Iz Siem Reapa došli su nas ispratiti svi i moram priznat da mi nije bilo najlakše otići. U ovo kratko vrijeme sam ih zavolio, kao i ovaj grad te državu. Ipak, naš se put nastavlja i čeka nas još puno toga uzbudljivog i zanimljivog. Vrijeme vožnje iskoristio sam kako bih se javio Merve da smo krenuli, Bojani kako bi eventualno nešto dogovorili za večeras i kako bih pronašao nekog lokalnog vodiča za Phnom Penh. Bojana se javila da večeras ona i Nebojša idu na krov nebodera na nekakav glazbeni festival pa su nas pozvali da idemo s njima. Tad mi s te to činilo kao odlična ideja, a onda sam upoznao kambođanske ceste…
Dan 57 – Siem Reap – Phnom Penh – 18.03.2023
Nakon tri sata vožnje stižemo do Prasat Sambor Prei Kuka, kompleks hramova u šumi starijih od Angkor Wata. Kod glavne zgrade i ulaza u hram, prilazi nam vodič za koji niti dan danas nismo sigurni je li muško ili žensko. Pretpostavili smo da je žena, po izgledu, pa smo se vodili time. Rekla nam je da se ulaz u hram plaća 10 dolara po osobi, da za sve treba oko tri sata, da za tu cijenu dobijemo nju kao vodiča i da se sve obilazi pješke. Nakon što sam joj objasnio da sam u kolicima i da imamo svega jedan sat, izašla nam je u susret, prilagodila je turu našem vremenu i dozvolila nam da se između hramova vozimo autom.
Prasat Sambor Prei Kuk
Odmah za početak stižemo do meni vjerojatno najljepšeg i najfascinantnijeg hrama kojeg sam ovdje vidio, kompletno progutanog od strane prirode. Sambor Prei Kuk u prijevodu znači „hram u bogatstvu šume”, datira iz 6. stoljeća i predstavlja jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Kambodži. Ovo arheološko nalazište broji čak 293 hrama, pokriva površinu od 25 km² i tek je od nedavno otvoren za posjetitelje. 2017. godine uvršten je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine.
Ovo nalazište potvrđeno je kao Isanpura, glavni grad Kraljevine Chenla, osnovan 613. godine. Hramovi su oko 100 godina stariji od onih u Angkor Watu, a ono što je zaista impresivno je činjenica da su svi hramovi izgrađeni gotovo isključivo od crvene opeke. Jedan od najpoznatijih hramova u komleksu je hram “Sedam kostiju” koji je dobio ime po pretpostavci da je tamo sahranjeno sedam hinduističkih svećenika, još jedan inpresivan hram je “Hram lavova”. Ovaj hram se ističe svojim impresivnim ulaskom u obliku lavljih kljova, koji vode do središnjeg svetišta. Nažalost, veliki dio lokaliteta i hramova uništeno je za vrijeme američkog bombardiranja Kambodže u kojoj se u to vrijeme skrivao Vietcong.
Neke hramove obišli smo pješke, a neke s autom. Ljudi gotovo da i nije bilo pa je poseban osjećaj zapravo imati cijelo ovo mjesto samo za sebe i pitanje je vremena kada će doseći određenu popularnost i masovni turizam. Iako je cijeli lokalitet uistinu lijep, najveći misterij ovdje još uvijek nam je predstavljao naš vodič, tj. radi li se o ženskoj osobi ili muškoj. Tek na kraju, vodič nam je rekao kako ima ženu i djecu pa smo na kraju ture mirne glave mogli nastaviti dalje…
Po izlasku iz šume pao je mrak te smo se nakon zalaska sunca nastavili voziti po poprilično lošim cestama s divljim vozačima u prenatrpanim kamionima. Sarith mi govori kako je sve to ilegalno i da kamioni velikih kompanija često uzrokuju nesreće sa smrtnim slučajevima za koje nikada nitko ne odgovara jer, novac! Govori mi i kako su u Phnom Penhu učestale pljačke turista, nešto o čemu sam već čitao prije puta. Navodno operiraju na motorima, zalete se u tebe i istrgnu ti iz ruke mobitel, fotoaparat, torbu i sl.
