Home Azija Kako smo vidjeli Dubai i Abu Dhabi u 19 sati?

Kako smo vidjeli Dubai i Abu Dhabi u 19 sati?

by Slaven Škrobot
1073 pregleda

Nakon 14h30min sletjeli smo u Dubai! Najduži let u mom životu nije mogao bolje proći, valjda sam ga pola prespavao, dok sam vrijeme budnosti kratio dokumentarcima i pijuckanjem meni najdražeg soka od manga. Doslovno bi si ga spojio introvenozno da mi polako kapka ostatak života.

Na sreću koferi su nam produžili za Zagreb tako da sljedećih dvadeset sati nismo sve trebali teglit s nama. Čim smo izašli iz aviona, uhvatio sam wifi i javio se Mouniru koji nas je već čekao na izlazu. Trebalo je prvo proći taj cijeli „grad“ od aerodroma kako bi izašli, ali moram priznati da to u Dubaiju sve ide glatko. Mounira smo sreli na izlazu i odmah krenuli dalje jer, plan je bio ambiciozan, a vremena je  bilo malo.

Tko je sad taj Mounir?

Sigurno se pitate tko je pak sad ovaj Mounir pa osjećam potrebu pojasniti vam stvari. Mounir je dečko od Kristine, moje frendice iz Zagreba, s kojom dijelim strast prema putovanjima i koju sam upoznao kada sam išao u Maroko. Mounir se iz Maroka doselio u Dubai i ovdje živi i radi. Upoznao sam ga kada su me njih dvoje ranije ove godine posjetili u Zagrebu. Tada mi je obećao (jer sam ja njegov „bro“) da će se pobrinuti da naš ostanak ovdje bude proveden na najbolji mogući način. Mounir je skroz super lik, simpatičan, smiješan, totalno otvoren za sve (za razliku od većine Marokanaca), zajebancija, pričanje o svemu i čini se kao prilično dobra osoba. Jako voli Hrvatsku i sve vezano za nju i čak si je dao nadimak/ime „Munirović“.

Kako vidjeti dva velika grada u 19 sati?

U međuvremenu, od njihovog posjeta pa do našeg dolaska ovdje, razmišljao sam i razrađivao plan kako najbolje  iskoristiti vrijeme ovdje i što vidjeti u Dubaiju za 19h30min? Znam! Džamiju u Abu Dhabiu! Još davno sam ju ugledao na nekoj fotki, zaljubio se i rekao sam sebi da ovdje jednog dana moram doći! Sat i pol od aerodroma, činilo se izvedivim, ako mi dupe preživi. Smislili smo neki plan i tako je ostalo, do našeg dolaska. Jedino što je bilo upitno je to da li ću ja biti sposoban nakon ovog leta ići direkt u auto, voziti se i bez ikakvog odmor ostati sjediti još cijeli dan u kolicima.S obzirom da sam pola leta prespavao i preležao, moja guza je bila spremna na nove izazove!

Dubai

Već pri samome izlasku iz aerodroma osjetili smo onu vrućinu o kojoj su nam pričali. Bilo je 33 stupnjeva i Gabi je već pri prvome udisaju vanjskog zraka postalo muka, dok sam ja uživao za razliku od nje. Na putu prema Burj Al Arabu Mounir mi je pričao o gradu i kako je njemu ovo sve „fejk“ i da jedva čeka otići odavdje. Razumijem ga, iako je meni sve ovo super, mislim da ne bi imao što ovdje raditi duže od deset dana.

Promatrajući svaki kutak ovog grada kroz prozor zaključio sam da ovi Arapi stvarno nisu normalni izgradivši ovakvav grad. Ovoliko nebodera nikada nisam vidio, i to kakvih. Svako malo nalazila se jedna panorama skupine nebodera dok je onu najveću, kao „točku na i“ najbolje predstavljao Burj Khalifa, najviši neboder na svijetu!

 

Burj Al Arab

Ispred Burj Al Araba, jednog od najluksuznijih i najskupljih hotela na svijetu nismo se previše zadržavali, htjeli smo ga bar samo vidjeti jer smo žurili dalje.

