Home Afrika Tanzanija – Zemlja osmijeha 3. Dio (Safari i bliski susret sa smrću)

Tanzanija – Zemlja osmijeha 3. Dio (Safari i bliski susret sa smrću)

by Slaven Škrobot
526 pregleda

Zvoni alarm, 06:20 je! Budim se živ, ali sam mrtav. Oči su mi natečene kao buhtle. Uopće se nisam naspavao. Cijelu noć su me budili neki čudni zvukovi koji su dopirali izvana. Oblačimo se i uočavam svoje natečene noge. Nisu ni malo splasnule od jučer? To je nešto s čime se do sada, od kada sam nastradao, nisam susreo. Malo sam uplašen. Što sad? Što uopće mogu? Ništa! U Africi sam! Idemo dalje pa što bude…Afrika paprika!

Eileen’s Trees Inn – Naš smještaj

Eileen’s Trees Inn – Vrt ispunjen mirisom

Afrički doručak

Pozdravljamo najveći smještaj ikad i hodamo kroz veliki vrt prema glavnoj zgradi, na doručak. Hladno je, ali ne brinem se, uskoro će zakuriti! Za razliku od jučer, sad je dan pa tako vidimo što se nalazi u vrtu. Osim što i dalje miriše po jasminu, oko nas sve je puno raznolikog bilja i cvijeća koje ne poznajem. Jedino što prepoznajem jest list banane kao i banane koje uz njega vise.

Sjedamo za stol. Sve je u afričkom štihu. Pozdravljaju me s „good morning, sir“. Par metara od stola kuhar peče omlete. Onako tamnoput, obučen u bijelo, s kuharskom, uskom i visokom kapom na glavi. „Omelette sir?“, pita on mene? Potvrđujem, biram sastojke i prilog, a on se baca na pečenje.

Gospon kuhar

Nije bilo loše naprotiv, ali jednostavno nisam mogao puno jesti. Umor, rano buđenje, sjedenje i vrtoglavica su utjecali, kako na apetit, tako i na cijeloga mene. Rijetko u takvoj situaciji mogu normalno pojesti. Kasnije će me to itekako koštati, pa skoro i života!

Pogled na terasu

Idemo na safari!

Spuštamo se dolje, jedva trpamo sve stvari u auto i krećemo na safari! Ej, idemo na safari! Prolazi mi  misao kroz glavu opet i opet! Koliko sam samo dokumentaraca o životinjama kroz život pogledao i maštao da sam tamo? Sada ću to imati priliku gledati uživo! Iako mi je sve okupiralo pažnju, u podsvijesti su mi se stalno vrtjele moje natečene noge. Neprestano sam se pitao može li se što loše i ozbiljno dogoditi? Zeznuto je to kada si u ovoj situaciji, teško se, gotovo nemoguće u potpunosti prepustiti jer konstantno razmišljam i o stvarima na koje netko „normalan“ niti ne pomisli. Primjerice, stalno moram misiti da li mi je prevruće, koliko sam popio, da li se negdje žuljam ili kako mi noge stoje. Kada se potpuno prepustim, obično se dogodi nešto loše.

Pripreme

Nismo se vozili ni pet minuta kada je Thomas skužio da smo zaboravili lunch pakete. Ništa, vraćamo se, kupimo pakete i krećemo, drugi put! Vozimo se, kakvih pola sata, kroz poprilično nezanimljiv krajolik s niskim zelenim raslinjem, crvenom zemljom i pokojim mini selom, s dvije do tri kuće.

Crvena zemlja, asfalt, zelenilo i mi

Jedno od sela po putu

Serengeti – majka svih parkova!

U Tanzaniji se nalazi mnogo Nacionalnih parkova, a daleko najpoznatiji je Serengeti. Zašto? To je park u kojem se odvija najveća seoba životinja na svijetu! Migriraju iz Serengetija u Keniju i nazad. Ponuda koju mi je Thomas prvotno poslao uključivala je tri parka – Ngorongoro, Lake Manyara i Tarangire. Ta tri parka su blizu jedan drugome, nisu toliko veliki i postoji ogromna šansa da vidite sve životinje koje vas zanimaju, pogotovo „Big five“.