U glavni grad Kambodže, Phnom Penh ulazimo kasno navečer i na samom ulasku pozdravlja nas veliki Independence monument i veliki broj policije. Iako je plan bio ostaviti stvari kod Merve i pridružiti se Bojani i Nebojši, Bojana je javila kako je festival završio i druženje prebacujemo za neki drugi dan. Tako smo stigli kod Merve, naručili hranu, pronašli Sarithu smještaj i nastavili se družiti do kasno u noć.
Dan 58 – Phnom Penh – 19.03.2023
Nisam spavao gotovo ništa i dok smo se konačno iskobeljali iz stana prošlo nam je pola dana. Sarith je kao Amerikanac, naravno ljubitelj pizze i hamburgera pa smo dan započeli odlaskom na pizzu. I dok smo jeli, Sarith mi govori da u blizini Phnom Penha postoji poligon gdje mogu ići pucati iz oružja, na što mu govorim da je to za mene poprilično teško s obzirom na moja fizička ograničenja. Tu je nastala kratka stanka, a onda me upitao; „A što kažeš na pucanje iz bazuke“? Iz bazuke, pitam ga ne znajući zajebava li me ili ne!? I dok uistinu razmišljam o toj ideji, Sarith na internetu pronalazi poligon i pokazuje mi cijenu od 500 dolara za jedno pucanje iz bazuke! Gledam i ne vjerujem! Kaže kako se do prije nekoliko godina doslovno mogla birati meta, pa si za tu cifru mogao npr. raznijeti kravu! Iako mi nije padalo na pamet davati 500 dolara za pucanje bazuke, tu sam shvatio koliko je Kambodža luda zemlja!
Killing Fields
Točno u 16:20 stižemo pred Choeung Ek Genocidal Center iliti tzv. Polja smrti (Killing fields) gdje odmah na ulazu upoznajem čovjeka koji je ovo mjesto preživio i od kojeg sam kupio njegovu knjigu! Tu saznajemo da se centar zatvara u 17.30 i brže bolje kupujemo karte kako bi ušli i kako nam dan ne bi propao. Kartu po osobi plaćamo 3 dolara, a dodatna 3 dolara plaćamo audio vodiča.
I dok palim audio vodič, ispred nas ugledavam veliku Memorijalnu stupu koja na prvu djeluje mirno i pitomo. Približavajući se stupi, iza staklenih ploča uočavam ljudske lubanje, navodno njih osam tisuća, poredanih po spolu i dobi. Iako danas mirno mjesto, ne tako davno, ovo je mjesto koje je svjedočilo jednim od najbrutalnijih i najgorih zločina u povijesti čovječanstva! I dok promatram sve te lubanje, pali se audio vodič. „Obraća“ mi se čovjek smirenog glasa i govori mi kako je rođen u Phnom Phenu i kako je jedan od preživjelih s ovog mjesta. Nadovezuje se kako je sve započelo 17.4.1975…
Nakon završetka građanskog rata 1975. vlast je preuzeo Pol Pot (bivši učitelj) sa svojim režimom Crvenih Kmera. Iako su Vijetnamci četiri godine kasnije izvršili invaziju na Kambodžu i „oslobodili“ zemlju, četiri godine brutalne i primitivne vladavine Crvenih Kmera ostavilo je veliki i duboki trag u tužnoj povijesti ove prekrasne zemlje. Pol Potov režim nije imao nikakav plan za budućnost, kao niti za izgradnju nacije ili napredak zemlje. Nije pokušavao stvoriti društvo, već ga uništiti. Svi stanovnici zemlje koji su bili obrazovaniji, koji su bili poznatiji ili otvorenijih pogleda na svijet, uključujući i dijecu, bili su meta Crvenih Kmera, mučeni, proganjani i ubijani na najbrutalnije moguće načine. U četiri godine vladavine, Pol Pot i njegovi Crveni Kmeri izvršili su jedan od najvećih genocida u povijesti, ubivši gotovo 3 milijuna ljudi od ukupne populacije od 8 milijuna!
