Spakirani i spremni odjavljujemo se iz hotela ispred kojeg nas dočekuje Wek, naš vozač za sljedećih par dana kojeg nam je dogovorio Jim. Iako mi je Jim tvrdio da Wek priča engleski, kod upoznavanja shvaćam da mu je on totalna nepoznanica, što mi se nikako nije svidjelo s obzirom na to da taj čovjek s nama treba provesti sljedećih par dana. Osim toga, Wek je čovjek u pedesetima, sitnije građe i s obzirom na to da ne razumije engleski, znam da će nam to stvarati probleme. Kako više ništa nisam mogao napraviti po tom pitanju osim izgubiti dan i tražiti drugog vozača, što nije dolazilo u obzir, pomirio sam sa situacijom i odlučio „raditi“ s onim što imamo. Nakon što smo mene i stvari jedva utrpali u auto, krećemo i već na prvom križanju skoro doživljavamo sudar.
Dan 40 – Bangkok – Kanchanaburi – 01.03.2023
Potpuno iscrpljen i bez energije, u autu vožnju više-manje provodim boreći se sam sa sobom i skupljajući energiju kako bih Weku postavio svoje sljedeće pitanje, koje je on naravno prije svega trebao razumjeti!
Kanchanaburi war cemetary
Nakon nešto više od dva sata vožnje, za vrijeme koje sam potvrdio Keithu naš boravak na splavi, stižemo u Kanchanaburi, naše prvo odredište! U ovom smo kraju iz više razloga, a jedan od njih je glavno ratno groblje (Kanchanaburi war cemetary ili lokalno poznato kao Don Rak) ratnih zarobljenika (POW) za žrtve japanskog zatočeništva tijekom izgradnje zloglasne burmanske željeznice.
Željeznica Siam (Tajland) – Burma (Mijanmar) koju su izgradili Commonwealth, nizozemski i američki ratni zarobljenici, bila je japanski projekt vođen potrebom za poboljšanim komunikacijama za podršku velikoj japanskoj vojsci u Burmi. Dvije radne snage, jedna sa sjedištem u Siamu, a druga u Burmi, radile su sa suprotnih krajeva linije prema središtu. Japanci su namjeravali dovršiti željeznicu za 14 mjeseci, a radovi su započeli u lipnju 1942. Dva su se dijela pruge konačno susrela u blizini Konkoite (bivši logor za ratne zarobljenike) krajem listopada 1943. i dovršena pruga, duga 424 kilometra, bila je operativna do prosinca 1943. Tijekom izgradnje umrlo je oko 13.000 ratnih zarobljenika koji su pokopani uz prugu, a procjenjuje se da je 80.000 do 100.000 civila također umrlo tijekom projekta, uglavnom na prisilnom radu dovedenom iz Malaje, nizozemske Istočne Indije, ili regrutiranih u Siamu te Burmi.
Grobovi onih koji su umrli tijekom izgradnje i održavanja željeznice (osim Amerikanaca, čiji su posmrtni ostaci vraćeni u domovinu) prebačeni su s logorskih grobišta i izoliranih mjesta uz prugu na tri groblja u Chungkaiju i Kanchanaburiju u Tajlandu i Thanbyuzayat u Mijanmaru. Groblje na kojem se nalazimo danas sadrži 6.982 groba britanskih, australskih i nizozemskih ratnih zarobljenika, od kojih je 6.858 identificirano. Oko 300 muškaraca koji su umrli (većina od epidemije kolere u svibnju/lipnju 1943.) u logoru Nieke kremirano je i njihov pepeo sada leži u dva groba na groblju. Tu se danas nalazi i spomenik koji bilježi imena 11 ljudi iz vojske nepodijeljene Indije pokopanih na muslimanskim grobljima u Tajlandu, gdje se njihovi grobovi nisu mogli održavati.
Death railway museum
Nakon groblja, preko puta ceste posjećujemo Tajlandsko-burmanski željeznički centar (Death railway museum) koji nam „priča“ o željeznici i zatvorenicima koji su je izgradili. Ovdje smo saznali kako i zašto je željeznica napravljena, kako su se ratni zarobljenici prevozili, kako su živjeli, u kakvim su nehumanim uvjetima radili te s kakvim su se uz sve ostalo bolestima susretali i borili!
Chungkai war cemetery
Svega šest minuta vožnjom od muzeja, stižemo do drugog groblja, Chungkai war cemetery! Chungkai je bio jedan od glavnih kampova duž cijele željeznice, a sadržavao je bolnicu, crkvu napravljenu od strane zatvorenika i ovo groblje koje sadrži više od 1400 Commonwealth i 300 Nizozemskih žrtava, većinom poginulih u bolnici.
Wat Tham Suea temple
Na putu do Wat Tham Suea hrama, uz cestu nailazimo na veliko i neobično Kinesko groblje, barem sudeći po onome što mi je Wek putem aplikacije pokušao objasniti.
Tu radimo kratku pauzu kako bi posjetili jednu od glavnih atrakcija Kanchanaburija i ponos grada, divovsko stoljetno kišno drvo!
Dolaskom na parking u podnožju hrama Wat Tham Suaea saznajemo da se hram uskoro zatvara ali da malena „žičara“ trenutno nije funkciji koja bi me riješila uspona uz 157 stepenica! Laura je otišla do hrama, a meni je preostalo promatrati ga s parkinga i s ekrana od drona s kojim sam nešto kasnije letio…
Hram je izgrađen 1971. na malom brežuljku, a ime, što u prijevodu znači „hram tigrova“ , dobio je radi špilje na samom brežuljku u kojoj su nekoć obitavali tigrovi! U hramu se nalazi Buda visine 18 metara, kao i chedi od sedam katova, a osim toga, posjetitelji ovdje dolaze kako bi iskazali poštovanje svetim relikvijama Ketkaew Prasetu te uživali u panoramskom pogledu na rižina polja s brda.
