Kako Tajlandom u kolicima?
Kako bi uopće ušli u Tajland, za početak smo trebali napraviti vizu koja se po novome može napraviti online. Da ne duljim o vizi, ako vas zanima, Ivan Thaimer, koji već godinama putuje u Tajland i o tome piše, najbolje je to objasnio na svojoj stranici. Kako bi Ivan Thaimer rekao, Tajland je zemlja za „brain dead“ putnike i moraš bit poprilično velika zbunjola kako bi nešto zajebao ili krivo organizirao. Tajland doslovno ima sve i najobičnija lokalna agencija može vam isplanirati što god poželite. Nažalost, Tajlandom prije svoje ozljede nisam putovao pa to ne mogu potvrditi, no mogu napisati iz svojeg iskustva i reći da je Tajland iz mene izvukao ogromnu količinu energije, u organizacijskom smislu. Koliko god Tajland bio turistički razvijena zemlja, za putnike u kolicima on je daleko od toga. Možda i bolje da je tako jer u suprotnom ne bi bilo zanimljivo, ovako je svaki dan avantura!
Prije svega, Tajland je OGROMAN i iako ima odličnu povezanost što se transporta tiče, stvari za Lauru i mene nisu bile baš tako jednostavne. Govorili su nam da je najlakše putovati avionom, autobusom (koji nije prilagođen) ili vlakom (koji isto u većini slučajeva nije prilagođen) ali svi ti ljudi nisu razumjeli jednu stvar, a to je da Laura i ja sa svim našim stvarima nismo bili u mogućnosti preći niti 50 m. Sa sobom smo nosili dva velika kofera, stolac za tuširanje i dva velika ruksaka, od kojih je jedan bio pun opreme, s preko 15 kg težine. Sudeći po količini stvari, bilo je sasvim jasno da takav oblik transporta u startu možemo otpisati. Pa, što nam onda preostaje? Privatni transfer! Pa hoću li naći nekoga tko će nas voziti 950 km u komadu? Kako kaže moj prijatelj Filip, u Tajlandu baš sve ima svoju cijenu i to je nešto što tamo jako brzo shvatite. S obzirom na navedeno, a i na sve što ću navesti, bilo je jasno da će ovaj put za mene biti financijski najskuplji do sada.
Pročitavši apsolutno sve vezano uz Tajland, istražujući sam pronašao i neke ljude s našeg prostora koji tamo žive. Osim toga, moj prijatelj Filip živi u Bangkoku no, to nije bilo niti približno dovoljno kako bih organizirao sve što mi je bilo potrebno i pronašao prave ljude kako bih ostvario što sam zamislio. Napisao sam tako jedan tekst u kojem sam objasnio tko sam, što radim, opisao rutu i plan, napisao što tražim te sam to objavio u sve moguće grupe vezane uz Tajland. Iskreno nisam očekivao ogroman odaziv ali moj inbox na fejsu ubrzo je bio zatrpan s preko tristo poruka! Sve te ljude „prošao“ sam više puta, razgovarao s njima, pregovarao, neke u startu otpisao, a ostatak „sortirao“ po segmentima rute. Tako sam se prvo opširnije javio ljudima koji su mi se javili iz Krabija. Okušao sam svoju sreću i na Couchsurfingu, ali sreće nisam imao.
Ono najbitnije za Krabi, bilo je pronaći smještaj i vozača koji će nas odvesti od aerodroma do smještaja, a bome sam pričao s njih desetak. Ponude su varirale, ovisno o vozilu i vozaču koji je preko poruka odmjeravao koliko me može oderati. Mind je lik koji mi se činio najnormalniji, najpristojniji, sa solidnim engleskim i odličnom cijenom od samo 300 bahta za veliki auto.