Ova polja smrti, danas su savršeni podsjetnik na okrutnost i mržnju prema ljudskom životu koji su nekoć Crveni Kmeri ovdje provodili. Polja smrti sastoje se od nekadašnjih masovnih grobnica koje su danas zakopane (tu su samo table koje pokazuju koliko je u kojoj grobnici pronađeno ljudskih ostataka), no, po riječima lokalaca, i dan danas se nakon intenzivnih kiša kosti znaju vidjeti na tlu. Killing fields Choeng Ek bilo je mjesto gdje je sve završavalo, tu su ljude mučili i ubijali i tu su pronađene najveće masovne grobnice ikada. Navodno je diljem Kambodže postojalo tristotinjak logora, a u ovom je ubijelo otprilike 20 tisuća ljudi!
Ono najgore su svakako opisi na koji način su ljude brutalno ubijali, kao i drvo na kojem su tukli i udarali djecu te drvo na kojemu se nalazio veliki zvučnik. Taj zvučnik glasno je emitirao glazbu kako ostali zatočenici ne bi čuli druge ljude koji su bili mučeni.
Iako diljem logora postoje table s natpisima, mislim da je audio vodič bio pun pogodak jer nam je ovaj horor barem djelomično uspio približiti i dočarati. Teško bih to mogao zamisliti bez toga i da su se ovako okrutni zločini odvijali ovdje, doslovno u gradu! S obzirom na to da je naše vrijeme u logoru isteklo, morali smo izaći van i preostalo nam je jedino vratiti se kod Merve i tamo se družiti ostatak večeri…
Dan 59 – Phnom Penh – 20.03.2023
Nakon dva dana provedena u glavnom gradu Kambodže, odlučio sam da Sarith ostaje s nama još dodatna tri dana kako bi, prije nego krenemo za Vijetnam što lakše obavili i vidjeli sve u Phnom Penhu. Za treći dan Phnom Penha plan je bio posjetiti otok svile i onda nakon toga, obići što još stignemo prije nego li se nađemo s Bojanom i Nebojšom u gradu. Tako sam za ovaj dan pronašao Poa, još jednog lokalca (vodiča) koji nam je trebao pokazati otok. Osim Poa, danas nam se odlučila priključiti i Merve, uzevši slobodan dan na poslu.
Iako je plan bio krenuti u 09:00 ujutro, to se naravno nije dogodilo. Zaspao sam u 07:00 ujutro, a Laura me jedva probudila u 09:34! Vidjevši koliko je sati i da već kasnimo preko pola sata, javio sam se Sarithu koji je rekao da nema problema i da nas čeka ispred i Pou, koji se uvrijedio i uputio prema doma. Mini drama u kojoj mi je zahvalio na naučenoj lekciji trajala je desetak minuta dok ga nisam uspio nagovoriti (ispričavši se) da se vrati i da odradimo sve po planu, samo s malim zakašnjenjem! S malim zakašnjenjem od dva sata konačno krećemo, ali da dan bude bolji, nakon deset minuta vožnje Merve shvaća da je zaboravila mobitel pa se vraćamo po njega.
Silk Island
Sat vremena nakon, stižemo do trajekta na koji se u rikverc ukrcavamo za svega 10000 Riela (cca. 40 centi) i u 5 minuta plovidbe, preko rijeke Mekong stižemo na Silk island (otok svile). Razlog našeg dolaska ovdje su sela koja su poznata proizvodnji svile i pamuka te koja tu tradiciju i zanat održavaju još od vremena moćnog kraljevstva Angkora. Kambodža j iznimno poznata po svojoj svili i mnogo se napora ulaže u očuvanje ove prakse u cijeloj zemlji. Centar za tkanje udaljen je samo nekoliko minuta vožnje od pristaništa trajekta i za ulazak plaćamo jedan dolar po osobi!
