Home Afrika Tanzanija – Zemlja osmijeha 8. Dio (Stone Town i Prison Island)

Tanzanija – Zemlja osmijeha 8. Dio (Stone Town i Prison Island)

by Slaven Škrobot
606 pregleda

Ja uopće ne znam zašto se mi toliko nadobudno budimo za izlaske sunca kada je očigledno da s njima nemamo sreće. Ovoga jutro nije bilo nimalo drugačije. Samo oblaci, mirno more i lokalac koji čisti plažu od nasukanih algi. Niti s od sunca! Dobro, ima i u ovome nešto, prvenstveno neki mir, ali daj nam Afriko više i taj izlazak sunca! Ništa, nazad na spavanac. Još malo sna neće nam škoditi, ipak nas čeka naporan dan.

Pogled iz našeg smještaja

Budimo se oko devet ujutro i sada je priča, kao i pogled, sasvim drugačija. Sunce piči, otok je budan, palme plešu na vjetru, a tirkiz na obali taman je za pasti oči. Koliko je život lijep kada samo trebaš navući kupaće i napraviti tri koraka do terase gdje te čeka doručak s pogledom na indijski ocean. Ok, ovo s tri koraka je bilo figurativno, ja sam se otkotrljao! Nećemo sad cjepidlačiti, kužimo se, zar ne?

Naš smještaj – Savera Beach Houses

Bacamo pogled na meni. Danas opet ima svega, od samose i kriketa za predjelo, do riblje plate s jastogom, pečene piletine, tataki tune, kozica s krumpirima i sl. za glavno jelo! Ovdje je riblja hrana stvarno jeftina, a naglasak bi stavio na jastoge. Ovdje postoji razlika između jastoga koji obitava na pijesku i onoga koji obitava na kamenu (rock lobster). Iskreno, očekivao sam puno više od riblje hrane, a jastog mi uopće nije bio ukusan. Njihova se morska hrana ne može, ni približno, mjeriti s našom.

Nakon što smo svi izrazili svoje želje, predajem popis Saviu i točno u 10:00 dolazi Thomas. Trpamo se u auto te krećemo prema Stone Townu. Danas nam je na rasporedu obilazak Stone Towna i odlazak na Prison Island, stanište golemih kornjača, otok na koji su, u karantenu, slali ljude koji su bolovali od žute groznice i mjesto od kuda su robove slali diljem svijeta. Inače, glavni I najveći grad na Zanzibaru zove se Zanzibar city dok se Stone Townom naziva njegov najstariji dio. Grad je možda i najpoznatiji po tome što se tu rodio Freddy Mercury – nekadašnji frontmen Queen-a.

Stone Town

U Stone Town ulazimo sat i dvadeset minuta nakon što smo napustili naše selo, Jambiani. Putem klasični prizori na koje smo do sada već pomalo i navikli. Na ulazu u Stone Town očekivano – gužva! Bolesno je vruće, mislim da fotka ispod to donekle može dočarati. Dobro da se ja ne vidim! Užas! Nije zapravo toliko do toga što je vruće već to što je užasno sparno, toliko da se trudim disati!

Odmorni kao i uvijek

Zaustavljamo se na parkingu uz tržnicu, Thomas nije ni ugasio auto, a već nas okružuju. Jumbo ovo ono, my friend, guide, welcome, Prison Island, turtles, boat, Stone Town – samo su neke riječi koje su konstantno dopirale do mojih ušiju dok se moja ekipa nije sabrala, izašla i sastavila kolica. Jedan lokalac ostaje i uporan je kao mazga. Zove se Khamis i nudi izlet na Prison Island. Thomas mu obećaje da ćemo ga uzeti, u nadi da ga se riješi. Bježmo odavde!