Smještaj je kategorija za sebe i nešto o čemu bih mogao napisati stranicu teksta! Primjerice, kad sam na stranici (Booking i Agoda) stavio da tražim smještaj bez stepenica, stranice su mi ponudile ravno nula smještaja! Osim toga, sve te stranice, svi ti smještaji, jako rijetko stavljaju fotografije cijelih kupaona na njihove stranice. To znači da sam svaki put morao direktno kontaktirati smještaj i pregovarati s njima, obično na lošijem engleskom i uvjeriti se u to da je smještaj dovoljno prilagođen za mene. Osim toga, moja ruta po Tajlandu bila je poprilično ambiciozna što je značilo da ćemo morati odraditi na desetke transfera i promijeniti petnaestak brodova. Svjestan da je nemoguće da Laura i ja to odradimo sami, nastojao sam da uz nas konstantno bude netko kako bi nam pomogao.
Ono što sam još zaboravio spomenut jest da sam prije puta poslao dva velika paketa sa 600 katetera, jedan u Bangkok, a drugi u Phnom Penh. Sve samo da bih mogao pišati 🙈
Kuala Lumpur – Tajland – Dan 13 – 02.02.2023
Sve što je lijepo kratko traje pa tako i naš boravak u Kuala Lumpuru koji ćemo najviše pamtiti po boravku kod Danijela i njegove divne obitelji. Iako se putovanja uvijek vrte i planiraju oko atrakcija, upravo su druženja i upoznavanja s ovakvim ljudima tijekom puta ono što putovanjima daje posebnu čar i ono što se na kraju najviše pamti. Ana, Danijel, Dea i Dan su nam za vrijeme našeg boravka u Kuala Lumpuru omogućili sve! I ne samo to, bili su i fantastično društvo do te mjere da sam više uživao na terasi s njima nego lutajući Kuala Lumpurom! No, naše putovanje ide dalje i na red dolazi Tajland…
Nema do jutarnjeg kaosa i stresa prije putovanja! Da li smo nešto zaboravili? Hoće li sve biti u redu na aerodromu? Hoće li me pustiti na let? Hoće li nam sva prtljaga stići? Hoćemo li na vrijeme stići na let? Imamo li sve potrebne dokumente? Sve su to pitanja koja mi se stalno vrte u glavi prije svakog polaska na neko novo odredište!
Laura nas pakira, Danijel slaže doručak, a ja na terasi uživam u pogledu i nastojim na laptopu obaviti sve što nam u Tajlandu slijedi. Thaimer je odlučio promijeniti plan puta i prije odlaska na Bali doći u Krabi da se vidimo pa sam se s njim dogovorio kad i gdje se nađemo. Tko zna kad i gdje ću tamo uhvatiti Internet? Osim toga, javio sam smještaju kad dolazimo jer su me to zamolili, Mindu, našem čovjeku koji nas kupi na aerodromu i Matt-u, liku s kojim sam dogovarao ture s brodovima. Dogovor je bio da se nađemo i uživo porazgovaramo o mojim željama i mogućnostima i da vidimo možemo li na njegov brod.
Aerodrom
Danijel nas je i ovaj put odlučio voziti na aerodrom, ponajviše iz razloga jer ga je naljutila previsoka cijena taksista koji nas je vozio do smještaja kad smo se vratili iz Indonezije i koji nam se ponudio da nas vozi sad. Svakako se nisam bunio jer nema boljeg i ugodnijeg načina od tog da nas Danijel vozi. To je svakako ublažilo stres i činjenicu da kasnimo pa smo umjesto predviđenih 12:00 krenuli pola sata kasnije. Na aerodrom stižemo točno u 14:00 i kako nam je let u 15:25 pozdravljamo Danijela i jurimo na check in. Laura gura kolica sa stvarima, a ja sebe! Spor sam pa uz guranje kolica Laura nogom pogurava i mene. Stižemo na isti check in kao i kad smo letjeli za Medan. Indijac nas šalje na drugu stranu i stižemo kod neke malezijke, valjda najsporije radnice na aerodromu ikad!