Tu nas pozdravlja naš vodič za selo, Wi koji nas vodi kroz selo i pokazuje nam cijeli proces proizvodnje svile. Nama na prvu možda sasvim običan šal, ali u realnosti proizvod za koji je potrebno izdvojiti znatnu količinu truda! Kako bi se uopće započeo ovaj proces, potrebno je „spojiti“ muške i ženske leptire (silk worm – dudov svilac) kojima je potrebno oko dvanaest sati parenja. Nakon parenja, ženka liježe jaja i zatim oboje umiru. Wi nam objašnjava kako nakon smrti oba leptira, ljudi iz sela trebaju odvojiti mrtve leptire od jajašaca koja se nakon tjedan dana počinju otvarati. Male larve nakon petnaest dana postaju crvi i zatim ih se stavlja na lišće murve (mulberry tree) kako bi se hranili i rasli.
25-27 dana kasnije, kada crvi narastu i iz sive boje poprime onu željenu žutu, stavlja ih se na grane kako bi lakše stvorili kukuljicu i omotali se okolo. U roku jednog dana crv sa svojom slinom napravi kukuljicu ukupne dužine (razvuče li se nit) od impresivnih 500 metara! Kukuljice se zatim stavljaju u kipuću vodu na dvadesetak minuta i zatim se s listom patlidžana (jer se lijepi za niti) uzima oko dvadesetak niti (kako bi bile čvršće) i provlači ih se kroz drveni stroj. Tek nakon toga, može krenuti proces proizvodnje određenog odjevnog predmeta, a za jedan šal od dva metra, potreban je rad od osam sati dnevno i tako tri dana! Naravno, sve se farba prirodnim bojama od raznog voća, a jedan takav šal košta oko 50 dolara!
Wat Phnom Dauen Penh
Povratkom u grad s otoka svile, stižemo pred Wat Phnom Penh, budistički hram smješten na malom brežuljku. Iako nam Po realno na otoku svile i nije trebao, radi popriličnog broja stepenica ovdje je bio i više nego dobrodošao! Wat Phnom Daun Penh ima bogatu povijest. Izgrađen je 1373. godine i od tada je pretrpio mnoge obnove i nadogradnje, preživio je različite političke promjene i ratne sukobe, a danas predstavlja simbol duhovnosti i mira u gradu.
Prema legendi, 1372. godine, bogata starica po imenu ” Penh ” živjela je na malom brežuljku blizu obale ušća četiriju rijeka. Jednog dana, dok je padala kiša, Penh je otišla u luku da se okupa i vidjela plutajuće drvo Koki u rijeci i pozvala je selo da ga „upecaju“ iz vode. Ona i seljani uzeli su komad drveta da sastružu blato, a u rupi stabla Koki nalazila su se četiri kipa Bude od bronce, mjedi i jedan od mramora. Drugi kip bio je u obliku Višnua, s rukama koje su držale štap, lanac, puža i lotosov cvijet. Penh je zadužila seljane da izgrade umjetno brdo i mali drveni hram na vrhu brda za smještaj kipova. Pozvala je monahe da blagoslove kipove i redovnici su pustinjački stan nazvali “Wat Phnom” koji je poznat i dan danas.
Usponom uz pošteni broj stepenica stižemo do vrha hrama i ulazimo u svetište s kipom Bude. Sve je okruženo cvijećem, svježim voćem i mirisnim štapićima koje posjetitelji donose kao dar. Hram je mjesto na koje se ljudi dolaze pomoliti, meditirati i donirati novac budističkim redovnicima. Kao i mnogi budistički hramovi, Wat Phnom Daun Penh ima značajnu ulogu u lokalnoj zajednici, ovdje se održavaju redoviti budistički obredi i festivali, a hram je mjesto na kojem ljudi dolaze tražiti sreću, blagoslov i zaštitu. Ovdje je kako kažu, srce budizma u Kambodži! Za kraj posjete hramu odlazimo kod redovnika kako bi kupili i kako bi nam blagoslovio poznate crvene narukvice (Khsae sima) koje se na ruku stavljaju za sreću i zaštitu.
