Nakon Wat Ratchaburane opraštamo se od nekoć najmoćnijeg grada svijeta i vraćamo se u onaj za koji kažu da je definitivno najluđi! Nakon što nas Jim ostavi ispred hotela, s Adamom ćemo se uputiti prema Nana Plazi gdje bi nas trebao čekati Filip! Noćni život Bangkoka je tek ono o čemu se veselim pisati vam…
Stigavši pred hotel oprostili smo se od Jima, otišli do sobe, presvukli se i vratili dole kako bi Adam pozvao taksi. Još prije dolaska u Tajland, čitao sam o tajlandskim taksijima i problemima koji su ljudi u kolicima imali kod njih. Naime, došao nam je taksi koji je u prtljažniku imao plin i nigdje nismo mogli s kolicima. Znajući da ne stanemo, jedino rješenje bilo je pozvati drugi.
Po nas stiže novi taksi i izlazi van stariji, nasmijani i simpatičan lik. Na naše pitanje može li nam na putu prema Nana Plazi stati na benzinskoj kako bi kupili neke stvari samo se smiješka. Naravno, engleski nula bodova! Adam koristi Google prevoditelj, a kao odgovor dobivamo „Stat ću i spavat ću s ljudima na pumpi“! Sudeći po izrazu lica, nije niti on vjerovao što dobio na ekranu…
Najveće igralište za odrasle na svijetu – Nana Plaza
Pred Nana Plazu dolazimo nakon desetak minuta vožnje i tu se nalazimo s Filipom. Kako to obično biva, kada želim biti spontan, osjećam da moram pišati i kako nemam problema, a niti Laura, obavljam to na parkingu između dva auta. Da se fokusiram na privatnost i na nekakav prilagođeni wc, upišao bih se dok bih ga pronašao! U međuvremenu, dok sam obavljao ovo gore navedeno (na ne pišem opet „pišanje“) iza mojih leđa stiglo je nekakvo oklopno vozilo puno policije koja je valjda išla u neku raciju.
Prije dolaska ovdje nisam imao pojma što je to Nana Plaza i gdje nas ovaj put Filip vodi, ali sudeći po cijelom kaosu, količini ljudi, natpisu te ulasku u „kompleks“, čovjek vrlo brzo shvati da se ovdje unutra dešavaju svakakve stvari. I dok ulazimo, nad glavama nam visi monstruozni znak „Nana Entertainment Plaza“ i pozdravlja nas masa vrištećih svjetlećih neonskih natpisa. Tu nas dočekuju redari i na prvu svakakvi čudni likovi no, unatoč izgledu i osjećaju, Nana Plaza je posve sigurno i opušteno mjesto!
Nana Plaza je zapravo zabavni kompleks i četvrt crvenih svjetiljki u Bangkoku, a izvorno je izgrađena kao trgovački centar i zauzima trokatnu poslovnu zgradu. Uz Soi Cowboy i Patpong, jedna je od tri najkoncentriranije četvrti crvenih svjetiljki u Bangkoku, a sebe opisuje kao “najveće igralište za odrasle na svijetu”. Za razliku od poznatijih Soi Cowboya ili Patponga, Nana Plaza je „odraslija“ scena. To znači da nema obitelji, nema tržnica i masu znatiželjnih turista ušetavaju da bi bacili pogled.
Ulaskom u kompleks na prizemlju, otvara se veliki prostor nalik onome u trgovačkom centru, ali s jednom velikom razlikom! U prizemlju se uglavnom nalaze otvoreni pivski barovi, dok se showovi i go-go barovi nalaze na 1. katu. Tu radimo „krug“ u nadi da prije odlaska na prvi kat sjednemo popiti i pojesti nešto. Dok kružimo, obilazimo razne barove, a djevojke ispred barova nastoje nas svojim osmijesima i gestikulacijama privući da dođemo kod njih. Ipak, sjedamo u sredinu, na terasu i ispijamo pivu.
Dolaskom na prvi kat prolazimo barove poput „Red Lips“, „Lollipop“, „Spanky’s“, „G-Spot“ i oči mi teško prate i upijaju tolike detalje koje uočavam. Ovdje ima stvarno svega, od plesačica, striptizeta, ladyboyeva i svakakvih kostima do tematskih showova. Cijeli kompleks navodno broji tridesetak ovakvih barova, a na katu iznad nalaze se tri hotela koji za kraće vrijeme iznajmljuju sobe na sat ili više posjetiteljima kako bi odveli jednu od djevojka na seks.
Mi pratimo Filipa i na njegovu preporuku ulazimo u bar imena „Billboard“. Atmosfera je poprilično intimna, mračna i ugodna, a korištenje mobitela za snimanje ili fotografiranje je strogo zabranjeno! Mi se smještamo točno ispred rotirajućeg „stola“ sa šipkama na kojem se „vrti“ oko dvanaestak djevojaka. Ne mogu se previše okretati pa sam „prisiljen“ izbliza gledati dvanaest cura, njihove…vagine i dvadeset i četiri sise! Ne znam točno je li mi ugodno ili neugodno s obzirom na dohvat ruke ali svakako nešto za što sam dolaskom ovdje bio potpuno otvoren. Cure su, kako koja, neke su simpatične, neke plastične, neke djeluju kao da ne žele biti ovdje, a neke lijepe. Svaka od njih naravno ima svoj cilj, a to je da nas šarmira, navede da ostavimo napojnicu ili još bolje, da ju odvedemo u hotelsku sobu ili gdje god već.
