Plan za današnji dan bio je biti posve spontan i prepustiti se Johanu da nas odvede gdje on misli da se treba ići! Dogovor je bio da dan bude posve lagan s obzirom na to da moramo ići jako rano spavati jer se sutra trebamo probuditi već u 12:30 ujutro i krenuti prema Ijenu, našem prvom vulkanu!
Dan 75 – Banyuwangy – 05.04.2023
Johan je zato do nas došao nešto ranije, odmah nakon doručka, kako bih nam pomogao da obavim wc i tuširanje i kako bi onda ostatak dana bili mirni i opušteni. Naravno, niti ovakvi dani ne mogu proći bez problema pa mi Johan odmah po dolasku govori kako Rony s nama put više nema namjeru nastaviti! Rony navodno želi dnevno 100 tisuća rupija više i Johan mi nudi dvije opcije. Prva, da uzme drugog frenda koji će s nama na Ijen ali onda Johan mora voziti i ne može s nama do vrha jer mora ostati spavat u autu kako bi bio odmoran ili druga, da se nakon uspona na Ijen vratimo u Banyuwangi i prespavamo noć. Kako tu jednu noć nismo imali jer sam do kraja puta napravio točan plan po danima i ništa nisam htio izbaciti i htio sam da Johan ide s nama do vrha, pristao sam Ronyu dati dodatne novce da nastavi put s nama. Ipak smo se dobro slagali i već se uhodao oko mene i sad nam se više ne isplati imati nekoga novog…Tako smo došli do dogovora da Rony ipak ide s nama i da će on ostati spavati u autu kako bi bio odmoran jer nas čeka put od sedam sati nakon uspona, a Johan će onda s nama do vrha!
Banyuwangi, kao grad on gotovo dva milijuna stanovnika nas nije previše zanimao pa smo odabrali prirodu i otišli prema plantaži kave. Vožnja do iste mi je možda bila i jedna od najljepših s obzirom na beskrajna rižina polja, palme, zelenilo i apsolutno ništa turista! Rekao bih da je Bali ovako izgledao prije tridesetak godina! Dolaskom do duge ravne ceste Johan nam je pokazao voće od kojeg se radi kava, ali ono što nam je bilo nešto zanimljivije su klinci koji se na ovoj cesti okupljaju i održavaju utrke s motorima! Rekao bi da neki imaju i deset godina!
Nakon plantaže Johan nas je odveo u sred rižinih polja gdje sam imao priliku malo se igrati s dronom, isprobavati neke stvari i gdje smo dočekali zalazak sunca!
S obzirom na to da se dižemo jako rano i da se još moramo spakirati, za kraj dana odlazimo na „rivu“ u nekakav maleni restorančić gdje naručujemo brdo morske hrane za gotovo ništa para…
Dan 76 – Ijen – 06.04.2023
Zaspali smo! Dok smo se obukli, spakirali i dok smo stavili sve stvari u auto sat je već pokazivao 03:30, što znači da kasnimo dobrih sat i pol! Najveći razlog ovako ranog polaska bio je vidjeti plavu lavu koju se trenutno ne može vidjeti i izlazak sunca, ali naš najvažniji razlog ionako je popeti se do vrha pa nam kašnjenje ne pada toliko teško! Vani je mrkli mrak, grad još u potpunosti spava, a polako ga iz sna budi poziv na molitvu koji odjekuje praznim ulicama Banyuwangija.
Nakon sat i pol vožnje po cesti koju Johan, kako kaže, zna napamet, stižemo do podnožja vulkana Ijen! Izlazimo van i upoznajem ekipu koja će me danas odvesti do vrha, njih petero! Rafa kao vođa ekipe, simpatičan mali djedica Bahri kao vodič i osoba koja će gurati kolica te tri nosača kojima ime nažalost nisam zapamtio.
Ijen je jedino mjesto na svijetu koje sam posjetio da u svojoj ponudi ima „nošenje“ teže pokretnih ili nepokretnih osoba do vrha. Ovdje to rade pomoću „posebnih“ kolica koja su nekoć služila za prijevoz sumpora iskopanog iz samog kratera, a kako više nema toliko posla, Francuzi su po odlasku kolica ostavili lokalcima. U nedostatku posla, lokalci su se dosjetili ove ideje i na pametan način iskoristiti kolica! Cijena za kolica i tri nosača iznosi osamsto tisuća rupija (46 eura), a mi smo se, kako bi dečkima bilo lakše odlučili za još jednog dodatnog, plus vodiča Bahrija kojeg je osigurao Johan i koji će gurati kolica. Prije dolaska ovdje Johan mi je slao fotografije kolica i sve do danas nisam znao hoću li moći sjediti u njima. Dečki su me prebacili, pažljivo vezali i osjećao sam se dosta sigurno i ugodno da započnemo naš uspon.