Ulazimo na tržnicu stiskajući se s ljudima u prolazu kao da se na kraju nešto dijeli. Kaos! Na ribljem dijelu toliko smrdi da su me na to upozoravali i prije puta. Nino je odmah odustao, a ostali smo nekako izdržali. Ja sam još u toplicama navikao na svakakve mirise. Super je iskustvo kada vas petero, u malenoj sobici, kenja cijelu noć u gaće. Sve skupa pomiješano s mirisom mokraće i sumpora – vrh! Ravno dobitku na lotu!

Mirišljava ribarnica

Dio s mesom preskačemo i odlazimo do voća, povrća i začina. Ovdje stvarno ima svega i svačega. Cure zapinju za začine, a mi, dečki, umiremo od vrućine. Nevjerojatno koliko je jebeno vruće! Još mi je dan ranije izgorio nos, do te mjere da mi iz opekline izlazi gnoj! Doslovno sam kao Rudolf! Sve je tako usko, jedva se prolazi i svi me kače i trkaju.

Ali Baba

Prilazi mi lokalni ćelavi tip sa štakom i upita me:

Tip: Where are you from?

Ja: Croatia.

Tip: Oh, koliko je sati?

(Molim? Smijem se nazad!)

Ja: You speak Croatian?

Tip: A little bit! I was working on a ship in Europe and I was living in Ljubljana and Napoli.

Ja: What’s your name? What happened to you?

Tip: Ali Baba! I got hit by car…

Nastavljamo priču i govori mi kako sada prodaje cd-e s nekakvom kompilacijom Afričke glazbe. Pitam ga koliko je cd na što odgovara da je cijena cd-a dva dolara. Dajem mu pet i uzimam cd. Pozdravljam ga sa smiješkom i poželjujem mu sve najbolje i brz oporavak! Ovo su trenuci koji se najviše pamte na putovanjima. Takvi trenuci i ljudi!

Izlazimo iz marketa i lutamo malim, starinskim ulicama. Kuće su u prošlosti građene od strane Britanaca. Ja se pokušavam držati sjene od kuća kako bi mi nos što manje bio na suncu. Sve je puno malih dućančića sa svakakvim izrezbarenim drvenarijama i slikama. Sve slike su baš ono autentične, prepune afričkih boja. Svugdje me pozdravljaju, mašu mi, daju mi pet ili si dajemo šake. “Welcome to Zanzibar my friend”, govore mi najviše. Svi su baš simpatični i nenapadni. Baš kada sam o tome razmišljao, evo ti njega, Khamisa, vodiča koji nas je ubio u pojam kod auta. Kako nas je samo pronašao?

Ljudi su ljubazni i pozdravljaju na svakom koraku

Ako ništa dugo, ovaj je stvarno uporan i silno nas želi na otoku! Thomas dogovara cijenu i nakon postignutog dogovora sjedamo u prvi restoran nešto prigristi i popiti prije izleta. Naručujemo hranu i piće, a ja se zalijevam vodom po glavi. Cijelo mi je lice crveno kao paprika i umirem! Ostali nisu ništa bolje. Čekamo i čekamo! Jebote pole pole (polako), dajte nam za jest – umiremo! Konobarica nam donosi krivo, pa je li moguće!? Iskreno, ne sjećam se više da li smo na kraju to pojeli ili je donijela novo, samo znam da smo jeli! Jedino se sjećam da sam pio sok od marakuje.

Laganini

Napuštamo restoran i prepuštamo se nemilosrdnom suncu lutajući ulicama Stone Towna. Ulazim u svakakve dućane samo da makar na tren osjetim povjetarac klime na svom tijelu. Prolazimo i pored kuće u kojoj se rodio Freddy. Iskreno, apsolutno bezveze, nisam ništa drugo niti očekivao zapravo.