Ne puštaju nas preko reda, a žuri nam se! Konačno stižemo na red i objašnjavam malezijki sve o prtljazi, pogotovo o toaletnom stolcu dok na njezinom čelu nastaje najveći upitnik koji sam u životu vidio! Ubrzo se oko nje skuplja još četvero kolege. Nikome i dalje nije ništa jasno! Deset minuta gledaju svi u princezu, a oni su mi postavljali pitanja?
Ima li stolac bateriju?
To je od plastike?
Imate li fotografiju stolca?
Pokazujem fotografiju…
Možete otvoriti?
Pregledavaju…
Pa me sad sve opet isto pitaju i ostali…
Pitam u čemu je problem?
Ništa, u redu je kao! Malezijka gleda vize slovo po slovo, stavljamo kofere na vaganje i dobivamo tegove.
E sad, kaže meni tip da moramo furat toaletni stolac na drugi kraj, na posebnu prtljagu!
Lud sam, pola sata smo već na šalteru! Govorim da nemamo vremena i da nam avion polijeće za pola sata!
Dobro, odnijet će on kaže…
Kao pratnju dobivamo nekog klinca koji nam je više odmogao nego pomogao ali dobra stvar je da svugdje idemo preko reda!
Security check, najgora noćna mora! Vadi laptop, skidaj ruksak, baterije, pravdaj ovo, pravdaj ono. Svakom moram objašnjavat da se sam ne mogu nagnuti i da me moraju oni te da me nakon toga vrate da ne padnem! Do gate-a stižemo dvije minute prije ukrcaja i odmah ulazimo unutra. Ovaj put donose aisle chair i to kakav! Ima stranice sa strane i izgleda poprilično udoban i siguran. Ali kita! Puknut je remen i stranice se ne mogu staviti! Dolazimo pred avion i lik mi govori da sad mogu pješke do sjedala. Sad ja imam onaj upitnik na glavi kao malezijka! Stari moj, ja ne mogu hodati! Sad pak njemu ništa nije jasno…
Sva sreća, osoblje aviona koje je na prvu djelovalo sposobno me dovode do sjedala i iz ne znam kojeg razloga odlučuju staviti u drugi red iako nam na karti piše da imamo prvi. Govorimo da je lakše u prvi ali ne. Stavljaju me u drugi i tek sad shvaćaju da je prvi red bio bolja opcija. Ništa, vraćaj!
Dobrodošli u Tajland!
Let od 1h25min prošao je s konstantnim turbulencijama i naravno, smrznuo sam se ko’ pica! Samo sam čekao da se vrata otvore i da me zapljusne onaj odvratno vrući zrak! Vidim kroz prozor da aerodroma gotovo i nema, da se sve nešto novo gradi. Očito su oni iz Scoot-a bili u pravu kad su mi rekli da ne mogu letjeti za Krabi jer nemaju rampu! Ništa, trenutak odluke! Otvaraju se vrata, svi ljudi izlaze van i evo ti pet likova u reflektirajućim prslucima!
„Mister, we will have to carry you down“
Prebacuju me iz sjedala u aisle chair, vode van na platformu, prebacuju u moja kolica i stepenicu po stepenicu spuštaju dole. Nažalost, Lauri su zabranili snimanje.
Dolaskom na tlo ulazimo u bus koji nas vodi do zgrade i uz pratnji dvojice tipova rješavamo sve i to preko reda. Na imigraciji uvijek isti cirkus. Traže da istovremeno staviš oba palca na skener, ja to ne mogu. Malo se pravimo glupi, malo oni i i uvijek prođe sa stavljanjem samo jednog.
Kasnimo pola sata od predviđenog dolaska i dogovora s Mindom. Nadam se da čovjek nije odustao! Izlazimo van i u moru ostalih taksista, tabli s natpisima i ljudi, Mind nas pronalazi i vodi do auta.