Kanchanaburi
Povratkom u Kanchanaburi i na putu do našeg smještaja na rijeci pokušavamo na Jimovu preporuku pronaći najbolji pad thai u gradu, ali nakon par gubljenja shvaćamo da niti sam Jim ne zna gdje se on točno nalazi! Glavna ulica grada ima dobar vibe, kako do života u njoj, žive glazbe, tako i do zalaska sunca koji joj daje neku posebnu atmosferu. Napuštamo Kanchanaburi u nadi da ćemo se ovdje kroz naredna dva dana vratiti…
Sat i pol kasnije, po mrklom mraku konačno dolazimo do našeg smještaj na rijeci Kwai, the good view Erawan gdje nas dočekuje Keith i osoblje smještaja!
Dan 41 – Kanchanaburi – 02.03.2023
Na moju realnost, u kojoj sam još uvijek bolestan i potpuno iscrpljen, na trenutak sam zaboravio probudivši se uz žubor vode na samoj rijeci Kwai. S krevetom na tri metra od rijeke, zelenilom i ovakvim pogledom, život bi uistinu mogao biti još bolji! Probudivši se, iskreno mi još uvijek nije bilo jasno kako se od jedne „prehlade“ mogu osjećati toliko iscrpljeno i bez energije! Kad danas bolje razmislim, s obzirom na sve simptome i takvu iscrpljenost, očito sam imao Covid. Ako bih si ikada nešto išao čestitati u životu, onda je to ovaj dan i odluka da se u ovakvom stanju dignem iz kreveta, stisnem zube i ispunim dan. No, iako je želja i volja bila velika, tijelo nekada jednostavno odluči da je dosta..
Na doručku uz rijeku, na terasi nam se pridružuje Wek i nikako se ne mogu oteti dojmu da me stalno sa svojim gestikulacijama, pojavom i govorom podsjeća na onog blesavog Azijata iz Hangovera, Mistera Chowa. Čudno mi je bilo od samog buđenja da se nad rijekom za vrijeme suhe sezone nadvije ovako gusta magla i na moje čuđenje, stiže Keith koji mi objašnjava da je razlog tome paljenje zelenih površina po kojem je sjeverni Tajland i poprilično poznat. O tome i razlozima paljenja tih površina slušali smo sljedećih dana i naslušali se o svakakvim teorijama no, niti danas ne znam koji je točan razlog.
Most na rijeci Kwai
Siti i zadovoljenih očiju od pogleda, nakon sat vremena vožnje stižemo do čuvenog mosta na rijeci Kwai, najpoznatijeg po jednom od najboljih ratnih filmova ikada snimljenih, Most na rijeci Kwai!
S Alecom Guinnessom u glavnoj ulozi, film prikazuje borbe i prkos ratnih zarobljenika koji grade zloglasnu burmansku željeznicu između 1943.-44. Bio je to film s najvećom zaradom 1957. godine i osvojio je sedam Oscara, uključujući najbolji film, najboljeg redatelja i najboljeg glumca. Snimljen je prema romanu Pierrea Boullea „Most preko rijeke Kwai“ iz 1952. godine i unatoč tome, za mnoge je to bio prvi susret s užasima koje su ratni zarobljenici pretrpjeli na Dalekom istoku. Upravo zahvaljujući knjizi i filmu, most privlači veliki broj turista, kako stranih tako i lokalnih i danas se smatra ponosom te jednom od najvećih atrakcija ove provincije!
Gledajući most vlastitim očima i prisjećajući se filma koji sam kao mali gledao, kao ljubitelju povijesti i ratnih filmova osjećaj je bio gotovo nestvaran i znam da bi mi bilo neizmjerno žao da danas nisam došao ovdje! Kako je Keith rekao, „ako obični crni željezni most može ispričati priču, budite sigurni da je dramatična“. Iako samo prije puta čitao o tome kako most u filmu koji sada gledam nije stvaran, on to definitivno jest! Zapravo, bila su dva mosta, jedan drveni željeznički most, a drugi željezno-betonska konstrukcija izgrađena korištenjem uvezenih dijelova mosta s Jave pod japanskom kontrolom. Ta konstrukcija, Most 277, još uvijek ponosno stoji i ono je što je danas poznato kao most na rijeci Kwai!
Tri dijela mosta uništena su savezničkim bombardiranjem 1944. godine i nakon završetka Drugog svjetskog rata, Tajlandska vlada obnovila je most 1946. Sadašnji most ima dva središnja raspona koji su obnovljeni, a izvorni dijelovi mosta sada su izloženi u Ratnom muzeju.
Kako na vlak!?
Nakon mosta na rijeci Kwai, na svega stotinjak metara udaljenosti nalazi se stanica zloglasne željeznice „Death railway“. Tu nas zaustavlja policajac krupnije građe, svijetlije puti i savršenog Engleskog! Pretpostavljam, Amerikanac! Opremljen je od glave do pete, nema što nema „okačeno“ na sebi i djeluje kao savršeni policajac, kratak, jasan, fin i pedantan, sve je po ps-u! Objašnjava nam proceduru kupnje karte i savjetuje mi gdje bi mi se i kako bilo lakše ukrcati na vlak. Nije on tipičan policajac već nekakav „security“, zadužen samo za ovu stanicu i cijelu priču oko mosta i željeznice. Bez obzira na to, tipa sam doživio kao nekakvog super heroja!
