Nakon dva dana „odmora“ u Phnom Penhu radi čekanja vijetnamske vize, došlo je vrijeme da napustimo Kambodžu! U cijelom moru vozača, agencija i tura, želio sam izbjeći scenarij s tajlandsko- kambođanske granice i tražio sam nekog od povjerenja te nekog tko će nas s vozilom prevesti preko granice i odvesti do Saigona! Kako sam u svojem inboxu još imao par vodiča ispred kojih sam odabrao Saritha, prepoznavši jednog od njih, Alexa, Sarith mi je predložio da pitam njega. S Alexom sam dogovorio cijenu od 140 USD plus 5 USD da podmitimo službenike na kambođanskoj strani. Čitao sam o ovom prijelazu prije puta, kako maltretiraju ljude, kako ih traže novce i kako ih ne puštaju te stavljaju na kraj reda odbiju li platiti. S obzirom na sve to i što sam pročitao, računao sam da ću i na vijetnamskoj granici vjerojatno morati dati 5 USD. Iako sam se nadao najboljemu i ni približno sličnom iskustvo kao i ranijem prijelazu, dogodilo se potpuno suprotno…
Dan 64 – Phnom Penh – Saigon – 25.03.2023
Točno u 08.00 po nas stiže Alex i na mene ostavlja najbolji mogući dojam. Pomislio sam to je to, odabrao sam kako spada! Merve nam je po turskom običaju auto zalila vodom, od nas se oprostila u suzama i krenuli smo prema granici! Radi umora nisam bio previše od razgovora pa se nakon mjenjačnice “odvajam” slušalicama u nadi da ću malo odspavati. Sat vremena prije granice govori meni Alex da pripremim putovnice, vize i 50 USD, nakon čega postavljam pitanje; “Čemu 50 USD“? Za žig, odgovara on meni! Bratko, vizu sam obavio online, putovnice imam i ne trebam nikakvih 50 USD za prelazak granice, odgovaram mu! Vidim da mu se ne sviđa moj odgovor i da negoduje, nastavlja po svojem, a isto radim i ja! Pita on mene, s obzirom na to da neću platiti, hoću li ja sam ići po žig? Pa hoću! Zove on na mobitel, obavlja četiri poziva i pitam se što se dešava…Osjećam da ćemo na granici imati problema…
Granica
Prilazimo kambođanskoj granici i stajemo kod prve „kućice“. Iznutra nas pozdravljaju osmijesima, mašu nam, vraćaju putovnice i viču „Luka Modrić“! Nastavljamo dalje i zaustavljamo se kod druge građevine. Pita mene Alex; „Ideš li po žig“? Pitam ja njega; „Moram li ja ili može ići Laura“? Odgovara mi da može, na što ga pitam može li ići s njom? Može! Čekam…
Vraćaju se oboje. Laura mi govori da s njom nisu uopće pričali, već samo s Alexom. Dobili smo VIP propusnice da „ničiju zemlju“ pređemo s vozilom. Na moje pitanje je li im Alex dao pare, Laura nesigurno odgovara da misli da im je nešto dao u putovnicama! Nebitno, prolazimo i pomišljam kako je sve prošli lijepo, glatko i bez problema!
Prilazimo malenoj usamljenoj kućici dvjestotinjak metara od vijetnamske granice. S desne strane policajac „drijjema“ naslonjen na kućicu, djelujući kao da mu puca ona stvar, a s desne strane nas dočekuju dva starija Vijetnamca, u pedesetima. Alex otvara prozor i već na prvu mi ostavljaju loš dojam. Okićeni zlatom, međusobno se svađaju pištavim glasovima kao dvije bjesne lisice! Djeluju onako, odbojno…
Okreće se prvi prema nama i kao iz topa ispaljuje; „FIFTI DALAZ“!
U djeliću sekunde odvrtio sam si cijeli film u glavi, od početka jutra do sad. Sinulo mi je, to je priča s 50 dolara…
Ma ne dam, iz principa…tko ih jebe! Okrećem se prema njima i pitam ih; „Za što 50 dolara“!?
Pazi sad ovo…lik mi odgovara da je to da nas puste sljedećih dvjesto metra da ih prijeđemo s autom?
Govorim mu da ne mogu hodati…
Ne jebe lik živu silu i odgovara mi bahato mašući rukom prepunom zlata; „FIFTI DOLAZ“!
Govorim mu da ne može! Natezanje traje dvije minute, govorim Alexu da nije u redu, da to nije bio dogovor i pitam ga zašto šuti i zašto se ne zauzme za nas? Šuti on i dalje…
Nastavlja se svađa i natezanje…Lik inzistira na 50 dolara i ne popušta!
Ne popuštam niti ja…
Odjednom Alex dobiva slom živac i dere se na nas govoreći da nema vremena i da izađemo iz auta i nastavimo pješke!
Shvaćam da nije zajebancija i da su nas doslovno spremni ostaviti ovdje! Da hodam, poslao bih ih u pizdu materinu, izašao iz auta i otišao pješke. Čekao bih u redu satima ako treba! Ovako znam da udaljenost do granice Laura i ja sami, sa stvarima ne možemo proći. Govorim tipu da pristajem na 20 dolara i govorim Lauri da provjeri stanje u novčaniku…
Neda se…ostaje čvrsto na 50! Znajući da sam za svaki slučaj ostavio nešto Riela, govorim Lauri da provjeri stanje u novčaniku. Laura mi govori da je u Rielima ostalo oko 5 dolara, ali radi veliku grešku i otvara novčanik ispred tipa, nešto na što sam ju prije puta upozorio! Nesvjestan da je lik vidio sadržaj našeg novčanika, govorim mu da nemamo više od 20 dolara i da je to sve što mu mogu dati.