Lik je ogroman, pogotovo za azijca! Kad mi je puknuo cijenu od 300 bahta mislio sam da će biti neka caka, ali ne. On super, priča engleski, a auto veliki, uredan i nov! Bolje nisam mogao poći! Diže me kao bebu s Laurom, ulazimo u auto i krećemo prema Krabi-u. Kažem da moram do mjenjačnice, da moram kupiti SIM karticu i dajem mu adresu smještaja. Kaže nema problema!
Vozimo se kroz impresivan brežuljkasti krajolik Krabi-a koji je bio jedan od glavnih razloga zašto sam odlučio doći tu. Svako brdašce toliko je obraslo zelenilom da djeluje kao individualna džungla! Pa kako je ovo tu nastalo i kako je to prije izgledalo uopće? Mind mi priča o sebi, svojoj obitelji i životu u Tajlandu i Krabi-u. Ima dva sina i cijela je obitelj, kao i većina stanovništva ovdje muslimanske vjeroispovijesti! Vidim da je lik skroz na mjestu i pitam ga je li nas upravo on može sljedećih dana voziti? Kaže može!
Ao Nang
Ulaskom u Ao Nang, grad u kojem smo smješteni, mijenjam 100 dolara za cca. 3400 bahta. Laura odmah preko puta kupuje i SIM karticu i dobivamo 20 gb interneta za mjesec dana! Stižemo pred smještaj „Krabi forest homestay“ i sve izgleda svakako samo ne kao naš smještaj! Pa kaj sam ja ovo bukirao!? Zaposlenica nas uvjerava da smo na pravome mjestu, samo da ulaz izgleda malo…loše…Ulazimo unutra i ono stvarno…malo naselje kućica isprepleteno gustim zelenilom i cvijećem! Stižemo do naše kućice, Mind nam pomaže sa stvarima, a ja odmah provjeravam kupaonu! Ma idealno! Za cca. 30 eura po noći bolje nije moglo! Imam Internet, gladni smo i odmah pišem Matt-u i Thaimeru da smo stigli! Kažu oboje…dolazimo!
Matija i Thaimer
Prvi dolazi Matt i izdaleka viče „Ciao Slaaaaveeen“
Ja: Are you italian?
Matt: Yes!
Ja: What kind of italian name is Matt!?
Matt: Nono, it’s Matija!
Od svih, naletim na talijana!
Matija ovdje živi već tri godine i osim što ima plantažu marihuane koja je ovdje legalna, bavi se drugim stvarima i ima svoj longtail brod s kojim vodi ture. Sa samo 16 godina otišao je živjeti u London od kuda je s biciklom putovao sve do Maroka! Objasnio mi je sve oko broda, tura, cijena, kako stvari funkcioniraju i da ovdje postoje tri glavne ture, 4 islands tour, Koh Kong tour i Phi Phi tura. I dok smo mi provjeravali vremensku prognozu i razmišljali što je i kako najbolje napraviti, stigao nam je Thaimer!
Thaimera nikad upoznao, a čuo se s likom već ne znam niti ja koliko puta! Šalje on meni poruku kada sam biciklirao kroz Istru, kao vidio me na cesti dok sam biciklirao, prošao je pored mene s autom. Pa koji kurac nisi stao pozdravit pitam ga!? Uglavnom, panjina žešća i evo nas konačno, u Tajlandu! Pričamo tako nas četvero, razmišljamo što i kako, vremenska prognoza ne obećava i Thaimer bira i odlučuje da idemo na Koh Hong jer je to jedino što ga još zanima. Zapamtite sad, on je birao, bit će bitno za sljedeću objavu! Dogovorili sve, ujutro se sastajemo i idemo na brod!
Matija je otišao svojim putem, a nas troje nastavljamo prema gradu i restoranu koji nam je Matija preporučio. Ao Nang je mali turistički grad, ali svakako živ! Na svakom uglu dešava se nešto, od žive glazbe, noćnog života, turista, restorana, kafića, tattoo salona, lampica, voća i svakakvih finih mirisa hrane. Stvarno je živo i bez obzira što je prepuno turista, priznajem, sviđa mi se! Tu imamo i prvi susret sa shemale-ovima, odnosno muškarcima koji su zapravo žene. Uglavnom ih se lako prepoznaje, a odaje ih visina ili malo snažnija konstitucija tijela. Nisu dosadni, naporni, nametljivi…zapravo su, barem većina njih smiješni i simpatični.