Keith na stanici kupuje karte po cijeni od 150 bahta za nas troje i preostaje nam samo čekati vlak i smisliti kako mene ukrcati unutra. Za njega se nisam brinuo jer me mogao savršeno razumjeti, za Lauru također, ali Weku i lokalcima je to već bilo poprilično teže objasniti. Znam već kako to obično biva sa lokalcima u ovakvim zemljama i da svi žele pomoći, a ne znaju kako i onda se dogodi pizdarija jer nitko ništa ne razumije. Trudeći se svima objasniti kako ćemo to najbolje izvesti, kroz glavu mi je cijelo vrijeme prolazi onaj kaotičan ukrcaj na vlak na Šri Lanki! Najveći problem je bio što uopće nisam znao što nas čeka i hoće li primjerice vrata od vagona biti dovoljno široka za kolica…
Vlak stuže, a oko mene se, kako sam i očekivao okupljaju lokalci! Svi žele pomoći, a nitko ništa ne razumije! I dok hvataju kolica i mene, pokušavam ih smiriti i objasniti kako to najbolje učiniti jer vidim da kolica neće moći proći kroz ulaz i da će me trebati podići jako visoko! No, kao što sam i rekao, u tom je kaosu teško išta postići. Podižu me ali naravno, krivo! Umjesto odo zada, podižu me i stavljaju odsprijeda! Trebali su me okrenuti obrnuto i netko je trebao stajati gore tko bi me primio i zadržao. Ovako sam, ulazeći u vagon sjeo na guzicu i to na metal koji po sebi ima izbočine i sva sreća da sam to vidio jer me tip koji me primio za noge namjeravao povući k sebi po tome! Da mu nisam viknuo „ne“, povukao bi me i izdrapao bi mi cijelu guzicu, a ja bih mogao jedino nazad u Hrvatsku…
Laura se u međuvremenu popela u vagon, podiže me za noge i nekako me odnose do sjedala gdje me posjedaju uz prozor. Iskreno, ne znam niti ja više kako! Kako kolica nisu stala apsolutno nigdje, uzeo ih je Wek i dogovorili smo se da će nas s autom čekati na odredištu. Tek po polasku vlaka i popuštanju adrenalina shvaćam koliko sam zapravo iscrpljen.
Death Railway
Nakon vožnje vlakom na Šri Lanki i u Australiji, mislio sam da me više niti jedan neće privući, ali čitajući prije puta o ovoj željeznici smrti i njezinoj povijesti, znao sam da istu moram doživjeti! Ova željeznica koja je povezivala Siam (Tajland) i Burmu (Mijanmar) bila je dugačka 400 km, a izgradili su je saveznički ratni zarobljenici zajedno s prisilnim azijskim radnicima.
Inicijativa za izgradnjom željeznice stvorila se 1942., nakon pada Singapura, kada je Japan shvatio da mu treba novi opskrbni put kojim bi povezao Singapur i Maleziju sa svojim posjedima u Burmi. U to su vrijeme Sjedinjene Države i njihova pomorska i industrijska moć već ušle u rat, a pobjeda nad japanskom mornaricom kod Midwaya u lipnju 1942. stvorila je prekretnicu na Dalekom istoku i Pacifiku. SAD su počele kontrolirati pomorske putove, zbog čega je japanskom brodskom teretu bilo sve teže doći do vojske razbacane preko Pacifika.
Kako bi se suprotstavila sve čvršćem stisku saveznika nad linijama opskrbe, japanska vojska oživjela je staru ideju koju su regionalne sile prvi put pokrenule krajem 19. stoljeća, izgraditi željeznicu između Burme i Siama. No, izgradnja takve željeznice bio je ogroman pothvat i početne procjene japanskih inženjera sugerirale su da će za takvo nešto biti potrebno pet godina, što je zapovjedništvo japanske carske vojske smatralo neprihvatljivim. S obzirom na to da se Japan nije mogao osloniti na vlastitu vojsku koja je bila zauzeta sve češćim borbama, donesena je odluka da se za izgradnju željeznice iskoriste ratni zarobljenici i lokalni prisilni radnici.
Umjesto da se željeznička pruga započne graditi klasičnim putem, na dva kraja i onda se sretne na sredini, Japanci su stvorili stotine logora (na svakih 100 m) duž cijele pruge kako bi se ubrzala gradnja. Cijela ruta (osim malog djela) građena je kroz teško dostupan teren, u gustim, malaričnim džunglama i na nepodnošljivim vrućinama te monsunskim kišama, a neki dijelovi, kao što je zloglasni prolaz Hellfire, zahtijevali su probijanje kroz čvrstu strmu stijenu. Ratni zarobljenici i unajmljeni radnici spavali su u rudimentarnim kolibama od bambusa na prljavim podovima i u takvim teškim uvjetima radili su do iznemoglosti i smrti. Unatoč strašnim uvjetima, i opremljeni samo najosnovnijim alatima, radnici su izveli nevjerojatan inženjerski pothvat i završili željeznicu u svega godinu dana, s preko 670 mostova i brojnih usjeka!
Željeznicu smrti saveznici su žestoko bombardirali od 1943. nadalje. Do 1944. godine, njezina operativna sposobnost bila je znatno otežana štetom uzrokovanom zračnim napadima, a istu sudbinu doživio je i most na rijeci Kwai! Tada su saveznički bombarderi pogodili drveni most i njegov betonski pandan u veljači 1945., jednom od najranijih upotreba navođenih bombi u povijesti. Dijelovi željeznice Burma-Siam danas još uvijek stoje, a za vrijeme „života“ njome su do Burme prevezene svega dvije Japanske divizije i 500.000 tona zaliha!
