Kako uopće opisati ovaj užasno težak i naporan dan, ispunjen nervozom, razočarenjem, strpljenjem, nestrpljenjem, iščekivanjem i na kraju apsolutnom radošću , srećom i ispunjenjem. Odlazak u Yala nacionalni park bio je, uz uspon na Pidurangalu, highlight našeg puta na Šri Lanku i dan koji ću pamtiti do kraja svog života.
Zašto Yala?
Prije puta na Šri Lanku, dok sam još u svom brlogu istraživao o ovome putovanju, saznao sam da se u Yala nacionalnome parku nalazi najveća koncentracija leoparda u svijetu na tako malom prostoru. Iako Šri Lanka ima nekoliko parkova u kojima se osim slonova slabo može vidjeti nešto drugo, znao sam da je Yala park za nas!
Slonova sam se iskreno nagledao u Africi dok sam u potrazi za Leopardom od intenzivnog okretanja glave i vrata skoro ponovo strgao vrat. Tu mačketinu nisam uspio vidjeti nigdje i već tada sam ju doživljavao kao misterioznu i znao sam da treba imati jebene sreće da ju vidim. Dobro se skrivaju, duboko u hladu i dalje od ceste tako da su šanse za vidjeti leoparda najveće ili u zoru ili pred sumrak, kada idu loviti i kada im nije prevruće.
Ono što me prije puta mučilo, osim toga hoću li ću opet popušiti je to da se u Yala nacionalnome parku stvaraju velike gužve džipova i da to jako često zna izgledati kaotično. Nije mi se dalo previše natjeravati s ostalih dvjesto džipova u potrazi za životinjama i kao „pijani kauboj“ natjeravati se i uznemiravati životinje. Odgajan sam da imam poštovanja prema svakome, a kako život prolazi sve više poštujem životinje a sve manje ljude. Pogotovo ovakve, veličanstvene životinje!
Tražio sam preporuke za vodiče, čitao blogove ali na kraju je sve bilo poprilično skupo te smo se odlučili vjerovati Manojevom „inside man-u“ tj. vodiču jer je bio najjeftiniji. Odlučili smo se za jutarnju turu od 05:00 – 12:00 za 40 Usd-a po osobi, s mogućnošću produžavanja vremena ako ne vidimo ono po što smo i došli, leoparda!
Masakr u Yali
Probudili smo se u 04:00 i hvala kome god, nisam se opet usro u gaće! Vjerojatno nisam imao ni što za pokenjati jer sam doslovno ispustio dušu. Zato su tu bili mali prokletnici, komarci koji su nas doslovno masakrirali s ubodima pa čak i mene koji nemam krvi. Nije ti baš svejedno kada te na ovakvim mjestima gdje postoje bolesti od uboda, masakriraju komarci. Denga virus je zadnja stvar koju sam htio pobrati tamo, radije bi kenjao u gaće svaki dan da moram birati.
Kako više nisam kakio, značilo je to da se očito nisam otrovao hranom nego sam jednostavno debil koji je pojeo prebrutalno ljutu hranu. E sad, ne znam za vas ali ja uvijek najebem kada se opustim pa je tako bilo i tada. Počeo sam jesti sve i eto ga na! Kenjanje u gaće značilo je za mene psihičku blokadu u glavi i znao sam na startu da taj dan neću moći skoro ništa jesti jer se neću moći opustiti.
Idemo na Safari!
Nakon što smo se spremili te spustili niz tridesetak stepenica došao je i naš vozač s točno onakvim džipom kakvim sam i mislio da će doći. Najveći problem u Africi mi je bio što sam u džipu sjedio do vozača te što nisam pola toga vidio i tako sam se osjećao kao još veći invalid! Ovaj put imali smo otvoreni džip i točno sam znao gdje želim sjesti!
Kako vozač ima problema s leđima, on se odmah povukao kao puž u kućicu i sve je palo na trio Goga, Matej i Manoj! Sva sreća da takve snimke ili fotke ne postoje jer to obično izgleda bolno i kao da me netko muči i rasteže ali ono što sam htio sam i dobio! Stavili su me na moje mjesto! Idem na safari u otvorenom džipu! Osmijeh od uha do uha i najveća sreća ikada!
Nismo ni krenuli a već smo bili zadnji!
Na trenutak sam bio zaboravio na apsolutno sve probleme i prepustio se ovome čarobnome otoku, krajoliku i vožnji. Od trenutka pokreta postao sam David Attenborough i Steve Irwin u jednome i safari „mode“ je bio „on“.