Hrvati u Kambodži – Bojana i Nebojša
Nakon budističkog hrama stižemo u Bassac Lane, ulicu u kojoj se ponajviše okupljaju ljudi tj. stranci koji žive u Phnom Penhu. Njih ovdje lokalci nazivaju barang! Naš razlog dolaska ovdje su upravo Bojana i Nebojša, par iz Hrvatske koji već neko vrijeme živi u glavnom gradu Kambodže.
Na Bojanu sam sasvim slučajno naišao u bespućima interneta i ona je prije puta bila moj „virtualni vodič“ i puno mi pomogla sa svojim savjetima i iskustvima iz Kambodže. Ono još važnije, Bojana je bila osoba kojoj sam iz Hrvatske poslao paket katetera kako bi me dočekao u Phnom Penhu i kako bih mogao na putu nastaviti obavljati svoje osnovne ljudske potrebe.
Bojana i Nebojša u Kambodžu su došli iz Rijeke, a ovdje oboje rade u internacionalnoj školi ISPP, Bojana kao psiholog, a Nebojša za cijelu školu radi komunikacije i marketing. Iako sam se veselio druženju s Bojanom i Nebojšom, nažalost, na prvom susretu nismo imali puno vremena pa smo se dogovorili naći opet, ponajviše iz razloga jer sam trebao preuzeti i taj paket 😊
Dan 60 – Phnom Penh – 21.03.2023
Za početak dana stižemo u muzej genocida Tuol Sleng, također poznat kao S-21.Ulaz plaćamo 10 dolara po osobi i za to dobivamo audio vodiča i mapu s opisom. Ulaskom u kompleks, prvo što uočavam jesu četrnaest grobova, navodno od zadnjih četrnaest ljudi pogubljenih ovdje. Ti grobovi nalaze se na nekadašnjem dječjem odbojkaškom igralištu, što znači da je nekoć ovaj kompleks bila škola (gimnazija) koju su onda Crveni kmeri preuzeli i od nje napravili zatvor za ispitivanje, mučenje i ubijanje ljudi, ponajviše nedužnih civila! S-21, jezivo je i značajno povijesno mjesto smješteno u samom Phnom Penhu, a ovdje je za vrijeme režima dovedeno između 12000 i 20000 ljudi, od kojih je na kraju preživjelo svega dvanaestero!
Tuol Sleng – S21
Ljudi u većini slučajeva nisu znali zašto su bivali uhićenima, ali sudeći po audio vodiču, to nije niti bilo bitno! Važno je samo da su bili uhićeni i samim time bili su krivi, iako su u velikoj većini bili nedužni. Ovdje bi ih se mučilo, ispitivalo, a onda, ako bi preživjeli, slalo u polja smrti gdje ih je čekala konačna i okrutna smrt!
Iako sam bio i u poljima smrti, mene je ovaj muzej iskreno puno više pogodio! U dvorištu ispunjenim zelenilom koje se njiše na laganom povjetarcu sve djeluje tako nedužno i mirno i teško je zapravo zamisliti kakav se nekada horor ovdje odvijao, pogotovo u betonskih zgradama nekadašnje škole! Danas muzej služi kao spomenik nebrojenim žrtvama koje su patile i izgubile živote pod brutalnim režimom pod vodstvom Pola Pota. U muzeju genocida Tuol Sleng mogu se vidjeti potresne izložbe koje uključuju zatvorske ćelije, sobe za mučenje i jezivu zbirku fotografija koje prikazuju zatvorenike i njihovu sumornu sudbinu. Muzej nastoji educirati i podići svijest o užasima ere Crvenih Kmera, osiguravajući da se poštuje sjećanje na žrtve.
