Tek nakon što smo upalili stropni ventilator i stavili ga na maksimum, uspio sam pošteno zaspati. Sve do tada bila je prava muka i borba. Razina vlage je užasno visoka i baš cijelo vrijeme puše ne topli, već vruć i vlažan vjetar. Osjetio sam to i ujutro, čim sam se probudio. Bez obzira na ventilator, u kućici nam je i dalje bilo vruće i sparno te sam se trebao pošteno potruditi kako bih prodisao. Naime, moji prsni mišići ne funkcioniraju i uvijek mi je teže disati nego ostalima, pogotovo u ovakvim uvjetima. Doslovno svaki udisaj na ovakvim putovanjima predstavlja malu bitku.
Iako smo smještaj odabrali jednoglasno, moram priznati da sam razmišljao o tome hoće li on mojim suputnicima svidjeti. Sve sumnje pale su u vodu čim smo otvorili vrata. Kupaće nisam ni navukao, a doručak nam je već stigao na terasu. Svega par koraka od kreveta i mojih nogu pruža se pogled na tirkizni indijski ocean, besprijekorno bijeli pijesak te palme koje plešu u ritmu povjetarca. Ono, kao iz filma!
Savera Beach Houses
Nestrpljiv sam i želim van. S Ljubicom, koju sam upoznao nakon što sam osvojio karte za Australiju i koja je par dana prije nas došla na Zanzibar, dogovorio sam se naći ispred smještaja. Dečki me odnose van na ležaljku i u tom trenutku dolazi Ljubica. Kako je to sve nevjerojatno i spontano ispalo da se pogodimo biti na Zanzibaru u identično vrijeme. Družimo se i pričamo s Ljubicom neko vrijeme, a kako se pomiče Sunce, pomiču i mene, u palminu sjenu.
Nije Sunce jedino koje se pomiče. Pomiče se i ocean i to toliko brzo i jako da je gotovo nevjerojatno. S osekom su se povukli i ribari te na plažu donijeli svoj ulov koji pred znatiželjnim turistima sortiraju.
Oseka povuće more po par stotina metara
Ribari sortiraju ulov
Jambiani, kako se zove naša plaža, tj. selo, odabrao sam iz više razloga. Iako su razlike u razini oceana ogromne i plaža bude puna algi koje lokalci u plićaku uzgajaju ovo mjesto ima neke svoje prednosti. Osim lijepog i za mene primjerenog smještaja ova plaža nudi mir i autentičnost. Nema tu puno turista, dosadnih lokalaca koji ti nešto žele uvaljati i nema tog „masovnog turizma“. Jambiani svakako više diše nekako afrički.
Pišanje – sad ili nikad?
Gotovo sat vremena druženja s Ljubicom bilo je dovoljno da si izblebećemo najaktualnije Tanzanijske tračeve. Nažalost, Thomasov dolazak nagovijestio je da je vrijeme za polazak. Kamo? Idemo na, po Thomasovom mišljenju, najljepšu plažu na otoku –Muyuni.
Svi se ubrzano spremaju i nastaje mala zbrka. Ne osjećam da trebam pišati, nisam baš ni pio pa odlučujem biti spontan. Ionako su svi u žurbi i ako sada kažem da mi se možda piša svi će mi kenjati bez veze. Pa idemo, biti spontani.
Svi su spremni i stavljaju me u kolica. U tom trenutku obistinjuje se najcrnji scenarij – osjećam da moram pišati! Što da sada radim? Važem – koliko mi se jako piša, koliko mogu izdržati? Ako im to sada i ovako živčanima, užurbanima i skuhanima priopćim, ubit će me! Ok, jako mi se piša, moram im reći! „Ljudi, ja moram pišati!“, govorim nekako blago, ali odlučno. Ne vidim ih, ali osjetim kako me gledaju i koliko ih u tom trenutku živciram. Jebiga ekipa, samo sam htio biti spontan, htio sam najbolje za ekipu!