Kako je za vrijeme gradnje umiralo dvadesetak ljudi dnevno, željeznica je nazvana „željeznica smrti“.
Hellfire pass – Pokušaj prvi!
Nakon dva sata vožnje lijepim krajolikom pretežito uz rijeku i nakon što smo prošli niz mostova, uključujući i poznati most na rijeci Kwai, stižemo do našeg odredišta i kraja željezničke pruge. Tako, kako sam se osjećao tijekom cijele vožnje od dva sata, nisam se osjećao nikada! Bio sam kao duh, bez ikakve energije i volje u sebi i tad iskreno nisam znao zašto je to tako niti kako je moguće zašto se tako osjećam? Glava mi je konstantno padala tijekom cijele vožnje i cijelim mi se putem užasno spavalo. Bez obzira na to kako sam se osjećao, bio sam sretan i ispunjen što smo prije svega uspjeli ukrcati me na vlak i što sam doživio vožnju ovom zloglasnom željeznicom tj. željeznicom smrti!
Na stanici nas spreman dočekuje Wek, a za dodatnu pomoć zamolili smo zadnjeg putnika koji je izlazio iz vagona zajedno s nama. Ovaj put to odrađujemo bez greške i došavši na parking, po Keitha dolazi žena, a mi nastavljamo dalje prema muzeju i prolazu Hellfire! Bez posjete ovom prolazu, ovu provinciju nisam želio napustiti ali isto tako, znao sam da treba proći cca. 2 km neprilagođenog terena i da nam to nikako neće biti lak posao. Kako informacija na internetu o prilagođenosti nije bilo, odlučio sam na Keithovo dodatno ohrabrenje ipak doći i okušati svoju sreću…
Plan je bio posjetiti Hellfire informativni centar, a zatim otići i do samog prolaza, pitaj Boga kako? Zašto kažem da je plan „bio“? Jer su planovi tu da se očito sjebu…
I dok ulazimo u informacijski centar kroz crni i mračan hodnik, a sa zvučnika dopiru zvukovi krampova koji udaraju po kamenju, osjećam se sve gore i gore. Želim biti ovdje svim silama ali tijelo mi govori „ne“! Nastavljam „glavom kroz zid“ i shvaćam da ne mogu…
Govorim Lauri da se ne osjećam dobro i da moram ići nazad…
Nekako izdržavam do auta, ukrcavaju me i krećemo prema smještaju. Cijeli sam put prespavao, a dolaskom u smještaj nastavio u istom tonu. Spavao sam ko’ pokošen sve do dolaska večere gdje smo na terasi dobili hrpu namirnica i mali roštilj kako bi si ispekli hranu. Ubrzo su nam se pridružili Wek i Keith, a ja sam izlaskom na terasu dočekan neočekivanim prizorom, požarom preko cijelog brda nasuprot rijeke! To je ono „kontrolirano“ paljenje površina radi obnove vegetacije, gljiva, životinja ili čega god su nam kao objašnjenje dali. Niti dan danas ne znamo točan razlog!
Iako smo ovu večer mislili iskoristiti za posjet Kanchanaburiju, radi mojeg stanja to naravno nije bilo moguće pa nam je jedina preostala opcija bila terasa, što naravno isto tako uopće nije loše! I dok je Wek namakao noge u rijeci i pričao sa ženom preko mobitela, a Laura pekla „roštilj“, ja sam preko Keitha prvo produžio naš boravak ovdje za dodatni dan kako bih posjetio prolaz Hellfire. Keith nas je obećao sutra voziti na brod po rijeci, a kako bi mi cijelu situaciju dodatno zakomplicirao, ponudio mi je da idem na paraglajding što je nešto što planiram duže vrijeme. Ispred sebe sam sada imao puzle i slagalicu koju sam do ujutro morao riješiti!
Ostatak večeri proveli smo družeći se i promatrajući vatru kako guta čitavu šumu, a ja uz to nisam propustio priliku da mi Keith ispriča o svojem životu koji me zaintrigirao rekavši mi da je rodom zapravo iz Afrike, točnije, iz Zimbabwea! O tome ću u drugoj objavi…
Dan 42 – Kanchanaburi – 03.03.2023
Probudivši se shvatio sam da se konačno osjećam nešto bolje! Jebote, što je ono bilo zadnjih dana!? Nakon doručka cijelim putem do Hellfire prolaza mučio me taj odabir između paraglajdinga, kojeg već godinama priželjkujem i broda na koji nas je pozvao Keith. Iako sam taj paraglajding želio, odabrao sam brod, plovidbu po rijeci Kwai i druženje s Keithom, njegovom ženom i ostalima. Paraglajding mogu iskusiti bilo kad i bilo gdje, a ovo je ipak autentično iskustvo koje više neću imati priliku doživjeti…
Hellfire pass – Pokušaj drugi!
Dolaskom na odredište ulazimo u Hellfire interpretacijski centar gdje nas prepoznaju od jučer i obavještavaju nas da će nas vozilo za golf nakon obilaska muzeja čekati ispred! Duboko udišem i krećemo, pokušaj broj dva! Iznova prolazimo mračan hodnik na čijem su podu nacrtane tračnice duž kojeg iz zvučnika dopire zvuk kamena koji se lomi pod krampovima! Poprilično dojmljiv i dočaravajući prikaz koji te donekle može staviti u situaciju gdje možeš vizualizirati stvari, iako je gotovo nemoguće zamisliti kroz što su ovi ljudi ovdje prolazili.