Dolaskom pića, prišla nam je starija gospođa (spremačica) i odmah se okomila na mene, gurajući mi kondom u ruku i nagovarajući me da uzmem jednu od djevojaka. Moram priznat da nakon par rundi pića, ne seksa, nismo nešto impresionirali djevojke ali je jedna svakako zapikirala Lauru!
Zatvorivši bar, željni daljnje „akcije“ i noćnog života ovog grada, prošetali smo par ulica i smjestili se u jedinu donekle živu. Žao mi je što fotografija i videa nemam jer, to mi nije bio cilj ali atmosfera je djelovala nalik onoj iz ratnih Vijetnamskih filmova, „divlja“ ulica, porazbacani stolci uz rub, lampice, dim i miris s obližnjeg štanda i par pijanih ljudi! Tu sam upoznao Victora, poprilično spaljenog i ludog Amerikanca iz Seattla koji već dugi niz godina dolazi u Tajland, ponajviše radi ronjenja! I dok me je ladyboy preko puta seksualno odmjeravao/la dobrih sat vremena, Victor mi je pričao neke duboke spike o tome zašto svi psi u Tajlandu djeluju tužno, a mačke ne. Iako su Filip, Adam i Laura imali neke svoje spike misleći da me lik pili, tad mi je to što mi je govorio itekako imalo smisla!
Dan 34 – Bangkok – 23.02.2023
Davno su me prošli izlasci ali u Bangkoku sam uvijek imao želju vidjeti i doživjet što više noćnog života i sam se uvjeriti zaslužuje li ovaj grad epitet najluđeg grada na svijetu? Iako je nakon sinoćnjeg izlaska plan bio malo odmoriti i duže spavati, kako bih stigao sve isplanirati probudio sam se znatno ranije od Laure. Za početak, produžio sam boravak u našem hotelu za dodatnih pet noćenja, a s obzirom na to da nakon Bangkoka idemo sjeverno, kontaktirao sam ljude koji su mi se javili na području Kanchanaburi-a i Chiang Mai-a kako bih vidio koje su nam opcije. Osim toga, na poveznici za praćenje paketa saznao sam da je moj paket s tristo katetera koji sam poslao iz Hrvatske konačno stigao u Bangkok! Današnji plan bio je vrlo jednostavan, odmarati u hotelu i navečer s Adamom otići na Ping Pong show! Sigurno se pitate što je to Ping Pong show?
Ping Pong show
Ping pong show je oblik scenske zabave koji se održava u striptiz klubovima. To je vrsta seks showa u kojem žene koriste mišiće zdjelice kako bi držale, izbacivale ili otpuhivale predmete iz svoje vaginalne šupljine. Naravno, kao što i sami ime sugerira, predmeti koji se najčešće koriste su loptice za stolni tenis, iako predstave također uključuju sve, od svijeća i strelica do žileta, igala, cigareta, pa čak i živih životinja poput jegulja , zlatne ribice ili žabe! Predstava je već nekoliko desetljeća popularna u jugoistočnoj Aziji (osobito u Bangkoku, Tajland), a prvenstveno se izvodi za strane turiste koje na ulicama „mame“ poprilično karizmatični likovi na ulici!
Dolaskom na noćnu tržnicu Patpong u to smo se uvjerili i sami! Nakon Nana Plaze, ovo je druga „četvrt crvenih svjetiljki“ u kojoj se osim ladyboysa i striptiz klubova nalaze i mjesta gdje se održavaju ping pong showovi. Ulaskom u glavnu ulicu prilazi nam tip i oponašajući glasom zvuk loptice postavlja nam pitanje; „Hoćeš stolni tenis“? Na to nam pokazuje plastificirani popis stvari obećavajući noć naših života! Na prvu, popis na kojem se nalaze stavke poput mrkve, jaja, jegulje i mrkve djeluje nam poprilično besmisleno ali onda nam Adam otkriva da je to sve popis stvari koje se izbacuju iz vagina! Ma nemoj me jebat Adame, kako će izbacit jegulju iz pice!? Kaže on meni, ma jednom sam vidio i žabu kako izlazi van! Ha ništa, idemo!
Pred ulazom pregovaranje prepuštam Adamu, ipak mu nije prvi put i sve zna. Nažalost, česti su slučajevi varanja pa ima niz stvari na koje treba pripaziti i obratiti pozornost! Za cijenu od 200 bahta po osobi, u cijenu je bila uračunata mala piva, a morali smo se uvjeriti da ništa dodatno nećemo plaćati osim napojnica za predstave koje će nam se sviđati.
Ulaskom u prostoriju zapravo nisam imao pojma šti će se sljedeće događati. Posjeli su nas u mali separe ispred dva Indijca i odmah dobivamo piće. Neki ljudi upravo su otišli pa je sudeći po tome, a i čistačicama koje čiste pod prethodni show upravo završio. Čekamo! Naravno, snimanje i fotografiranje ne dolazi u obzir! Ispred nas, nalazi se mali ring kao za boks, a preko puta nas dodatni su stolovi i separei u kojima sjedi još ljudi. Hvala Bogu, nismo sami!