Kaže on; „FIFTI DOLAZ, YOU HAVE RIEL TOO“!
Sad ja dobivam slom živaca, počinjem se derati na Alexa, govorim mu da je pizda i vičem na Vijetnamce. Govorim im da odjebu i da idem van iz auta te da nastavljamo pješke! Uključuje se drugi Vijetnamac, shvativši da se ne zajebavam i vuče ovog prvog za rukav na što mi govori da može za 25 dolara! Dajemo im usranih 25 dolara i nastavljamo dalje…
Isfrustirali su me toliko da sam mogao hodati vjerojatno bih se potukao…
Stižemo do glavne zgrade i Alex mi govori kako moramo van iz auta, da nas drugi vozač čeka s druge strane i da će jedan od ova dva Vijetnamca gurati mene, a da drugi ide s Laurom i sa svim našim stvarima na rendgen. Vade me van iz auta, stavljaju mi sve vrećice u krilo i ovaj odvratni i ja odlazimo, a Laura s drugim na rendgen. Alexu nisam ostao dužan i rekao sam mu da je ispao pizda! Zamisli logike i pameti, mogao sam u krilu u vrećicama imati pet kila bijelog i nitko ne bi skužio, glavno da koferi idu na pregled…
Dolazimo do kraja i tu nas dočekuje naš drugi vozač, Vijetnamac, hlača spuštenih do guzice i ogromnih, dugih i šiljastih noktiju. Na prvu ne djeluje zainteresirano već nadrkano! Ubrzo dolaze Laura i ovaj drugi te neki lik koji je gurao kolica s koferima. Stavljaju me u auto, stavljaju stvari, zatvaraju vrata i baš kad pomislim da je gotovo i da krećemo, ovaj najodvratniji otvara Laurina vrata i govori; „FAJV DOLAZ“!
Pitam ga za što!? Kaže; „FOR PUŠING“, misleći na guranje kolica s prtljagom…
Na to mu drugi nešto govori i ovaj kaže; „TEN DOLAZ“!
Gledam ga je li ovaj pukao i govorim mu da i da imam, ne bi mu dao!
Govorim Lauri da zalupi vratima na što pokušava ali tip ne da. Sva sreća mlitav je, a Laura jaka pa uspijeva zatvoriti vrata, na što vozaču govorim da samo krene! Osjećam veliki stres, stavljam slušalice i bježim u drugi svijet…
Saigon
Do ulaska u Saigon izbrojao sam nekoliko milijuna skutera i pet nesreća! Tu pitam vozača može li mi na minutu dati wifi kako bih se Javio Tei, curi iz Vinkovaca koja živi i radi u Vijetnamu. Seronja mi samo odmahuje rukom! Je li moguće da smo od cijele države naletjeli na tri najodvratnija lika!? Ulaskom u Saigon stižemo u District centar i ulazimo u kompleks gdje živi Tea, ali ne nalazimo njezinu zgradu. Kružeći oko kompleksa uočavam stepenice koje mi je Tea neki dan poslala i govorim vozaču da nas tu ostavi. Stojimo Laura i ja tako pred stepenicama sa svim stvarima u nemogućnosti išta napraviti i tu zaustavljam neku ženu koja mi daje wifi i javljam se Tei koja se spušta dole.
Kod Tee i njezine cimerice Zorane već su bili neki njihovi prijatelji poput Kim iz Vijetnama, Tanje iz Srbije, Chi iz Vijenama, Jess iz Australije te Aleksandre i Jovane iz Srbije. Nakon što smo ostavili stvari i pojeli, spuštamo se do bazena gdje su cure išle na kupanje. Iako se ja nisam kupao, nije mi bilo loše biti u društvu deset žena! Ubrzo smo se preselili na mjesto koje je predviđeno za roštilj i tu nam se još pridružuju Bojan iz Srbije i Steven iz Kanade. Vrativši se u stan, ostao sam još dugo u noć pričati s Teom i uspio dogovoriti turu za Cu Chi tunele sutra!
Dan 65 – Cu Chi tunnels – 26.03.2023
Moja ideja ovog putovanja bila je iz Tajlanda kopnenim putem preći u Laos, spustiti se do juga, ući u Kambodžu, preći u Vijetnam i putovati prema sjeveru, od kuda sam namjeravao letjeti za Indoneziju. Kako smo putovanje skratili, u potpunosti smo iz plana izbacili Laos i u Vijetnam odlučili otići na svega pet dana. Točnije, u Saigon, od kuda su nam karte za Indoneziju bile najjeftinije! S obzirom na veličinu Vijetnama, nisam vidio smisao udaljavati se previše od glavnog grada, a kao neke prioritete postavio sam nam Cu Chi tunele, Mekong deltu i naravno, druženje s Teom koja nas je za ovih pet dana odlučila ugostiti kod sebe. Kako je Tea radila te izdvojila jedan slobodan dan za nas, odluka je pala da zajedno odradimo Mekong deltu, a da Laura i ja sve ostalo odradimo sami.
Nakon što smo preživjeli onaj kaos i cirkus na granici te sigurno stigli kod Tee, bacio sam se na „posao“ i odmah za sljedeći dan dogovorio turu za Cu Chi tunele, naravno, uz puno muke. Za tunele sam u „igri“ ostavio dva vodiča, Phonga i Po Trana, za koje se kasnije uspostavilo da rade zajedno, točnije, da je ovaj drugi ovome prvome šef! Kako sam se dogovarao s obojicom, a Po Tran je ipak značajnije bio bolji u engleskom, dogovor sam postigao s njim, a onda sam od Phonga dobio „bukvicu“ kako nije bilo u redu da sam išta dogovarao njemu iza leđa…Kako god, Po Tranu sam objasnio cijelu situaciju oko mojeg stanja s obzirom na izazovan teren i obećao mi je da će nam Phong pomoći, što sam očekivao da će radi prethodnih događaja biti poprilično čudna situacije. No, idemo, kako god bilo!
