Home Afrika Tanzanija – Zemlja osmijeha 2. Dio (U Africi ništa ne ide po planu)

Tanzanija – Zemlja osmijeha 2. Dio (U Africi ništa ne ide po planu)

by Slaven Škrobot
996 pregleda

Iz dubokog me sna budi zvuk mobitela. Ne znam gdje sam, tko me sad zove čovječe, pa tek sam zaspao! Pogledavam na mobitel – sestra! „Je li moguće da ste zaspali“, pita me. Znam da će mi skidati sve po spisku ako joj kažem „da“ pa samouvjereno odgovaram: „Neee, evo nas uskoro!“ i poklapam. Čovječe, zaspali smo! Budim Gabi, njoj ponavljam isto. Za 15 nam minuta dolazi taksi! Panika, spremanje i trpanje stvari u ruksak. Spremili smo se u valjda deset minuta – rekord!

Pogled na izlazak sunca iz hotelske sobe

Spuštamo se dolje, blijed sam kao krpa i vrti mi se od prenaglog dizanja. U liftu se borim da ne padnem u nesvijest, ali me adrenalin nekako održava. Sranje! Zaboravio sam slikati sobu, a i hotel! Svi su već ispred i čekaju nas. Nema veze, važnije je da stignemo na avion! Taksi je već ispred, vozač Indijac, barem tako izgleda.

Daj pare!

06:30 je ujutro, termometar pokazuje 18 stupnjeva! Umor me baca u dilemu, da li da maltretiram taksista s pitanjima ili da šutim? Biram ga barem nešto pitati, djeluje mi simpatično. Naravno da je Indijac, kako sam i mislio! Ima sreće jer sam tolko umoran pa ga pošteđujem daljnjeg rešetanja. Muči me taksimetar, nekako mi se te brojke prebrzo okreću i pitam se da li nas i ovaj pokušava zavaljati? Pažnju mi skreću lijepe palme i veliko žuto, pijeskom prigušeno sunce. Mislim si kako bih volio živjeti negdje gdje je stalno toplo. Ah sunce, sve je odmah ljepše!

Na putu za aerodrom

Stižemo na aerodrom i naravno da nas smrdo hoće zavaljati! Nisam ni sumnjao! On govori jednu cifru, mi provjeravamo tečaj i govorimo drugu! Žuri nam se, nije nam se u interesu điberit za neki mali iznos i ostavljamo mu koliko traži.

Klima – nemrem s njom a nemrem ni bez nje

Lutamo aerodromom, imamo oko sat vremena prije leta. Klima dere na najjače. Hladno mi je, oči su mi toliko suhe da imam osjećaj da mi ulaze u lubanju. Samo želim van na toplo i da agonija prestane što prije! Hodamo, tj. oni hodaju, ja se kotrljam i odjednom pored nas ugledam Thomasa, našeg vodiča koji je upravo sletio iz Norveške. Svi zajedno odlazimo na ukrcaj.

Doha iz zraka

Gdje smo?

Kroz prozor promatram prekrasan krajolik. Pustinja, dine i beskonačne formacije stijena i planina. Pitam se gdje smo? Nažalost, ovaj put nemamo ekrane pa ne mogu provjeriti iznad čega letimo. Kasnije sam saznao da se radilo o Arapskom poluotoku.

Arapski poluotok

Borim se, ne mogu više. Mrtav sam! Ne mogu gledati u sunce, ne mogu čitati, boli me dupe i nisam pišao od 04:00 ujutro. E a sad, kako pišati u avionu ako ne možeš na wc? Koristimo deku i Gabi me kateterizira iako to izgleda poprilično smješno.. Ne mogu više gledati, pokrivam se preko glave i tako ostajem sve do Afrike!

Igram se skrivača u avionu

Afrikaaaaaa!

Budim se nakon tko zna koliko vremena i primjećujem toplinu od sunca na ruci. Iznad Afrike smo! Vani mora da je preko trideset stupnjeva i adrenalin odmah raste! Pa ja idem u Afriku, drugi put! Nisam mislio da ću to ikada reći. Za razliku od Maroka ovo će biti prava Afrika, crna Afrika!

Ubrzo je tlo iz pješčanog prešlo u zemljano, a pijesak su zamijenile trava, brežuljci i drveće. Iz toga se dalo zaključiti da se nalazimo iznad naše destinacije, Tanzanije.

Tanzanija iz zraka

Velika pozadina

Živi smo! Križam još jedan let, a vjerujem i Grega! Baš ne volimo letenje. Iznose me van iz aviona i BAM – kao da je netko odjednom uključio grijalicu i stavio mi ju u lice! Toliko topao i težak zrak nisam nikada do sada osjetio, doslovno se borim za udisaj!

Živi smo!

