Home Afrika Tanzanija – Zemlja osmijeha 4. Dio (Nacionalni park Serengeti)

Tanzanija – Zemlja osmijeha 4. Dio (Nacionalni park Serengeti)

by Slaven Škrobot
552 pregleda

Nemam blage veze kada smo se probudili, tko će to više pamtiti? U Africi je vrijeme relativan pojam i vremenski period od dva sata može značiti osam sati. Ovdje sve teče sporo, od vremena, rijeka pa do ljudi koji su najsporiji od svega u ovoj državi, ako ne i u svijetu. Nije ni čudo što im je glavna poštapalica „pole pole“ što u prijevodu znači „polako“. Zaboli njih kifla za sve, samo da je polako, bez stresa. Uopće se ne čudim da ne fermaju koronu ni dva posto!

Ono što definitivno pamtim su prizori, pogotovo ako se dižemo jako rano ujutro! Tada sam pomalo mrzovoljan pa blejim neko vrijeme u jednu točku kako bih se pribrao i profunkcionirao. Tog jutra blejao sam ravno u zavjese i pticu imena „Von der Decken’s hornbill“ koju smo već vidjeli dan ranije. Sad, mogao bih vam napisati kako se iza zastora prostire ogromna beskrajna savana, ali to bi bila laž. Nije da se ne prostire, samo ju ja nisam vidio. Ja sam vidio samo pticu i zavjese.

Ptica „Von der Decken’s hornbill“ na balkonu

Serena Serengeti Lodge

Nakon oblačenja, dolaženja k sebi i doručka, bacili smo se u razgledavanje našeg lodge-a. Što smo više vidjeli, to smo se teže mirili s činjenicom da ga ubrzo i napuštamo. Moje molitve, samome sebi, uslišane su pa sam tako i svojim očima ugledao tu savanu o kojoj vam iznad nisam htio lagati. Dalo bi se tu provesti nekoliko dana i odmarati, ne bih se žalio i ne bi mi ništa falilo. Zelenilo, bazen s pogledom na savanu, bungalovi i životinje koje okolo slobodno trčkaraju.

Neki bi sigurno preispitivali sigurnost ovoga mjesta s obzirom na to da ograda ne postoji i činjenicu da te apsolutno ništa ne dijeli i/ili štiti od npr. gladnog lava. O tome sam razmišljao i ja, od samog trenutka dolaska u ovaj lodge. Ta sumnja iznenada je splasnula kada sam ispred sebe ugledao, kao steroidima napumpanog i od stijene odvaljenog, rendžera. Brčići, tri različita maskirna uzorka i LA znak na kapi?  Ozbiljno smo ga doživjeli kada smo vidjeli da u ruci drži jebeni AK-47.

 

Odmah sam nabacio spiku, iskoristio invalidski šarm i lijepe oči. Zaboravio sam tipu ime, ako sam ga ikada i znao, ali je bio super. Vodi nas na vidikovac s kojeg se pruža još bolji pogled i priča nam o svom životu i poslu. Živi blizu Viktorijinog jezera, a ovdje je došao raditi kako bi prehranio obitelj. On je ovdje kratko i jasno – alfa i omega. U jednoj smjeni čuva lodge od nepozvanih gostiju dok je u drugoj rendžer i čuva životinje od krivolovaca. Ja ne bih bio ja da ga nisam izrešetao s milijardu pitanja. Rekao mi je da od životinja najviše poštuje lava. Razloga se, nažalost, ne sjećam. Čovječe, nisam napisao ni prvu stranicu, a već četvrte stvari se ne sjećam?

Vraćamo se na mjesto susreta, pozdravljamo se i koristim trenutak za fotku!

Safari!

Trpamo se u džip, a cure koriste zadnji trenutak za gledanje Lion Kinga. Što je to s curama i tim crtićem!? Obukao sam se lagano, iako je još rano ujutro i prohladno je.  Znam da će ubrzo zakuriti na 30+ pa želim prolongirati zakuhavanje. Osim toga, noge su mi i dalje natečene, doduše, nešto manje nego dan ranije. To me itekako psihički smiruje.

Pametniji za jučerašnji dan safarija, vežemo mi noge već na startu. Dolazi Thomas, dobivamo lunch pakete i krećemo na naš drugi dan safarija! Akacije mi, već na samome početku, uljepšavaju dan. Pitam se, što nije već dovoljno dobar? Prolazimo baru koja je neobično crvene boje, susrećemo velikog zbunjenog  guštera i dolazimo do hijene koja sama leži sjeni grma.Čini nam se, na prvu, kao ona od sinoć, ali približivši se bliže, uočavamo da ova hijena nije dobro. Ne izgleda dobro, ne diše dobro, možda je nastradala, a možda je bolesna. Nemamo što, nažalost joj ne možemo pomoći. Nemamo izbora i nastavljamo dalje. Tako očito mora biti – zaključujemo i teška srca prihvaćamo proces prirodne selekcije.