Kada sam preko fotografija gledao Serengeti, odmah sam se zaljubio i rekao sam da je to to! To je ono što gledam na telki: beskonačne savane i stepe, prava, divlja i neukroćena zemlja, Afrika! Dogovor je pao, obilazimo Serengeti i dva parka od ona tri ponuđena. Odabrali smo Ngorongoro i Tarangire! Pošto nam se jučer u Arushi zatvorio aerodrom, izgubili smo nešto vremena planiranog za safari. Tako je to na putovanjima, ne može sve uvijek biti savršeno i baš onako kako si si zamislio.

Ngorongoro Nacionalni park

Stižemo na veliki parking ispred zelene zgrade s natpisom: „Dobrodošli u Nacionalni park Ngorongoro“. Uzbuđenje raste do maksimuma! Kako je Thomas morao riješiti papirologiju, a red nije bio mali, ovdje smo napravili kratku pauzu. Veliki znak s napomenom da se pazimo majmuna – lopova nije nam prošao nezapaženo. Svi su izašli prošetati i protegnuti noge, a kako ja to ne mogu, izabrao sam ostati u džipu „čuvajući“ stvari. Vjerujem da bi bitka između mene, u kolicima, i majmuna – lopova bila vrhunski prizor.

Ulazak u NP Ngorongoro

Inače, Ngorongoro je kaldera „mrtvog“  vulkana površine 260 km², a oko kaldere je zaštićeno područje koje se prostire na 8.292 km². Kako je kaldera – velik i poseban oblik kratera, životinje baš i nemaju opcije izlaska te su na neki način zatočene na tom ogromnom području.

Tko će prvi!?

Papirologija obavljena i krećemo! Ulazimo u  Ngorongoro! Nema više asfalta, nema više civilizacije, samo mi, priroda i životinje! Vozimo se zemljanom cestom i svaki put kada naiđemo na neki džip to se pretvara u utrku tko će prije, ali pitam se kamo? Putem nailazimo i na natovareni kamion i pretjecanje po takvoj cesti, još k tome i uskoj, izgleda kao suicid! Nismo ni krenuli, a nagutali smo se prašine za tri dana.

Big Five game

Nakon dvadesetak minuta dolazimo do makadamskog parkinga s poredanim džipovima i platformom nalik vidikovcu. S vidikovca se pruža gotovo pa nestvaran pogled. Moje oči, kao na dlanu, imaju pogled na cijeli Ngorongoro krater. Ne vjerujem koliko je ogroman bio vulkan. Iako na prvo djeluje doista impresivno, nakon kraćeg vremena uviđam da dolje sve izgleda poprilično jednolično i pomalo dosadno.

Svi uredno parkirani

Odjednom ushićenje! Svi su se nešto uzbudili i pokazuju prstom na sitnu točkicu nasred ogromnog kratera. Nosorog! Naravno, mi nemamo tele objektiv. Ne vidim ništa čovječe, doslovno malena točkica! Što se mene tiče može biti jebeno drvo! Nisu mi, radi invaliditeta, ustupili dalekozor prije reda tako da sam malo pričekao. Pogledom kroz malenu rupicu uočio sam veliku mrcinu kako pase travu i ne mari za apsolutno ništa. Iako je bila daleko, bilo je stvarno uzbudljivo vidjeti takvu životinju u prirodnom okruženju. Zapravo, crni je nosorog ugrožena vrsta i navodno smo pravi srećkovići što smo ga imali priliku vidjeti!

Križamo nosoroga s našeg „Big five“ popisa. U Africi, veliku petorku čine: lav, leopard, nosorog, slon i bivol. Termin „Big five game“ stvoren je od strane lovaca na krupnu divljač, a odnosi se na pet najtežih životinja u Africi, u lovu pješice. Sada taj izraz naširoko koriste vodiči i safari turoperatori.

Tanzanija ili Novi Zeland?

Nakon par fotki krećemo dalje! Krajolik se mijenja. Nastupaju velike zelene planine, jezera i drveće. Pitam se da li sam na Novom Zelandu? Prolazi prva zebra, a vidim i prvog Masai-a! Masai su izvorno pravi polunomadski pastirski narod, koji se za ispašom pokreće za svojim stadima stoke. Dok se vozimo i uživamo u sve ljepšem krajoliku, Nino koristi priliku i otvara svoj lunch paket. Glavno jelo: pileći mini batak i kuhano jaje! Neki se danas neće najesti – smijemo se!

Uz cestu nas zaustavlja grupa Masaia. Nalukujemo se znatiželjno, malo oni, malo mi. Svi se simpatično osmjehujemo. Nažalost, nemamo nešto previše za njih, samo pokoju sitnicu. Nastavljamo dalje. Iako pod dojmom prvog susreta s Masaima, ne propuštamo razgledati i jedno od njihovih sela. Nevjerojatno je kako žive!