Repriza
Konačno sjedamo u auto i krećemo. Ovaj put nemamo prtljagu tako da svi stanu u auto. Izašavši izvan našeg raja, suočavamo se s realnošću. Sve je divno i krasno u resortima, u prvome redu do mora, ali svega par metara iza nalazi se ono što Zanzibar uistinu jest – jedna siromašna, pomalo tužna sredina s izrazito vedrim i nasmiješenim stanovnicima. Sve djeluje tako jadno i polu razrušeno, gotovo žalosno za gledati. Dođe ti da ti se zgadi resort, doručak, ručak, večera i sav luksuz u kojem se brčkaš kada vidiš kako ljudi, u pravome Zanzibaru, žive.
Vozimo se na gotovo sami sjever otoka. Osjećam nekakvu slabost i malaksalost. Je li moguće da mi se to opet događa? Malo jesam zakuhao i opet sam slabo doručkovao, ali opet? Odmah govorim kako se osjećam, a sestra tu vijest ne prima dobro. Svi su loše volje, a najgori smo mi koji se u punom autu deremo jedno na drugo. Možda mi i nije tako loše ako se mogu svađati?
Stajemo u prvom mini gradiću uz cestu i Thomas izlazi van kupiti voće na štandu. Trebam se izvući iz situacije u koju sam se opet uvaljao! Ovaj put nije tako kritično kao kod lavova, ali nije ni zajebancija. Nastavlja deračina i dobivam kikiriki kako bih zašutio. Zadnjim atomima snage molim Gregu da mi kupi sok.
Cijela je Tanzanija prepuna ovakvih štandova uz cestu
Thomas i Grega dolaze sa svime i svačime. Kupili su kekse, sok, crvene banane, jack fruit, marakuju i crvene banane. Trpam sve po redu i polako dolazim k sebi! Već iz iskustva znam da mi u ovakvim trenutcima najviše pomaže šećer, npr. neka čokoladica, Coca-Cola, gusti sok ili pak banana. Obično nakon što sve to unesem u sebe treba proći najmanje 20 min prije nego mi postane bolje, ako prije ne umrem.
Muyuni
Nakon sat i pol vožnje (moje muke) te pauze u nekom restoranu radi ručka, dolazimo na plažu Muyuni. Kilometarska, bijelim pijeskom ispunjena plaža, ali s jednom iznimkom. Za razliku od ostalih, ova plaža gleda na maleni otočić imena Mnemba island. Taj maleni otočić u privatnom je vlasništvu i to navodno Bill Gatesovom. Okružen je koraljnim grebenom koji je proglašen zaštićenim morskim područjem. Za vrijeme oseke na ovome se dijelu pojavljuje maleni pješčani otočić koji je prava turistička atrakcija. Zbog njega, turisti često nazivaju taj otočić i „Mnemba atolom“ što zapravo i nije točno jer je atol otok koji okružuje lagunu, što ovdje nije slučaj. Otok je i prirodno stanište i mrijestilište zelenih morskih kornjača, tri vrste dupina, grbavih kitova i kitopsina. Zvuči jako lijepo? Zvučalo je tako i nama kada smo saznali da smo zakasnili i promašili oseku. E moj Thomase, ovo si trebao znati, evo ti komad iz zalaganja! Ništa, što ćemo? Idemo na plažu!
Muyuni
Kafić na plaži
Muyuni
U trenutku je nestalo sve! Nestalo je svo voće, marakuja, crvene banane i rambutan, sve su smazali! Nestali su i svi moji suputnici. Neki su otišli na kupanje, a neki u šetnju. Nije imalo smisla tegliti me i probijati se kroz pijesak. Ja sam ostao posve sam „čuvati stvari“. Društvo su mi radili lokalni klinci, igrajući nogomet s moje desne strane dok se ispred mene nalazio spoj pijeska i tirkiznog oceana s pogledom na otok Mnemba.