Skrećemo s glavnog puta. To je to – akcija! Želja mi je vidjeti geparda u punom trku! Oči mi plešu gore dolje dok vratom vrtim na sve strane, kao da ga nikada nisam ni strgao. Sve to u nadi da ću vidjeti geparda.

Sve je puno antilopa ili gazela. Čovječe, tko će više znati razliku. Previše ih je. Dosta mi je i gazela i antilopa, pa i zebri i gnuova. Želim vidjeti geparda! Dobro, želim vidjeti i lavove, žirafe, slonove i nosoroge. Neću se žaliti ni na zmiju! Ajde, ubrzo me uveseljavaju tri divlje svinje i poprilično veliki termitnjak. Muhe nas ubijaju, ali ne damo se smesti i ispustiti iz vidika tri hijene dobro sakrivene u visokoj travi. Ne znam što rade, ne mogu otići provjeriti, a sumnjam da bih i išao kada bih mogao hodati. Čini se kao da se igraju. S druge strane nas ometa ili bolje rečeno privlači glasna svađa i natjeravanje bande majmuna. Bome se fino mlate!

Serengeti

Pisao sam već ranije zašto sam odabrao baš ovaj park – majku svih safarija. Prostire se na površini od 30.000 kvadratnih kilometara. Možete li uopće zamisliti kolika je to površina? Može vam se dogoditi da u tjedan dana ne vidite niti jednu životinju, ali i da u jednom danu vidite sve. Sve ovisi o sreći!

Serengeti

Nama se osmjehnula kada smo ispred sebe ugledali džip s četiri oka znatiželjno uprta u krošnju visokog drveta. Odmah nam je bilo jasno da se nešto dešava. Približavamo se drvetu i visoko na grani uočavamo apsolutnu kraljicu Afrike – lavicu! Odmara i drijema, ne mareći previše za nas. Oči joj se sklapaju dok joj povjetarac lagano, u sigurnome hladu, hladi tijelo. Prekrasna je! Ima svježu ranu na trbuhu. Pitam se s kime se borila? Mora da je bilo nedavno.

U džipu pored našeg, nalazi se stariji par, sigurno imaju preko 65 godina. Inače su iz Texasa, ali žive u Engleskoj. Pazi ti njih, došli su u Tanzaniju, rentali džip i solo se uputili na safari! Nije im prvi puta, već su bili ovdje davne ’73. Pozdravljamo ih i nastavljamo!

Kad te prati sreća!

S obzirom na to da je park ogroman i da se zatvara u 18:00, a mi se nalazimo u pripizdini, krećemo prema izlazu. Zvuči možda smiješno što već „izlazimo“, ali do izlaza nam treba još gotovo cijeli dan. Počelo je fino pržiti i moram se hladiti (i konstantno razmišljati o tome). Hladim se namočenim ručnikom koji stavljam za vrat. Moje pišanje zahtijeva vratolomiju cijele ekipe jer izlaska iz vozila na safariju nema. Svi se nekako premještaju unutar džipa kako bi Gabi, sa skroz stražnjeg sjedala, došla pored mene i kateterizirala me.

Vozimo dalje! Ne usrećuju me više ni gazele ni impale ni antilope. Još me uvijek usrećuju predivne akacije kojih se jednostavno ne mogu nagledati. Odjednom se džip čudno drma. Thomas staje. Govori da nam je pukla guma! Je li moguće? Guma nam izgleda kao da je implodirala i onda kao da ju je na to još netko sažvakao.

Srećom, do nas ubrzo stiže džip s lokalcima. Pitaju nas da li trebamo pomoć? A, ne! Ti trebaš! Vade alat i bacaju se na posao. Mi, naravno, sve promatramo i čudimo se kao glupi turisti. Osim toga, pratimo oko sebe da nam se ne bi prišuljao npr. lav ili neka druga gladna životinja koja bi nas mogla pojesti.

Guma sređena! Thank you my friend! Ponovno smo na okupu u našem dobrom starom džipu, stisnuti kao srdele. Nastavljamo i pozdravljam posljednju akaciju prije prelaka iz savane u stepu, beskonačnu ravnicu i dolinu bez ičega na vidiku.

Stepa

Vozimo se dugom, ravnom i prašnjavom cestom koja beskonačnu stepu dijeli na pola. Užasno je drndavo i kao da mi netko kamenjem masira leđa i dupe koje me već polako počinje boljeti od sjedenja.