Kako restoran koji nam je Matija preporučio nije radio, vratili smo se nazad u centar grada i sjeli kod simpatične bakice u restoran. Prvi dan Tajlanda pa moramo i degustirati pivu tako da se ja odlučujem za Singu, Laura za Leo a Thaimer uzima Chang. Hrana je možda bila i najbolja koju sam jeo u cijelom Tajlandu.
Prije putovanja mnogi su me ljudi upozoravali na užasne kolnike u Tajlandu. U to smo se uvjerili na putu do smještaja. Predviđenu „stazu“ svakih bi 50 metara morali izbjegavati izlaskom na cestu radi rupa, radova i raznih prepreka. Ispred smještaja pozdravili smo se s Thaimerom i napomenuo sam mu; „Stari, nemoj sjebat sutra“! Naravno da je sjebao i bio je to prvi i zadnji put da sam ga vidio na ovom putovanju…I tako došli mi u smještaj, zaspali i bude mene neki zvukovi. Gledam šta se jebeno dešava, koncentriram se i shvaćam da se naši susjedi. žešće rokaju. Ah ništa, dobrodošli u Tajland!
Koh Hong island – Dan 14 – 03.02.2023
Još prije dolaska u Krabi, Milena, cura iz Srbije koja ovdje živi rekla mi je da vrijeme ovdje, bez obzira što je već debela suha sezona, nema više nikakve logike i da kiša i dalje pada gotovo svaki dan. Nisam želio vjerovati u to, čak niti nakon jučerašnjeg razgovora s Matijom i Thaimerom te gledanja vremenske prognoze, ali otvorivši oči, moj je optimizam od svog sivila vrlo brzo splasnuo.
08:20 je, nitko se još nije javio, pa ni Matija kojem sam još sinoć u zajebanciji poslao poruku i pitao ga da li je spreman. Ništa, čekam i dok nam osoblje na terasi servira doručak, počinje pljusak! Pišući Thaimeru poruku, Matija mi odgovara „idemooo“ na moju sinoćnju poruku i to je u tom trenutku za mene dovoljno, idemo! Čeka se još samo gospodin Thaimer…
Doručak u smještaju biramo dan ranije za idući dan, tako smo jučer izabrali voće, jaja, sok od naranče i nekakve hrenovke od kojih bih valjda, da sam ih pojeo otrovao. Pljusak je trajao ravno tri minute, a toliko sam ravno čekao i Thaimerov odgovor da ga boli trbuh i da neće doći. Pa je li prvi dan u Tajlandu mogao gore početi? Nemam pojma kako ćemo, kako će me dići na brod, hoće li padati kiša i hoćemo li uopće ići? Snaći ćemo se valjda bez njega, pitat ćemo nekog tamo za pomoć, a nas troje ćemo zajedničkim snagama uspjeti dići dron!
Van izlazimo nešto prije 10:00 i čekamo Matiju da dođe po nas na što mi javlja da nešto mora obaviti i da se nađemo kod broda. Ukucavam lokaciju u Google maps i piše mi pola sata pješke do luke! Tih pola sata pretvorilo se u jedan sat jer smo naravno put prvo fulali, a onda su uslijedili divni tajlandski kolnici koji su nas nakon par pokušaja prisilili da hodamo cestom. Putem nažalost nigdje nisam pronašao špricalicu s kojom bih se trebao špricati i hladiti, a koju sam se nadao pronaći upravo ovdje. To je, nadam se, jedina stvar koju sam zaboravio uzeti prilikom pakiranja. Sva sreća, sunca nema niti na vidiku pa mi danas očito neće trebati…
Kako na brod?