Nino se veseli bogatom doručku

Svega stotinu metara kasnije, uočavamo pet klinaca koji istovremeno poskakuju i nešto izvikuju. Dok nam vilice zijevaju, klinci prestaju s performansom i dolaze do nas. Naravno – žicaju! Thomas nam govori da im ne dajemo ništa jer koriste situaciju i turiste, žicaju i izbjegavaju školu! Iako želimo i podržavamo da klinci idu u školu, dajemo im sve! Očarali su nas.

Mali žicaroši

Dosadne zebre i graciozne žirafe

Nije dugo trebalo i nailazimo na još jednu skupinu klinaca, ovaj put ih je troje! Žao nam je što nemamo više sitnica za podijeliti. Moraju u školu. Srećemo još Masaia i sve češće prolazimo zebre. Polako postaju dosadne. Zanimljivima ih opet čini Thomasovo pitanje – Zašto su zebre crno – bijele? Svi bubamo gluposti i sprdamo se. Naravno da ne znamo! Pazi sad ovo! Crno – bijele su da mogu zbuniti i „hipnotizirati“ svoje grabežljivce i otjerati ih ili pobjeći. Hm, ja još nisam vidio da je zebra zbunila i otjerala gladnog lava.

Još jedni zicaroši

Prve zebre u daljini

Još malo zebri

Fokus nam hvata nekakva crna ptičurina, a iz hipnoze nas budi pogled u daljini. Iz niskog raslinja, onako graciozno, uzdižu se dvije žirafe i usporeno galopiraju prema suncu. Tek kad uživo vidiš žirafu, potpuno slobodnu i predanu divljini, shvatiš koliko je veličanstvena, suptilna, plaha, divna, neobična i jednostavno prekrasno velika. Hipnotiziran sam ponovo! Fali još samo onaj veliki i užareni afrički zalazak sunca, kao u filmovima!

Dolazimo do još dvije! Sada puno, puno bliže! One dvije još nisam ispustio iz vidika, ali ove su sada glavne. Svega smo na par metara! Jedu, brlate neko stabalce i dok žvaču oprezno nas promatraju. Osjeti se koliko su krhke i oprezne! Uživamo promatrajući ih neko vrijeme.

Tog ima tamo?

Idemo dalje! Ljutita djevojčica Masaika tjera nas svojim opasnim i zastrašujućim štapom. Što li je nju spopalo danas? Ipak, nije nas toliko omela da u gustom raslinju ne bi vidjeli gazelu, našu prvu. Iz gustog zelenog raslinja prelazimo na nekakav makadam i sve pustiju zemlju. Susrećemo i tamnoputog maskiranog čovjeka. Izgleda pomalo strašno i pitam se zašto sam stoji usred ničega? Scena me podsjetila na spot Voodoo People od The Prodigy-a.

Evo nam i prvih akacija – bagrema koje obožavam! Maše nam Masai i dolazi do nas. Dolazi još jedan. Čuvaju deve. Deve? Nisam imao pojma da ovdje ima deva. Eno i magarca. Što je ovo? Masaiu, kojem se u osmjehu moglo čitati između redaka (zubiju), ostavljamo bocu vode i nastavljamo prema Serengetiju!

Počinje prava stvar

Krajolik se ponovo mijenja, sve postaje još ravnije i pustije. Sve počinje izgledati onako kako sam ja to zamišljao! Počinju se redati akacije, jedna ljepša od druge! Iz niske trave izvire poprilično velika ptica, Kori bird! Mužjak ove ptice može stvoriti veliku bijelu „muficu“ oko vratnog perja i sjajnu bijelu mrlju/perjanicu ispod repnog perja kako bi pokazao svoj interes i mogućnost za parenje. Udvaranje se u ovim savanama navodno može vidjeti i s udaljenosti od jednog kilometra.

Iznad nas leti ptica nalik bjeloglavom supu. Dok ga pratimo pogledom, u daljini nekoliko bjeloglavih supova stoji na okupu, na zemlji. Svađaju se, tuku i podižu prašinu. Očito se radi o nadmetanju za nekim ostacima mrtve životinje. Blizu smo!

Putem nas uspijeva zaustaviti mali gušter – agama. Stoji ponosno, pokazuje boje i tko zna što zapravo još radi. Kao da paradira ili protestira i hoće nam nešto reći. U blizini smo dobili mali privatni performans – malu „seobu“ gnuova koji su nam pretrčali ravno ispred džipa.

