Home Afrika Tanzanija – Zemlja osmijeha 5. Dio (Nacionalni park Tarangire)

Tanzanija – Zemlja osmijeha 5. Dio (Nacionalni park Tarangire)

by Slaven Škrobot
934 pregleda

Budimo se rano. Pogađate, nemam pojma kad! Hladno mi je i navlačim na sebe hudicu. Poprilično sam umoran, a ni moje tijelo nije ništa bolje, pogotovo noge. Razmicanjem zavjesa dobivam totalno drugačiju sliku cijelog okruženja od one sinoćnje. Čini mi se kao da se nalazimo usred nekog vinograda, a ne na safariju u Africi. S trijema nam se pruža pogled na dolinu i obradiva polja. Izgleda mi kao da ovdje jedino srna može zalutati, a ne slon, lav ili hijena koja mi po noći nije dala spavati. Napuštamo šator imena „Gnu“ i odlazimo na doručak. Thomasa, kao i hranu da se slegne, čekamo na istom platou na kojem je sinoć gorjela vatra dok smo uživali u pogledu na zvjezdano nebo. Sve je počišćeno, nova drva spremna za loženje.

Karatu

Na putu prema Tarangire Nacionalnom parku po prvi put prolazimo kroz Karatu po danu. Stajemo na benzinsku i odmah nas napadaju kroz svaki mogući prozor. My friend, Jumbo Mambo ovo – ono…žele nam prodati sve živo. Sve ih uporno i odlučno odbijamo, ali se ne daju samo tako. Za razliku od Arapa, ovi nisu nasrtljivi, napadni i bezobrazni. Na svako otkantavanje dobivam osmijeh i nešto tipa: „Welcome to Tanzania my friend!“. Ove je lakše odbiti jer su simpatični dok se Arapa malo bojiš i misliš da ti bi ti mogli nešto napraviti.  Ne promiče nam šareni kamion s velikom slikom Isusa i natpisom „God is great“.

Božji kamion
Prodaju se papuče
Prijepodnevna ćakula
Uz cestu se stvarno svašta prodaje
I puno je zanmljivih "dućana"
Ode a nismo se ni upoznali...
Na svakome kutku je vidljivo siromaštvo
Sirotište
Bananko

Vozimo se kroz Karatu. Sve je siromašno i jadno, a opet šareno i veselo. To ti je Afrika. Uz cestu se prodaje svašta, od banana te raznog voća, papuča napravljenih od automobilskih guma pa sve do umjetnina i slika. Ubrzo skrećemo na makadam…

Baobab

Nakon kraće vožnje makadamom dolazimo do parkinga ispunjenog džipovima – došli smo do Nacionalnog parka Tarangire. Na putu smo prošli pored neke kul barake koja je vrvjela slikama i razno raznim suvenirima. Thomas je rekao da se vraćamo istim putem tako da sam u glavi već počeo kombinirati što ću sve kupiti.

Parking je sam po sebi atrakcija. Tu se nalaze slonovske lubanje i naše prvo i najveće drvo baobaba koje smo vidjeli. Po legendi je Baobab toliko naljutio Boga da ga je on iščupao iz zemlje i zasadio naopačke. Zato se drvo baobab naziva „upside – down tree“.

Stiskanje guzova

Ulazimo u park s ciljem da vidimo slona! Ovaj park najpoznatiji je po slonovima, a kako smo u Serengetiju vidjeli lavove i bivole, s vidikovca u Ngorongoro krateru nosoroga, odlučili smo igrati na sigurno i vidjeti slona. Sa slonom bi bili na četiri od pet što se velike petorke tiče. Falio bi nam samo leopard…Ja sam ionako samo htio vidjeti geparda, po mogućnosti u trku!

Ni dvije minute od ulaska u park s lijeve strane susrećemo četiri male divlje svinjice, a ispod drveta akacije stoji veliki, očito napaljeni mužjak slona! Svega sto metara od njega, i nas, nalazi se ženka. Bam! Odmah na početku dva slona! Da li je moglo biti lakše? Sada možemo tražiti geparde!