U prijevodu doslovno „Toranj od Arapa“ ovaj hotel doslovno je ikona tj. simbol Dubaia, što mu je, prilikom gradnje, bio i cilj! Nalazi se na umjetnom otoku i s visinom od 321 metar drugi je najviši hotel na svijetu (i prvi se isto nalazi u Dubaiu). Građen je da izgleda kao jedro tradicionalnog arapskog broda. Dva „krila“ raširena u obliku slova „V“ imaju ulogu jarbola, dok prostor između njih služi kao golemi atrij. Iako hotel može imati samo 5 zvjezdica, Burj Al Arab je samoproglašen jedinim hotelom na svijetu sa 7 zvjezdica!

Unatoč veličini hotel ima svega 28 dvostrukih etaža s 202 sobe. Najmanja soba površine je 169m2, dok najveći apartman ima površinu od 780m2. Cijene noćenje kreću se od 1000 dolara za najmanju sobu pa do 28.000 dolara za apartman. To nije sve, tu su 4 bazena, privatna plaža, luksuzne toplice, helidrom (na kojem su Federer i Agassi odigrali prijateljski teniski meč) i čak 9 restorana od kojih je jedan na 200 metara visine s panoramski pogledom na Perzijski zaljev, a jedan je na dnu hotela, u koji se ulazi iz simulirane podmornice te je okružen golemim akvarijima kapaciteta milijun litara, prepun morskih životinja.

Rekao sam Mouniru da je prava pizda što nas nije tu smjestio!

Abu Dhabi

Na putu do džamije stali smo na “piš pauzu” i  u Burger King pojesti nešto na brzinu. Nije da nam je Mounir malo prije stajanja rekao kako mrzi takvu hranu. Siti i hidrirani nastavili smo naš put prema Abu Dhabiju i sve bi bilo kao po planu da Mounir nije dva puta krivo skrenuo i tako skratio dan za jedan sat. Kako je uporno odbijao moju pomoć oko navigiranja nije mi ništa drugo preostalo nego promatrati pustinjski i apokaliptični krajolik nalik hollywodskim filmovima gdje te odvedu usred ničega, ubiju i zakopaju. Sve je isto, ne bi te ni Bog pronašao!

Mjesto za "piš pauzu"

Mjesto za “piš pauzu”

Dok je Gabi spavala gotovo cijelim putem, Mounir je valjda popušio cijelu kutiju cigareta dok sam ja od nervoze da nećemo stići izgrizao sve nokte na rukama. Sunce je već bilo na pola spremno da nas pripremi za noć kada smo ugledali nebodere koji su nam dali do znanja da ulazimo u Abu Dhabi!

Apsolutni kaos

Već s ceste vidjeli smo ovu prekrasnu građevinu koja se uzdiže i ističe daleko više od svega ostaloga u njenoj okolici. Čim sam je ugledao s ceste moje raspoloženje i sreća udvostručili su se, sve dok nismo došli pred ulaz i ugledali OGROMNU kolonu autiju i buseva koji čekaju u redu za ulazak. Instantno mi se smučilo i s obzirom na brzinu kretanja kolone počeo sam sumnjati u to da ćemo stići na vrijeme.

Kada smo se konačno probili do garaže i ušli unutra stvar je postala još gora. Toliko ljudi još nikada nigdje nisam vidio. Bilo mi je jasno da smo očito pogodili krivo vrijeme i dan..ali ovo je bilo užasno. Gabi je i onako bilo muka, a meni je raspoloženje skroz splasnuo. Bilo je valjda deset „check-inova“ i na svakome su nas pregledavali i na svakome smo čekali. Čak smo morali i ostavljati laptop i radi toga se Gabi morala vratiti skroz na početak da bi nas na kraju tražili da se ona i Mounir moraju ići presvući i pokriti. Koma!

Sheikh Zayed Mosque

Stigli smo u zadnji čas i sunce samo što nije bilo zašlo! Sam pogled na ovu prekrasnu građevinu smirio me i zaboravio sam na sve što se prije događalo iako je i dalje bilo previše ljudi. Uživali smo neko vrijeme i obišli smo ju izvana i iznutra dok smo kao šečer na kraju bili počašćeni pozivom na molitvu s minareta. Iako je cijeli dojam bio poprilično uništen i jedva da si mogao prolaziti od ljudi, a kamoli fotkati nešto, moram priznati da je ovo vjerovatno najljepša građevina koju sam u životu vidio i da mi je jako drago da smo ovo napravili i zahvalan sam Mouniru što nam je ovo omogućio!