U cijelom ovom zatvoru, nalaze se četiri glavne zgrade nazvane po abecednom redu te je svaka od njih bila za nešto. Ušavši u zgradu A, tu smo vidjeli razne sobe koje su bile za mučenje, dok je zgrada B ispunjena velikim panelima sa slikama i njihovim opisima. Na prvim se fotografijama nalaze glavni ljudi Kmerskog režima. Te fotografije opisuju zločine tih ljudi i kako su birali ljude koji su bivali uhićen i dovedeni ovdje. Glavne mete bili su obrazovani ljudi, poput odvjetnika, liječnika, redovnika i intelektualaca. Praktički, svatko tko bi nosio naočale, bio je osuđen na dolazak ovdje, ispitivanje, mučenje i onda na kraju i smrt. Za one koji su se skrivali i prekrivali tako da su odbacili naočale, Kmeri su imali djecu koja bi tim ljudima sa svojim mekanim jagodicama opipavala grublju kožu oko nosa i time bi zaključili da se radi o osobi koja je nosila naočale. Drugi dio zgrade s panelima prikazuje zatvorenike i opisuje kako su oni ovdje živjeli, kako su tretirani i na koliko su mizernoj prehrani preživljavali…
No, mene je od svega možda i najviše pogodio izlazak iz zgrade B, kada sam ugledao veliki drveni okvir, mjesto gdje su se nekoć igrala djeca. Naime, ovdje su Crveni Kmeri vješali zatvorenike na taj način da bi ih objesili i onda kada bi se onesvijestili bi ih spustili dole. Kada bi došli pri svijest, glavu bi im zabili u veliku bačvu prepunu ljudskog izmeta i tko zna čega. Navodno je uže s kojim se vješalo zatvorenike stajalo na gredi još neko vrijeme nakon režima…
U zgradi C, nekoć učionice, bile su pretvorene u ćelije. Izgrađene od cigle i poduprte s metalnom konstrukcijom, bivale su jako male i skučene, a u većini njih boravile bi dvije osobe. U zadnjoj zgradi D, izložene su sprave za mučenje, ljudske lubanje i neke poprilično potresne priče. Ženama bi u otvorene rane gurali gusjenice, a muškima bi po ustima sipali vodu kako bi imitirali gušenje tj. utapanje.
Obišavši sve zgrade, mjesto sam napustio pod dojmom i razmišljanjem pitajući se kako se nakon ovako užasnih stvari iz povijesti iz kojih bi nešto trebalo naučiti i dalje događaju ratovi, ovakve stvari i da stradaju nevini ljudi iz hira nekog tamo čovjeka u stolcu koji sam nikada ne bi uzeo pušku u ruke. Očito nam je to u krvi…
Royal Palace
Nakon užasa u S-21, stižemo u Royal Palace i na 38 stupnjeva i ovoj pržioni, po prvi put nas (osim taksista u Bangkoku) traže da stavimo masku! Uopće mi nije problem staviti masku ako će se netko osjećati sigurnije, ali ovo je bilo doslovno mućenje! Na ovakvoj se temperaturi trebam hladiti / špricati svakih pet minuta, borim se s disanjem i jedva sam preživio! Na svu sreću, na ulazu smo dobili vodiča koji nam je dopustio da maske skidamo na otvorenom, a stavljamo ih u zatvorenim prostorima.
Već na samom ulasku dočekuju nas bogati vrtovi prepuni zelenila i vidljiva detaljna briga o istima. Kraljeva palača danas naravno služi kao mjesto za ceremonije i dom je kralja i kraljice, te njihove obitelji! Prostirući se na površini od 174.870 četvornih metara, eminentni vrhunci ove palače su Prijestolna dvorana, Mjesečev paviljon, Srebrna pagoda, palača Khemarin i bujni zeleni nevjerojatni vrtovi.
Palača je sagrađena dva puta, prvi put 1434. na jednoj lokaciji, da bi na pretpostavku astrologa i kraljevskih ministara, 1866. kralj Norodom I. naredio izgradnju nove palače na današnjoj lokaciji. Palača je spoj kmerske arhitekture i europskog dizajna, a danas se o njoj, na površini od 174.870 četvornih metara brine preko 1000 ljudi!
