Deveti dan bio je zamišljen kao „chill“ dan, tj. kao dan kada smo mogli duže odspavati te nismo imali previše stvari za vidjeti. U cijelome danu trebali smo samo doći do YALA NP-a, kakvih 3h vožnje autom od Elle. Bez obzira što je dan trebao izgledati apsolutno jednostavno, na kraju je ispao kaotičan! Sa mnom nikada mira očito.
Jutro prije polaska prema Yala nacionalnom parku proveli smo na našoj terasi uz pogled, što je naravno bilo i za očekivati. Nakon doručka i pakiranja istražili smo sve moguće slapove u blizini i odlučili se za dva koja su u blizini ceste i koja su ličila na nešto. Kako već neko vrijeme nije bilo kiše većina slapova se „osušila“, a i nismo vidjeli smisao u tome da svi „planinare“ sat vremena do slapa, a da ja čekam u autu. Zapravo, ja sam i bio spreman na to, ali me Goga i Matej nisu htjeli ostaviti da čekam, što je jako lijepo od njih, iako sam svjestan situacije i ne želim nikoga ograničavati.
Ravana Falls
Nakon kakvih pola sata vožnje stigli smo do našeg prvog slapa, Ravana Falls. Slap je smješten odmah uz cestu i što je najbolje od svega, ima platformu koja je u potpunosti prilagođena, a s koje se ujedno jako lijepo vidi slap.
Moram priznati, slap me poprilično iznenadio i nisam očekivao da je ovako impresivan, iako se na fotografijama možda i ne čini tako. Baš onako, dolje se nalaze mali bazeni koje slapovi pune, dok puno manjih slapića seže sve do vrha visoke planine i čini se kao da slapovima nema kraja.
Goga i ja ostali smo na platformi gdje su nam društvo radili majmuni dok su se Manoj i Matej odvažili na kupanje! Bilo je poprilično smiješno vidjeti Manoja onako sramežljivog bez majice i u kričavo žutim kupaćima.
Diyulama Falls
Na putu do Diyaluma Falls-a, našeg drugog slapa, vidjeli smo i prvi prometni znak sa slonom te se cijelim putem vozili kroz lijepe, zelene krajolike, po meni još i ljepše nego one oko Nuwara Eliye.
Kao i Ravana Falls, ovaj slap se također nalazi odmah uz cestu. Malo je drugačiji od Ravana Fallsa obzirom da se radi o jednom slapu koji pada s visine od ne znam koliko metara te je isto tako dosta impresivan. Postoji mogućnost penjanja do vrha što za mene nije bila opcija, ali na vrhu se nalaze mali „bazeni“ gdje se ljudi kupaju.
Nakon što sam pogledao slap izbliza, Matej je izvadio dron pa smo tako dobili i uvid kako je na vrhu bez da smo se morali penjati.
Nije se tu baš imalo što raditi, a obzirom da su Manoj i Goga ranije otišli autom na jedan vidikovac nekakvih 200 metara od nas, i Matej i ja smo odlučili otići pješke do njih. Putem sam primijetio da se u grmlju nešto miče. Inače sam radoznao i da mogu hodati, sam bih bio otišao pogledati o čemu se radi, ali kako ne mogu, nagovorio sam Mateja.
U grmu se skrivao mali gušter naziva „green forest lizard“. Matej ga je uspio pošteno okinuti, a ja bih ga sigurno uzeo u ruke da sam mogao.
Yala
U gradić Yalu došli smo navečer i nevjerojatno je koliko smo se puta u tom malenom gradiću uspjeli izgubiti i fulati naš smještaj. Kada smo konačno pogodili i uzeli ključeve te razmijenili novce, stali smo na prvi štand opskrbiti se vodom i voćem za safari.
Gladni kao vukovi stali smo u prvi restoran koji nam se činio dobrim i tu odlučili sjesti i nešto pojesti. Iako je bio mrkli mrak, bilo je užasno vruće i sparno i već sam se i tako borio sam sa sobom.
Kako sam do toga dana pojeo apsolutno sve što bi se našlo u mom tanjuru, opustio sam se i prepustio, a kada to napravim, obično gadno najebem. Ništa drugačije nije bilo ni sada!
Naručio sam nekakvu morsku hranu s poprilično ljutim umakom i nekakvim papričicama te coca colu da to sve malo razradi.
Nakon prvog zalogaja nisam osjetio nikakvu ljutinu, ali kako sam jeo, tako je postajalo sve gore i gore. Postalo je toliko užasno ljuto da sam nakon pola porcije morao odustati. Ja, koji inače volim ljuto.
Počeo sam se osjećati poprilično loše. Gorjela su mi prsa, u trbuhu tornado, a vrućina od ljutog pomiješana s vanjskom vrućinom od 30 stupnjeva ošamutila me toliko da sam se osjećao pijano. Jedva sam čekao leći!
Noćna mora
Nakon tridesetak stepenica stigli smo u našu sobu gdje su me Matej i Manoj konačno prebacili u krevet. Nožni zglobovi bili su mi veličine teniskih loptica, a žulj na stopalu nije izgledao ništa bolje što me malo zabrinulo.
Naredio sam paljenje svih mogućih aparatura koje su mogle proizvesti bilo kakav oblik hladnoće. Da smo imali leda, pojeo bih ga, a da su ovih troje mogli puhati hladno, puhali bi.
Desetak minuta poslije, počeo sam pomalo dolaziti k sebi i Goga još nije ni sjela kad sam osjetio nešto čudno. “Goga, brzo donesi podmetač, mislim da kakam!!!”
Samo brzim manevrom kao da se radi o gemištu Zagorka je spasila stvar i spriječila totalnu katastrofu. Iako sam se osjećao užasno i nemoćno, Matej, a posebno Goga, svojim negadljivim stavom skroz su me opustili. Zahvaljujući Gogi guza mi je bila kao bebina, a tako se prazno nisam osjećao od ne znam ni sam kada…
Eto, dogodio se moj najveći strah na putovanjima, usrao sam se u gaće i to pred „nepoznatim“ ljudima!
Nakon cijelog tog kaosa ubrzo smo otišli spavati jer nas je čekalo dizanje u 04.00 i odlazak na safari! Moj drugi pravi safari u životu!