Oko nas se nalaze tisuće i tisuće zebri i gnuova. Pa koliko ih je, pitam se? Uvijek kad gledam dokumentarac navijam za slabijeg. Znači, u borbi zebre ili gnua protiv lavice, navijam za zebru ili gnua. E, pa neću više tako! Od sada navijam za drugu stranu. Stvar spašavaju nojevi! Hvala vam što ste me spasili!

Nakon kakvih sat vremena stižemo do odmarališta, a i mjesta na kojem se kupuju i ovjeravaju karte za park. Tu radimo pauzu i vrijeme koristim kako bih legao na pod, ispružio se, malo odmorio tijelo i potaknuo cirkulaciju kroz natečene noge. Ubilo me kontinuirano truckanje. Dupe mi je kao da me izbolo tisuću osa. Stvarno se volim voziti u autu, a i tko bi rekao da safari može biti naporan? Kako Thomasa neko vrijeme nije bilo, naravno da mi je na pamet pala ideja. Mene se očito ne smije ostaviti da razmišljam. Morao sam kopirati sestru i fotkati se na džipu! Dolazi Thomas, dolazi i Grega s pivama i krećemo dalje…

Kraljica stepe

Vraćamo se na dosadnu i prašnjavu cestu. Nagutao sam se prašine za dva života i jedini sam koji se još nije otuširao. Pitam se koliko ću biti lakši kada budem. Inače, prije ozljede tuširao sam se dva puta dnevno, pogotovo radi toga što sam svaki dan trenirao. Sada, kada pola tijela ne osjetim, nemam potrebu za toliko čestim tuširanjem. Lakše mi je po ljeti kada je vruće jer nosim manje robe pa lakše podnosim tu zmazanoću koju osjetim samo po glavi. Zimi je, naravno, puno gore pa tada i češće imam taj poriv za tuširanjem, recimo svaka dva do tri dana.

Primjećujem da je sve manje i manje životinja. Mora da se bližimo izlazu. Razmišljam o nogama i o tome koliko sam si istrošio tijelo. Stvarno ne znam da li postoje kakve posljedice tako natečenih stopala. Ne znam niti da li je pametno da nastavim sjediti? Odjednom netko viče: „Lavica!“. Okrećem glavu tako silovito i takvom brzinom da riskiram ponovni prijelom. Sama, nasred ogromne livade, leži prekrasna velika lavica. Dolazimo joj skroz blizu, na svega par metara. Što smo joj bliže, izgleda mi veće i moćnije. Gleda ravno u nas i ne obazire se previše, kao da nas je vidjela već stotine puta. Jako brzo diše i čini se kao da je maloprije nešto lovila. Šteta! Možda smo za minutu promašili lov. Napuštamo kraljicu stepe u miru i fokusiramo se na izlazak iz parka na vrijeme.

Nino gazda gnuova

Sunce je skroz oslabilo i zašlo iza gustih sivih oblaka. Iako je i dalje užasno vruće i sparno, spašava nas zrak koji nam preko otvorenog krova dopire u unutrašnjost džipa. Zaustavlja nas veliko krdo gnuova koji prelaze cestu. Kad god bi se našli u ovakvoj situaciji i prišli im dovoljno blizu, gnuovi bi prestali prelaziti cestu i nastavili bi trčati paralelno uz džip gledajući u nas posve zbunjeno. Glasaju se slično kravama.

Tu je situaciju iskoristio Nino te je, glasajući se kao krava, uspostavio neki kontakt s cijelim krdom. Iako je to zvučalo i izgledalo komično, gnuovi su itekako reagirali i uzvraćali mu slične zvukove. Vozili smo se tako uz gnuove, smijući se cijeloj situaciji dok je Nino „pričao“ s njima. Trajalo je to sve dok jedan gnu nije odlučio preuzeti rizik, iskočiti pred džip i prijeći cestu. Ostali gnuovi tek tada su se ohrabrili i slijepo krenuli za njim. Da li ih je na sve to potaknuo Nino, kralj gnuova?

Krajolik se opet mijenja i iz puste stepe ispraća nas tek jedna mala Thomsonova gazela, gnu i ptica u niskom letu nalik čaplji. Ulaskom u savanu okružuje nas grmlje, drveće i zelenilo! Odmah ugledasmo žirafu u daljini čiji se vrat, kao periskop iznad razine mora, uzdiže iznad krošnji drveća. Tu nas odmah pozdravlja i maleni znatiželjni šakal (čagalj).

Žirafe, pojam elegancije i profinjenosti

Stižemo do nekakvog mostića, s lijeve strane dvije se žirafe vrlo oprezno spremaju piti vodu. Žirafe se u toj situaciji jako izlažu riziku jer sve četiri noge moraju jako raširiti kako bi uspjele spustiti glavu i piti vodu.