Phong
Iako sam dobio striktne upute da moramo biti ispred hotela Rex točno na vrijeme, u 12:45, opet krećemo prekasno. Kako još nisam nabavio Internet, taksi nam poziva Tea! Spustivši se niz nebodera na cestu, ugledavši kolica taksist je samo otišao! Situacija s kojom se ne susrećem po prvi put, no, kud baš sad!? Ništa…Tea zove drugi taksi i po nas dolazi najmanji tip kojeg sam ikada vidio , manji od onog koji nas je bio dočekao u Kuala Lumpuru. Nekako ulazimo u auto, pozdravljamo Teu i u zadnji tren stižemo pred hotel! Ljudi su već u kombiju i doslovno se čeka nas. Kako ćemo sad izaći iz auta!? Laura za noge, a mali vozač iza… Vade me van iz auta i kako sam tipu očito bio pretežak, povlačim ga dole, padam na pod, a on preko kolica i preko mene! I dok provjeravamo da li se netko i nešto potrgao, do nas dolazi mali, nasmijani, na očigled nabildani, s jako uskom majicom i šeširom tip – Phong! Pomaže me podići i nadobudno nastavlja dalje s namjerom da me sam stavi u kombi. Koliko god bio jak i nabildan, premali je! Pomaže mu Laura i nekako me stavljaju u drugi red sjedala! Iza mene su već ljudi, točnije, njih sedmero, dva para iz Njemačke i tri Amerikanca! Krećemo!
Niti pet minuta u vožnji i Phong vadi mikrofom i počinje pjevanje! Sjedim točno ispred njega i ne znam bih li se smijao ili? Prva mu je još bila u redu, ali druga? Teško zavijanje…Ipak, odlučio sam mu biti podrška i motivirati ga da pjeva dalje, što je i učinio! Kaže, bio je u nekakvom showu i natjecao se u pjevanju, što mi uistinu i pokazuje na mobitelu!
Lamphat company handicapped handicrafts
Nakon sat vremena vožnje stižemo na prvo odredište, Lamphat company handicapped handicrafts, mjesto na kojem ljudi koji su tijekom i nakon rata stekli neki oblik invaliditeta izrađuju razne rukotvorine.
Užasno je vruće, skupo i krcato pa ubrzo izlazim van gdje saznajem da su ljudi koji unutra rade stradali od posljedica Agenta orangea, kemijskog herbicida i defolijanta korištenog od strane američke vojske za vrijeme Vijetnamskog rata, od 1961. do 1971. godine!
Cu Chi tunnels
Sat vremena nakon stižemo do parkinga gdje se nalazi ulaz u same Cu Chi tunele! Phongu dajem 120 dolara za turu, što uključuje i ulaznice za tunele. Dok ga čekamo, prolazi masa turista i svaki trenutak koristim za špricanje kako bih se ohladio. Ne znam zašto se uopće čudim, ipak se nalazimo u džungli ne mogu uopće zamisliti kako je bilo ovim ljudima ovdje koji su u tunelima živjeli čak pet godina!
Ulaskom u „tunele“ prvo gledamo kratki video koji nam objašnjava zašto su tuneli uopće tu i koja im je bila svrha. Tuneli su izvorno izrađeni za obranu od francuskih kolonijalista u ratu koji je trajao od 1945. do 1954. Tijekom Vijetnamskog rata, mreža je proširena u skupni kompleks za komunističke gerilske vojnike za smještaj trupa, transport komunikacija i zaliha, primanje medicinskih tretmana, skloništa od zračnog bombardiranja i izvođenje iznenadnih napada, nakon čega su mogli brzo nestati ispod tla.
Kao vojni stožer, Cu Chi tuneli odigrali su ključnu ulogu u otporu vijetnamskih snaga američkoj vojsci u Južnom Vijetnamu. Služio je kao izolirano uporište za planiranje strategija i pokretanje uspješnih vojnih kampanja, posebice pobjedničke Tết ofenzive 1968. Na svom vrhuncu tijekom Vijetnamskog rata , mreža tunela u okrugu Cu Chi povezivala je VC baze podrške na udaljenosti od nekih 250 kilometara, od periferije Saigona sve do kambodžanske granice.
Kako su se Sjedinjene Države uvelike oslanjale na zračno bombardiranje, trupe Sjevernog Vijetnama i VC-a pošle su u ilegalu kako bi preživjele i nastavile svoju gerilsku taktiku protiv mnogo bolje opskrbljenog neprijatelja. U područjima koja su bila bombardirana, ljudi su veći dio svog života proveli pod zemljom, a Cu Chi tuneli su narasli u cijela podzemna sela, zapravo, sa stambenim prostorijama, kuhinjama, tvornicama oružja, bolnicama i skloništima od bombi. U nekim su područjima čak postojala velika kazališta i glazbene dvorane koje su služile za diverziju trupa (mnogi od njih su bili seljaci) i njihovih pristaša.
Kaže se da je ukupno najmanje 45.000 Vijetnamskih muškaraca i žena poginulo braneći tunele Cu Chi tijekom Vijetnamskog rata. U godinama nakon pada Saigona 1975., vijetnamska vlada sačuvala je tunele Cu Chi i uključila ih u mrežu ratnih memorijalnih parkova diljem zemlje.
Nakon videa, došao je red da konačno i same tunele vidimo uživo. Nažalost, ono obećanje od prije ture, da će Phong pomoći u guranju mene palo je odmah u vodu! Lik se s grupom jednostavno odšetao i sve je palo na Lauru. Kretati se nepristupačnim terenom i pratiti grupu uz fotografiranje, snimanje, guranje mene i špricanje bilo je nemoguće. Jedva smo ih stizali, no, ipak smo sve uspjeli vidjeti, od tunela, raznih zamki, onih kreativnih i primitivnih, papuča koje su napravljene naopačke da bi ostavljale krive tragove na tlu do razno raznih nastambi, skrovišta i radionica.