„Dj“ označava početak showa, žene počinju izlaziti, a nama na stol stavljaju rekete za stolni tenis! Ok, znao sam da će ispaljivati loptice za ping pong iz one stvari, ali kaj sad s reketima!? Ako ću sam držati svojeg, prilikom zamaha će mi izletjeti iz ruke i nekog ću pogoditi! Ne mogu tako riskirati i prepuštam svoju sudbinu u ruke Laure i Adama govoreći im da me štite!
Ide prva…stavlja lopticu i bam prema nama! Spasili smo se! Dvije žene ispaljuju loptice u krug, a ostale idu od stola do stola izvodeći razne performanse! Nakon što nam jedna od djevojaka nacrtala srce s vaginom, a druga ugasila svjećice na torti, dobili smo balone! E sad, ženska je stavila puhalicu u vaiginu i ispalila strelice ravno u naše balone! Vidjeli smo i pušenje cigarete, otvaranje boce, a najbolji dio bio je izbacivanje vode iz vagine i gađanje publike! Znači, Indijac iza nas je onako pošteno dobio po licu!
Iskreno, nisam znao zabavljam li se ili mi je sve ovo pomalo tužno jer, kad malo bolje pogledaš stvarno je! Tužno je i pomalo depresivno vidjeti te ne entuzijastične, polu odjevene žene kako stoje okolo držeći motke, čak ni ne pokušavajući odavati dojam seksipilnosti. Čekaju svoj red da se potpuno skinu i bacaju neke nasumične predmete iz svojih donjih dijelova u publiku koja bulji. Show napuštamo pod dojmom, pomiješanih osjećaja. Malo smo se zabavili, ali smo se isto tako i šokirali. Odvratno je, a opet fascinantno u isto vrijeme.
Kako bi dodatno uznemirili želuce, nakon showa stajemo na jednom od štandova noćnog marketa i kao što smo si Laura i ja obećali, za večerašnji specijalitet odabiremo pržene žute crve! Morao sam probati jednu od ovih pizdarija i moram priznat da uopće nije gadno i da je to sve toliko sprženo da s ne osjeti ništa! Drugo je ta vizualizacija stavljanja crva u usta…
Bogatije za nešto proteina, Adam nas je za kraj večeri odveo u mali simpatičan kafić (Delaney’s) s živom glazbom gdje je svirao neki potpuno blesavi bend iz Amerike upitnog žanra!
Dan 35 – Bangkok – 24.02.2023
Niti jedan dan u Bangkoku nije bio unaprijed isplaniran i to bi obično radio odmah ujutro ili u hodu. Tako je bilo i danas pa sam javivši se Jimu saznao da je zauzet ali da će mi nakon posla rado pokupiti paket s kateterima koji je jučer stigao. Taj paket je zapravo trebao doći kod Filipa ali je iz nepoznatog razloga zapeo u sortirnici na pošti. U isto vrijeme dok sam se čuo s Jimom, javio se Adam pa smo se dogovorili otići negdje, a on je predložio da odemo do Wat Paknam hrama i nakon toga na vožnju brodom po kanalima.
Wat Paknam
Samim ulaskom u hram koji je potpuno besplatan gotovo je nemoguće ne primijetiti Budinu golemu zlatnu glavu koja dominira cijelim ovim hramom i djelom grada. Inače, hram Wat Paknam kompleks je od 32 tisuće četvornih metara, ima oblik otoka i okružen je kanalima.Čini ga veliki broj građevina, od kojih su najpoznatije golemi Budin kip i velika pagoda na pet katova u kojoj se nalazi mala pagoda od smaragdnog stakla. Ovo je hram u kojem sam po prvi put u životu ugledao mae chi, ženske monkove ili redovnice. Karaterizira ih ljubičasta odora, vrlo su ljubazne, a hramu su jasno odvojeni od redovnika stambenim prostorom.
Dolaskom do Buddha Dhammakaya Thep Mongkol, velikog golemog i zlatnog Bude, teško je ostati ne impresioniran! Ovaj Buda nalazi se u položaju meditacije ili prosvjetljenja i izrađen je od čistog bakra debljine 3 mm. Cijeli kip visok je 57 metara, širok 40 metara, a u središtu Bude nalazi se srce od zlata teško 6 kg! Izgradnja Bude započela je 4. ožujka 2017., a dovršena je 19. lipnja 2021. Ukupni troškovi izgradnje iznosili su 608.531.300,66 bahta.
Na samo dvije minute pješice nalazi se impresivna 80 metara visoka „velika pagoda“ s vrhom prekrivenim od 100 kg zlata! Lift nas odvodi na peti kat gdje se nalazi mala staklena pagoda s jednim od najljepših stropova koje sam vidio sa slikama u neonskim bojama. Unutarnje dvorane izvrsno su ukrašene slikama koje prikazuju budističku kozmologiju, a na katu ispod nalazi se i muzej ispunjen raznim rabljenim stvarima obrazovne vrijednosti donirane od strane ljudi, poput klasičnih automobila tajlandskih artefakata.