Kuća Freddie Mercurya

Izbijamo na plažu jer ne došlo vrijeme za dogovoreni izlet! Evo ti Khamisa! Gledam u nevjerojatno uske čamce i nadam se da to nisu čamci za izlete jer nemam pojma kako ćemo na njih. Nisam si to ni izgovorio do kraja i evo ti njega, prstom pokazuje na brod imena “Gladiator”. Podsjeća me na njegovog, kao od stijene odvaljenog kapetana/vlasnika. More se čini dosta nemirno, pitam ga može li taj brod bez problema na takve valove? Odgovara on meni: „Carpet my friend”. Kakav majstor!

Namjerno unatraške – da ne vidim što me čeka

Kako ćemo to, pitam Nineka i Gregu? Nekako, moramo! Kratkotrajno razrađivanje strategije i krećemo! Uspjeli smo nekako, ali bilo je teško, puno teže od očekivanog. Khamis je sav raspoložen i pričljiv, nemam pojma kakav je inače. „Koliko do otoka?“, pitam ga. Kaže: „20 min!“.

Kad se male ruke slože…

Krećemo! Na brodu je s nama još je jedan stariji par i to je to – napuštamo naš otok i odmah u zaljevu primjećujem veliki broj nekakvih starih, poluhrđavih brodova/tankera. Baš onakvih kao iz filmova u kojima nešto krijumčare i plutaju pučinom. Atmosfera je vesela! Pjevamo, učimo Khamisa hrvatski, a on nas brojanju na Swahiliju! Zanimljivo mu je naše, hrvatsko pakiranje kikirikija i pokušava pročitati što piše na ambalaži. Prolazi tako četrdeset minuta za tren, a mi još nismo na otoku. Ti ja dam dvadeset minuta…

Prison Island

Gotovo sat vremena kasnije konačno dolazimo do Prison Islanda. Ne znam da li smo se toliko dugo vozili zbog valova ili vožnja jednostavno toliko dugo traje. Najvažnije od svega je da smo stigli. Sidrimo brod tako da je krmom okrenut prema pješčanoj plaži i udaljen od nje par metara. To znači da se svi moramo smočiti, uključujući i mene. Stvarno nisam računao na ovo prije puta i kada mi je Thomas rekao  ne brinem, vjerovao sam mu na riječ i očekivao da će biti puno lakše. Taj “ne brini” ne volim čuti i uvijek brinem bez obzira na to koliko me druga strana uvjeravala u suprotno. Ta druga strana u 99.9% slučajeva nema apsolutno nikakvog iskustva s nekime tko je u situaciji kao i ja. Ja ga imam i zato unaprijed volim većinu toga vidjeti i isplanirati da naiđem na što manje problema.

Prison Island

Grega i Nino me nekako podižu, a valovi na ljuljajućem uskom brodiću sve otežavaju. Uskaču Khamis i kepatan Gladijator. Na kraju svega Gladijator me sam prima kao bebu i nosi kroz vodu preko plaže i stepenica na vrh neke platforme. Naravno da mi je u tom procesu val smočio dupe. Uz to se Gladijator na jednoj od stepenica malo poskliznuo i skoro smo oboje završili tko zna gdje.

Hodamo po otoku, Khamis nam s punim oduševljenjem sve objašnjava, a u stopu nas prati i Gladijator. Ne znam da li je to u cijeni ili ga je Khamis zamolio da ide nama radi mene. Odmah na prvu, iako poprilično mračne prošlosti, otok djeluje toplo, živahno i šareno. Nasred staze nas pozdravlja paun i prepušta nam put koji nas vodi sve do kornjača.

Tu ih je koliko hoćeš! Ne znaš koja je veća, neke su navodno stare preko 100 godina! Leže kao krepane posvuda, uglavnom nasred puteljaka. Sad mi dolazi iz dupeta u glavu zašto je Gladijator s nama. Preko nekih me prenašaju, a neke stimulacijom kod vrata tjera da se dignu i pomaknu. Traje to i traje i stvarno osjetiš kao da imaju po 100 godina. Neke su ovdje jer im je to prirodno stanište, a neke, ove velike, ovdje su jer su dobivene kao poklon od Sejšela.