Matiju smo pokupili u nekoj maloj uličici gdje je jeo i skupa smo došli do broda i tu nas je dočekao kapetan Bang Hem i neki dečko. Dobra stvar Matijinog longtail broda jest da na prednjoj strani ima ležaj pa smo tako odlučili da je najbolje rješenje dići me gore bez kolica, staviti na krevet i onda u brodu napraviti transfer u kolica. Kako su me stavili na krevet, tako sam tu i ostao, uz laganu kišicu zaspao i probudio se kod prvog otoka na našoj današnjoj turi, Koh Lao Koh La Ding. Iako ovo mjesto na svim fotkama izgleda kao da je izašlo iz raja, to u realnosti i nije baš tako. Ne znam da li je do vremena, ali danas izgleda toliko bez veze da čak nisam niti izašao van, nije imalo smisla da se svi muče prebacujući me za ništa.
Sljedeća dva otoka jedan su uz drugog i dok na prvi nismo imali potrebu niti pristati, drugi, Koh Pakbia činio se zanimljivim, ali samo izdaleka. Pojeli neke delicije koje je Matija pripremio, prebacili me u kolicima i predložili smo, s obzirom da smo kratki s vremenom, da nastavimo dalje prema Koh Hong otoku. Kapetan naravno ne razumije ništa od engleskog i na svaku našu riječ upućenu njemu, on odgovara samo smiješkom.
Koh Hong island
Dolaskom do Koh Hong otoka saznali smo da smo došli prekasno i da radi prevelike oseke ne možemo u lagunu. Pristajući na mol u zaljevu otoka, vidjevši da sam u kolicima rendžeri nam daju „posebnu“ dozvolu da s brodom dođemo skroz do plaže kako bi me se lakše prebacilo i da me se ne bi guralo preko cijele plaže.
Otok je lijep, omeđen velikim strmim stijenama obraslim zelenilom, u sredini čega se nalazi velika plaža. Ljudi i brodova gotovo da i nema, a razlog tome je očito vrijeme i, kako Matija kaže, nešto skuplja i turistima manje poznata tura.
Pri iskrcaju s broda Matija predlaže da prehodamo otok kroz, kako on kaže, posve „prilagođenu“ šetnicu. Vjerujemo mu ali ubrzo shvaćamo da je staza sve samo ne prilagođena. Zapravo, čini se kao da se nalazimo i probijamo kroz malu džunglu! Onih njegovih deset minuta pretvorilo se u jedan sat probijanja preko korijenja, uzbrdica, nizbrdica, kamenja i sl. Sad je barem naučio što nije prilagođeno! Nakon male džungle i ostataka olupine broda koja je ovdje ostala još od posljedica tsunamija 2004. godine, stižemo nazad na plažu i tu po prvi put susrećemo tajlandsko sunce!
Nakon što se Laura vratila s vidikovca s kojeg se pruža pogled na dio otoka u zaljevu, krećemo prema brodu, prebacujemo se i ručamo na pučini. Bez majice sam se, vrativši u luku, naravno smrznuo, propuhalo me. Pozdravljamo se sa svima i Laura i ja nastavljamo pješke prema gradu. Na pola nas puta sustiže Matija pa mu odmah s bankomata podižem pare kako bi mu platio turu i dogovaramo se da se kasnije nađemo na noćnom marketu. Iako imam Revolut i ne bih trebao plaćati proviziju, svi bankomati u Tajlandu, bez obzira na karticu uzimaju 200 bahta po transakciji!
Tajlandsko šišanje
Nevjerojatno glasni cvrčci prate nas sve do grada gdje u potrazi za frizerom, s obzirom da mi je još hladno, stajemo kod prvoga kojeg uočavamo. Na platou do kojeg vodi desetak stepenica vrše se masaže stopala, a svi su zaposlenici odjeveni u narančaste majice. Do stepenica nismo niti došli, a svi nam viču, pozdravljaju nas, mašu nam i priskaču u pomoć za stepenice.