Piknik u Serengetiju

Nakon nimalo ugodnog višesatnog hopsanja po makadamu s vrlo velikim kamenjem, dolazimo do ulaza u Serengeti. Naznačuju to velika vrata s natpisom „Serengeti National Park“. Kao da su tu stavljena da hvale sam park i veličanstveno ga najavljuju. „Serengeti” znači „beskrajne ravnice” i predstavlja ekosustav savana u kojem se događa najveća seoba sisavaca na svijetu koju često nazivaju “deseto svjetsko čudo prirode”.

Ne znam da li sam umorniji, da li me više bole leđa, hoće li mi po povratku radi oteklina odsjeći noge ili mi je dosta hvatanja nogu po džipu od drndanja. Nešto moram poduzeti, nešto moram promijeniti. Ovako dalje neće ići, a moramo se voziti još satima. Žalim se i govorim kako malo trebam odmoriti tijelo, potaknuti cirkulaciju u nogama i odmoriti dupe.

Ništa, dečki me vade van i nose pored znaka, a cure mi pripremaju „krevet“ na livadi. Tina i Gabi naizmjenično mi razgibavaju noge dok Grega i Thomas otvaraju bocu merlota „Savanha“. Ubrzo se čini kao da smo na pikniku! Piknik usred Serengetija, zamisli!? U realnost nas vraća hijena koja pretrčava neočekivano, i toliko blizu.

Serengeti – Majka svih parkova

To je to! U Serengetiju smo! Beskonačne stepe nude nam pogled na gazele, zebre i gnuove. Jako puno gnuova! Toliko ih stvarno nisam očekivao, niti zamišljao. Visoka oko metar i pol, ptica Sekretar prošetala je pored nas baš tako kako se i zove.

Vozimo se ravnom i bijelom makadamskom cestom. Umjesto zraka gutamo prašinu. Postaje sve toplije i toplije. Na putu prema check – pointu, uspijevamo u daljini vidjeti par nojeva i gazela.

 

Check – point

Ni sam ne znam što smo zapravo ovdje radili. Pretpostavljam da je Thomas sređivao papire, kupovao ili ovjeravao karte. Nešto je. Svi su se raštrkali, a ja sam ostao u autu, Gabi mi je radila društvo. Postalo je toliko vruće da sam se zasjenio majicom koju smo zakvačili s vanjske strane džipa. Thomas je obavio svoje, ostali svoje, Grega kupio pivu, a mi se fino skuhali. Krećemo dalje!

Bliski susreti treće vrste

Vozimo se ravno i samo ravno, u nepoznato. Nalazimo se u sredini, na cesti koja beskrajnu ravnicu dijeli na pola. Gutamo prašinu, gledamo zebre, gnuove i gazele/antilope. Na tisuće njih! Čini se kao da nema kraja. Ruka mi je počela crveniti radi jakog sunca pa smo ju zaštitili košuljom. Sad je već upržilo! Onako, afrički upržilo! Noge su mi konstantno plesale radi grbave ceste pa su ih svezali Gabinim tajicama i sa strane obložili jastucima kako bih što bolje i čvršće sjedio, i po mogućnosti, ne ozlijedio noge.

Nešto se dešava! S desne strane je parkirano nekoliko džipova. Nešto gledaju! I mi se zaustavljamo, a kako je sve nagnuto u desno, tako je nagnut i naš džip. Ja sjedim s lijeve strane, na suvozačevom mjestu, (u Tanzaniji se vozi obrnuto), na uzvišenom i moram se dodatno držati kako ne bih pao. Naime, trup mi ne funkcionira pa bih pao ravno na Thomasa kada bih se prestao držati.

Svi se penju na izvidnicu (otvoren krov) s desne strane. „Lav!“, netko viče! „I lavica! Jede nešto!“, netko dodaje! Ja ostajem posve sam na lijevoj strani. Ne vidim apsolutno ništa! Kako me gravitacija baca udesno, borim se svim silama i guram se ulijevo, prema suncu. Prži me sve jače i jače, osjećam kako mi postaje loše.

Glupo mi je žaliti se i uništiti suputnicima doživljaj, ljudi po prvi puta vide lavove u divljini. Trpim! Prošlo je gotovo pola sata dok nismo zaključili da je vrijeme da krenemo dalje.