Ulazimo u maleni aerodrom, a tamo je još gore! Iako je strop prepun ventilatora, ne pomažu previše. Skeniraju me i prolazim do mjesta gdje se skuplja prtljaga. Čekamo ostale i Thomasa koji je otišao ispred nas pokupiti džip. Nineku i meni pažnju odvrača crnkinja s nevjerojatno velikom pozadinom, baš kao u filmovima! Dobro, vidjeli smo i to!

Dali su mi sportska kolica 🙂

Sve planu…

Još prije puta, Thomas mi je rekao kako u Africi ništa ne ispadne onako kako si planirao, pogotovo što se vožnje tiče. Tako ako na Google Mapsu piše da nešto traje dva sata, to obično traje minimalno duplo, ako imate sreće.

Svi pakiraju, ja nadgledam i kuham se, a Tina mi masira noge

Na parkingu smo dočekali Thomasa koji je po nas došao u velikom Toyotinom džipu koji će sljedećih par dana predstavljati naš „dom“. Dok su svi trpali stvari u džip, ja sam, u pravom smislu riječi, osjećao brutalno i nemilosrdno Afričko sunce. Za deset minuta bio sam pečen i spreman leći ravno u vodu punu leda! Iako nam je Thomas rekao da ne uzimamo previše stvari, taj smo ogroman džip uspjeli nakrcati do samoga kraja!

Taman!

Po konačnom posjedanju u džip stigao je prvi šamar, Thomas nam je priopčio lošu vijest. Naime, saznali smo do je aerodrom u Arushi iznenada zatvoren radi pitaj Boga čega i da sada moramo voziti duplo dalje, skoro do Lake Manyara Nacionalnog parka. Inače, trebali smo letjeti iz Arushe za Serengeti. Odmah sam znao što nas čeka i pomislio na svoju jadnu guzu! Kao da već nije dovoljno patila! Welcome to Africa!

Školski raspored sjedenja

Kao iz filma!

Vozimo se pravom pravcatom Afrikom! Motori, busevi, biciklisti, hodači, kočije i tuk-tukovi. Svi se voze kako im paše. Svaku trubu i pretjecanje doživljavamo s potpunim oduševljenjem. Oko nas je zelenilo, svugdje rastu banane, a kućice više izgledaju kao neke kolibe, krhke kao da ih je netko sastavio u pet minuta. S obje strane nailazimo na hrpetine štandova ispunjenih svakakvim raznobojnim voćem. Sva djeca mašu nam s oduševljenjem i najiskrenijim osmjesima koje sam ikada vidio. Mašemo i mi! Svi su šaroliko obučeni, onako u Afričkom stilu i bojama. Oduševljeni smo!

Zaustavljamo se u nekom malom mjestašcu i kupujemo banane. Ne onakve banane kakve mi kupujmo u dućanima u Hrvatskoj, ove su duplo manje i duplo finije! Ovdje navodno rastu četiri vrste banana! Prolazimo redom mjesta imenom Kingori i Kikati. Nažalost, vidljivo je i u kako lošim, nama nezamislivim uvjetima, ti ljudi žive.

Arusha

U Arushu ulazimo nakon kakvih sat i pol vožnje od aerodroma. Ovo je već ozbiljniji grad i to se odmah osjeti po kaotičnom prometu. Sve je puno zgrada, hotela, ljudi i vozila po cesti. Iz Arushe smo trebali letjeti, a sad ćemo ovdje samo jesti i nastavljamo dalje.

Parkiramo se uz cestu pored resorana i odmah dolaze njih šestorica! “Hakuna matata my friend”, “Jumbo”, “Welcome to Tanzania”, nude mi sve i svašta, slike, dresove, skulpture itd. Nedaju se samo tako! Pitam se, imaju li i nove noge za mene? Simpatični su, ali ih moramo odbiti.

Afrička autentična hrana

U restoranu nema mjesta, ali nam gospodin ustupa separe u kojem je sjedio sam. Izgledali smo očito jako gladno, ili jadno?! Kako je mjesta bilo i više nego dovoljno, iskoristio sam separe za kratki odmor. Polegli su me na bok kako bih barem malo odmorio tijelo. Ubrzo sam morao i pišati pa sam to odradio „ispod stola“ dok su me ostali prekrivali kako tijelima, tako i dekom. Vjerujem da je to u prepunom restoranu s crncima izgledalo poprilično neobično. Ponekad mi je stvarno žao što neke trenutke nemam zabilježene. Što se jela tiče, išli smo na ziher! Hamburger i Coca-Cola. Tko uostalom želi prvi dan Afrike završiti na wc-u? Ono što je zanimljivo jest da su ovdje čačkalice na vrhu premazane mentolom. Fora.