Svega par stotina metara dalje još jedan! Ovome smo se skroz približili, izgleda golemo i jako, jače od ona dva prethodna. Brsti travu sa surlom, a dok se pomiče nekako se naginje s jedne strane na drugu djelujući apolutno nepredvidivo. Nije nam svejedno, guzovi su malo stisnuti! Thomas nam govori kako je sve u redu, da budemo tihi i da ne radimo nagle pokrete. Objašnjava nam i slonovo ponašanje kada je agresivan.

Slon korača naprijed, a mi se svi cimamo i najradije bi napravili korak nazad, ali eto, ne možemo, u autu smo. Thomas nas smiruje, objašnjava kako je sve pod kontrolom i govori da ne brinemo. Kiflu da se ne brinem, osjećam i u Thomasovom glasu da mu nije svejedno. Slon nam se i dalje približava, ja se ionako ne mogu pomaknuti! Thomas je već jednom rukom na volanu. Slon nam prolazi doslovno dvadeset centimetara od džipa i osjećam se kao u Jurskom parku. Srce mi lupa, malo sam se ukenjao! Još su nam samo falile čaše s vodom koje bi se tresle, kao u filmu. Ogroman je! Da je htio mogao nas je doslovno zgnječiti! Ispuhujemo i gledamo kako odlazi mašući repom i slatkom guzom.

Slon na slonu i opet slon!

Slonovi, koji baobab, koja antilopa i gazela, slonovi, baobabi i opet slonovi. Tako nekako tekao je raspored viđenog. Nismo bili niti sat i pol u parku i već smo vidjeli sigurno pedeset slonova. Ne znam zašto, ali postali su mi, na neki način, dosadni i više me nisu zanimali. Htio sam nešto novo i uzbudljivo! Monotoniju i dosadu ipak su mi razbili mali slonići, nojevi i mungos koji je virio iz termitnjaka.

Park je velik svega 2 850 kilometara kvadratnih i na tom se području nalazi oko 300 slonova. Usporedite to s 30 000 kilometara kvadratnih NP-a Serengeti. Ne znam, Serengeti mi je onaj pravi safari u svakom smislu te riječi dok mi se Tarangire više čini kao pitomi i uređeni park za slonove.

Najstrašniji trenutak u Tanzaniji?

Vozimo dalje, nema slonova!? Mislim si, konačno mali predah od slonova. Odjednom, ravno ispred nas ogroman slon! Ne djeluje mi nešto najbolje raspoloženo. Naprotiv, djeluje mi kao da nešto želi razvaliti. Npr. naš džip? Iz brojnih pregledanih dokumentaraca znam da slonovi mašu ušima kada se ne osjećaju sigurno. Thomas nas opet umiruje i govori kako slonovi pokazuju jasne znakove kada žele napasti.

Thomas : „Prvi znak je kada slon počne mahati ušima.“

(Slon već maše ušima i polako kreće prema nama!)

Thomas : „Sve je ok, ne brinite, problem je kada počne mahati nogom!“

(Slon počinje mahati nogom!)

Thomas : „Ne brinite, samo će nas proći, vidite kako mu je surla opuštena?“

(Slon ubrzava korak i diže surlu prema nama)

Ja : „Ok, mislim da bi trebali u rikverc?“

Thomas: „Ok, nije sretan!!!“

(Vodič pali auto i bježimoooo!)

Vozimo u rikverc, a slon trči prema nama. Na sreću, duplo smo brži od njega iako nam džip ima 100 godina. Slon vrlo brzo odustaje. Odlazi u drugom smjeru i dalje protestirajući sa surlom prema nama. Baš smo se prepali svi skupa. Kada se nađeš s ovakvom mrcinom, jedan na jedan, zapravo shvatiš koliko su oni moćni, a koliko mi nismo. Da je brži, doslovno bi nas mogao sprešati. Sva sreća da danas moram ići na wc, nakupilo mi se sve od ovih slonova.