Dolaskom na plato govore nam da salon još nije uopće otvoren i da moraju zvati frizera da dođe. Dok čekamo, dobivamo stol, kavu i sok, što god nam treba! Svi su jako veseli, uslužni i susretljivi. Desetak minuta kasnije stiže frizerka, nešto starija, na prvi dojam, jako ozbiljna gospođa. Ništa, ajde, ja prvi! Iako sam imao nekakvu ideju o frizuri i skraćivanju brade, prije bih se ustao nego li takvo nešto njima objasnio na engleskom. Znači, ubila me! Toliko mi je glavu stiskala s mašinicom da sam mislio da mi je cijelo tjeme izdrapala! Nakon što mi je s britvicom ubila bradu, na red je došla Laura. Šišanje i brijanje 500 bahta, što baš i nije jeftino. Žena nas pretjerano i nije „uljepšala“, doduše, Laura je prošla bolje od mene. Matija je očito imao pravo kad nam je rekao da su frizeri u Tajlandu užasni!
Market
Kako mi je još bilo hladno, a nisam se više tako lako mogao zgrijati jer je to sad već bila hladnoća pomiješana s umorom, a vjetar je pojačavao, otišli smo se u smještaj presvući. Laura me prebacila u krevet, obukla i otišla se tuširati. Ja sam se samo na „5 min“ pokrio preko glave i zaspao sam ko’ klada! Pola sata kasnije već mi je bilo puno bolje, obavili kateteriziranje i krenuli pješke prema marketu.
U labirintu marketa prepunom hrane, suvenira, mirisa i okusa jedva smo pronašli Matiju. Sjedio je za stolom sa svojom tajlandskom djevojkom Arm i njezinom prijateljicom En. Ostavši sam s Arm i Em jer su Laura i Matija otišli po hranu i cugu, ubrzo sam saznao da je Em tzv. Tom boy, što u prijevodu znači gay. No, to je kod njih malo kompliciranije pa ako je muško homoseksualac on je gay, a ako je to žensko, ona je tom boy! Neće niti čut kad im kažem da mi za oboje kažemo gay! Diskusiji se ubrzo pridružuju Laura i Matija, a dolazi i još jedna cura, Rung. Odustajemo od rasprave, kao i od tajlandskih cigareta koje su više osjećaja kao da pušiš mirisni štapić, zatvaramo market i selimo se u centar grada u klub.
Čovjek ovdje u deset minuta vidi i doživi i vidi više toga vani nego u deset godina izlazaka u Hrvatskoj.Muški rod, ženski rod, srednji rod, nedefinirani rod, tetovirani, goli, izoperirani, ovakvi i onakvi. Prava ludnica! Što nas tek čeka onda u Bangkoku!? Za kraj večeri Matija nam je eto, tek toliko da imamo dao gotovo pola kile trave. S obzirom da je u Tajlandu to legalno, ništa čudno da je to samo tako pred svima stavio na stol. Kaže, nema problema, ima plantažu 🙈
Po dolasku u smještaj trebao sam obavit tuširanje i wc ali sam jednostavno bio krepan i umro sam u krevetu!
Ao Nang – Dan 15 – 04.02.2023
Prije ovog putovanja imao sam dvije velike dileme, da li da sa sobom nosim dasku za wc ili toaletni stolac, tzv. princezu. Za što god se odlučio, nešto bih izgubio, a nešto bih dobio. Primjerice, dasku za wc bih morao stavit u kofer čime bih tamo izgubio puno mjesta za ostale stvari ali ne bi morali sa sobom vući dodatni kofer od 20 kg u kojemu je princeza. Osim toga, noseći dasku za wc bili bi u potpunosti ovisni o drugima, a smještaje i kupaone bih trebao proučavati do najsitnijih detalja. S daskom za wc trebao bi nam neko pomoći odnijeti me od kreveta ravno na wc, a wc bi trebao biti odmah pored tuša kako bih se mogao otuširati na njemu. Ono najgore jest to da bi onda trebali i nekoga da nam pomogne odnijeti me nazad s wc-a na krevet. Znači, trebali bi imati ili dvoje ljudi, jednog za prije, a jednog za kasnije ili nekog tko će pričekati dok sve ne obavim. Možda zvuči jednostavno ali kad ideš na drugi kraj svijeta gdje ne poznaješ nikoga, to baš i nije tako.