Na kraju ture, dolaskom do restorana, imali smo priliku okušati se u pucanju! Imao sam želju nekako pritisnuti okidač ispucati jedan metak, ali koliko god sam se trudio nagovoriti, nisu me pustili. Rekli su mi da je prolaz preuzak kako bih prošao s kolicima…sranje!
Po povratku u Saigon još nisam imao Internet pa nam je neka žena na ulici dogovorila taksi, stigli smo kod Tee, naručili pizzu i ostali pričati do kasno u noć…
Dan 66 – Saigon – 27.03.2023
Današnji plan bio je otići s Teinom prijateljicom Jovanom, koju smo upoznali prvog dana dolaska u grad i istražiti Saigon. Jovana je inače iz Beograda, u Vijetnamu živi gotovo tri godine i s obzirom na to da je turistički vodič i da vodi ture, za istraživanje grada nam se tu ukazala savršena prilika! Krenuvši s drugim taksijem prema Jovani jer nam je prvi, vidjevši mene u kolicima ponovno pobjegao, Tea nam je rekla kako je u grad stigao njezin prijatelj Boris i da će nam se priključiti već kod Jovane. U istraživanje grada krećemo pješke nakon dvosatnog druženja kod Jovane koja nam je pokazala svoj stan, upoznala s mužem, pokazala gdje je sve živjela i putovala te nakon što smo popili pivu i ispili koju rakijicu.
U našoj misiji da vidimo što više grada prvo nailazimo na Reunification Palace, bivšu predsjedničku palaču gdje je zapravo službeno završio rat u Vijetnamu kada je tenk probio ogradu palače. Nedaleko od palače nalazi se katolička crkva Notre Dam, ona Vijetnamska, ali nažalost cijela u skelama. Preko puta ceste, odmah uz crkvu nalazi se pošta žute boje, zanimljiva po činjenici da ju je dizajnirao Gustave Eiffel, isti onaj lik koji je kriv za istoimeni toranj u Parizu. Navodno, prema Jovaninim riječima, do pandemije je u pošti obitavao osamdesetogodišnji djedica kojem su ljudi s obzirom na to da je pričao mnogo jezika donosili mnoga pisma koja bi prevodio i to naplaćivao. Nažalost, umro je za vrijeme pandemije…
Na samo pet minuta hoda od pošte Boris nam pokazuje prvi Mc’donalds u Saigonu i tu ulazimo u Book street, ulicu namijenjenu turistima i knjigama. Boris koji u Vijetnamu živi već šest godina uz prekide i radi u IT-u govori mi kako je većina knjiga ovdje zabranjena ili cenzurirana jer naprosto ništa nije dozvoljeno objavljivati protiv partije na taj način. Ulica je puna zelenila, hlada i pravi je bijeg od one vrućine „vani“.
Iako gladni, odgađamo ručak, prolazimo Opera house i stižemo do kipa Ho Chi Minha! Tu upoznajem Philipa, dečka u kolicima, inače Njemca i njegovu djevojku. Putuju Vijetnamom te će nakon Saigona otići u Tajland i kako nije znao kako će u Cu Chi tunele, spajam ga s Phongom. Nakon što razmjenjujemo kontakte Philip predlaže da svi zajedno odemo na deltu Mekonga u vezi čega i nisam baš optimističan jer jedno je organizirati nešto za jednu osobu u kolicima, a posve drugo za dvije!
Nastavljamo dalje i dok ulazimo u Walking street ona Philipova ideja ne odlazi iz moje glave! Moglo bi to zapravo ispasti skroz u redu? I dok razmišljam kako tako nešto izvesti uočavam Cafe apatments, poprilično staru zgradu prepuno balkona gdje svaki predstavlja drugi kafić. Nažalost, radi neprilagođenosti ne odlazimo unutra već nastavljamo dalje u nadi da negdje u ovoj ulici postoji izlaz dovoljno širok za mene jer je sve ograđeno radi motora.
Dolaskom do kraja ulice osvježavamo se prirodnim sokovima na prvom štandu i gledajući u daljinu, prema rijeci Saigon, razmatramo kako ćemo sa mnom preći cestu prepunu motora! Jovana mi govori; „Samo treba krenuti“! Izgovorila je to toliko samouvjereno da joj odlučujem u potpunosti vjerovati! Jovana gura mene, a Laura i Boris dodatno paze da nas netko ne pregazi. Čekamo i čekamo i nakon jedne minute Jovana odlučno kreće…motori ne staju već nas svi izbjegavaju za dlaku!
Na drugu stranu ceste sližemo u komadu, a riskirati se isplatilo jer nas tu dočekuje prizor na rijeku i Landmark 81, najvišu građevinu države! I dok razmišljamo što dalje javlja nam se Tea, završila je s poslom, ide doma i poziva nas kasnije na cugu negdje u gradu. Imamo vremena pa odlučujemo pješke otići sve do Bui Vien, ulice nalik onoj u Tajlandu – Khaosan Road.
Bui Vien
Na putu „turistički“ prolazimo kroz Ben Thanh market, najveću tržnicu u gradu te u ulici prije Bui Viena sjedamo nešto pojesti. Na preporuku Jovane i Borisa naručujem pivu, zeleni Saigon special, ipak se treba psihički pripremiti za ono što slijedi! Ulaskom u Bui Vien sve je isto kao i u Khaosan roadu samo na malo manjoj razini. Tu su plesačice, hrpa ljudi, tete koje vas pozdravljaju smiješkom i zovu u klubove, muzika trešti iz svakog kluba i više manje, sve je pijano. Sjedamo nasred ulice u kafić s malim stolcima i tri pive plaćamo svega 50 000 Donga, niti 2 eura! Tu me uhvatilo pišanje, no izbora nije bilo nego se zabiti u neku ulicu kao iz filma, doslovno proći kroz nekakvo skladište i pišati nekim ljudima ispred stana!