Pa je li moguće?

Stižemo do nekakvog kampa i tu bi trebali malo odmoriti i popiti cugu. Ne bunim se, postalo je vruće za popizditi! Prolazimo pored šatora/bungalova u nizu i dolazimo do ogromne terase s koje se pruža pogled na cijeli Tarangire. Nešto gušću i zeleniju savanu, od one na koju smo navikli, dijeli rijeka u koju su, kao naručeni, na kupanje stigli slonovi.

Sjedamo za stol, naručujemo cugu i ne prolazi ni pet minuta, a ja osjećam da mi se piša. Gabi me pomiče dvadesetak metara sa strane, u hlad i zbunjeno se okreće prema meni: „Imamo problem, uzeli smo samo jedan jedini kateter sa sobom“. Mislim si, pa kako? Rekao sam joj još sinoć da ih stavi u ruksak jer ih više nije bilo. Tada joj se nije dalo i eto, danas smo zaboravili katetere.

Vani je preko 33 stupnja, a sparina doslovno ubija. Moram se hladiti, moram hladiti tijelo i moram se hidrirati. No, kako ću piti ako imam jedan jedini kateter koji ću sada iskoristiti? Doslovno smo tek na početku dana. Ne znam da li mi se jače piša ili sam više zabrinut? Čovječe, Bogu sam iza nogu, a ja imam jedan jedini kateter. Od smještaja nas dijeli najmanje dva sata vožnje tako da ta opcija definitivno pada u vodu. Što učiniti? Što uopće mogu? Ništa!

Odlučujemo se na drastičan, ali jedini mogući potez. Kateteriziram se s jedinim preostalim kateterom i nakon korištenja ga vraćamo u ambalažu i spremamo za kasnije. To se nikako ne preporuča raditi. Jednostavno sam bio bez ikakvih drugih opcija. To me, kao i ono što će se kasnije ovoga dana dogoditi, koštalo poštene upale mjehura pri povratu u Hrvatsku.

Za promjenu – još malo slonova!

Još smo neko vrijeme proveli na terasi te je Thomas rekao da je vrijeme za pokret. Idemo u nekakve kružne tokove. Kakve kružne tokove? I stvarno, dolazimo do prvog od mnogobrojnih kružnih tokova s kojih postoji veća šansa vidjeti nešto. Naravno, ni g od geparda, ali zato su tu neke blesave ptice, antilope, majmuni i u daljini nabrijani mužjak slona!

Odjednom netko vikne: „Slonovi“! Opet slonovi? Polako se spuštaju do rijeke, prateći prvog slona koji ispituje teren. Oh, krasno! Izdišući od zakuhanosti, pomislim kako ćemo sada ovdje provesti neko vrijeme gledajući slonove. Ipak mi više paše kada se vozimo, zrak ipak struji i puše po meni. Pomirem s činjenicom da ovdje ostajemo neko vrijeme, guram glavu kroz prozor i molim Nineka da me zalije. Uz to, dobivam i hladnom vodom natopljeni ručnik oko vrata.

Slonovi dolaze do vode i počinje kupanac. Dolaze i ostali džipovi i ubrzo nastaje poprilična gužva. Onaj veliki, alfa mužjak slon sav se uzjebao i kreće prema rijeci i drugim slonovima, a oni kreću prema njemu. Mislim si kako bi sada mogla nastati totalna pizdarija, a mi smo se, glupi ljudi, toliko nabili jedni na druge i zblokirali da nitko neće moći pobjeći. Ulaze te mrcine među džipove i stvarno ti nije svejedno kada tako hodaju pored tebe. Doslovno nas jednim udarcem mogu prevrnuti. Iako mi nije bilo svejedno, apsolutno se ništa nije dogodilo. Krdo se spojilo s nabrijanim alfom i krenuli su svojim putem. Mi smo, hvala Bogu učinili isto jer sam već počeo disati na škrge!

Idemo preko rijeke? Može, u snu!