Rony ostaje u autu kako bi bio odmoran za dugu vožnju koja nam slijedi, a nas osmero krećemo prema vrhu od kojeg nas dijeli 1.3 km puta! Kako već krećemo s 1800 mnv, po dolasku do vrha biti ćemo na 2769 mnv, najviše od kako sam u kolicima!
Nakon sat vremena uspona tijekom kojeg nas cijelim putem prati lijepi pogled na obližnje vulkane stižemo do „planinarskog doma“ gdje radimo nešto dužu pauzu. Iako sam na sebe obukao sve što imam, smrzavam se jer se ne krećem pa tijelo pokušavam ugrijati vrelim čajem. Prvih sat vremena nije se događalo puno i sve je praktički bio sasvim „običan“ uspon, bez nekakvih uzbudljivih doživljaja…
Napustivši dom, staza je postala nešto teža, a nad planinom tj. vulkanom na koji se penjemo, nadvio se gusti oblak sumpora. Cijeli krajolik poprima pomalo apokaliptičan izgled s tom maglom i golim te mrtvim drvećem. Tu susrećemo i prve nosače sumpora koji i dan danas ovdje obavljaju ovaj težak posao. Johan mi govori da je Bahri upravo ovo radio dvadeset godina i da bi na leđima znao nositi i po 65 kila! Njegov radni dan izgledao bi tako da bi se ujutro popeo do vrha, spustio u krater, natovario korpe s komadima sumpora, popeo se nazad do vrha i onda putem kojim se m upravo penjemo spustio do podnožja na istovar. To bi u danu napravio ukupno dva puta!
Dečki se konstantno mijenjaju i iako fizički ne izgledaju jako, uigrani su i s obzirom na ovo što mi je Johan rekao maloprije, mislim da im je ovo puno lakši i zahvalniji posao pa niti ne čudi da ih se danas što više odlučuje na ovo, a ne na nošenje sumpora. Johan i Laura uz to što snimaju i fotografiraju, pomažu koliko mogu i nakon sat i pol vremena od napuštanja doma stižemo do vrha kratera Ijen, na 2769 mnv!
Cijeli krater obavijen je gustom maglom od sumpora, no, ponešto tirkizne boje ovog „jezera“ ipak dopire do naših očiju! Kako smo kasnili većinu turista smo izbjegli, što se zapravo pokazalo odličnim ali na vrhu i dalje ima mnoštvo lokalaca od kojih neki donose sumpor iz kratera, neki ga odnose, a neki ga prodaju turistima…
Pomaknuvši se nešto više po samom rubu kratera, magla na trenutak nestaje i otkriva se gotovo cijeli krater širok 20 km te tirkizno jezero! To je bio i trenutak koji smo čekali i nakon kojeg je počeo naš spust prema podnožju vulkana! Magla se vratila, hladno je, ja sam se smrzao, a i čeka nas dug put nakon spusta.
Spustivši se izašlo je i sunce pa sam do odlaska to iskoristio kako bi se ugrijao. Pozdravili smo se s dečkima, zahvalio sam i krenuli smo prema našoj sljedećoj destinaciji, vodopadu Tumpak Sewu!
Nakon šest sati vožnje po jednim od ljepših predjela kojima sam imao priliku svjedočiti na svojim putovanjima, prepunim rižinih polja, vulkana, palmi i malenih sela, upadamo u kaos! Pada mrak, a mi sa asfalta prelazimo na blatnjavu cestu prepuno rupa i gužvu u kojoj se jedva pomičemo. Naravno, krivo smo i skrenuli, debelo već kasnimo i ne znamo ima li u smještaju kojeg sam pronašao mjesta s obzirom na to da ništa nisam rezervirao!
