja nas simpatičnim smiješkom. I ovaj mi izgleda kao Indijac! Zove se Savio, vlasnik je resorta, i naravno, Indijac je! Čini se jako kul, onako surferski kul.
Dolazi i ostatak ekipe i Savio nas poziva da dođemo u bar na večeru, iako je poprilično kasno. Cijeli resort smješten je na samoj plaži. Broji pet malenih kućica koje su prvom redu do mora i oko kojih se nalaze prekrasne palme. Bar je cijeli napravljen od drveta, kao u filmovima i nalazi se nešto ispred kućica, odmah na plaži.
Smještamo se u bar i tu nas dočekuju Savio i onaj ćelavi s vrata – stric od Savija. Dok čekamo hranu pričamo o svemu i svačemu. Užasno je toplo, bez obzira na to što je već kasno i puše vjetar. Govore mi da je ovdje uvijek tako! Ajme, pa ovaj je otok stvoren za mene, 24/7 bez majice! Stiže hrana! Ne sjećam se što smo jeli, ali bilo je svega i bilo je fino! Još nisam na tom nivou, ako ću ikada i biti, da se sjetim slikati apsolutno sve.
Siti i umorni odlazimo na spavanac. Gabi i ja dobivamo kućicu najbližu oceanu. Ne trebaš ni izlaziti van, iz kreveta vidiš palme, tirkiz, pijesak i ocean! Klime nema, ali zato imamo ventilator. Ne palimo ništa zbog Gabinih sinusa i tako odlučujemo ići spavati, iako je poprilično vruće i teško za disati zbog vlage. Spavao sam dobro sve dok se usred noći nisam probudio zakuhan do te mjere da sam na sebe trebao stavljati mokre ručnike kako bih se ohladio. Opcija spavanja bez ventilatora više nije dolazila u obzir i od tog se trenutka ventilator više nije gasio!
I konačno krevet!