Sve je nekako postalo monotono. Sve je već viđeno, osim geparda, ali s tim naravno nemam sreće. O leopardu niti ne razmišljam. Sunce, vrućina i sparina dolaze do vrhunca. Sada već i vožnja slabo pomaže. Vrtimo se po kružnim tokovima, ali na ništa novo i zanimljivo ne nailazimo. Malo nas nasmijavaju majmuni s plavim jajima koje Nino pokušava dozvati. Ne fermaju nas ni malo, naravno, ne nudimo ništa za jesti.

Ubrzo dolazimo na čistinu kroz koju vodi zemljana cesta. Primjećujem palme koje mi djeluju kao da ih je ovdje netko posadio. Razmišljam o razlici ovoga parka i Serengetija i o tome kako mi ovdje i dalje pola tog djeluje „uređeno“ od strane ljudske ruke. Koristim priliku i Thomas mi s nakupine grabi malo pijeska kako bih ga imao kao suvenir, s obzirom na to da pijesak skupljam. „Tamo naprijed je lokva, a nakon nje možemo prijeći rijeku“, govori nam Thomas po ulasku u džip. Slažemo se jer, zašto ne? Thomas stišće gas i punom brzinom prelazimo preko blatnjave lokve. Ja sam prošao najbolje, s blatnjavom rukom, a kako su prošli ostali, najbolje se vidi na fotografiji ispod.

Prljavci!

Dolazimo ispred rijeke i mjesta gdje bi ju trebali prijeći. Pogledavamo se i klimajući glavom odobravamo Thomasovu ideju. On stišće gas i naravno da se ukopavamo ravno na mjestu! Što nas više pokušava izvući van, to se više ukopavamo! Doslovno smo zapeli! Što sad?

Bila je to samo ideja…

Svi van i guraj! Naravno, osim mene. Ja kao nepokretna osoba ostajem u „nepokretnom“ džipu. Nepokretnije se još nisam u životu osjećao! Guraju svi, ali ne ide i ne ide. Dolaze nam u pomoć dva džipa i vuku nas van uz pomoć užeta. Pretpostavljam da ovuda više ne idemo…

Vozimo se nazad i kružimo parkom bez nekog plana. Zaustavljamo se na improviziranom mostiću i dok hvatamo lagani povjetarac, u daljini promatramo slonove kako se kupaju u malom jezeru. Ovo je možda i najgori dan što se vrućine tiče od kada smo došli. Doprinjelo je tome i to što sam malo pio pa mi se tijelo tim putem nije moglo hladiti. Kada ti se ovako nešto dogodi, barem meni, onda si psihički opterećen time i ja npr. pokušavam što manje piti. Od toga mi je, naravno, još toplije, a i jače me boli guzica. Ako me pitate kako je to dvoje povezano, nemam pojma, ali skužio sam da je to tako.

Teško je gledati u toliko vode a ne moći se okupati…

Ili još gore, gledati njih kako se kupaju

Ono što te uvijek na kraju oduševi na putovanju upravo su ljudi

Sunce se skrilo iza sivih oblaka, a sat je pokazao da je vrijeme da napustimo park. Zadnji prizor prije izlasaka – krdo slonova! Ne znam da li da se smijem ili plačem. Znam da bih trebao bit zahvalan što sam vidio slonove, ali baš toliko njih? Izlaze mi na uši! Pomalo razočaran opraštam se od Tarangire Nacionalnog parka.

Zadnji prizor prije izlaska iz parka

Vrlo brzo nakon izlaska iz parka, s desne nas strane zaustavlja grupa neodoljivih klinaca. Stajemo kako bi ih pozdravili i dali im sve što imamo. Tina ih fotka i izmamljuje im još veće osmijehe pokazujući im fotografije. Pristiže ih još, a mi smo već sve podijelili! Jadnog su Gregu posve opeljušili. To vrijeme koristim kako bih mokrio i kateterizirao se već korištenim kateterom. Iako mi je ta pomisao užasna, pogotvo s obzirom na to da se nalazimo u Africi i sve je prepuno bakterija, s druge mi je strane nekako drago da smo se snašli. Pozdravljamo ih i krećemo dalje, a kao poklon dobivamo plod od baobaba.