Ovaj muzej kroz audio turneju prikazuje sjećanja preživjelih zarobljenika u ratu i pruža informacije i izložbe o izgradnji Željeznice smrti te patnjama i žrtvama koje su pretrpljene tijekom njezine izgradnje. Muzej uključuje multimedijske prikaze, artefakte i spomenik onima koji su izgubili živote. No, ne znam za druge ali mene je poprilično teško šokirati i ono zašto sam došao u muzej je da nešto naučim. „Osjetiti“ nešto bih valjda trebao u samom prolazu…
Izlaskom iz muzeja dočekuje nas vozač i maleno vozilo za golf. Već vidim da ne stanemo, pogotovo s kolicima! Wek sjeda naprijed pored vozača, kolica pomoću štrikova vežemo na zadnji kraj, a Laura i ja sjedamo odostraga kako bi me mogla držati da ne ispadnemo. Kako bih što stabilnije sjedio, na tvrdi naslon nisam stavio jastuk pa mi na vozačevu informaciju kako ćemo se sljedećih petnaest minuta vozit po makadamu teško pada pomisao da će moje jadno dupe opet nadrapati! Iz „parka“ vozeći se prelazimo u šumu i na kraju na makadam gdje započinje nekadašnja pruga koja danas više nije vidljiva pa mi jedino preostaje zamisliti kako je to nekoć izgledalo. Nakon pet minuta truckanja ulazimo u sam prolaz i dolaskom do kraja gdje se nalazi spomenik žrtvama stajemo i sjedam u kolica!
Gotovo da je nepodnošljivo vruće, a dosadne bube i muhe stvaraju dodatan osjećaj nervoze i nelagode. Prolazi mi kroz glavu kako sam sad ovdje, na prohodnom terenu, bez džungle, bez čuvara koji me bičuju, bez opasnosti i u najboljim mogućim uvjetima, a teško mi je! Kako je tek bilo tim ljudima ovdje u ono vrijeme? Kako si to predočiti? Pa nemoguće je…
Vrativši se svega par metara u nazad, ulazimo u veliki usjek, prolaz Helfire! Iako je cijeli prijevoj dug 500 m, poznat i kao Konyu Cutting među lokalcima, ovaj prolaz predstavljao je možda i najveći izazov zarobljenicima na cijeloj burmanskoj željeznici jer je zahtijevao izgradnju prolaza kroz veliku kamenu stijenu! Cijeli prijevoj nalazi se u brdima Tenasserim pa ne čudi da je cijeli ovaj projekt bio dodatno izazovan s obzirom na veoma nepristupačan i džunglom prekriveni teren. Zarobljenici i radnici bili su tako radi otežane logistike prisiljeni koristiti ručne bušilice, krampove i lopate kako bi uklesali stijenu da bi vlak mogao prolaziti.
Prva opcija za prolaz trebao je biti tunel koji vodi kroz brda jer bi to zahtijevalo manje posla. Međutim, odabrano je probijanje jer su na tunelu mogla raditi samo dva tima, po jedan s obje strane. No, rez se može konstruirati istovremeno na svim točkama.
U tako teškim i surovim uvjetima, gdje su od zarobljenika i radnika Japanci zahtijevali 18 sati dnevnog rada kako bi završili rezanje, radnici su za svega šest mjeseci dovršili cijeli prijevoj 1943. godine! Naravno, to nažalost nije moglo proći bez velikih žrtava! Radeći po 18 sati dnevno, radnici su radili do iznemoglost i i često su bivali na smrt pretučeni! Iako ih je na taj način umrlo 68, većina smrti odnijeli su džungla, kolera, iscrpljenost i glad, pogotovo među prisilnim radnicima čije smrti često nisu bivale evidentirane. S obzirom na veliki broj smrtnih slučajeva i na činjenicu da je prolaz bivao osvijetljen bakljama noću, zbog čega su zatvorenici koji rade u ovim teškim uvjetima noću uz crveno svjetlo koje ih obasjava vizualno podsjećali na pakao, prolaz je nazvan „Hellfire pass“.
Iako sam vidio dugo priželjkivani most na rijeci Kwai, groblja posvećena ratnim zarobljenicima, vozio se zloglasnom željeznicom i upijao sve moguće informacije u muzejima, tek dolaskom u prolaz uspio sam iskusiti maleni dio uvjeta koji su nekoć ljudi ovdje proživljavali!
Plovidba rijekom Kwai
Povratkom u smještaj Keith i njegova supruga odveli su nas na plovidbu rijekom Kwai u kojoj smo uživali sve do sumraka.
Naravno, priliku sam iskoristio i za letenje dronom što je za mene bilo poprilično izazovno s obzirom na to da se brod konstantno micao i imao sam problema sa slijetanjem.
Ostatak večeri proveli smo družeći se na splavi gdje sam imao priliku čuti Keithovu priču o kojoj možete čitati ispod…
Keith, crno u bijelome?