Nakon sat vremena vožnje došli smo pred ulaz u park. Šokirao nas je broj džipova koji je već stajao u redu ispred nas. Bilo ih je minimalno sto i pao nam je mrak na oči. Ništa nije ublažilo pogled na kućicu u kojoj su se prodavale karte, gdje je red bio enorman i gdje su se svi nešto svađali a naš vodič bio je vjerno i odlučno zadnji u redu! Jedino čemu smo se u tome trenutku nadali je da barem uspijemo kupiti karte!
Naš spori ali lukavi vodič dobio je karte i to iznenađujuće brzo! Možda lik ima neke trikove, kao kad se utrkuju zec i kornjača koja je duplo sporija ali nekako ipak zajebe tog zeca! Nadao sam se ipak da je naš vodič zec i da ćemo biti brzi kao raketa!
Sat je pokazao 06:00 i kaos je krenuo! Dobili smo žig od čiče na rampi i utrka je počela! Tj. utrka je počela za svih 250 džipova, osim našeg. Mi smo to nekako, laganini! Pretpostavili smo da se možda radi o taktici našeg vodiča, ono, ima tip iskustva!
Na samome ulazu, iza velikoga drveta, dočeka nas je prekrasan izlazak sunca i instantno smo osjetili vrućinu na našim licima. Pretpostavljali smo što nas čeka.
Nekoliko metara dalje, kada su nas već svi prošli u svojoj utrci pod nazivom „tko će prvi vidjeti leoparda pobjeđuje“ , uočili smo krme od krokodila koji je krepano ležao kao da se upravo nažderao upijajući prve zrake sunca.
Dojava!
Nisu prošle ni dvije minute kada su na radiju javili da je u blizini viđen leopard! Ajmo raketa, gas i leti! A ne, ne, mi ćemo to polako. Kakav je to kaos nastao, svaki džip doslovno leti i svi vozači pokušavaju biti na lokaciji prvi i udovoljiti svojim klijentima.
Prizor na koji smo naišli kada smo došli do odredišta pomalo nas je rastužio. Bilo je tu valjda pedesetak džipova koji su „opkolili“ tog jadnog leoparda i nitko se nije pomicao. Nismo vidjeli ništa i tako dobrih dvadeset minuta.Nismo vidjeli smisao u tome i zamolili smo vodiča da krenemo dalje i ne gubimo vrijeme.
Kad slon popizdi…e, onda bježiš!
Svega par minuta vožnje i naišli smo na prvoga slona! On je jadan, već bio okružen s desetak džipova koji doslovno da mu se nisu zabijali u noge. Kako je još džipova pristizalo, slon je očito postao nervozniji što je dovelo do toga da je slon doslovno napao auto! Ne samo da ga je napao nego ga je i malo uspio podići od tla!
To je izazvalo sveopću paniku i stampedo džipova koji su smo tražili bilo kakav put za bijeg! Pa eto vam ga na, kada zajebavate slona! Trebao vas je nabit sve pošteno! Užasno mi je to kada se privatnost i sloboda životinja tako narušava. Radiš to kao posao i zahvaljujući ovim životinjama živiš, poštuj to!
Paun Ženskaroš
Nakon traumatičnog, za neke, iskustva sa slonom, vidjeli smo jelene i srne u daljini te nekakvu vrstu orla na drvetu. Vozili smo lagano i povjetarac koji je dolazio do mene uvelike mi je olakšavao vručinu i sparinu koja je postajala sve veća i teža.
Ono što me počelo mučiti je to da nisam baš pio jer pauze za pišanje baš i nije bilo, nisam jeo a s obzirom na nadolazeću vrućinu, trebao sam, kako bih spriječio pregrijavanje tijela. Opustiti se nisam mogao i nisam htio jesti da se ne bi ponovila situacija od dana prije.
Osim toga, mučila su me moja stopala. Već sam se susretao s tim problemom, pogotovo u Africi ali ovako natečena nikada nisu bila. Jednostavno se nisu uspijevala oporaviti i, već bih ujutro kretao s natečenim stopalima. Safari nam je tek krenuo a meni su noge već bile kao buhtle i užasno utrnute. Osjećaj baš i nije ugodan i brinulo me to sve više i više!
Pažnju mi je skrenuo paunov krik i kako sam pogledao prema zvuku, uočio sam muškog „rastvorenog“ pauna i što je bilo najbolje, bio je u procesu zavođenja ženke! Onako veličanstvenog i rastvorenoga nije ga fermala ni pet posto i samo je otišla na što mu nije ništa drugo preostalo nego da zavija. Bio je to pravi National Geographic trenutak!
Slon ili krokodil?