Kao što mi je i obećao, Thomas zaustavlja džip kod „štanda“ sa suvenirima. Pregovaram s prodavačem i kupujem masku od mahagonija. Naravno, i tu nas dočekuju djeca. Sve smo dali onima prije i jedino što nam je ostalo jest jedna čokoladica i par boca vode. Da vodu daš klincima kod kuće, oni to vjerojatno ne bi niti pogledali ili bi se čak i uvrijedili, ali ne i ovi klinci. Ova djeca znaju što znači voda i itekako ju znaju cijeniti. Nevjerojatno je bilo gledati kako tu bocu vode grle i cijene kao da su dobili najbolji poklon na svijetu. Teško ih je gledati tako siromašne i u kakvim uvjetima žive, ali nažalost nemamo im kako više pomoći.

Izgubljeni u Africi

Vrlo brzo nakon što smo se oprostili i od zadnjih klinaca pao je mrak. Dugim svijetlima pokušavamo vidjeti što više u mrklome mraku i iako se to tako možda ne čini, to je vrlo naporno kada ne postoji javna rasvjeta.

Kateteriziran i svjestan da idemo prema smještaju, u potpunosti sam se prepustio i priušio si popiti veliku količinu vode. Napravio sam to zato da bih se po dolasku u smještaj prije spavanja pomokrio, hidrirao i smanjio rizik od upale. Nisam ni slutio da nešto do smještaja može poći po zlu. Naravno da sam bio u krivu!

Nakon još jednog sela u mraku s lutajućim zombijima skrećemo prema našem smještaju ne znajući da smo zapravo skrenuli krivo. Vozimo se kroz nekakvu šumu s cestom od crvene zemlje. Nemamo pojma gdje smo, oko nas je apsolutna mrakača i pomalo je zastrašujuće. Vozimo se, lutamo, a grubi teren konstantno me baca kao vreću krumpira po džipu. Traje to i traje! Odjednom osjećam da ponovo moram mokrit! Najradije bih se ubio što sam onda popio onoliko vode! Ne mogu sada reći da mi se piša u ovoj situaciji. Svi su već ludi i gladni i svi jedva čekamo doći u smještaj. Svaki udarac gumom o neki kamen osjetim na poprilično neugodan način, kao da će mi trbuh eksplodirati. Šutim i trpim! Tek kasnije sam naučio da se nije dobro truckati tako s punim mjehurom jer je to isto jedna od stvari koja uzrokuju upalu.

Nakon, u mojoj glavi dugo vremena, konačno smo našli pravo skretanje i stigli u naš lodge. Ne znam ni sam koliko smo dugo lutali i koliko sam dugo trpio, ali bilo je sigurno preko sat vremena. Nemam pojma kako se nisam upišao!

Konačno tuš!

Odmah po dolasku otišli smo na večeru. Ne znam tko je bio gladniji. Nakon večere na red je došla vatra, vidikovac i pogled na zvijezdano nebo. Ostao bih ja cijelu noć, ali potjerali su me na tuširanje!

Nisam se tuširao šest dana i nakon tri dana safarija u apsolutnoj prašini, tuširanje je bilo veliko olakšanje. Ne znam ni sam koliko sam prašine u tušu ostavio.

Nešto najbolje što me moglo dočekati nakon svega, bio je topli termofor koji se nalazio u krevetu. Sutra se opet dižemo rano i nakon što posjetimo Lake Manyara Nacionani park, krećemo prema aerodromu s kojeg ćemo letjeti za Zanzibar. Zatvaram oči i razmišljam da mi je to možda i zadnja šansa da vidim geparda ili leoparda u divljini. Naravno, te misli popračene su razno razni zvukovima koji dopiru izvana, između ostalog i zvukovi hijena.

Za više fotografija i videa zapratite moj INSTAGRAM PROFIL

 

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više