Plovidba rijekom
Nakon pagode Adam uspijeva dobiti prijatelja koji nam sređuje brod i uz pomoć nekog Rusa koji je čekao na malenom pristaništu ukrcavaju me unutra! Plovidba brodom od cca. 30 minuta nije ostavila neki poseban dojam na mene iako mi je drago da smo otišli jer smo doživjeli i tu stranu života u ovom gradu. Možda je to zato što sam se cijelim tim putem fokusirao na kip Bude koji se impresivno i fotogenično isticao iznad kanala i građevina! Iako sam Budu vidio već na fotografiji i tad dobio želju vidjeti ga, zaboravio sam na to i mogu samo zahvaliti Adamu što nas je ovdje odveo i još jedan dan odlučio provesti s nama.
MRT & BTS
Vidjevši hram i kanale, ostalo nam je dovoljno vremena napraviti nešto posve spontano pa smo pješke odlučili doći do MRT-a (Metropolitan Rapid Transit), iskoristiti gradski prijevoz i doći do Mahanakhona, najvišeg tornja grada! S obzirom na brojne prepreke, to nije bio nimalo lagan zadatak ali Laura i Adam već su se poprilično uigrali. Veliki toranj i most koji ide preko ulice bio je znak da smo konačno stigli i tu pomoću lifta dolazimo do automata na kojem kupujemo karte! Ja sam za ove stvari potpuni debil i sva sreća da je Adam s nama. Još se sjećam Madrida i sedam dana neprestanog korištenja podzemne gdje zahvaljujući svojim suputnicima nisam morao koristiti mozak, jer da jesam i da sam bio sam, vjerojatno bih se izgubio! Kupujemo kartu za jednu stanicu za 17 bahta po osobi i preko dva lita dolazimo na stanicu gdje se ukrcavamo na vlak i izlazimo van. Bilo bi očito prelagano da je to bilo to pa stižemo na BTS (Bangkok Mass Transit System), vlak koji vozi „iznad tla“ i plaćamo 50 bahta po osobi za osam stanica! Sve je prilagođeno, kao i pragovi za ulazak na vlak, a u vlaku postoji i posebno mjesto s „mojom slikom“ samo za mene!
Mahanakhon – Najviši neboder u Bangkoku
Skytrain nas ostavlja ravno ispred Mahanakhona i nakon par minuta mozganja odlučujem da je život samo jedan i da idemo na vrh na zalazak! Već samim ulaskom u toranj okreče mi se želudac od količine ljudi ali sad više ne odustajemo! Na automatu kupujemo karte za sky bar po cijeni od 88 bahta i stajemo u kaotičan red kojem se ne nazire kraj, a niti početak! Pomislio sam, možda će nas radi kolica pustiti preko reda ali to se dogodilo tek nakon pola sata čekanja i nakon što smo prošli 60% reda! Lauru i mene pustili su u poseban red do lifta, što nam nije olakšalo apsolutno ništa jer smo ionako morali čekati Adama kojeg nisu pustili!
Dočekavši Adama, sljedećih dvadeset minuta prolazimo dva security checka što mi donekle ublažava pogled na strop na kojemu se u 3D-u nalazi tlocrt Bangkoka! Tu ulazimo u lift koji nas brzinom od 480 m u sekundi (znači u roku 50 sekundi) dovodi do 77. kata! Izlazimo van ali nas osoblje vraća u lift iz meni posve nejasnog razloga! Ako sam dobro shvatio, vratili smo se na 75. kat i izašli van kako bi drugim, posebnim liftom stigli do sky bara!
Sad konačno izlazimo van na vrhu! Hrpa ljudi, svira nekakav house, a zalazak nula bodova! Iako je pogled na cijeli grad impresivan, ostao sam razočaran, kao i ostali. Iskreno, to smo i očekivali samo što bi to bilo puno lakše bez da smo dali tolike novce! Sve u svemu, nikad više ali nije mi žao što smo otišli!
Silaskom s tornja oprostili smo se od Adama, otišli nešto pojesti i vratili se u hotel kako bi u normalnom vremenu obavio wc i tuširanje…
Dan 36 – Bangkok – 25.02.2023
Iako sam mislio da Vinka i Su više nećemo vidjeti, Vinko se javio odmah ujutro i dogovorili smo se otići na Chatuchak market. U dogovoru nam se priključio i Adam, a Jim je rekao doći po nas na tržnicu, odvesti nas u Soy Cowboy i nakon toga Filipu u Khaosan Road!
Konačnim dolaskom do tržnice, nakon probijanja kroz gust promet i intenzivno traženje parkinga, auto parkiramo na vrh zgrade. Ovdje se auti parkiraju „slobodno“, bez podignute ručne pa sve funkcionira tako da kada dođeš, pomakneš ručno druge aute, oslobodiš si mjesto i parkiraš!
Chatuchak market
Po spuštanju na nultu razinu nalazimo se s Adamom i ulazimo u Chatuchak Weekend Market. Prvi dio u koji ulazimo je životinjski i tu se uglavnom prodaju psi i mačke. Zamislite Importane u Zagrebu prepun životinja, a to je samo mali životinjskog paviljona koji je opet mali dio cijele tržnice! Cijela ova golema tržnica, najveća u Bangkoku, podijeljena je u 27 sektora s više od osam tisuća prodajnih mjesta i ovdje se može pronaći gotovo sve, od životinja, biljaka i cvijeća, obuće i odjeće, umjetnina, kolekcionarskih predmeta, knjiga do hrane, voća i povrća!