Svi mi putujemo iz svojih razloga, na način koji nam odgovara i s nekim svojim određenim prioritetima. Bilo to da istražujemo kulturu, noćni život, znamenitosti, prirodu ili nešto drugo ali ja osobno, najljepša sjećanja, uspomene ili iskustva doma uvijek donosim od drugih ljudi! Na ovom putovanju upoznao sam mnogo divnih i zanimljivih ljudi koji su nam pomogli, radili nam društvo, pokazali mjesta koja ne bi pronašli ili nas samo počastili svojom prisutnošću. Keith mi je prije svega sa svojim savršenim engleskim olakšao izbor oko smještaja na rijeci i da se lakše snalazim na ovom području. Otišao je s nama na vlak, pomogao, vozio se, organizirao nam turu s brodom, a ono najvažnije, za vrijeme cijelog boravka ovdje, bio nam je dobro i zanimljivo društvo! Taj njegov savršeni engleski doveo je do mojeg logičnog pitanja „od kud ti ovdje“? Iskreno, normalno je to pitanje koje bih pitao svakoga i dok odgovor nije stigao, mislio sam da je Keith još jedan sasvim običan Europljanin nezadovoljan životom u svojoj zemlji i netko željan novog iskustva. Na moje postavljeno pitanje Keith mi odgovara da je rodom iz Zimbabvea što moju znatiželju povećava za duplo, a moje pitanje „od kud ti ovdje“ s moje strane sad itekako dobiva na težini. Sva sreća, nisam ispao glup pa Keitha pitao „kako iz Afrike, a bijelac“, jer kako kaže, to je najčešće pitanje koje mu se postavlja i na koje uvijek ima spreman svoj, pomalo sarkastičan odgovor; „cijeli život preferiram hlad“!
Keith je rođen 1973 godine u Chipingi, Rodeziji, nekadašnjoj britanskoj koloniji danas poznatoj kao Zimbabve, u vrlo malom zemljoradničkom (farmerskom) gradiću na rubu granice s Mozambikom. Bio je to period sve žešćeg Rodezijskog građanskog rata (Rhodesian Bush War) između tri vojske, rodezijske bijele manjine, Afričke nacionalne oslobodilačke vojske Zimbabvea i Narodne revolucionarne vojske Zimbabvea. Stoga ne čudi da je Kithovo odrastanje bilo u najmanju ruku zanimljivo s obzirom na to da je, kako on kaže, već s osam godina mogao rastaviti, ponovno sastaviti i koristiti jurišnu pušku (FN 7,62 mm SLR), kao i mnoga druga vatrena oružja! Taj period opisuje kao mračno poglavlje u životima mnogih ljudi u kojemu nema pobjednika, već samo gubitnika…
„Svatko je izgubio nekoga, nije važno je li to bio vojnik ili civil, bio je to krvav i brutalan sukob, Rodezijska vojska je bila u omjeru 6 prema 1 ili tako nešto, ali njihov omjer ubojstava bio je veći. Bila je to vojska sastavljena od bijelih i crnih postrojbi koje su se borile jedna uz drugu za vjeru u spas svoje zemlje od marksističke vlade. Mi sami, kao farmeri bili smo pod stalnom opsadom i prijetnjom napada u bilo koje doba dana i noći, svaku večer si išao spavati pitajući se hoćeš li doživjeti jutro. Sve su farme oko nas bile pogođene, u jednom ili drugom trenutku, a radna snaga je bivala brutalno premlaćivana i napadana noću tijekom indoktrinacijskih sesija zvanih Pungwes, političkih sastanaka. Bili smo jedna od posljednjih farmi u području koja je napadnuta neposredno prije prekida vatre, 2 kamiona puna terorista opremljenih do zuba, bacili su na nas sve što imaju! To je bila noć za koju se sjećam da nam je mama došla i rekla, ako umremo večeras, umrijet ćemo tiho, nitko neće plakati. Iz dana u dan, nastavljali smo tako sa životom, prihvaćali rizike i razumjeli što je život, ali imali smo sreće, živjeli smo u prekrasnom kraju i nismo htjeli odustati od njega ili biti otjerani. (Moj otac je bio teško upucan otprilike godinu dana prije toga i tek se vratio kući nakon što je proveo u bolnici gotovo godinu dana, pa su znali da smo ranjivi zahvaljujući informacijama koje im je dala naša kućna pomoćnica. Ispostavilo se da je radil s njima i putilaa ih u kuću dok smo mi bili odsutni).“
S obzirom na to da me sve izrečeno samo dodatno zbunilo, jer o povijesti Keithove zemlje nisam znao apsolutno ništa, zanimalo me je, za početak, kako se Keith uopće našao u Africi pa sam ne dobivši odgovor, ponovno posegnuo za pitanjem s početka. Keith mi uz umirujući žubor vode rijeke Kwai, na terasi splavi priča kako mu se otac u Afriku doselio nakon Drugog svjetskog rata, kasnih 40ih, kako bi se bavio poljoprivredom jer tada Ujedinjeno Kraljevstvo za njega ekonomski nije bilo isplativo. Preselivši se u Keniju, u blizini Nairobija je preuzeo mjesto upravitelja multinacionalne tvrtke u za stoku, čaj i kavu.
Tamo je ubrzo upoznao Keithovu majku, vratio se u Ujedinjeno Kraljevstvo na pola godine, oženio je i odveo natrag u Afriku koja im je bila dom sljedećih 14 godina i gdje su rođeni Keithovi brat i sestra. Ubrzo nakon osamostaljenja Kenije, otac mu se odlučio samostalno „razgranati“ i imao je dvije opcije, uzgoj grožđa u Cape Townu ili uzgoj kave u Rodeziji.
„Spakirao“ je obitelj i iz Nairobija preko Malavija stigao s dva auta u Rodeziju gdje je tijekom sljedećih 24 godina gradio komercijalnu poljoprivrednu operaciju vrijednu više milijuna dolara koja obuhvaća kavu, duhan, međunarodno priznato stado ovaca i tržišne proizvode, rajčice itd. za međunarodno tržište. Keithova je sestra postala vrlo važna u biznisu, između ostalog, postavši prva žena koja se bavi prodajom duhana u zemlji!