Iako je palača lijepa, nije me impresionirala osim u dva slučaja! Dolaskom do srebrnog hrama, naš nam je vodič naglasio kako je u hramu zabranjeno snimanje! Lokalci ovaj hram još nazivaju i „temple of emerald Buddha“, što u prijevodu znači „hram smaragdnog Bude“. Vrlo brzo, ulaskom u hram, ugledavši velikog Budu, napravljenog od 90 kila zlata i 2068 komada smaragda postalo mi je jasno od kud takvo ime hramu, a i zašto je snimanje zabranjeno! Ipak, originalan naziv ovaj hram dobio je po potpuno srebrnom podu izgrađenom od čak šest tona srebra!
Drugu oduševljenost palačom doživio sam na samome izlazu iz kompleksa, vidjevši drvo imena Pentacme Siamensis. Drvo, iako neobičnog izgleda, na prvu ne djeluje posebno. Ono što ovo drvo krasi i čini posebnim, jest da drvo svakoga dana daje plodove tj. crvene cvijetove imena „crveni meranti“ čiji život traje samo jedan dan!
Dan 61 – Phnom Penh – 22.03.2023
Probudivši se, osjetio sam da sam se ovdje previše opustio i da smo ovdje već predugo. Tako sam donio odluku da je danas zadnji dan da je s nama Sarith i da za tri dana krećemo za Vijetnam! Nakon što sam aplicirao za vizu Vijetnama, javio sam se Sarithu i Bojani te je odluka pala da danas idemo na šišanje, vrh nebodera radi zalaska sunca i da ćemo se za kraj dana vidjeti s Bojanom i Nebojšom!
Spustivši se konačno do auta, shvatio sam da, odemo li na drugi kraj grada kod frizera kojeg nam je dogovorila Merve, nećemo na vrijeme stići na zalazak. Osim toga, nije mi se davalo 20 dolara za šišanje i odlučili smo otići ravno do nebodera.
Perch Skybar
Na 33 kat nebodera imena Perch Skybar stigli smo nešto prije zalaska pa smo, kako se ne bi pržili na suncu za početak sjeli na drugi kraj nebodera nešto pojesti. Kada je došlo vrijeme da se prebacimo na stranu zalaska, sunce je nažalost nestalo pa od „spektakla“ nije preostalo ništa.
Dočekavši mrak i pogled na grad, Bojana mi je javila odličnu vijest, a to je da u blizini njihovog doma ima frizer koji još radi! Kako na vrhu nebodera više nije preostalo ništa, odmah smo se uputili frizeru kako bi se na vrijeme našli s Bojanom i Nebojšom.
Nakon one traume u Tajlandu s frizerom, ovaj salon bio je pravo osvježenje. Ošišao sam se za 4 dolara ali nažalost nisam stigao napraviti čišćenje ušiju kao i Sarith! Ako ste ikada na televiziji gledali kada guraju one dugačke rekvizite u uši i vade stvari doslovno iz mozga, e to je bilo to! Ipak, priliku da vrištim na Saritrhove gestikulacije nisam propustio…
Za kraj dana stižemo u La Petanque, u Toul Tom Poung Lane, francusko-kmerski bar koji je, kako Bojana kaže kmerska inačica Krivog puta i di se pogotovo vikendom miješaju Barangsi i Kmeri. Uz lampice i hip hop glazbu konačno smo imali malo više vremena podružiti se s Bojanom i Nebojšom, a Bojana mi je konačno donijela dugo iščekivani paket s kateterima!
Dan 62 & 63 – Phnom Penh – 23.03.2023/24.03.2023
Sljedeća dva dana proveli smo u stanu od Merve čekajući vize za Vijetnam i odmarajući se i pripremajući za vjerojatno najteži i najnaporniji dio puta. Čeka nas put u Vijetnam za kraj, povratak u Indoneziju. U ta dva dana pokušao sam do kraja isplanirati nam rutu, a i raspored, javiti se i dogovoriti sve s Teom koja nas čeka u Saigonu i s Johanom, našim vodičem s kojim ćemo proći završni dio puta, kroz Indoneziju.
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