Upijao sam tako sve što su moje oči vidjele, nos osjetio i uši čule. Konstantni vjetar donosio je miris mora i spašavao me od sigurnog pregrijavanja dok su me neprekidna kretanja ispred očiju spašavala od moguće dosade. Prolazili su tuda lokalci na biciklima, ribari dolazili s čamcima, a neprestanu galamu, smijeh i nogometne poteze bilo mi je teško ignorirati kao velikom ljubitelju nogometa. Svemu tome dodatnu čar dao je zvuk palminih listova koji su se međusobno udarali na upornom vjetru.
“Čuvam stvari”
Prolaznici i Mnemba otok u pozadini
Dečki haklaju
Dok su se svi vratili bila je već naveliko vidljiva razlika u razini mora. Nevjerojatno je kojom se brzinom povuklo, rekao bih skoro kao i Sunce koje nam se skrilo iza leđa i palmi. Stvorio se tu, kakvih stotinjak metara ispred mene, zanimljivi maleni pješčani poluotok radi kojeg sam opet ostao sam! U tom sam trenutku osjetio nekakvu vrstu ljutnje i frustracije što ne mogu hodati i biti slobodan, kao i moji suputnici. Preostalo mi je samo gledati ih u nadi da će mi donijeti pronađu li nešto zanimljivo, što na kraju i jesu! Sestra mi je donijela malenu meduzu koja se, nažalost, nasukala na obalu i uginula. Iako je bila zanimljiva, nije uspjela u potpunosti nadoknaditi tugu jer nisam otišao na poluotočić.
Meduza
Tu moju tugu, zapravo tužno lice, prepoznao je Grega. Rekao bih da ju je i osjetio i ponudio se odnijeti me do tamo. Eh, teško ribu u vodu natjerati! Odvukao me skroz na poluotok i konačno sam i ja došao na red. Osjećao sam se kao da traje mojih pet minuta slave.
Mnemba island i mojih pet minuta
Po povratku na „naše mjesto“ na plaži, dočekali su nas upravo oni klinci koji su u blizini igrali nogomet. Znatiželjna su nas lica okružila, a neka su i virila iz drvenih čamaca u blizini. Klincima smo dali što nam je ostalo – vodu! Ono što ih je najviše zabavilo bila je pjesma ba-na-na koju je započela moja sestra pljeskajući na što su klinci skakutali oko mene – Ba-Na-Na! Thomas je uspio ovjekovječiti trenutak i tu je nastala jedna od moji zasad najpoznatijih fotki. Pozdravili smo se s klincima, Grega je jednom dao svoju šiltericu i krenuli smo prema smještaju.
BA-NA-NA
Znatiželjni navijaći na “tribinama”
Zanzibarski “skrivača”
Gregin mali znak pažnje a malcu uljepšan dan!
Saviu, našem gazdi, odmah sam poslao poruku da krećemo i da mogu početi spremati večeru. Dogovorili smo se da svaki dan ujutro odlučimo što ćemo ručati/večerati i da onda samo javimo sat i pol vremena prije nego dolazimo.
Nakon sat i pol, stigavši u smještaj umorni i gladni, svi smo otišli ravno u naš mali bar na plaži. Nadajući se kako je klopa gotova, odmah su nas rastužili i priopćili nam da nije. Čekali smo od toga trenutka još najmanje sat vremena do večere. Onda smo shvatili njihov „pole pole“ u pravom smislu riječi. Thomas nam je rekao kako je to normalno i da se u restoranima zna čekati i po dva sata na hranu. Oprostili smo im kada je hrana konačno stigla i odlučili ubuduće Saviu javljati još ranije i probati ih zeznuti…
Čekamo hranu u našem malom baru! Nino – najgladniji!
Konačno!
Grega nam je po zatvaranju bara složio maleni „bar“ ispred kućice gdje smo se dalje nastavili družiti i piti s pogledom na nevjerojatno zvjezdano nebo koje se probijalo kroz palmine krošnje.
Za više fotografija i videa zapratite moj INSTAGRAM profil