Nažalost, početkom 2000-ih, politički preokret je ponovno pogodio zemlju i izbio je još jedan građanski rat, ovaj put protiv poljoprivrednika i drugih koji su smatrani neprijateljima države radi glasanja protiv predsjednika Roberta Mugabe. Ubojstva, premlaćivanja i deložacije s farmi bila su neobuzdana i opaka i svi su patili, farmeri, svi njihovi zaposlenici, njihove obitelji, lokalne zajednice i, naravno, nacionalna ekonomija. U tom ratu, Keithova je obitelj izgubila farmu i otac je odlučio da je nakon svega došao vrijeme za povratak u Ujedinjeno Kraljevstvo. Prodali su i razmijenili sve što im je ostalo i što im je bilo dopušteno zadržati, sve životinje izveli su iz zemlje i napustili Rodeziju. Majka i otac su mu se sad, umjesto zaslužene mirovine i uživanja u životu našli u zemlji koja im je sad bila posve strana i sve su trebali početi iznova.
Na moje pitanje gdje se on nalazi u cijeloj ovoj priči, Kieth mi odgovara da je njegov životni put tamo bio posve drukčiji. Sklopivši dogovor s ocem, u ranim 90ima, napustio je internat kojeg je mrzio i otišao voditi safari na drugom kraju zemlje, u Nacionalni park Hwange. Tada je Zimbabve bio na svom vrhuncu i prosperitet, gospodarstvo i turizam bili su u procvatu. Sljedećih pet godina „ured“ mu je bio veličine Walesa, dom stotinama tisuća životinja i kako kaže, trebalo bi dva tjedna vožnje od izlaska do zalaska sunca!
„Možeš li zamisliti hrpu opuštenih mladića i turista u land roverima puštenih s lanca“ upitao me Keith? Završavalo bi to obično s hrpom avantura, pa i nesretnih ali srećom, naša tvrtka i uprava bili su puni razumijevanja kada je trebalo objasniti što se dogodilo s vozilima, ljudima i povremeno imovinom (točnije barom koji je bio na udaru mnogih noćnih ludorija). Na moje pitanje koja je bila njegova funkcija na safariju, Keith mi odgovara da je on bio zadužen za fotografiju i vođeni safari, a da je kasnije vodio pješačke safarije s drugom tvrtkom. Iako se nedugo zatim nakratko operativno preselio u Viktorijine slapove, gdje je radio, za njega je Hwange i dalje bilo mjesto gdje se osjećao kao kod kuće.
Nadovezuje se:“Ne živiš ti u Africi, Afrika živi u tebi i gdje god da ideš, uvijek nosiš dio nje sa sobom. Nikada ne odlazi! Odrastati u 70-ima i 80-ima u zemlji koja je izašla iz 12-godišnjeg rata i koja je imala sankcije nije bilo lako. Nakon neovisnosti, stvarima je ipak trebalo vremena da se prilagode, ali iz dana u dan malo se toga promijenilo. Priznajem, nismo više nosili oružje, vozili oklopna vozila ili putovali u naoružanim konvojima između gradova, ali smo i dalje živjeli iza sigurnosnih ograda koje su se zaključavale svake noći. Pojavili su se drugi izazovi više ekonomske prirode, vlada je jako kontrolirala devize pa je ukinut uvoz strane robe i luksuznih predmeta, automobile nije bilo lako kupiti, trgovine su imale nestašice, ali uspjeli smo, prilagodili smo se, rasli i razvijali s onim što smo imali, a gdje nismo imali, sami smo napravili. Ako ništa drugo, bili smo jako snalažljivi i samodostatni, učili su nas da ako vi to ne učinite, nitko drugi to neće učiniti umjesto vas.“
Krajem 90ih došlo je do mnogih političkih promjena koje su se pripremale postaviti pozornicu za propadanje nekada lijepe zemlje. Uvidjevši što slijedi, Kieth je shvatio da je vrijeme za rastanak i donio je odluku da se preseli u Ujedinjeno Kraljevstvo, nešto što je duboko požalio. Kako kaže, da je tad znao ono što je godinama iza saznao, otišao bi u Australiju. Ujedinjeno je Kraljevstvo predstavljalo cijeli niz problema za „strance“ poput njega i nisu bili željeni, voljeni ili u najboljem slučaju, tolerirani. Njegova kultura, radna etika, način života i način na koji govori (engleski) bili u potpuno strani prosječnom Britancu i za to je bio prisiljen plaćati svoj danak. Vrata su mu bivala zatvorena, mogućnosti su nestajale, a otvoreno neprijateljstvo i rasizam bili su sveprisutni. S time se morao nositi i jedini drugi izbor bio se spakirati i otići. Za nekog tko je odrastao u grmlju, tko je mogao pucati ravno i pratiti životinje nije bilo poziva i stoga je patio i žudio za novim životom i karijerom. Okušao se ubrzo u korporativnom svijetu, a zatim u lokalnoj upravi, da bi se naposljetku pronašao u IT-u, radeći za tvrtke, multinacionalne kompanije i na kraju, osnivajući vlastitu tvrtku!