Popivši pivu vratili smo se na početak ulice i oprostili od Borisa i Jovane. Iako sam u taksiju radi umora vjerovao da idemo doma, na mobitel me zove Tea i govori mi kako je u Saigon došao neki lik iz Zagreba, da su sjeli na cugu i da moram doći jer me on želi upoznati!
Na kraju dana stižemo u birc i upoznajem Matiju, dečka iz Zagreba koji već neko vrijeme putuje Vijetnamom i za par dana nastavlja prema Japanu! U društvu Tee, Matije, Teine cimerice Zorane, prijateljice Aleksandre, Stevena i njegove cure Ele iz Maroka te nekog para tako nastavljamo našu večeru do gotovo tri ujutro!
Dan 67 – Saigon – 28.03.2023
Kako smo sinoć zaružili, danas smo se odlučili dignuti nešto kasnije. U Teinoj sobi krevet nema onaj drveni rub kod nogu pa već treću noć spavam na trbuhu što mi dosta pomaže jer ujutro imam puno manje spazme (grčeve), tijelo mi se preko noći fino istegne, a leđa oporave od cjelodnevnih sjedenja. Današnji plan je imati poprilično lagani dan, odmoriti tijelo i pripremiti ga za ono što slijedi, povratak u Indoneziju, zemlju koja me na ovom putu najviše oduševila! Tako smo odlučili prvo otići u War museum i nakon toga, na Jovanin poziv otići kod nje kako bi me intervjuirala. Nakon toga smo trebali stići nazad u smještaj i s Teom pogledati neki film.
Da stvari nikada ne idu po planu uvjeravam se već u taksiju! Javlja mi se Philipp i piše mi kako su on i Joline u Chuey gardenu, odmah pored War Museuma. Ništa, dolazimo tamo, taksist nam pomaže izvaditi me van i sjedamo za njihov stol. Philipp je zapravo jedna od rijetkih osoba koja ovako putuje koju sam upoznao i s kojom mogu pričati otvoreno o baš bilo čemu. Nažalost, većina ljudi se s ovakvim našim ozljedama povuku u sebe. Vrijeme prolazi tako brzo, a mi sa teme na temu. Napričali se o svemu, a usput i dogovorili i odlučili da ćemo prekosutra svi skupa u deltu rijeke Mekong! Kako će to izgledati s dvojicom kolicima pitaj Boga…ali idemo!
Toliko mi je zapravo ugodno bilo s njima da smo zaboravili na muzej i kad smo otišli, shvatili smo da ako odemo kod Jovane, vremena za muzej više neće biti! Ništa, odustajemo od muzeja i odlazimo kod Jovane kod koje ostajemo duže od predviđenog i u stan stižemo oko 20:00. Sjeli u dnevni, naručili pizzu, upalili neki film, a ja se bacio na dogovaranje ture s Po Tranom s Zoraninim papagajem Pikachuom na ramenu! Uspio sam dogovoriti privatnu turu za nas šestero po cijeni od 58 dolara po osobi.
Dan 68 – Saigon – 29.03.2023
Sinoć sam s Teom ostao pričati do pet ujutro! Ajde da sam tad išao spavati, zapravo jesam, ali nisam zaspao! Laura me okrenula na trbuh i vrlo brzo mi se jastuk pod prsima izmaknuo, a kako nismo navukli zavjese, već u sedam ujutro me počelo pržiti sunce! Iako sam se uspio nekako izokrenuti na bok, od vrućine više nisam mogao zaspati!
Već u 10 ujutro probudila me Tea, a meni se spustila „roleta“. Sinoć smo se dogovorili da ćemo svi skupa ići u muzej je Tea uspjela dobiti još jedan dan slobodno!
Nakon tri sata spremanja izlazimo van i opet se borimo s taksistom koji ne može pronaći ulazak u kompleks. U muzej konačno stižemo u 15:50 (radi do 17:30) i ulaz plaćamo dva dolara po osobi! Meni kao osobi koja voli povijest, a i sve oko Vijetnmskog rata je bio gušt vidjeti te tenkove, avione i helikoptere, ali i dosta šokantno vidjeti kako su sve Francuzi i Ameri mučili te ljude i narod. Ipak, najgori i najšokantniji dio muzeja nalazi se na drugom katu i posvećen je Agent orangeu. S obzirom na vrijeme, dosta smo žurili i dio preskočili da bi po izlasku iz dvorišta shvatili da smo ostali zatvoreni u muzeju! Na naš sreću, uspjeli smo nekako dozvati zaštitara koji nam je otvorio stražnji ulaz.
Iako smo pričali da bi otišli vidjeti najviši neboder u Vijetnamu, Landmark 81, po izlasku na ulicu shvatio sam koliko sam mrtav i na moj prijedlog da odemo doma ostatak se složio! U smještaju klasika – dnevni boravak! Ja na komp i ostatak večeri organizacija onog što slijedi! Problem mi je napravio VietJet koji mi je poslao pomalo čudan mail u vezi asistance-a vezanog uz nadolazeći let što me malo zabrinulo. Dobra vijest bila je ta da mi je na poštu stigla vilica koja mi je ostala u Kambodži i koju mi je poslala Merve! Loša vijest je ta da me traže da ispunim nekakve kodove i pizdarije da ju pošalju ovdje…
Tu smo još samo sutra i nadam se da će doći! Tu vilicu ne smijem izgubit…što smo sve skupa prošli!