Ubrzo, uslijedio je još jedan National Geographic trenutak! Došli smo do jednog od jezera i primijetili slona kako se sprema ući u vodu. Nasuprot njega, u vodi je već bio krokodil i nevjerojatno je bilo to da čim je slon kročio u vodu, krokodil je krenuo prema njemu. Očekivali smo neku epsku bitku ali mislim da je krokodil osjetio da nema šanse i slon se nakon kratkog kupanja i bućkanja u vodi uputio kao podmornica na drugu stranu jezera.
Tada je već bilo negdje oko 11:00 prijepodne i počeo mi se javljati još jedan problem. Kako nisam baš pio, počelo tako i dupe sve više boljeti, a o nogama da i ne pričam. Iako sam bio na sto muka, nisam htio odustati te sam želio vidjeti tog leoparda više od ičega. Bio sam spreman na produljenje našeg ostanka ali nisam znao kako bih si nekako olakšao probleme i malo odmorio.
Zadnja šansa prije pauze
Kako se bližilo podne, tako se temperatura dizala a naše nade da ćemo vidjeti leoparda tonule su sve višei više. Ipak, nešto prije kraja naše ture dobili smo još jednu dojavu da je leopard u blizini. Kako smo bili vrlo blizu lokacije, naš se vodič nije uspio iskazati koliko je zapravo spor tako da smo stigli dosta rano i prije većine. Ipak, leopard je bio duboko u šumi i na drvetu pa opet ništa nismo uspjeli vidjeti. Matej je jedino sa zoom-om uspio uhvatiti dio leoparda.
Odmor na obali Indijskog oceana
Naša tura bila je gotova no svi smo se složili oko produljenja i to do 18:00, kada se park zatvara. Želio sam to s jedne strane više od ičega dok sam se s druge strane stvarno brinuo i pitao sam sebe treba li mi to uopć da se zajebavam i riskiram svoje zdravlje te da li je jedna životinja vrijedna rizika? U mojoj glavi je bila, ali vjerujem da bi većina ljudi tada u mojoj situaciji odustala.
Problem je bio taj, da bez obzira na to što smo našu turu produžili, u parku nismo mogli ostati jer je park imao „pauzu“ od 12:00 – 14:00 kako bi se životinje malo odmorile od nas. Značilo je to da svi džipovi koji ostaju moraju ići na samo obalu „odmoriti“.
Bio sam ljut što nisam bolje razmislio i uzeo si jogi kako bih se legao na tlo i malo odmorio. Ovako baš i nisam imao opcija. Najbolje što smo mogli napraviti je to da smo mi nagnuli sjedalo i digli noge u zrak kako bi mi potaknuli cirkulaciju.
Proveo sam tako dva sata u hladu i na finome povjetarcu te mi je malo falilo da zaspem. Nije bilo loše, imao sam i lijep pogled na indijski ocean i šum valova. Iako se može reći da sam uživao, noge i dupe nisam baš uspio odmoriti, dva sata su prošla iznenađujuće brzo.
Drugi dio ture
U nastavku ture osjećali smo se kao da smo sami u parku. Osjetilo se da je puno manje džipova i nismo imali potrebe žuriti negdje.
Vručina je postala nepodnošljiva ali nas je otvoreni džip održavao na životu. Moje oči bile su fokusirane na samo jednu stvar, na pronalazak leoparda!
Znali smo da su šanse za vidjeti leoparda po toj vrućini jako male i zapravo smo čekali da sunce malo popusti i dozvoli životinjama da predahnu.
Nije puno trebalo i ubrzo smo naišli na grupu bivola koji su se hladili u nekakvoj bari. Bio je tu i ogromni gušter koji se došao okrijepiti.
Vozili smo se tako sljedeća dva sata lagano po parku bez da smo vidjeli išta previše zanimljivo. Pijetao, bivoli, paunovi, slonovi te razno razne ptice vidjeli smo na svakome koraku. Leopard je bio jedina stvar koja nam je preostala i kako je sunce oslabilo stigla je i prva dojava!
Opet ništa
Požurili smo na lokaciju i iako nismo bili među prvima, otvorilo nam se mjesto u prvome redu. Leopard je ležao na tlu, duboko u žbunju i doslovno smo samo mogli vidjeti par njegovih crnih točaka i to je bilo to. Pitao sam se u tome trenutku koliko zapravo može biti teško pronaći i vidjeti jednu životinju i koliko je zapravo ova životinja misteriozna. Ganjamo ga cijeli dan i nikako da ga uspijmo vidjeti!
Gubitak nade
Sat je pokazivao 17:00, svi smo već bili iscrpljeni, a o svojem stanju da uopće ne pričam. Bio sam u takvome stanju uma da sam se pitao da li mi krv uopće prolazi nogama i hoću li morati u bolnicu na rezanje nogu ili nešto slično, po povratku u smještaj. Toliko je bilo loše.