S druge strane, princeza je sa sobom nosila određeni dio samostalnosti i kad bi nam netko pomogao prebaciti me s kreveta na nju, mi bi bili samostalni jer se s princeze na krevet praktički prebacim sam. No, loša strana princeze jest ta da sa sobom nosimo dodatan veliki kofer od 20 kg što uvelike ograničava našu mobilnost i zahtijevalo da za svaki transfer / transport koristimo veći auto ili kombi, što naravno košta puno više za samo dvoje ljudi. Isto tako, s tom količinom prtljage više nemamo apsolutno nikakvu mobilnosti ići igdje pješke jer je to za dvoje ljudi, od kojih je jedno u kolicima, jednostavno previše! Nakon mozganja danima i razgovaranja s Laurom, odlučio sam da s nama na put ipak ide princeza, pa što bude, bude!
Dan odmora i trenutak istine!
Drugi dan Tajlanda, naš petnaesti dan na putu, uzeli smo dan predaha kako bi se naspavali i kako bih sjeo za laptop i napravio neke stvari koje sam trebao. Bio je to i dan kad smo trebali ispitati može li me Laura sama prebaciti na princezu ili ćemo za svako buduće prebacivanje trebati pomoć.
Ovakve dane koristio sam za odgovaranje na poruke, mailove, pisanje i planiranje nadolazećih dana putovanja. Zadnjih par dana sam se uistinu mučio uspijevati sve napraviti, istraživati, biti vani po cijele dane, družiti se s ljudima, prebacivati materijal, obrađivati fotografije, odgovarati na poruke i shvatio sam da ću nastavim li tako jednostavno izgorjeti. Tu sam donio vrlo bitnu odluku, a to je da na ovom putovanju više neću pisati, iako je to pisanje trebalo biti izvor prihoda usmjeren za ovo putovanje.
Tako sam odgovorio na dio poruka, mailova, čuo se s Matijom za sljedeću turu, čuo se s Milenom i dogovorio se da idemo sutra skupa na Railay beach, a Karolina iz Poljske me pozvala da s njom i njezinim društvom idemo na Koh Phangan na full moon party što sam odbio jer me takvo nešto ne zanima. Sam, koji ovdje više nije, dao mi je kontakt od Ingle za Koh Phi Phi, a Bastian, s kojim sam se dogovarao za Khao Sok rekao je javiti mi se za turu nakon što sam mu objasnio situaciju. Osim toga, javio sam se i gospodinu Luci, talijanu iz Milana koji već preko 40 godina živi u Tajlandu i koji nas je pozvao da dođemo kod njega kakvih 200 km sjeverno od Phuketa.
Nakon što sam obavio što sam trebao, došao je trenutak istine! Laura me bez ikakvih problema uspjela sama prebaciti na princezu i to je nešto što nam je na ovom putu značilo užasno puno! Značilo je to da ukoliko pronađem donekle prilagođen smještaj, mi smo u potpunosti neovisni o nekome drugome!
Obavivši sve, obukli smo se i uputili prema gradu, prošetali, sjeli u meksički restoran sa živom glazbom, pili koktel od ličija i putem kupili mango i rambutan kako bi imali nešto u smještaju. Sutra imamo novi izazov, a to je odlazak na Railay beach s parom iz Srbije, Milenom i Nenadom, biolozima koji ovdje žive i rade kao profesori u školi. Zanimljivo, sutra ću saznati da se par ljudi, Sam, Bastian, Milen, Nenad i Ming iz različitih dijelova Tajlanda s kojima sam dogovarao nešto jako dobro znaju! Naime, svi su ljubitelji zmija!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