Krećemo i u tom mi trenutku postaje slabo, sve mi je bijelo. Ne vidim ništa! Nije mi dobro i jedva nešto mumljam. Umor, dehidracija, nedovoljno hrane, energije i vrućina stigli su na naplatu! Uspio sam izgovoriti da mi nije dobro i što mi treba.

Legao sam Thomasu u krilo dok su mi ostali stavljali obloge po tijelu i močili glavu. Pojeo sam tri banane, dvije čokoladice i eksao gotovo litru vode. Ostao sam ležati u Thomasovom krilu i  vjerojatno na kratko i zaspao. Čovječe, skoro sam umro! Doživio sam neku vrstu toplinskog udara. Trebao mi je još jedan sat, nešto hrane, puno vode i obloga kako bi došao k sebi i počeo normalno vidjeti. Eto pizdarije kad se opustiš!

Nastavljamo…

Nakon što sam ih sve malo zabrinuo i pripremio im jedan šok, nastavljamo dalje! Navodno da sam propustio i neku kišu. Vozili smo se neko vrijeme bez da smo vidjeli nešto novo ili nešto što bi nas uzbudilo. Jedino u čemu sam istinski uživao bile su akacije, pogotovo one koje su same stajale nasred stepe.

Sunce je već polako počelo popuštati i konačno smo ugledali prvu smjernicu za naš smještaj, Serengeti  Serena Lodge. Dočekale su nas rode imenom „Marabou“, odmarale na granama i izgledale kao ukrasi za okititi drveće.

Susret s hijenom

Nesnosan smrad dao nam je do znanja da se nalazimo u blizini bare prepune nilskih konja. Iako nismo mogli bliže radi blata i same opasnosti od nilskih konja, bila je to, radi smrada, možda i bolja opcija!

Kako iz parka treba izaći do 18:00 ubrzavamo i plan da ćemo gledati afrički zalazak sunca na safariju, pada u vodu. Putem srećemo malog radoznalog šakala i pticu imenom „Von der Decken’s hornbill“ koja je ime dobila po njemačkom istraživaču barunu Karlu Klausu von der Deckenu.

Pred sam smještaj susrećemo nezainteresiranu, ali zdravu i dobro raspoloženu hijenu. Doslovno smo joj prišli na dva metra, a ona nije ni trznula. Činilo se kako su joj jedina briga muhe koje joj lete oko glave.

Serena Serengeti Lodge

Dolazimo u smještaj i već nas na samome početku oduševljavaju. Dočekuju nas s vrućim ručnicima i najboljim sokom na svijetu – cijeđenim mangom! Mango u Tanzaniji toliko je neusporediv s mangom kojeg kupujemo u Hrvatskoj. Ovaj mango izvor je orgazmičkog okusa! Smještaj nas kupuje na prvu. Skupina malih drvenih bungalova raspoređenih uokolo. Zaštitna ograda ne postoji i svi su prolaznici, pa tako i oni divlji i opasni, slobodni prošetati i vidjeti tko se nalazi na njihovom teritoriju.

Nakon kratkih nesuglasica oko smještaja, čekajući večeru, raspoređujemo se po bungalovima. Nema samostalnog izlaska radi opasnosti. Ako baš trebate izaći zovete naoružanog čuvara koji dolazi i vodi vas do željenog mjesta. Kada smo se smjestili, proučili smještaj, raskomotili i malo odmorili, došlo je vrijeme za večeru. Pozvali smo simpatičnog i humorističnog čuvara koji nas je otpratio do izvora afričke glazbe i mirisa hrane koji su dopirali iz glavne prostorije.

Nakon fine večere, popili smo piće na terasi u društvu antilopa, gazela, zečeva i raznih ptica! Isti čuvar dopratio nas je nazad do bungalova i čuo da smo pozdravili Thomasa s „laku noć Thomase, ciao“. Zapamtio je i počeo na glas ponavljati „laku noć“. Smijao se sam sebi, a i nas je dobro nasmijao. Šaljivac neki!

U sobi smo pronašli nekakvu plastiku trokutastog oblika za koju nismo imali pojma što je i čemu služi. Tek koji dan kasnije, saznali smo da se radi o pokazivaču smjera prema Kaabi i svetoj džamiji u Meki. Qiblah ukazuje na smjer u kojem će se muslimani moliti.

Još neko vrijeme prije spavanja proveo sam tipkajući natuknice kako bih vam ovu priču, koju sada čitate, mogao lakše napisati i pri tom ju što detaljnije opisati.

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više