Nešto malo iz 17:00 stigla je nova dojava o leopardu. Naš vodič konačno je stisnuo gasi požurili smo prema lokaciji. Valjda i on funkcionira kao leopard pa čim sunce popusti, postaje aktivniji.
Filmski prizor koji sam doživio kada smo stigli teško je riječima opisati. Čistina usred šume koju su obasjavale zlatne zrake sunca nalikovala je kao neki profesionalni kadar iz BBC-evog dokumentarca. Na kraju te livade, na samome rubu šume, stajao je ON, leopard!
Jedini što sam vidio bio je njegov obris i misteriozan odlazak u šumu. Činilo mi se kao da sam vidio duha, takav dojam mi je ostavio. Bio sam zatečen i nisam mogao vjerovati da sam toliko puta bio toliko blizu a opet, tako daleko. U sebi sam mu opsovao sve po spisku i pitao sam ga zašto mi to radi?
Potonuo sam, kao i svi ostali. Izgubio sam nadu i prestao sam vjerovati u to da ćemo na našem safariju vidjeti leoparda. Da ga nisam na dva kontinenta uspio vidjeti! Nisam mogao vjerovati.
Sad ili nikad
Vozili smo se tako utučeni po parku, kao da nas je netko pustio na pučinu oceana na splavi. Bezvoljni i iscrpljeni, nismo više ni tražili leoparda. Mislili smo da je to to.
Svega pola sata prije zatvaranja parka stigla je još jedna dojava. Naš leopard-vodič stisnuo je gas i ubrzo smo bili na lokaciji. Došli smo među prvima i konačno sam vidio barem L od leoparda! Iako sam ga vidio kroz granje, nisam bio u potpunosti zadovoljen ali barem sam mogao reći da sam ga vidio.
Kako se ubrzo pojavilo puno džipova, leopard je otišao. Vodič nam je rekao da idemo probati otiči na drugu stranu i čekati ga da pređe cestu. Vodič je stisnuo gas kao nikada, zamalo smo imali sudar i koliko god bio u šoku, nisam ulijevao previše nade da ćemo nešto vidjeti.
Kada se sve na kraju isplati
Stigli smo prvi! Vodič je ugasio motor i nastala je apsolutna tišina. Gledao sam lijevo desno i u jednom trenutku uočio kretnje.
Na svega dva i pol metra od mene našao se prekrasan i veličanstven mužjak leoparda! Nisam vjerovao što vidim. Gledali smo se ravno tridesetak sekundi oči u oči i bio sam mu praktički prva osoba na vidiku.
Ne mogu uopće opisati kako sam se osjećao. Bio je to miks straha, oduševljenja, sreće, adrenalina i euforije! Matej je počeo skakati po džipu, pao mu je objektiv a ja sam samo smireno govorio „Matej smiri se,budi tiho i ufotkaj ga jebote!“.
Bilo je to sada ili nikada više! Nije mi bilo svejedno biti mu na dva metra u posve otvorenom džipu!
Nakon svega tridesetak sekundi, leopard je otišao u srce šume kako je i došao. Kako smo se osjećali, ne mogu opisati. Adrenalin je bio na vrhuncu kao i euforija, a kada nam je Matej pokazao fotku, svi skupa s našim vodičem bili smo presretni. Nikada nisam doživio ovoliko truda, patnje i strpljenja za jednu fotku!
Očito se isplati riskirati, truditi i biti strpljiv! Za sada mi se uvijek isplatilo.
Odlazak
Cijeli dan mrcvarenja tijela, uspona i padova i onda zadnjih 15 dobiješ ono po što si i došao. Bilo je vrijeme za odlazak iz parka! I to sretan odlazak!
Koliko god sam bio sretan i ispunjen, znao sam da mi noge nisu dobro i brinulo me to. Od odlaska leoparda, jedina stvar o čemu sam razmišljao bio je krevet ali trebalo je još stići do Tangalle-a, mjesta na obali, kakvih 2h vožnje od Yale.
Na putu prema izlazu iz parka vidjeli smo još mnogo slonova a moram se pohvaliti i da sam napravio selfi s jednim, tj. s njegovom guzom. Nešto sam morao imati kada nisam uspio s leopardom!
Na samome izlazu iz parka pozdravili su nas još i majmuni te zalazak sunca! Dan je bio potpun i sada je još samo falio krevet!
Kada sam konačno legao u krevet i kada mi je krv krenula kroz noge i kada mi je Goga pregledala Tijelo, mogao sam konačno biti apsolutno sretan i ispunjen!