Čačkalice s mentolom na vrhu

Horor film

Izlazimo iz Arushe, tj. pokušavamo izaći! Pao je mrak, javna rasvjeta ne postoji i grad kao da je poludio i još više živnuo! Svi trube, svi se guraju, oko nas hrpetine ljudi, sve je prepuno štandova na kojima se nešto peče, kuha ili na kojima samo gori vatra. Sve je u mraku! Mirisi dolaze sa svih strana, a i ljudi. Svi se deru, muzika trešti i čuju se neke sirene. Iako semafori postoje, nitko ih ne doživljava, prolazimo kroz crveno! Asfalt je pomiješan sa zemljom i to se sve diže visoko u zrak. Vlada apsolutan kaos, ništa nam nije jasno i sve to izgleda kao neki javni ustanak, građanski rat ili pobuna. Totalna ludnica! Afrika!

Hodajući zombiji

Konačno izlazimo iz Arushe i vozimo se mrklim mrakom, dugim i ravnim cestama prema Karatu-u. Čeka nas još par sati vožnje. Iako su svi poprilično umorni, u džipu još uvijek vlada dobra atmosfera. Na paljenje/gašenje dugih i kratkih svjetala uopće ne paze. Kada nam dolazi auto iz suprotnog smjera gotovo ništa ne vidimo, a i ne kužimo u kojoj se traci to vozilo nalazi. Meni je to užasno naporno, mogu misliti kako je Thomasu koji vozi.

Hodajući Zombiji

Prolazimo kroz prvo selo, sve je zatamnjeno i nekako apokaliptično. Ako je u Arushi koja je veliki grad onakav mrak, onda si možete misliti kako je u nekom selu. Ljudi doslovno onako crni i u mraku izviru ispred naših svjetala poput nekakvih zombija. To stvarno izgleda i djeluje pomalo nevjerojatno. Pitam se koliko ih tako i pogine? Vjerujem da ih je većina i pijana, barem djeluju tako. Sve je prepuno prašine, toliko smo je se u ovo malo vremena nagutali da je to nevjerojatno!

Cijelim nas putem, osim mraka, prate i zvukovi nekakvih ptica i nekakvo čudno drveće. Thomas mi govori da se ptice nazivaju Svraćci. Iza nas smo ostavili mjesta Kisongo, Duka Bovu i Mauyuni. Vozimo se već preko dva sata i svi su već zamrli, neki i zaspali.

Približavamo se Nacionalnom parku Lake Manyara, tišinu i zamrlu atmosferu gasim bezbrojnim pitanjima upućenim Thomasu. Pričamo o svemu, a saznajem i puno novih i korisnih stvari. Nisam imao pojma da safari u prijevodu znači „putovanje“. Naučio sam i da je službeni jezik u Tanzaniji Svahili i da se „živjeli“ kaže: „Maisha marefu“.

Di nas nađe?

Sad već skoro tri sata od polaska iz Arushe…počeo sam se pitati kada ćemo konačno stići? Sve me boli i polako mi je dosta. Nisam računao na ovu dodatnu vožnju. Koncentracija i sve ostalo pada mi ravno na nulu.

Za apsolutno svaki auto koji nam je dolazio u susret mislio sam da je u našoj traci. Naprezao sam oči maksimalno i trudio se pratiti cestu koliko god sam mogao. Odjednom, iz totalne mrakače osvjetljavamo nečiji bijeli, da bijeliji ne može biti – dlan. Policija! U ovoj mrakači?! Tip se stvorio ni od kuda! Došao je doslovno iz šume!

Moram priznati da sam se usrao. Tip apsolutno crn, velik i jak. Obučen je u zelenu uniformu, raskopčane košulje, na glavi s nekakvim šeširom. Više mi je ličio na nekog vojnika/diktatora nego na policajca. Doslovno sam mislio da je to naš kraj, da će nas poredati vani i adios! Na kraju je samo tražio papire, postavio koje pitanje Thomasu i pustio nas dalje.

Karatu

Nakon preko četiri sata vožnje prolazimo kroz zadnje mjesto prije našeg odredišta, Karatu. Na apokaliptične i mračne gradove već smo putem navikli. Na ljude koji okolo hodaju i izviru iz mraka kao zombiji isto tako. Ono što nas je totalno iznenadilo jest kada smo usred ničega ugledali disko! Dobro, nije to bio DISKO kao kod nas – ovo je mala nastambica usred ničega, muzika trešti, ljudi dolaze ni od kuda, vrti se disko kugla, a dva svijetla, koja se izmjenjuju, predstavljaju lightshow. Ne znam da li nas je to zgrozilo ili oduševilo? Znam da bi se zaustavili na piću i svjedočili ovom nesvakidašnjem prizoru da nismo bili tako strgani.

Smještaj – Konačno!