Sutra nas kupe rano ujutro za deltu Mekonga tako da s obzirom na to da nisam ništa spavao, odlazim leći ranije…
Dan 68 – Mekong delta – 30.03.2023
Iako smo se dogovorili krenuti u 06:45, kako to obično biva, kasnimo i krećemo tek u 07:10! S Laurom i sa mnom su danas Tea i Zorana i dolaskom do crkve dočekuju nas Philipp i Joline. Tu je i naš vodič Hui te vozač Ye pa nam, dok cure odlaze kupiti nešto za pojesti Hui pomaže staviti me u kombi. Za razliku od zadnjeg vodiča, Hui fluidno i razumljivo priča engleski, trudi nam se putem sve objašnjavati, a usput je i za dobru zajebanciju! Danas nam je zadnji dan Vijetnama i koliko god sam mislio da će tura s dvije osobe u kolicima biti užasna, drago mi je da idemo u ovoj kombinaciji i da su svi, uključujući vodiča i Pota, vlasnika agencije, s obje ruke ovo prihvatili, s veseljem i kao izazov! Dobili smo tako, turu koju inače čini desetero ljudi po istoj cijeni kao privatnu! Izašlo nas je to 230 USD za nas četvero, dok je Philipp za sebe i Joline platio već unaprijed.
Nakon kratke vožnje Hui i Ye dovode nas u nekakav kafić gdje radimo malu pauzu kako bi popili kavu. Ja kavu ne pijem pa naručujem kakao, dok cure naručuju „coconut coffee“, tradicionalnu kavu za ovaj dio Vijetnama. Tea mi objašnjava da se u kavu stavlja velika kocka leda koja je zapravo zamrznuto kokosovo mlijeko! Izgleda primamljivo ali, srećku neću riskirati! Osim toga, svi uz svoja pića dobivamo Cha da, čaj od jamina!
Ulaskom u kombi, nastavljamo naš put i nakon sat i pol vožnje stižemo do grada Ben Tre, u istoimenoj provinciji. Tu se iskrcavamo iz kombija i kratkom šetnjom „Bogu iza nogu“ stižemo do tvornice cigli na samoj rijeci Mekong. Iako se Hui trudi objasniti nam sve o procesu cigli, kako se prave i suše na samoj obali rijeke, pažnju nam odvraća lokalni i razigrani pas.
I dok oboje uporno čine ono što su naumili , s boka, uz sam rub rijeke pristaje naš brod! Iako mi je pala „roleta“ na pomisao ulaska na brod preko pramca, što ne preferiram, Hui me uvjerava kako ne trebam brinuti. Tako je i bilo, nakon kratkog brainstorminga ukrcali su Philippa i mene na „long boat“, dok je naš novi „prijatelj“ sve koncentrirano promatrao! Na upit Tee može li pas s nama, Hui odgovara; „Može naravno, za na roštilj“!
Rijeka Mekong
Ploveći čuvenim Mekongom, Philipp i ja od naleta zraka malo dolazimo k sebi, a Hui sjecka razno voće i osvježava nas kokosom! Užasno je vruće, a kako Philipp i ja nemamo termoregulaciju i ne znojimo se, spas pronalazimo u mojoj špricalci koju uvijek nosim sa sobom! Plovimo okruženi beskonačnim „poljima“ palmi i iako znam da najbolji dio tek slijedi, već sad se osjećam kao da se nalazim u nekom od ratnik filmova iz Vijetnama! Na ovoj se rijeci naravno odvija cijeli život, od teretnih brodova, tvornica, ribarskih brodova, ribara i njihovih mreža pa do tvornica s rukotvorinama i onih s obradom kokosa. Upravo jedna takva nam je sljedeće odredište pa naš kapetan brod pramcem veže za maleni betonski mol usred palmi. Mol je naravno u raspadu i ne djeluje nimalo siguran. Ja idem prvi, kao pokusni kunić pa mi nije baš svejedno. U jednom trenutku jedan se betonski blok uzdiže i skoro svi troje padamo u rijeku, Laura, Hui i ja. Philipp ide iza mene pa naravno, uči na mojih greškama…
U radionici kokosa Hui nam pokazuje proces prerade kokosa i što se sve da napraviti od njega. U ovoj provinciji, ili kako ju još nazivaju, „domovini kokosa“ , radi se kokosovo mlijeko, ulje i raznorazni slatkiši od kokosa, poput čokoladica i karamela! Od kokosa se još proizvodi i vino te čokoladni rum, ali ono što je nas zanimalo jest vino od kobre! Nazdravivši s „rakijom“ od kobre selimo se preko malog puteljka i sjedamo za stol gdje radimo malu pauzu uz čaj s medom i propolisom. Iako smo već naišli na brojne prepreke i izazove, znao sam da najgore (ali i najbolje) tek dolazi, a prva stvar je vožnja tuk tukom! Kako nas je s Huiem sedmero, od kojih nas je dvoje u kolcima, sasvim normalan i logičan potez bio bi osigurati nam dva tuk tuka, ali ne! Nama stiže samo jedan!
Pa kako ćemo ovo!? Gledamo se Philipp i ja u nevjerici…
Opet vjerujemo našem vodiču i gle čuda, nekako nas sedmero upadamo u tuk tuk!
Ovo još nisam doživio!