Nakon djela s mačkama i psima vidjeli smo dio s gmazovima i reptilima te da nismo više ništa vidjeli, bilo bi dosta ali Vinko mi govori da još ništa nisam vidio pa tako iz zatvorenog dijela izlazimo na otvoreni gdje redom idu koze, ptice i perad, akvaristika i na kraju, otvoreni market s egzotičnim životinjama. Tu nailazimo na stvarno svašta i žao nam je vidjeti mnoge od tih životinja i u kakvim uvjetima „žive“. Za neke doslovno nismo niti bili sigurni da su žive…
U dio s umjetninama, slikama i rukotvorinama ušli smo nakon kratke pauze u kojoj smo sjeli nešto prigristi. Lutajući nepreglednim labirintima i diveći se svemu što vidimo naš posjet tržnici završili smo s dijelom u kojem se nalazi roba i izlazeći van shvaćamo koliko je sati i da je pao mrak. Tu nas je dočekao Jim i svi skupa sjeli smo pojesti nešto na noćnu tržnicu nakon čega smo se na ovome putovanju oprostili od Adama, Su i Vinka! S Jimom smo se vratili u hotel, presvukli i uputili prema Soy Cowboyu, još jednoj od crvenih četvrti Bangkoka…
Soy Cowbow
Nakon Nana Plaze i Patonga, stižemo u Soy Cowboy, treću glavnu turističku zonu noćnog života u Bangkoku! Ulica je duga svega 150 metara i ujoj se nalazi 40tak go go barova uglavnom namijenjenih turistima. Nemoguće ju je promašiti i prepoznat će te ju po ogromnom znaku na samome ulazu, a i velikom broju neonskih svjetiljki!
Prvi bar ovdje otvorio je umirovljeni američki zrakoplovac 70-ih godina, u tada zabačenoj ulici. Svoj bar nazvao je „Cowboy“,a s obzirom na njegov kaubojski šešir koji je stalno nosio, kolumnist lokalnih novina ulicu je nazvao Soy Cowboy!
Poželite li iskusiti čari aktivnog noćnog života Bangkoka ovdje će te pronaći sve, od striptiz barova, djevojka i ladyboyeva do, kako oni kažu bum buma. Isto tako, ne poželite li išta od navedenog, možete se samo sjesti u bar, popiti piće i upijati atmosferu. Ulaz je besplatan, a raspon cijena pića varira od 100 do 200 bahta, ovisno o svakom baru).
Baloni i Khaosan Road!
Prošetavši kroz Soy Cowboy Filip javlja da uskoro završava s poslom i da će kroz sat vremena biti na Khaosan Roadu. Ispred ulaska u Soy Cowboy svi nas taksisti naravno žele oderati pa se pomičemo nešto niže i tu po normalnoj cijeni „hvatamo“ taksi. Kad si u kolicima, nije baš da ti svatko želi stati i pomoći ti s prebacivanjem jer neki to, kao i u Singapuru vide kao gubljenje vremena. Na moju sreću, u Tajlandu s tim nismo imali puno problema! Tako niti ovaj put, kad nas je pokupio Mr. Sun koji mi je do Khaosan Roada pričao o teškom životu običnog taksista u Bangkoku.
Dolaskom na Khao San Road shvaćamo da imamo gotovo pola sata vremena prije Filipovog dolaska pa se odlučujemo na šetnju kroz ulicu, što ispada puno teže nego što smo očekivali! Ulica duga svega 410 metara opisana je kao „kratka cesta koja ima najduži san na svijetu“ i jedno je od najpoznatijih središta za backpackere na svijetu! Neizbježno je to okupljalište za mlađe, starije, hipije, hipstere, putnike i obitelji te savršeno mjesto ako ste željni zabave i noćnog života!
Jedva se probijajući kroz gomilu mladih, pijanih, drogiranih i razuzdanih ljudi shvaćam da je bolja opcija bila pričekati Filipa! Osim ljudi, ulica je prepuna klubova i kafića, a tu su i svakakvi štandovi koji nude od marihuane, sladoleda od kokosa, kebaba, banana rotija pa do škorpiona na štapiću, crva, raznih kukaca i krokodila na ražnju! Na svakom koraku miksa se glazba iz najmanje tri kluba, ljudi plešu po stolovima, neki jedva hodaju, neki divljaju, a neki pjevaju! Svako malo na podu nas pozdravi povraćotina i toliko se toga događa oko nas da je teško sve popratiti. Na našu sreću, ima tu i „normalnih“ ljudi koji se ne zabijaju u nas nego nam pomažu u probijanju! Ljudi su obučeni svakako, od najobičnijih casual izdanja, havajskih košulja, trenirki, kupaćih pa do nekakvih izazovnih i seksi kombinezona, odijela i kostima s lampicama od kojih te uz svo neonsko rasvjetljenje hvata potencijalna epilepsija! Reklo bi se, prava sodoma i gomora i iako ovdje već nakon prvog dojma više nikada ne bi došao jer me previše ne zanima, shvaćam zašto ljudi, pogotovo mlađi vole ovo mjesto. Jebiga, da imam 25 i ja bih ovdje dolazio! Ovo je mjesto koje jednostavno voliš ili prezireš…
Dolaskom do kraja ulice, vraćamo se kao najveći mazohisti istim putem i na početku ulice gdje nas je ostavio Mr. Sun sjedamo popiti pivu! Khao San Road postala je postaja na stazi hipija kasnih 70-ih i ranih 80-ih, privlačeći alternativne mislioce iz cijeloga svijeta. Tijekom konzervativnijih razdoblja, tajlandski studenti, privučeni jeftinim uličnim pivom i otvorenim stranim stanovništvom, učinili su ga mjestom za izlazak. Osim izlazaka, ovo mjesto poznato je i po jeftinom smještaju, u rasponu od hotela tipa “madrac u kutiji” do hotela s tri zvjezdice pa i ne čudi toliko velika koncentracija backpackera!