Iako smo udaljeni gotovo stotinu metara, reagiraju i strateški se povlače na svaki zvuk ili pomak. Strpljivi smo, ali one su ipak opreznije. Jedna se povlači, a drugu i dalje strpljivo čekamo. Prolazi gotovo dvadesetak minuta kada se ova hrabrija konačno odlučuje na rizik i kreće se saginjati. U tom trenutku velikom brzinom dolazi drugi džip i staje dok uzbuđeni urlici turista „zauvijek“ tjeraju uplašenu žirafu u labirint drveća i žbunja.

Pred sam izlazak iz Nacionalnog parka Serengeti, pred auto nam izlijeću još dvije žirafe – majka i mladunče. Zvuk džipa ih plaši pa bježe na sigurno, između gustih grana. Zapanjeno promatram taj fascinantan, elegantan i profinjen trk koji izgleda pomalo nestvarno. Žirafe su me apsolutno oduševile!

Jak kao bivol

Thomas stišće gas i vozimo sve brže i brže! Cesta postaje sve zavojitija, a oblaci sve tamniji. Sprema li se nevrijeme? Iz parka nas ispraća Masai ratnik koji nam s prašnjave ceste podiže i vraća šiltericu koja je Gregi odletjela s glave. Oblaci postaju crni i djeluje kao da će apokalipsa. U daljini promatramo žirafe i Masaia koji bezbrižno luta livadom. Lavovi ga očito ne brinu previše.

Kiša! Kako je došla, tako je i prošla. Brzo! S makadama prelazimo na zemlju i već postaje pomalo friško. S desne nam se strane pruža pogled vrijedan divljenja. Planine i jezero više djeluju kao prizori s Novog Zelanda nego sa safarija.

Nakon Masai sela, cesta se sužava i postaje još zavojitija. To Thomasa ne zaustavlja! Zaustavlja ga krdo bivola koje skoro da nismo pregazili, ili se doslovno od njih odbili. Nalazim se oči u oči s jednim i ne vjerujem koliko je velik, kao tenk. Pa nije ni čudo što treba pet lavica da ga obori. Od sada više neću govoriti: „Jak si ko bik“, već: „Jak si ko bivol“!

Karatu Simba Lodge

Pada mrak i nakon kakvih sat vremena vožnje i par patroli u mrklome mraku, ulazimo u Karatu. Još malo i u smještaju smo! Sve je opet u mraku, a ljudi djeluju kao zombiji. Onaj tamo drugi svijet, koji smo gledali par sati prije, puno mi više odgovara. Dvadesetak minuta kasnije ulazimo u naš novi smještaj, Karatu Simba Lodge. Sve djeluje mirno i nekako sablasno. Od niotkuda pojavljuje se osoblje s vrućim ručnicima i prirodnim sokovima. Iskreno, ne znam što je od tog dvoje u tom trenutku bilo bolje!

Nema ograde pa ne smijemo sami lutati okolo. Do šatora nas prati čuvar. Iako su trijem i pod napravljeni od čvrstih materijala, zidovi i strop ipak su samo jedan običan baldahin pa možemo reći da spavamo u „šatoru“. Ostavljamo stvari i u pratnji odmah odlazimo na večeru. Gladni smo, ne kao psi ili vukovi, nego kao hijene! Ili lavovi? Za večeru je pitaj Boga što, ali piva Kilimanjaro je tu!

Nakon večere sjedamo uz bazen, na veliku platformu na kojoj se nalazi žar kojeg tu i tamo dolazi obnoviti bijeli osmijeh ih mrkloga mraka. Pored žara nalaze se klupe s kojih se pruža (pretpostavljam) neki lijepi pogled na dolinu s obzirom na to da smo mi na nekakvom vrhu. Pogled u nebo i zvijezde, teško mi je opisati, a moguće je da je i jedan od najljepših koje sam do sada vidio. Kako se žar gasio, gasili smo se i mi. Popijena piva bila je znak za odlazak u krpe. Kroz mrkli mrak ispunjen neobičnim zvukovima i krikovima, vodi nas čuvar. Zajebavamo se i pokušavamo jedni druge preplašiti. Nekima, naravno, nije smiješno i u potpunosti ih razumijem!

Krepan sam! Nema šanse da se tuširam makar sam zmazan i prašnjav. Još mi je uz sve postalo i hladno! Zavlačim se ispod plahte, a tamo me dočekuje vrući termofor koji stavljam ravno ispod glave. Ajme, koja milina! Sklapam oči i pokušavam zaspati. Dok sam se koncentrirao čuo sam svakakve zvukove, a jedan od njih bio je od hijene, što smo sutradan saznali.

Za više fotografija zapratite moj INSTAGRAM PROFIL

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više