Slijedi nam prekrasna, ali i uzbudljiva vožnja kroz autentično Vijetnamsko selo s tuk tukom! Palme, veliko lišće banana, gušteri, kanali ispunjeni vodom, skromne nastambe i lokalci s prepoznatljivim šeširima! Nakon što smo i kupili koji šešir od lokalnog prodavača, stižemo u kuću jedne obitelji na ručak! Za jelo nas poslužuju s velikom ribom (elephant fish), nekakvim rolicama i tko zna čega je tu još sve bilo…
Vrhunac ture slijedi nakon ručka, dolaskom do dugih drvenih „kanua“ na Coconut kanalima. To je ono što sam si možda i najviše želio u Vijetnamu! No, najveći nam problem predstavlja kako staviti dva čovjeka u kolicima unutra? Već na prvu uočavam da da je rub čamca jako nizak i da, sjednem li s kolicima unutra, neću imati osjećaj sigurnosti i vrlo lako bih mogao ispasti. I dok se Philpp odlučuje na opciju da sjedne na dno čamca, ispuži noge i sjedne između Jolininh nogu kako bi mu držala stabilnost, ja se odlučujem ipak ostati u kolicima ali bez kotača! Iako su mi pod glavu stavili ogromnu vreću punu prsluka za spašavanje da mu bude ugodnije, leđa su mi se dosta prelamala i nije mi bilo previše ugodno sjediti. Još jedna stvar na koju nisam računao, a to je da u toj poziciji neću moći letjeti sa dronom! Jedino zapravo što sam dobio je da sam se osjećao stabilno i sigurno!
No, sve je ispravio trenutak kada smo krenuli veslajući kroz kanal! Mir, bez turista, beskonačno palmi i sunce koje prodire kroz „rezove“ na listovima! Mogao bih ovako „kruzati“ satima, kao da nekoga tražimo, šuljamo se ili da smo u lovu…
Nažalost, vožnja ne traje dugo i dolaskom do pristaništa izlazimo van i prebacujemo se u veći brod, kao onaj s početka. Nakon što sam neuspješno letio u kanalima, dron sam digao na proširenju rijeke, kao i Tea! Po slijetanju s dronom shvatio sam da nas tok rijeke prebrzo nosi i kako nisam uspijevao sletjeti na brod, u zadnji sam tren sletio na krov broda koji je bio privezan na obali! Da nisam stigao brzo od reagirati i da se kapetan broda kasnije nije išao vezati uz brod i penjati se na krov, više ne bih imao dron!
Uz zalazak sunca stižemo nazad u grad, iskravamo se i krećemo prema Saigonu gdje se opraštamo od philippa i Joline. Oni sutra lete za Phuket u Tajlandu, a mi za Bali u Indoneziji! Obećao mi se javiti ujutro jer sam ga uvjerio da toaletni stolac mora biti besplatan za unošenje u avion. On ga je do sad uvijek plaćao…
Povtatkom kod Tee, bez obzira na umor i na sutrašnje rano ustajanje radimo intervju. Tea ga je htjela napraviti kako ga objavila na svojem Instagramu, a ja sam obečao ispuniti želju, makar pod cijenu nespavanja. Za kraj Vijetnama, prije odlaska u Indoneziju, ostavljam vam tekst koji sam ukratko napisao o Tei.
Tea
Još prije putovanja u Jugoistočnu Aziju, kada sam pisao da ću putovati i u Vijetnam, Valentina je na mojoj stranici označila Teu kao osobu koja tamo već neko vrijeme živi. Javivši se Tei, objasnivši joj svoju situaciju i plan, Tea se odmah ponudila ugostiti Lauru i mene u svojem domu u Saigonu. S obzirom na to da sam bio primoran skratiti naše putovanje Vijetnamom s mjesec dana na svega pet, odlučio se fokusirati samo na Saigon, družiti se s Teom i zatim letjeti za Indoneziju, točnije za Bali, s obzirom na to da su za Bali karte iz Saigona bile najjeftinije!
Pet dana u Saigonu bilo je naravno premalo da nam Tea dočara cijeli grad i život u Vijetnamu, u kojemu živi od 2017. godine. Ipak, družeći se tih pet dana svakodnevno do sitnih sati, nešto sam ipak i doživio, upoznao Teine prijatelje, vidio ovo mjesto kroz njezine oči i donekle iskusio život koji Tea ovdje živi!
Tea (35), inače rodom iz Vinkovaca, po struci je profesorica hrvatskog, a u Saigonu radi kao profesorica engleskog jezika. Na pitanje zašto baš Vijetnam odgovara da je još od djetinjstva sanjala o tome da postane turistički vodič i putuje svijetom. Tako se 2012. godine preselila u Poljsku na godinu dana na razmjenu studenata, po njenom jedna od najboljih odluka i razdoblja u životu koje joj je u potpunosti proširilo vidike. Tijekom tog razdoblja sprijateljila se s ljudima iz cijeloga svijeta, disala je „punim plućima“ i to joj je, kako kaže, dalo vjetar u leđa! Nakon završetka fakulteta, u Hrvatskoj nije mogla pronaći posao u struci. Shvativši da je u Hrvatskoj nezadovoljna, radi financijske nesigurnosti i nemirnog duha uvijek željnog otkrivanja novih horizonata odlučuje sreću potražiti negdje drugdje. Iako je u početku razmišljala o selidbi u europske zemlje poput Irske i Njemačke, u koje se većina njezinih prijatelja odselila u potrazi za boljim životom, znala je da bi njen život u tim zemljama bio sličan onome u Hrvatskoj, jedino što bi zarađivala više novca. Sudbina je htjela da u tom trenutku naleti na blog Osječanke koja je živjela u Vijetnamu i da joj se javi. Ostalo je kaže, povijest!