No, iako to možda nije odmah vidljivo, postoji neka povijest iza svih tih hotelskih fasada. Khaosan Road je prije bio kanalom povezan s rijekom Chao Phraya, što je značilo da je bio kanal za robu koja se prevozila rijekom. Ovdje se najviše trgovalo s rižom pa i ne čudi da sam naziv Kao san u prijevodu znači „,mljevena riža“. To se nije promijenilo sve do 1977., kada je autor prvog vodiča Lonely Planeta za Tajland, Joe Cummings, posjetio Khao San Road u potrazi za jeftinim smještajem. Pronašao je nekoliko jeftinih tajlandsko-kineskih hotela i tri obiteljska pansiona, koje je kasnije uključio u Thailand: A Travel Survival Kit iz 1982. godine. Procvat turista s naprtnjačama kasnih 90-ih i ranih 2000-ih radi filma „The Beach“ otvorio je put za flashpacker hotele, barove i plesne klubove i Khaosan road se s vremenom razvio u svjetski poznati “geto za turiste”.
Dolaskom Filipa kao da nam nije bilo dosta pa smo se opet probili kroz ulicu i sjeli u jedan od klubova. Filip je ovdje „domaći“ pa bez pitanja naručuje dobro poznate balone napunjene dušikovim oksidom o kojima tada gotovo nisam znao ništa osim da postoje! Radi svojeg stanja nisam više za nekakve eksperimente ali vjerujući Filipu na riječ (ja sam isto budala) prepuštam mu se u ruke i dajem da mi jednoga napuše! Krenem ja to udisat, viče on meni jače jače! Ajde, udišem jače, sve u komadu…ništa! Viče on meni i dalje daj jače! Pa ne mogu jebote, nemam mišiće u prsima! Diže se on i istišće mi cijeli balon u usta! Pitam kaj je to to, ne osjećajući ništa!? I baš kad mi kreće nešto reći osjećam da „gubim tlo pod nogama“, da mi se vrti i da padam u nesvijest! Uspijevam se koncentrirati i govorim Lauri da me hitno nagne jer mi se vrti! I dok se ja dobivam, Filip naravno umire od smijeha i prca me! Jebem ti balone! Preživio sam, popili smo par cugi i nakon zatvaranja ulice postavilo se ono dobro pitanje, a gdje sad? S Filipom su ove stvari i više nego jednostavne pa na njegovo „idemo kod mene piti pive“ pristajemo bez pogovora!
Na početku ulice s taksijima i tuk tukovima vlada sveopći kaos! Stižu horde pijanih ljudi (neke nose), svatko hoće prijevoz, a vozači to žele debelo naplatiti! Viče se, raspravlja i cjenka na sve strane! Evo ti Filipa: „Ajmo mi s tuk tukom“! Nakon Šri Lanke i one blesave vožnje do tajne plaže gdje sam skoro ostao bez guzice i gdje sam radi visine ležao po preko u tuk tuku, rekao sam si nikada više! E da, ali nikad ne reci nikad! Nakon par pivi pristajem, možda i najviše iz razloga jer sam znao da nas troje s kolicima nikako ne stanemo unutra pa sam htio vidjeti Filipove organizacijske sposobnosti! Jedno je vrijeme bio uporan, ali shvativši da sam u pravu, prebacujemo se u taksi u koji uz nas kolica isto tako ne stanu! Što ćemo sad? Laura, Filip i vozač kolica stavljaju u gepek koji cijelim putem do Filipa ostaje otvoren!
Kod Filipa je Laura ubrzo zaspala, a ja sam se bogami s njim borio do sedam ujutro! Čekali smo taj prokleti izlazak i svega par minuta prije sam pokleknuo i odlučio da je vrijeme za poći „kući“! Hvala Bogu da je u hotelu već bio zaštitar i da nam je pomogao izvući me iz auta jer bi nam ovaj taksist koji se očito bojao vlastite sjene jedva pomogao!