Kako smo se sve više bližili našem odredištu, kaos je postajao sve veći pa smo tako zbunjeni velikim brojem tankih snopova svjetala svjedočili potpuno razrušenom mostu koji ide preko rijeke i cijelom ovom terenu koji je potpuno deformiran. Ti snopovi svjetala su zapravo lokalci koji preusmjeravaju promet i od toga dobivaju nešto novaca, a razlog zašto su oni ovdje i zašto je to potrebno jest nedavna erupcija vulkana Semeru! On je eruptirao prije svega nekoliko dana, a hladna lava, mješavina vode i blata odnijela je sve pred sobom, uključujući i most iznad rijeke!
Put smo si tako produžili za gotovo tri sata i u smještaj dolazimo dosta kasno i potpuno strgano! Sva sreća, mjesta ima pa uzimamo dvije dvokrevetne sobe po sobi od 13 eura! Osim toga, kuhinja još uvijek radi pa naručujemo hranu i odlazimo spavati…
Dan 77 – Tumpak Sewu – 07.04.2023
Nakon doručka za najmanje para ikada i na svega tri minute pješke od smještaja, stižemo do ulaza gdje cijenu za ulaznicu plaćamo 20 tisuća rupija po osobi! Iako smještaj na boljoj poziciji nisam mogao pronaći, čeka nas još dugi put po jako strmom, mokrom i skliskom putu do vidikovca sa kojeg bi trebali moći vidjeti slap! Iako je ovaj dio Jave prepun slapova, ovaj, vjerojatno najveći i najfascinantniji, jedini ima koliko – toliko pristupačan prilaz!
Nakon petnaestak minuta spuštanja do naših ušiju dospijeva zvuk vode što je, nadam se, dobar znak! Bio sam poprilično uzbuđen vidjeti ovaj slap i nakon toliko razočarenja radi nepristupačnog terena kod svih ostalih, nadao sam se da se razočarati neću i ovaj put…
Dolaskom do rampe i vidjevši slap, kojeg još nazivaju i „tisuću slapova“ sva ona razočarenja pala su u vodu! Taj prvi prizor, ljepotu i veličinu slapa, džunglu koja ga okružuje i ogroman vulkan Semeru koji dominira iznad vodopada, teško je dočarati i opisati. Nakon što sam upio svu ljepotu i digao dron te napravio neke od meni dražih kadrova osobno, ja ne bi bio ja da mi neka glupost ne padne na pamet!
Idem preko ograde, tamo uz rub, govorim ja Johanu!
Naravno, prvo zine, misleći valjda da nisam normalan, ali ribu nije teško natjerati u vodu…
Pa kako ćemo to izvesti? Naš četvero teško…moramo pitati nekoga za pomoć!
Prvi vodič nas odbija…
Odbija nas i drugi….
Čuvar „parka“ govori nam da je to zabranjeno i da ne želi imati „prste“ u tome…
Ljudi polako odlaze i rukom Johanu pokazujem na lika u kojem prepoznajem potencijal!
Johan mu govori za ideju, a tip odgovara „why not“?
I ostalo je povijest…
Krenuvši nazad prema smještaju, na putu srećemo tipa koji uz puteljak bere meni nepoznato voće. Snake fruit, govori mi Johan! Uzimamo jedan plod za degustaciju! Kora, nalik zmijskoj, lako se guli, a unutra plod nalik češnjaku i okusa nešto kao jabuka!
Dolaskom do smještaja ulazimo u auto i krećemo prema Medanu, a dobrim djelom puta prati nas pogled na ogroman vulkan Semeru (3676 m). Iako je Google maps pokazivao da nam do Medana treba jedan sat, tek nakon četiri ulazimo u grad! Plan je bio ići na Bromo, ali radi štete koju je vulkan učinio nedavno, cesta je zatvorena pa smo do tamo morali preko Medana…
No, nije nam teško palo jer, nakon što smo posjetili Rainbow village i njegove šarene ulice, preko mosta stižemo u plavo selo!
Tu se upoznajemo s totalno otkačenom i ludom bakicom koja je prvo „izudarala“ Johana jer Lauru uči proste riječi, a onda nam je svima donijela za jesti nekakve kao rolade koje su bile poprilično fine, iako sam ih jeo pod apsolutnim stresom radi posljedica koje bih mogao imati…
U Bromo stižemo kasno navečer i tu, u hotelu Bromo uzimamo najskuplji smještaj po cijeni od 118 eura za dvije sobe s doručkom za dvije noći!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