Maštala je o preseljenju u Vijetnam više od godinu dana, no nije se nikako mogla odlučiti na taj korak, prvenstveno radi straha od nepoznatog. Istražujući, otkrila je da Vijetnam, kao i većina ostalih azijskih zemalja, zapošljava velik broj učitelja engleskog jezika. S obzirom na to da je nastavnica po struci i naravno, da zna engleski, to je zvučao kao savršen posao za nju. Budući da nikad prije nije bila u Aziji, odlučila je ići nešto sigurnijim putem te se prijavila na stručnu praksu preko AIESEC-a. Iako se prijavila za praksu u mnogim gradovima u Vijetnamu, Saigon joj je, kao najveći grad u toj zemlji, bio prvi izbor. Po saznanju da je primljena baš u Saigon, svi strahovi su nestali, uslijedilo je rješavanje papirologije i šećer na kraju, kupnja avionske karte u jednom smjeru za Vijetnam! Tako Tea od kraja 2017. godine živi u Vijetnamu i dan danas radi kao profesorica engleskog jezika.
Osim što radi kao profesorica, Tea aktivno putuje zemljom, a i cijelom Azijom jer je, kako kaže, Saigon vrlo dobra polazišna točka za puno egzotičnih destinacija. O svojim putovanjima piše na svojoj stranici (IG @ Wandering_teaa) pa, poželite li kojim slučajem u Vijetnam, Tea je prava osoba za savjete!
Danas kako kaže, živi puno neopterećenije nego u Hrvatskoj, ali i uzbudljivije! Ima financijsku sigurnost koju u Hrvatskoj unatoč diplomi i radnom iskustvu nikada nije imala. Naravno, na samom početku to tako i nije bilo! Na pitanje što joj je u početku bilo najteže odgovara; „Moram priznati da je prvih nekoliko mjeseci bilo jako teško razdoblje za mene, pogotovo zato što prije preseljenja u VN nisam nogom kročila na azijski kontinent. Iako sam se dobro informirala o svemu i pogledala brdo videa, ništa me nije moglo u potpunosti pripremiti na ono što će me tamo dočekati. U početku mi je definitivno najteže bilo naviknuti se na konstantnu buku, vožnju na motoru i kaos u prometu. I hrana mi je bila čudna, ali sam ju ubrzo baš zavoljela. Ljudi su mi od samog početka bili divni. Vijetnamci su uvijek veseli, nasmijani i izrazito ljubazni prema strancima.“
S obzirom na situaciju u Hrvatskoj i na to da znam koliko je teško raditi s djecom u današnjem svijetu, Tea mi govori kako su u Vijetnamu učitelji puno više poštovaniji nego u Hrvatskoj, a isto takav odnos gaje i djeca.
U to kako Tea ovdje živi i koliko je sve uzbudljivije nego u Hrvatskoj uvjerio sam se vlastitim očima! U gradu poput Saigona ima puno više sadržaja u usporedbi s našim glavnim gradom, Zagrebom. Možda ne toliko kulturnih događanja, ali mladoj osobi Tea nikad se ne može dogoditi da nema što raditi u Saigonu. Često se organiziraju tematski festivali, filmske projekcije, večeri latino plesa, radionice na koje pozovu brojne iskusne govornike koji dijele svoje priče s publikom i na kojima se možeš povezati s ljudima sa sličnim interesima ili problemima. Čak i teretane ponekad organiziraju sastanke na kojima možeš bolje upoznati ostale članove. Postoje i “language exchange” događaji, nekoliko zabavnih parkova gdje se odrasli, još uvijek djetinjeg duha, a ne samo djeca, mogu zabaviti.
Osim Sadržaja, Tea ovdje ima i puno prijatelja iz naših krajeva s kojima se redovno druži. Laura i ja bilo smo dio jednog druženja već prvi no našeg boravka u Saigonu! Tako u Saigonu ima desetak Hrvata za koje zna te još veći broj Srba i tu i tamo koji Bosanac. Ima „nas“ i u ostalim gradovima poput Dananga, Nha Tranga i naravno vijetnamskog glavnog grada Hanoija. Svakih nekoliko mjeseci dođe netko novi, a uvijek se uspiju nekako povezati jedni s drugima preko neke treće osobe koja je zajednički poznanik. Svakih nekoliko mjeseci imaju veća druženja u Saigonu na koja dođu i svi oni koji su u drugim gradovima. Tea kaže da jako volita druženja jer je preko njih upoznala puno dragih ljudi, kako iz Hrvatske, tako i iz Srbije. „Ponekad odemo i u karaoke klub pa pjevamo naše pjesme. Takva su mi druženja posebno draga.“
Za negativnu stranu Vijetnama, naravno, ističe kaotičan promet, a kao pozitivnu ljude, hranu i putovanja! Jezik, kako kaže, još nije u potpunosti savladala što u potpunosti razumijem jer je zaista težak! „Zbilja me bude sram kad me pitaju pričam li vijetnamski, a moj je odgovor još uvijek “ne” iako ovdje živim dovoljno dugo da sam ga dosad mogla koliko-toliko usvojiti. Vijetnamski jezik je jako težak za naučiti jer je tonalni jezik te ovisno o tonu riječ koja sadrži ista slova može imati potpuno drugacije značenje. Primjerice, riječ “pho” ovisno o tonu kojim ju izgovorite može značiti ime njihovog tradicionalnog jela, ali ako pogriješite u samo jednom tonu, imat će potpuno drugo značenje.“
Tea mi je za vrijeme mojeg boravka u Saigonu još jednom dokazala da ono najbitnije na putovanjima na kraju uistinu jesu ljudi! U pet dana potrudila nam se približiti svoj život ovdje, udomila nas, upoznala nas sa svojim prijateljima i ovim gradom! Nakon našeg odlaska iz Vijetnama, s Teom sam ostao u kontaktu, a nedavno me je, prije mojeg odlaska na more i njezinog putovanja u Tursku i posjetila u mojem domu! Naravno, kako to obično biva, zaboravili smo se slikati pa stavljam sliku iz njezinog stana u Saigonu, naše posljednje noći prije leta za Indoneziju!
Tea hvala ti za sve i želim ti još puno lijepih i uzbudljivi godina u kojem god gradu živjela!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