Kao što sam i napisao ranije, nekada je ovaj otok služio kao mjesto za karantenu za osobe zaražene žutom groznicom. Ne samo to, ono još gore je da je otok bio i zatvor te polazišna točka s koje su odvozili robove za Europu i Ameriku. Svega par minuta nakon kornjača dolazimo i do dijela koji je nekada bio zatvor, gdje su se robovi pregledavali, prali i slali na brodove. Bilo je pomalo zastrašujuće i tužno čuti sve te priče. Grozno je kako su se ti ljudi ovdje tretirali. Možda i najviše ostao mi je urezan podatak da si za svakog kupljenog roba koji je bio fizički jak, a uz to i skup, na gratis dobio i dijete /bebu. Sve u svemu, poprilično šokantno, ali ipak edukativno i osvještavajuće iskustvo.

Obilazak je brzo završio, što je posve razumljivo s obzirom na veličinu otoka. Ipak, zanimljivo da tako malo mjesto može biti toliko bogato poviješću. Po povratku na plažu ugrabio sam si pijesak za kolekciju dok se ostatak odlučio na osvježenje u moru.

Pole Pole

Po ukrcavanju na brod ponovo močim dupe, ali dobro, moglo je i gore. Prati me sreća pa mi se ubrzo nakon polaska počinje i pišati. Kako sada to izvesti pred ljudima na ovako malom brodiću koji se neprestano ljulja na valovima. Kao i obično – improviziramo! Nino i Grega drže ručnike, Gabi kateterizira, a ja…ja se smijem i moralna sam podrška, naravno!

Po povratku u Stone Town dajem Gladijatoru napojnicu, pozdravljamo ga, kao i Khamisa i sjedamo u prvi restoran na samoj plaži. Gladni smo za poludjeti, a i ovdje je super mjesto za dočekati zalazak sunca. Naručujemo klopu i skroz zaboravljamo da postoji mogućnost dugog čekanja. Gladnima, jezik nam je bio brži od mozga.

Čekamo i čekamo. Nema nikoga! Što ćemo? Ništa! Jedemo nakon više od jednog i pol sata čekanja i nakratko uživamo u zalasku sunca. Ajde konačno i taj zalazak, prvi na ovome putu, ali i dovoljno lijep da si opraštam za sve ranije dane.

Hodamo mračnim i usamljenim ulicama Stone Towna. Nije baš da svi uživaju, kod nekih se osjeti prisutan strah, no, ja uživam! Razumijem, nije posve ugodno, mračno je, pomalo jezivo s puno sumnjivih tipova koji hodaju okolo. No, to nas ne sprječava od ulaska u svaki drugi dućan sa suvenirima. Ovo je za mene carstvo i ovdje bih mogao pokupovati apsolutno sve i potrošiti sav novac koje imam. Nažalost. Nemam puno! Možda i bolje…

U jednome je dućanu bilo toliko vruće i toliko sam se natezao s prodavačem da mi se počelo vrtjeti i morao sam izaći van. Prolazimo kroz živopisni Darajani market gdje sve miriše od hrane, peče se, kuha  puno je života. Cure nam sline i to me podsjeća da moram poslati poruku Saviu da stižemo i da mogu početi raditi za jesti. Samo se nadam da opet nećemo čekati!

Moje želje se, naravno, nisu ostvarile i po dolasku u resort smo opet čekali. Nema veze, našu su glad ublažili napitci od svježe cijeđenog voća. Sreću po dolasku hrane teško je opisati, a sve što je pred nas stavljeno smo pojeli.

Nakon večere, Grega je opet ispod palmi, na pijesku, instalirao mjesto za druženje gdje smo do dugo u noć razgovarali i uživali u zvjezdanome nebu. U jednom je trenutku nestalo struje i između palminog lišća imao sam priliku gledati najljepše nebo koje sam u životu vidio, naprosto neopisivo lijepo!

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više