Kako se ubrzo smračilo, a našeg vremena je bilo sve manje, uputili smo se nazad prema Dubajiu gdje nam je još ostalo posjetiti famozne fontane i najviši neboder na svijetu!

Povratak u Dubaji

Iako još nismo došli do njega, Burj Khalifa promatrao nas je izdaleka puno prije nego što smo mu se približili. Parkirali smo se u garaži od Dubai Mall-a, jednog od najvećih shopping centara na svijetu.

Kako su se vrata otvorila tako sam prvo ugledao te famozne fontane dok se usred njih uzdizao taj ogroman neboder. Sa svojih 823 metara visine, morao sam se pošteno podruditi da ga odmjerim od glave do pete skoro si ponovno strgajući vrat. Izgledao je kao igla koja puca prema nebu i daleko je iznad svega što ga okružuje.

Zamislite, u Australiji smo bili na najvišem neboderu tamo, visokom 330 metara, a ovaj je skoro trostruko viši!

Fontane

Ove fontane,  najveće muzičke fontane na svijetu, dužine su dva nogometna igrališta. Projektirali su  ih isti ljudi kao i one u Las Vegasu i nalaze se u umjetnom jezeru koji okružuje Burj Khalifu. Osvjetljava ih čak 6600 lampi i u mogućnosti su u bilo kojem trenutku izbaciti 83.000 litara vode u zrak do visine nebodera od 50 katova.

Mounir i ja

Spustili smo se na najnižu razinu do koje smo mogli kako bi što bolje vidjeli ono o čemu svi pričaju da je ovdje „,must see“. Iznenadilo me to da do fontana ne postoji rampa za kolica, u takvome gradu!

Skupljanje brodića s turistima ispred nas značilo je da šou samo što nije počeo. Ova tura brodićem i gledanje fontana iz prvoga reda koštat će vas 65 dolara.

Već na samome početku izgledalo je impresivno. Svirala nam je neka arapska glazba  (svaki put je druga pjesma) dok su fontane i voda plesale u ritmu. Trajalo je to tako svega par minuta dok nije došao vrhunac predstave, kada su sve fontane u isto vrijeme izbacile vodu. Trenutak kada jednostavno morate ostati bez teksta.

Nakon završetka predstave pojeli smo nešto na brzinu u mallu i Mounir nas je odbacio do hotela gdje smo se pozdravili s njim. Sve nam je platio (iako to nikada nismo tražili ni očekivali od njega) i bome je održao svoje obećanje te nam omogućio najbolji mogući boravak ovdje.

Iako je soba bila odlična, pogled je bio taj koji me oduševio. Zaspao sam gledajući u panoramu nebodera s najvišim tornjem na svijetu u sredini.

Povratak u realnost

Ni jedan dan se na ovom putovanju nije bilo teže probuditi nego taj dan. Bez kofera spremili smo se u 15 minuta i spustili ispred hotela gdje smo čekali shuttle bus za koji su nam rekli da je prilagođen.

Naravno da nije bio prilagođen. Vozač-Indijac i Gabi teškom su me mukom unijeli u bus dok su ostali ljudi samo znatiželjno promatrali. Deset minuta vožnje i bili smo ispred aerodroma gdje smo mahnuli vjerovatno zadnjem suncu u nekoliko nadolazećih mjeseci.

Nakon check-ina i ukrcaja na avion čija je posada bila puna naših ljudi koji su nas lijepo ugostili i smjestili došlo je Gabino pitanje: „Je li znaš ti gdje je moj mobitel“?

Prekopala je sve, ali mobitel nije našla. Nevjerovatno! Na cijelome putovanju nije nam se dogodilo ništa loše i baš zadnji dan Gabi izgubi mobitel. Zaključila je da ga je ostavila u sobu u hotelu.

Sljedećih pet i pol sati proveo sam pokušavajući javiti hotelu i Mouniru za mobitel dok je Gabi tugovala duboko ispod deke,  preprivena preko glave. Društvo mi je pravio Branko iz Putoholičara koji se isto tako vraćao iz Australije i bio je na istom letu kao i mi!

Gabi , ja i Branko

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više