Konačno! Stižemo u naš smještaj imena Eileen’s Trees Inn. To je navodno bio jedan jedini smještaj s rampom na ovom području, ako ne i šire. Umorni smo i prašnjavi. Osoblje nas dočekuje sa smiješkom, prirodno cijeđenim sokom i vrućim vlažnim ručnicima kako bi se osvježili i umili od prašine. Pasalo je samo tako, kako bi Grega rekao, kao budali šamar!

Dobivamo ključeve i odlazimo do soba. Prolazimo kroz veliki vrt i bez obzira što ništa ne vidimo, sve miriše po jasminu. Otvaramo vrata od sobe i ugodno smo iznenađeni! Ogromna dnevna soba, dva bračna kreveta i kupaona, sve za Gabi i mene. To stvarno nismo očekivali! Ubrzo nam u sobu dolazi simpatična domaćica i donosi nam večeru. Znam da za sve govorim da su simpatični, ali stvarno jesu! Onako nasmijani i srdačni moraju ti izazvati neku toplinu oko srca.

Naša “soba”

Za večeru – svašta. Dvije vrste mesa, riža i povrće. Za desert lubenica, ananas i pržena/kuhana banana, nije loše. Onaj tko očekuje više – neka ni ne dolazi u Afriku!

Večera

Zvjezdano nebo uz vatricu

Kada smo išli prema sobi, na velikoj sam terasi vidio kako se priprema vatra i stolice oko nje, za druženje.  U tom sam trenutku znao da se tamo želim vratiti i malo uživati. Znao sam isto tako da me još čeka i obavljanje wc-a, nakon svega. Sitom, umornom, s natečenim nogama i bolnim dupetom bio sam između dvije vatre i u velikoj dilemi. Ići obaviti wc i spavati te žaliti za druženjem uz vatru ili otići se družiti uz vatru, dodatno se iscrpiti i onda još obavljati wc? Naravno da sam otišao na druženje uz vatricu!

I nisam ja jedini tako odlučio, došli su svi, uključujući i Thomasa! Znao sam da zbog te odluke neću žaliti, pogotovo nakon što sam primjetio lijepo zvjezdano nebo. Pričali smo tako neko vrijeme i uživali uz vatru i zvijezde sve dok me sestra nije potjerala na wc. Iako bih ostao do jutra, stvarno je bilo vrijeme za pokret. Svi smo umorni, a sutra nas čeka rano buđenje i naporan dan.

Najsretniji kad mi je toplo!

WC za pamćenje

Ako sam na nešto nakon ozljede navikao, onda je to da nemam srama. Svi su me suputnici vidjeli gologa i to je nešto na što smo naviknuti. Nema tu neke privatnosti, svi se znamo skoro cijeli život i tako je, kako je.

Petnaestak minuta nakon prebacivanja u krevet, dao sam signal dečkima da je čepić počeo djelovati. Grega i Nino me primaju gologa i nose pored cura kroz dugi hodnik na čijem se kraju nalazi wc. Osjetio sam već na početku kako me nisu dobro primili i kako Nineku polako klizim iz ruku. Već sve ionako,  samo po sebi, izgleda komično! E sad, prije nego nastavim, moram objasniti nešto ukratko. Grega je kod nekih stvari prava pizdica, npr. boji se mraka. Nineku se diže želudac kada osjeti miris wc-a, kanalizacije i sl. i počne ga tjerati na povrćanje. Osim toga, vremena nema previše, moj je čepić počeo djelovati i to je to, sada ili nikada!

Legendarna kupaona

Nalazimo se kakvih pola metra od wc školjke i u tom trenutku sa stropa pada NEVJEROJATNO VELIKI I MESNATI PAUK i prvo napada Gregu! Grega skače, doslovno vrišti i u tom procesu gubi japanku. Cure vrište! Nineka počinje tjerati na povraćanje od mirisa wc-a, a ja doslovno visim pred pad. Ona stvar samo što iz mene nije počela izlaziti. Umirem od smijeha, a dečke pokušavam urazumiti. Moraju me staviti na wc. Gabi u cijelom tom bunilu uspijeva kroz Gregine noge uhvatiti izgubljenu japanku i ubija pauka! Znači, bilo je kao da je netko kiwi zgnječio na podu! Takvog pauka još nitko nikada uživo nije vidio!

Krevet!

Nakon što sam sve obavio, dečki su me konačno vratili u krevet. Bilo je nemoguće ne primjetiti koliko su mi jako natečene noge. Nisam previše brinuo, već sam se susretao s naticanjem. To se dešava od vručine i dugog sjedenja. Gabi me još prije spavanja pregledala da budemo sigurni da je sve ok i da se nisam nažuljao ili porezao.

Slušao sam još neko vrijeme zvukove svakakvih životinja koji su dopirali s druge strane prozora sve dok nisam utonuo u svoj prvi afrički san. Kakav dan! A tek smo krenuli…

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više