Iako smo se dobro zabavili, nisam znao da će me ovaj izlazak tek koštati…
Dan 37 – Bangkok – 26.02.2023
Nakon sinoćnje burne noći trebalo je prije svega doći k sebi, što se dogodilo tek u poslijepodnevnim satima. Danas nam je Jim slobodan pa mi po razbuđivanju javlja da je išao po paket ali nekim čudom paket nije tamo!? Pa kako ja baš uvijek imam sranje s ovim paketima? Odmah se prisjećam onog cirkusa s paketom koji mi je majka poslala dok sam za vrijeme projekta bio u Ateni! Na moju sreću, u Bangkok ću se vratiti, a i paket koji sam s tristo katetera poslao u Kambodžu je odavno stigao kod Bojane pa me cijela situacija toliko ne brine! Kako se već namjeravam ošišati i obrijati jer izgledam kao da me netko ošišao kosilicom, što donekle i je, šišanje sam stavio kao prioritet pa sam se Jimom dogovorio da nakon posjete Golden Mount Tempelu obavimo i to!
Golden mount temple
Brdo zvano Wat Saket, što u prijevodu znači „hram nebeskog vrha“ vidljivo je već iz daljine dok se vozimo. Na njemu kao točka na „i“ dominira jedan od najpoznatijih hramova Bangkoka, Golden Mount Temple! Iako sam to već znao, dolaskom ispred hrama definitivno shvaćam da me hram danas radi velikog broja stepenica neće vidjeti! Za početak, u podnožju hrama obilazimo špilju poznatu kao „Rajanives“, posvećenu Budi predstavljajući mjesto za meditaciju i molitvu. Špilja ima zidove ukrašene slikama i ikonama koje prikazuju važne trenutke iz Budinog života, kao i scene iz budističke mitologije, a tu je i veliki kip Bude, centar pažnje predmet štovanja. Ovdje posjetitelji mogu izraziti svoje poštovanje i duhovnu predanost klanjanjem, paljenjem svijeća ili prinošenjem cvijeća pred ovim kipom.
Kako nakon špilje nisam mogao do hrama, rastajemo se, Laura gore odlazi sama, a Jim ja ostajemo dole! I dok je lagano padao mrak, a ja promatrao sve redovnike koji su prolazili, Jim mi je pokazao aplikaciju na mobitelu preko koje se, s oproštenjem, naručuje prostitutka! To je zapravo agencija kojoj pošaljete ženske „mjere“ koje vas zanimaju i nakon toga na Whatts app dobivate četiri fotografije četiri (gole) različite žene. Ako vam se ne sviđaju, možete dobiti dodatne četiri drugih djevojaka, a ako vam se sviđa jedna od, odaberete koja i odaberete kada i gdje dolazi kod vas. To će vas koštati 2000 (50 eura) bahta s napojnicom uključenom! Pitam ja Jima, pa kaj koristiš to? Na to se počinje smijati i govori mi, pa naravno, danas ću naručiti jednu za tebe u sobu! Ludo, zar ne!?
Da se malo više maknemo s ovog svog seksa kojim sam vas zadnjih dana okupirao i šokirao, idemo malo o povijest! Ona što se Golden Mount Tempela seže još od 18. stoljeća i vladavine kralja Rame II.! Tada je na brdu izgrađena manja struktura kako bi se smjestila replika Svete relikvije, dijela Budine kosti koja je donesena sa Šri Lanke. Međutim, tijekom vremena, struktura je propala i bila je napuštena.
Značajnije promjene na brdu Wat Saket dogodile su se tijekom vladavine kralja Rame IV. u 19. stoljeću. Kralj je tada započeo obnovu hrama i izgradnju Chedi Ratchaophakhinaija, glavnog zdanja Golden Mount Tempela. Ovaj stup, visok oko 80 metara, imao je za cilj pružiti prepoznatljivu vizualnu oznaku Bangkoka. Međutim, izgradnja stupova bila je izazovna zbog mekog tla na brdu. Tijekom gradnje, stup je srušen dvaput prije nego što je konačno dovršen 1878. godine. Stup je prekriven zlatnim pločama, stvarajući prepoznatljivu i blistavu strukturu koju danas vidimo.
Jedna od zanimljivosti Golden Mount Tempela je “Festival zlatnog vrha” koji se održava svake godine u studenom. Tijekom ovog festivala, tisuće ljudi se penju na brdo kako bi obišli hram i sudjelovali u procesiji oko Chedija. Posjetitelji također mogu uživati u tradicionalnoj glazbi, plesu i ceremonijalnim obredima koji se odvijaju tijekom festivala. Osim svega navedenog, ovaj hram nudi i jedan od najljepših pogleda na Bangkok, kao i na zalazak sunca!