Između svega navedenog, živio je po cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu i iako su mu neka mjesta bila lijepa, za neka sa sigurnošću tvrdi da bi mu bilo ljepše i sigurnije da je živio u Somaliji. Iako je za vrijeme boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu doživio ljubav i dobio kćer, boravak tamo, s vremenom mu je postao nepodnošljiv i počeo je intenzivno razmišljati o preseljenju. Kako je s poslom proputovao veći dio svijeta, svoje simpatije počeo je gajiti prema Aziji, kontinentu kulturno i klimatski sličan Africi. Godinama je gravitirao prema tamo i nakon što je godinu dana proveo u Keniji gdje je stekao pilotsku dozvolu, svoju životnu ambiciju, tijekom vrhunca pandemije, preselio se u Tajland gdje je upoznao svoju sadašnju suprugu.
Čuvši Keithovu zanimljivu životnu priču, povezao sam njegovu očitu ljubav prema Africi i životinjama s njegovom ljubavlju prema životinjama u Tajlandu, o kojima je za vrijeme našeg boravka u Kanchanaburiju neprestano pričao. Između ostalog, na plovidbi rijekom Kwai, upoznao nas je sa svojim psom Furballom! „Ah da, i na kraju, životinje“, odgovorio mi je sa entuzijazmom u glasu!
„Jednom mi je mudar čovjek rekao, nikad ne radi sa životinjama ili djecom! Pretpostavljam da je tog dana moj sluh bio selektivan jer sada imam oboje, uglavnom životinje i jednu kćer, a oboje može biti jednako skupo na dobar dan. Odrastajući na farmi, uvijek smo bili okruženi mačkama i psima, a moja draga majka čupala bi si kosu i govorila mi da mogu ostati, ali da ne ulaze u kuću jer su to radne životinje! To je obično trajalo do prve zime kada je bilo hladno i mokro i onda bi popustila i dozvolila im ulazak u prostor blagovaonice. To bi obično trajalo oko 24 sata prije nego što su životinje pronašle put do dnevne sobe i udobnosti sofe i stolaca. Mačke, pa… kao što svi znamo, kuća pripada njima i smijemo ostati samo dok ih hranimo i pomalo zabavljamo. U Africi, brojne bi mi životinje dolazile na vrata, ptice, sove, ptice grabljivice, bebe antilope, a kratkoročno sam se brinuo i o mladunčetu leoparda i geparda. Ipak, najdraži su mi bili noćni majmuni, sjajni mali likovi, ali s užasnom navikom pišanja po rukama prije penjanja kako bi bolje prianjale.“
Znači, nastavio si gajiti svoju ljubav prema životinjama i u Tajlandu, upitao sam ga?
„Dakle, kada sam otišao iz Afrike nisam imao nijednu životinju, nikad nisam imao prostora ni vremena za njih i tek su se u posljednje 3 godine vratile u moj život. Tajland je prepun odbačenih mačaka i pasa, brojke su nevjerojatne i toliko ih ljudi tretira kao jednokratnu upotrebu. Nemoj me krivo shvatiti, upoznao sam puno mještana koji vole svoje ljubimce, ali divlja populacija je nekontrolirana i to je ciklus koji se ne može prekinuti, pa tu dolaze ljudi poput mene. Sve moje životinje bile su napuštene, mačke i psi, i svi su uzeti, podignuti i dan im je dom zauvijek! Čak i kad bih morao otići odavde, oni bi otišli sa mnom. Najgori je bio moj zadnji pas, bila je stara 6 tjedana, opečena cigaretama i ostavljena ispod kreveta od strane kupaca u odmaralištu. Kad sam je dobio, bila je veličine konzerve juhe i užasavala se ljudi, pogotovo muškaraca, mislim da ju je opekao muškarac. Mi smo je odgajali kao člana obitelji, gdje god smo išli ona je dolazila i danas je najvjerniji pas pun ljubavi i zabave, upakiran krzneni smotuljak radosti koji možete zamisliti, upoznao si je kao Furball. Moja druga dva velika psa također su bili spašeni, napustila ih je majka pa su udomili njih 3, a ova 2 nitko nije htio, pa su ostali sa mnom. Mačke su sve iste, sve su ručno uzgojene u dobi od nekoliko tjedana i prema svima se postupa s ljubavlju i privrženošću koju zaslužuju, čak i ako s vremena na vrijeme ostave trag uništenja kroz kuću, posljednje dvije su uglavnom uspjele uništiti većinu staklenog posuđa u kuhinji.“
Vremena je postalo sve manje pa sam Keitha upitao da mi za kraj kaže, tko je zapravo Keith?
„Tko sam ja? uvijek zanimljivo pitanje za pokušati odgovoriti jer nikada ne postoji odgovor od jedne riječi na njega! Rekao bih avanturist, putnik, muž, otac, graditelj, pilot, IT inženjer i još ponešto! Recimo, da je svijet napravljen od pita, vjerojatno bih imao prste u većini njih. Ne volim sjediti i dosađivati se ili ležati pod stablom čekajući da jabuka padne. Ako nešto želim, izaći ću i dobiti to ili ostvariti, i ne vjerujem u potraćivanje šanse, imaš jedan život pa ga živi, jedi, pij, puši i uživaj kao kad te nema! Volio bih ti dati dugačak popis stvari koje radim, ali istina je da kada radiš puno radno vrijeme, imaš 3 psa, 4 mačke, kuću na farmi, ženu i dnevni raspored iznenađenja, imaš vrlo malo vremena baviti se mnogim drugim. San je dragocjena roba, a vremena je malo. Ali, kad mi se ukaže prilika, odšuljat ću se do golf terena, zgrabiti bicikl i otići na vožnju s fotoaparatom ili ćeš me naći ušuškanog s knjigom u kutu. Volio bih reći letjeti, ali sada su mi krila podrezana pa moram pronaći druge načine da to nadoknadim, tako da je sljedeći projekt nova oprema za simulaciju letenja“
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