E sad, nakon što se Laura spustila s hrama, došao je konačno red na moje šišanje! Kako to obično biva kod mene, javio mi se Filip i sve je otišlo u onu stvar! Kaže on meni, ajde da ti se iskupim za one balone jučer, Magel i ja (on) vodimo Lauru i tebe u jedan od naših nadražih restorana! A ništa, i dalje ću očito ovako izgledati jer ovdje smo još samo dva dana i tko zna kad ću se imati priliku opet družiti s njim…
Tijekom večere sam se počeo poprilično loše osjećati, spazmi su mi postali „gumeni“, što mi govori da mi slijedi temperatura, a i postajalo mi je sve hladnije! Dolaskom u hotel potpuno me sašilo i počela je još jedna duga i burna noć…
Dan 38 i 39 – Bangkok – 27.02.2023 / 28.02.2023
Dva najgora dana na ovom putovanju definitivno sam proveo tijekom zadnja dva dana boravka u Bangkoku. Mjesec dana udarnog tempa, promjena klime, iscrpljenost prije puta, manjak sna i kao točka na „i“, prokleti baloni od prekjučer i par sati na propuhu kod Filipa! Nekada je moralo doći na naplatu i sad, nakon puta, mogu reći da je barem došlo u najboljem periodu…
Nakon neprospavane noći radi temperature i začepljenog nosa, probudio sam se s istim simptomima uz dodatan osjećaj poštene sjebanosti i iscrpljenosti. Da mi dan bude bolji, za početak mi se javio Jim i to s informacijom da mojeg paketa nema niti na drugoj pošti, na onoj gdje su ga poslali jučer! Iako je danas u planu bila kraljevska palača, svjestan svojeg stanja i znajući da moram odmarati, otkazao sam sve u nadi oporavka i kako ne bih riskirao daljnje planove i put prema sjeveru!
Naša sljedeća destinacija trebala je biti Kanchanaburi i čuveni most na rijeci Kwai, poznat po istoimenom filmu. Kako sam želio iskustvo spavanja na rijeci na splavi bilo mi je potrebno dodatno se potruditi i pronaći odgovarajući smještaj i uvjeriti se da na bilo koji način do sobe i smještaja mogu doći s kolicima. Svjestan da prilagođenu kupaonu na splavovima neću pronaći, prilagodio sam se i odlučio obaviti wc i tuširanje sutra kako tamo ne bi trebao. Dan je uglavnom prošao u mojem „umiranju“ i planiranju, istraživanju i dogovorima s lokalcima, a u međuvremenu je Laura otišla do ljekarne i nabavila mi kapi za nos i nekakve tablete. U međuvremenu nam je došao Jim koji nam je donio hranu, preporučio mi neke vozače za sjever Tajlanda i skupili smo neke stvari koje nam više ne trebaju kako bi ih Jim Dhl-om poslao u Hrvatsku. To me koštalo 270 eura!
No, sve ovo gore navedeno nije bila poanta ove objave, već ono što se dogodilo sljedećeg dana!
Probudio sam se potpuno iscrpljen ali ipak, osjećajući se generalno bolje od jučer i ono najvažnije, bez temperature! Nakon što sam nam odabrao vozača za Kanchanaburi i ostatak sjevera, javio mi se jedan od smještaja na rijeci i kako to biva, krenulo je navlačenje. Srećom, žena s kojom sam pričao spojila me sa svojim suprugom Keithom koji je stranac i koji mi je na savršenom Engleskom sve objasnio i bude li potrebno, ponudio pomoć oko svega. To je bilo ono što sam tražio i preostalo mi je jedino rezervirati smještaj…
Nakon što sam sve objavio i odlučio da bez obzira na moje stanje sutra nastavljamo dalje, došlo je vrijeme da obavim wc i kupanje! Znao sam da sam potpuno iscrpljen i „slab“ nakon temperature i da postoji velika šansa da mi, kad me Laura prebaci na princezu (stolac za tuširanje) postane slabo i da postoji šansa da padnem u nesvijest. Lauri sam objasnio što da radi ako se to dogodi i krenuli smo u akciju! Ono što nisam napravio, a što je bio poprilično glup potez jest to da se prije prebacivanja nisam vertikalizirao tj. nisam se malo sjeo na rub kreveta kako bih došao k sebi i kako bi mi bilo lakše kad se sjednem.
Osjetivši da moram ići, prebaci mene tako Laura na princezu i nisam ni stigao „osjetiti“ da mi se vrti i pao sam u nesvijest. Znam da se Laura uplašila, rekla mi je, ali nije nit znala što učiniti niti se ja više se sjećam što je napravila! Ono čega se sjećam jest da sam se „probudio“ i u prve tri sekunde sam pomislio „Isuse, moram nazad leći“ i tamam kad sam to krenuo govoriti Lauri, osjetio sam da me tjera na wc! Osim toga, osjetio sam i da mi se povraća, poprilično jako! Nije mi niti prvi niti zadnji put da padam u nesvijest ali je definitivno prvi da mi se nakon buđenja povraća!
Svjestan da nazad na krevet ne mogu jer me tjera kenjat i jer mi se povraća, a s druge strane svjestan da mi je loše i da je dug put do kupone, nalazim se u šah-mat poziciji! Što sad!? Laura, daj mi brzo vrećicu za povraćat i vodi me u kupaonu! Laura mi daje neku vrećicu iz trgovine i gura me u kupaonu dok pokušavam povraćati! Znaš ono kad te pitao jesi kad trčao i kenjao u isto vrijeme ili pišao i kenjao u isto vrijeme? E pa, sad znam da mogu povraćati i kenjati odjednom!
Pa duša mi je tijelo u te dvije minute napustila barem tri puta ali preživio sam! Pa ovo mi stvarno nije trebalo, koja sam ja budala…
Iako totalno sjeban, skupio sam snage za tuširanje znajući da sljedeća tri dana ta opcija neće postojati i ostatak večeri proveo odmarajući se i pripremajući za put…
Sutra za Kanchanaburi!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
